HRVATSKI FOKUS – “Povlačenje Hrvatske vojske prema Austriji – ožujak 1945. (5)

 

 

Feljtoni

Povlačenje Hrvatske vojske prema Austriji – ožujak 1945. (5)

General-pukovnik Alexander Löhr, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu tražio je žrtvujem hrvatske postrojbe za zaštitu povlačenja njegovih njemačkih jedinica

 

POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE PREMA AUSTRIJI, piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (5) 3. POGLAVLJE – stranica 37.-64., hrvatsko izdanje. Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”, Dorrance & Company, Philadelphia 1970., stranica 43.-71.

Moja je zamisao bila da osobno trebam biti zapovjednikom trećega vala ili dijela Oružanih snaga. Obući ćemo naše crne uniforme i udariti na partizane prije nego što oni uopće stignu do Zagreba. Mi ćemo zasigurno nanijeti dosta štete njihovim kolonama, e da osiguramo bijeg prvih dvaju valova naše vojske. Računao sam na pomoć Makedonske revolucionarne organizacije “Vanča Mihajlova” i njemačkih trupa koje će možda zaostati iza teutonske glavnine. Drugi hrvatski generali ne odobriše moj plan. Oni su iskazali slijepu vjeru u smisao “fair playa” i u blagonaklonost Britanaca i Amerikanaca. Za sebe su očekivali izručenje komunistima, ali nisu mogli vjerovati da bi se ista sudbina također desila nižim stupnjevima vojske. U najgorem slučaju, bili su sigurni kako će glavnina vojnika i civila neko vrijeme biti stavljena u zarobljeničke logore, dok se ne ispitaju njihovi pojedini slučajevi.

Bez ikakvog okolišanja upitah svoje kolege što oni pretpostavljaju da će se desiti, ako Britanci od nas oduzmu oružje i onda nas izruče partizanima? Nadodao sam kako ja uopće ne sumnjam da će partizani poubijati sve mlade ljude za čije spašavanje su ovi generali bili zabrinuti. Na moja pitanja i predmnijevanja sam dr. Pavelić odgovorio je vrlo sažeto: “Onda će oni (Britanci) biti odgovorni!” Tako sastanak 1. svibnja završi neopozivom odlukom da se ide naprijed s planovima povlačenja i predaje. Želim istaknuti činjenicu da je ova odredba bila potaknuta naivnim povjerenjem u čast zapadnih Saveznika. Rat je već davno bio izgubljen kada su se odgovorne civilne vlasti opredijelile za izbjegavanje masovnoga otpora u domovini ako nam se dogodi ono najgore. Oni su bili mišljenja da bismo neko vrijeme mogli izdržati boreći se protiv partizana, ako im Bugari ne pomognu svojim snagama, ali bi nas Rusi, kad jednom završe s Nijemcima, mogli iznenada napasti sa sjevera. Produženi otpor u Hrvatskoj, s nedovoljnim oružjem koje su nam dali Nijemci, mogao bi samo pogoršati sudbinu civilnog pučanstva.

Ni žestok posljednji otpor ne bi na dulji rok dao nikakvu prednost našoj vojsci, osim da joj se dade prilika poginuti u borbi. Upravo je to ono što se za vojsku pretpostavlja, kad joj ne preostaje drugi časni izlaz. Da su drugi generali dijelili moje mišljenje, znao sam da bi i oni izabrali boriti se do kraja unatoč beznadnom ishodu. Namjesto toga mi smo slušali naloge civilnih vlasti i snagama pod našim zapovjedništvom dali smo uputeda se povlače što je moguće kraćim putem prema britanskim linijama u Austriji. Ja sam dobio izričitu zapovijed da odustanem od vođenja gerilskih operacija u pozadini partizana. Moje upute su bile da oko Zagreba okupimo jedinice moje Obrane te da pokrivamo povlačenje glavnine vojske prema sjeveru i zapadu. General Grujić predvodio je opći pravac povlačenja. Čim je završen sastanak Stožera, on je razgovarao s pukovnikom Helbichom, načelnikom Operativne divizije Glavnoga stana, e da se izrade opće potankosti povlačenja. Međutim, naši odnosi s njemačkim saveznicima doživješe još jedan neugodan zaokret.

