Naši “Republikanci” su je pjevali ovako: “Za dom i slobodu, a ne za gospodu, život ćemo dati”

“Mnogo puta smo rekli, da nam je težko govoriti i pisati. Sada velimo: težko nam je već šutiti, jer će novi borci sumnjati u naše rodoljublje, da o nama imaju kritično mišljenje, a da nađu svoj smisao za žrtvu u novom revolucionarnom pohodu za slobodu svoga naroda. Sviestni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih. Hrvatska će nam povijest suditi prema onome, kako se budemo vladali danas, a ne prema tome što smo htjeli biti ili što bi bili da smo mogli i htjeli…
Prije odluke (o pisanju istine, mo. Otporaš.) podpisani je dobro razmislio, urdio svoje račune sa Bogom (otišao se ispovjediti kod Fra Padre Oltra, španjolskog svećenika koji je bio vrlo dobar prijatelja Hrvata, mo. Otporaš.) i ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine došao do zaključka, da je došlo vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske. General Drinjanin, “OBRANA” br. 1. 1963. strana 5., u članku: U sljedećim “OBRANAMA” (Za dvadesetgodišnjicu Hrvatskog Narodnog Odpora”

Piše: general DRINJANIN, “Obrana” br. 24. 1965. godine, ”Republika” i u njoj izdajnici Hrvatske

Stjepan Radić 1920. godine

Kada se ne bi radilo o tome, da smo mi hrvatski vojnici, kao dio hrvatskog naroda pod oružjem, za vrijeme prošlog rata prolili potoke svoje i tuđe krvi – za obstanak hrvatske Države – da radi politike i političkih razloga izgubimo rat nakon tisuću dobivenih bitaka, onda epizoda sa Janka Puszte ne bi imala neku posebnu važnost a niti bi mi, šaka preživjelih iz tih logora, imali pravo čeprkati po kostima palih drugova. Možda bi i za nas, koji smo igrali neku ulogu u tim logorima, bilo ljepše i možda elegantnije, da pređemo u povijest kao dio sveopće hrvatske legende, skupa sa svom mistikom, koja je za naš rad i djelovanje dosada postojala.

Ali…Ali mi smo hrvatsku Državu izgubili ne na oružju – (kao što ne bi ni Bosnu i Hercegovinu izgubili na oružju da nije bilo onih:Tko jači taj tabači, Daytona, moja opaska.) – nego za zelenim stolom. Na tom zelenom stolu nije bilo hrvatskih argumenata. Kako naivno nekad izgleda, kada neki naši vele, da smo bili – antemurale christianitatis – ili, kako smo imali svoj Sabor, svoju demokraciju, dok su divlji veprovi rovali po onim mjestima, gdje se danas ponosno dižu zgrade, simboli demokracije i civilizacije Zapada.

Stvarne političke argumente, koji bi nešto vrijedili na tom zelenom stolu, mogli su donijeti samo naši političari. Međutim, stranački razdor i stranačarska politika, osobni prestiži i razne ideologije doveli su do toga, da su hrvatski političari postigli zavidne uspjehe jedino u formiranju novih rovova i bunkera – na kojima smo se tukli mi Hrvati (između sebe, moja opaska.) za tuđe interese i tuđe državne koncepcije.

Mi ne bi bili ozbiljni ljudi, kada bi zaboravili, da su prvu Jugoslaviju pravili među inim i mnogi sljedbenici Oca Domovine, dra. Ante Starčevića. Dapače, moglo bi se reći, da su “Milinovci” (po dr. Mili Starčeviću) zapravo bili kontinuitet nekada Pravaške Stranke, koja se utopila u jugoslavenskoj sramoti, a tek je jedan manji dio t. zv. “Frankovci” bio za hrvatsku Državu. Trebao sam doći u Peštu i raditi u poduzeću dra. Ive Franka, sina pok. Josipa Franka, vođe, “frankovačkog” dijela Stranke Prava, koji mi je znao o tome satima govoriti. Nisam bio u dobi, kada se mnogo razmišlja o politici, ali, mogao sam mnogo toga saznati iz usta stvarnog vođe one emigracije, koja je 1918. donekle spasila ugled Stranke Prava i ime Oca Domovine. Sve ovo pišem ne zato, da bih se natjecao sa drugima, koji su u to doba živili i sve to napisali, nego zato, da se ne bi reklo kako lupam po H.S.S. – i, zato, jer im nisam nikada bio sljedbenik i da zato nisam u ocjeni nepristran. Htio sam reći, da je Stranka Prava imala svoju crnu legendu, kao što su imale i kasnije Trumbićeva Hrv. Federalna Stranka, i one katoličke i muslimanske klerikalne organizacije.