Razgovor s njemačkim generalom Alexanderom Löhrom

General-pukovnik Alexander Löhr (na slici), vrhovni zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu, izričito dođe u Zagreb da razgovara sa mnom. Dr. Pavelić (Zakleo bih se da general Luburić u svojem originalnom izvještaju nije napisao “dr. Pavelić”, nego “Poglavnik”. Iako se ovdje u ovom prijevodu vrlo dobro, ama potpuno sve dobro razumije, ipak se treba uzeti u obzir da je najprije ovaj generalov izvještaj stručno i profesionalno preveden s hrvatskog na engleski, zatim s engleskog na hrvatski, što svakako oduzima originalni smisao pisanja ovog izvještaja Maksa Luburića. Mo. Mile Boban, Otporaš.) ga je obavijestio da ću ja koncentrirati snage koje su mi na raspolaganju za osiguravanje bokova i pozadine njemačkih jedinica i glavnine Hrvatske vojske na povlačenju. Löhr i ja sastali smo se u kući dr. Mile Budaka, koji je, skupa s državnim ministrom Ivicom Frkovićem, bio nazočan za vrijeme naših razgovora.

Bilo je teško pregovarati s Löhrom jer on nije razumio hrvatski, a ni moje poznavanje njemačkoga nije bilo dovoljno za raspravljanje tehničkih detalja koji su se ticali općega povlačenja. Dr. Budak i ministar Frković ipak su mogli biti naši tumači. Löhr je došao vidjeti mene, jer je znao da sam ja, kada Poglavnik, Vlada i Glavni stožer jednom prijeđu slovensku granicu, bio zapovjednik svih narodnih snaga koje budu ostale na domovinskome tlu. Kao takav, ja bih imao slobodne ruke praviti odluke ad hoc, već prema potrebama časa. Naravno, ono što je on od mene želio bilo je da žrtvujem hrvatske postrojbe za zaštitu povlačenja njegovih njemačkih jedinica, isto onako kao što su Britanci godine 1940. očekivali da Belgijci umiru do posljednjeg vojnika da se omogući operacija kod Dunkirka.

Uloga Wermachta

Na početku naših razgovora on je bio neugodno iznenađen kad sam ga preko Budaka i Frkovića podsjetio da je Wehrmacht, napustivši jedan most kod Petrinje, izložio jednu našu pukovniju pogibelji obkoljenja od partizana. Njemačke vlasti nisu na vrijeme obavijestile mjesnoga hrvatskoga zapovjednika da može poduzeti potrebne mjere za osiguranje svojih trupa. Mi više nećemo dozvoliti takvo držanje. Oštro mu rekoh da njemačko zapovjedništvo mora izvijestiti mene osobno o svim planovima evakuacije i o njihovu rasporedu. Unatoč najboljim nastojanjima Budaka i Frkovića da posreduju između nas, Loehr i ja rastadosmo se vrlo hladno. Ja osobno nisam nikada mnogo mario za Loehra jer mi se činilo da je bio tipični oportunist i ništa manje vrijedan povjerenja nego i druge osobe takvoga kova. Unatoč tome, nekoliko dana nakon tih razgovora ja sam pokrivao povlačenje njegovih kolona, boreći se grčevito u predgrađima Zagreba, pa su njegove trupe mogle napustiti hrvatski teritorij a da nisu iskusile ozbiljnih zapreka od partizana. Mi smo spasili neke izolirane njemačke postrojbe, izvršivši napad na komunističku koncentraciju kod Podsuseda. Nisam mogao spriječiti da druge njemačke jedinice ne budu odsječene od Titovih trupa, mjesnih “petokolonaša” ili od milicije komunističke partije.

Nakon završetka sjednice Stožera, povratio sam se u Sisak. Unatoč ogorčenim nastojanjima partizana dazaustave naše povlačenje ili da ga pretvore u bijeg, povlačenje naših snaga iz Bosne bilo je uspješno provedeno, i s malo gubitaka. Nažalost, posebni komandosi koje sam bio prethodno poslao generalu Metzgeru, ne mogoše se pridružiti borbi na Srijemskom frontu, izdržavši do konca masovne ruske tenkovske kolone i njihovu potporu od bugarskoga topništva. U skladu s nalozima koncentrirao sam svoje snage da zaštitim povlačenje glavnine Vojske i Vlade iz Zagreba. Kad su se jedinice pod mojim zapovjedništvom približile Zagrebu, primih poruku od hrvatskog metropolita (kasnije kardinala) Stepinca. On me zamolio da dođem k njemu u nadbiskupsku palaču, a njegova zamolba uručena mi je preko njegovih tajnika i pukovnika dra. Cvitanovića. Meni bi sugerirano da se obučern kao civil kad mu budem išao u posjet. (Ipak nadbiskup Stepinac je preko puk. Šime Cvitanovića poručio da on želi razgovarati sa generalom Luburićem. Mislim da se ta generalova izreka nalazi u sadržaju priloženog linka Misija u Hrvatskojhttps://otporas.com/misija-u-hrvatskoj-i-pro- domo-sua/ Mo. Otporaš.) 

Razgovor s nadbiskupom

Nadao sam se da ću u takvom odijelu izbjeći da mu prouzročim neugodnu situaciju pred komunistima koji će zauzeti Zagreb čim ga mi napustimo. Njegovi tajnici mi pak rekoše kako je nadbiskupova želja da ja njega službeno posjetim kao vodeći general na hrvatskome državnom tlu. On je bio voljan prihvatiti posljedice, odlučivši me primiti kao zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, čiji je on bio vrhovni kapelan. Budući da je on tako želio, obukao sam uniformu sa svim hrvatskim i stranim odlikovanjima koja sam imao. Kad sam se predstavio u nadbiskupskom dvoru, tajnici me primiše na vrhu stubišta. Odvedoše me pred nadbiskupa Stepinca, a on me primi vrlo srdačno. Uslijedio je dug i prijateljski razgovor. Nadbiskup je započeo razgovor, toplo mi se zahvalivši za pomoć koju sam tijekom rata pružao izbjeglicama kao i za pomoć koju sam davao brojnim samostanima redovnika i redovnica. Posebno se zahvalio na pomoći crkvenim vlastima u zbrinjavanju mnoge djece bez doma, koju smo bili sakupili s nekoliko fronti ili s ratom razrušenih prostora. Imena te siročadi nisu bila poznata, ali neki od njih morali su biti djeca pravoslavnih roditelja. Mnoga od te djece bila su pronađena po šumama ili zgurena uzduž cesta blizu narušenih ili spaljenih gradova i sela. Kroz čitav rat Nadbiskup-metropolit pokušao je organizirati brigu za tu djecu, a za njihovo izdržavanje Hrvatska je vojska davala hranu iz vojnih skladišta. U nekoliko slučajeva ja sam posredovao da materijalna pomoć bude predviđena za izgubljenu djecu.

Zato sada, “prije nego što noć padne” – kako se Nadbiskup izrazio – on mi se želio zahvaliti za nastojanja koja sam poduzimao za tu malu siročad. (Jakov Blažević, komunistički i jugoslavenski državni tužitelj protiv Njegove uzoritosti nadbiskupa Stepinca je podigao optužbu na osnovi ovog sastanka Stepinac/Luburić. Vidi knjiga “SUĐENJE LISAKU, STEPINCU, ŠALIĆU I DRUŽINI, USTAŠKO- KRIŽARSKIM ZLOČINCIMA I NJIHOVIM POMAGAČIMA”, Zagreb 1946. Također vidite knjigu “MISLIJA U HRVATSKOJ”, Drinapress, Madrid 1967. Posebice treba pročitati generala Vjekoslava Luburića Bilješku br 4 “PRO DOMO SUA” st. 289-298. Tu ćete naći opširnije o tome sastanku Stepinac/Luburić. Prilažem sliku te knige. Mo. Otporaš.)