I ne radi se samo o tome, da bi nekako ublažili onaj dio krivnje, koji spada i na nas hrvatske vojnike, i posebno na vrhove časničkog kadra t.j. generalski zbor, koji je – hoćeš nećeš – naravni predstavnik htijenja Hrvatskih Oružanih Snaga. Radi se o tome, da treba gledati na budućnost, a ta budućnost nije ni u Stranci Prava ni u njenom političkom kontinuitetu t.j. u Ustaškom Pokretu, ta budućnost nije u katoličkim ni u muslimanskim vjerskim strankama, kao ni u raznim pokrajinskim, lokalnim i profesionalnim grupacijama. I sve to velim zato, da mogu podvući da ta budućnost nije ni u H.S.S. – i, ni u Radićevoj ideologiji.

A, velimo, ako jest i u tim snagama budućnost, onda je ta budućnost u jednoj poštenoj i borbenoj hrvatskoj demokraciji, u hrvatskom starodrevnom Saboru, gdje će se ta stranačka igra izvoditi onako, kako se to danas odvija na jedan ozbiljan način u mnogim, posebno u anglosaskim zemljama, gdje se Laburisti i Konzervativci ili Republikanci i Demokrate smjenjuju na vlasti, a da ta smjena ne dovodi do alternative: jedni na vlast, drugi pod ledinu, u logor, u emigraciju, ili u šumu! Ta smjena vlasti mora uvijek biti u okviru striktne državotvornosti, a ne u paktiranju sa tudjinom preko granica, protiv brata, koji je uspio dobiti povjerenje naroda na slobodnim izborima.

Zato je nekada i sreća prvoboraca i revolucionaraca na Janka Puszti bila neizmjerna, jer su postojali svi preduvjeti, da se u času odlučnog hvatanja u koštac sa srbijanskim okupatorom svi Hrvati nađemo u istom rovu naprama Beogradu. (Oni koji su do sada pratili generala Drinjanina izlaganje, mogli su uočiti važnost njegove PORUKE IZMIRENJA IZ 1964., koja se je očitovala u mnogim bitkama u prošlom Domovinskom ratu, gdje su sinovi bivših Ustaša i bivših partizana bili: “u istom rovu naprama Beogradu”, moja opaska)

Razdor je među nama dobio najjasniju sliku, barem u mojim očima, kada je jedne nedjelje poslijepodne naš mađarski susjed i prijatelj dojavio jednu za njega i za nas poraznu činjenicu. Radilo se o sljedećem: nedjeljom su oni, koji su željeli, mogli na diskretan način ići u susjedno selo Beleznu, na sv. Misu. Tako su ove nedjelje nekolicina dobili za to dozvolu, a drugi su to učinili bez dozvole, i našli se u jednoj od poljskih kuća, gdje se je ilegalno točilo piće. Spomenuti Mađar, dobronamjerni prijatelj i suradnik obavijestio nas je, da jedna grupa Jankopustaša, potpuno pijani, prave izgrede i ugrožavaju i tako delikatno naše stanje u revolucionarnom logoru, u neposrednoj blizini granice. Vrijedno je zabilježiti, da je dobri oružnički vodnik M. izgubio svoju službu, jer je sami izgred prešutio pred svojim predpostavljenim.

Nekoliko nas je trčeći požurilo tamo, gdje smo našli “Republiku”, i nekoliko od njih, koji su se dali zavesti, a da nisu imali pojma ni o čemu ili nisu imali kapaciteta prosuditi događaje. Prvo što smo čuli bila je pjesma, koja na prvi pogled nije imala ništa naročita, ali kada smo je ponovno čuli, onda je sve bilo jasno. Mi smo pjevali sve hrvatske davorije i rodoljubne pjesme, većinom preinačene i u našem vojno – revolucionarnom ustaškom duhu. Tako se dogodilo i sa onom poznatom: “za čast i slobodu, hrvatskome rodu…”

Naši “Republikanci” su je pjevali ovako: “Za dom i slobodu, a ne za gospodu, život ćemo dati”.

(Nastavak slijedi)

Mile Boban