Knjiga: MISIJA U HRVATSKOJ – MADRID 1967.

                 image.png

Naš se razgovor zatim dotaknuo politike, a odvijao se na direktan, jednostavan i iskren način. Pitanja su bila kratka i precizna, a na njih se odgovaralo potpuno pošteno. Nadbiskup Stepinac zamolio me da odustanem od zamisli obrane Zagreba. Priopćio mi je da su Nijemci zauzeli crkve te povijesne i kulturne točke od velike važnosti, koje se nikada nije smjelo upotrijebiti za vojničke svrhe. Obećao sam mu da ću se pobrinuti da Nijemci odmah evakuiraju ta mjesta.

Složio sam se s nadbiskupom da Zagreb ne smijemo pretvoriti u bojište

(Bilješka br. (11) na dnu stranice “Moje zapovijedi u pogledu toga izdane su čim sam se povratio iz nadbiskupskih dvora. Moji su ljudi otkrili da su na ta mjesta Nijemci donijeli eksploziv, očito zato jer su ih namjeravali dići u zrak za vrijeme evakuacije”. Složio sam se s njim da Zagreb ne smijemo pretvoriti u bojište, kao što je to Wehrmacht učinio s Bečom i Budimpeštom. Nadbiskup je bio uvelike zabrinut za sudbinu hrvatskoga glavnoga grada, povijesnog središta hrvatske kulture i narodne svijesti. Znao je da su Keserevićevi, srpski četnici koji se iznenada pretvoriše u partizane, željeli sravniti omraženu hrvatsku metropolu sa zemljom i uz to poubijati čitavo stanovništvo. Bojao se da će Tito “dati zadovoljštinu” svojim srpskim novacima. Nadbiskup je smatrao vjerojatnim da će se komunisti poslužiti starom praksom plaćeničkih vojski iz tridesetogodišnjega rata 1618.-1648., kada su vojnici poslije zauzeća nekoga grada puna tri dana imali slobodne ruke za ubijanje, silovanje, paljenje i pljačkanje do mile volje. Stepinac i ja dobro smo znali za upute partizanskoga zapovjednika, generala Đoke Jovanića. One su bile primjer jasnoće: “Ako Zagreb dade otpor, naša oslobodilačka vojska na svome putu konačnoga oslobađanja naše zemlje i naše borbene snage pretvorit će ga u prah i pepeo.” Nadbiskup-metropolis izgledao je uvelike rasterećen kada je od mene doznao da namjeravam evakuirati grad bez borbe. Ja mu jasno rekoh da su se Poglavnik, vlada i Vojni stožer složili s tom zamisli i – učinivši to – meni su zabranili pružanje širega otpora na teritoriju države Hrvatske.

Usprotivili su se također mojoj želji da se poslužim gerilskom taktikom širih razmjera protiv partizana, jer su vjerovali da će takav otpor, pa makar on donekle bio uspješan, samo dati Titu potrebnu ispriku da pozove britanske i američke zračne snage da potpuno smrve naše gradove. Većina hrvatskoga gradskog pučanstva doživjela bi istu sudbinu koja je zadesila japansko pučanstvo u Hirošimi. Znali smo da je rat izgubljen i da angloamerički pobjednici u nama ne vide ništa drugo nego fašiste, zločince i ubojice. Zato smo unaprijed znali da će engleski i američki komandosi dati partizanima svu potrebnu vojnu pomoć da izvrše pokolj hrvatskoga naroda. Nitko od vladinih i vojnih vlasti nije bio voljan prihvatiti odgovornost za zapovijed pružanja otpora i “ratovanja na noževe” u takvim prilikama. Kada je opća slika rata počela biti mračnom, dr. Pavelić je izjavio da će, kad zbog bilo kojih razloga redovito uspostavljene državne vlasti ne budu mogle vršiti svoje službene dužnosti, u tom slučaju zagrebački Nadbiskup biti na čelu hrvatske državne Vlade. Takva procedura ima svoj korijen u povijesnim prilikama iz naše prošlosti.

Pismohrana u nadbiskupiji

Dio hrvatskih državnih arhiva, uključivši i državnu pismohranu od 1941. do 1945., bio je pohranjen u nadbiskupskim zgradama. Zato je, upravo u tom času kada su se političke vlasti povlačile iz zemlje, većina Hrvata smatrala Nadbiskupa Stepinca de facto i de jure poglavarom Vade. Ovaj uzoriti Nadsvećenik uvjerio me da i dijeli mišljenje Vlade i Vrhovnog zapovjedništva u pogledu obrane Zagreba i izbjegavanja otpora širih razmjera na našem državnom teritoriju. Kada je ovo izrekao, pogledao sam ga ravno u oči i upitao: “Preuzvišeni, što vi mislite kakva će biti sudbina onih koji se predaju Britancima?” “Generale, namjeravate li se vi predati?” “Ne, niti Englezima niti ikome drugome, ali kao vojnik ja ću izvršiti danu mi zapovijed – pokrivati povlačenje naših Vojnih snaga i uputiti sve postrojbe do točki određenih za predaju. Kada borba prestane, ja ću sakupiti preživjele iz naše zalaznice i s njima ću otići u šume da organiziram otpor i da spasim sve živote koji se mogu spasiti.

Ja ću u šumama čekati ishod i, vođen savješću i razumom, odlučiti što ću poduzeti, naravno, ako ostanem na životu.” “Dragi moj generale, ništa nema što nas dijeli; Bog i Hrvatska nas ujedinjuju. Ja Vam dajem svoj blagoslov. Pođite u Ime Božje i učinite što možete! Nemojte se predati! U pogledu onih koji se predaju, nemate nikakvih iluzija o njihovoj sudbini!” On me zagrlio i blagoslovio i osobno me otpratio do vrata nadbiskupskog dvora. Oprostili smo se, znajući da se više nikada nećemo vidjeti na ovome svijetu. Razgovor s Nadbiskupom-metropolitom jest jedno od najzanimljivijih iskustava mojega života. Osim toga, to je bio jedan od brojnih značajnih sastanaka koje sam imao s uglednim osobama u Zagrebu “prije nego što noć padne”. Danas mi je u sjećanju posebno živa uspomena na dug i prijateljski razgovor koji sam imao s dr. Džafer-begom Kulenovićem, potpredsjednikom hrvatske Vlade.

Kroz čitav rat naši su odnosi bili vrlo srdačni. U vladinim krugovima on je uvijek branio moju politiku i moje akcije. Posebna dužnost dr. Kulenovića bila je briga i smještaj ratnih izbjeglica, a moji ljudi mogli su mu u tome često pomoći. Ujutro 6. svibnja dr. Pavelić imao je sa mnom dug i povjerljiv razgovor. Obavijestio sam ga o svojim razgovorima s nadbiskupom Stepincem i s dr. Kulenovićem. Zajamčio sam mu da ću, što god me čekalo u budućnosti, ostati do smrti vjeran njemu, svojoj vojnoj prisezi i državi Hrvatskoj. Isto tako, da ću izvršiti naloge koje sam dobio, naime izvesti Oružane snage pod mojim zapovjedništvom s našega državnog teritorija, premda ću ovo učiniti protiv svoje volje i protiv svoje prosudbe.

Ako budem morao, žrtvovat ću cijelu Obranu da pokrijem zalaznicu i bokove glavnine vojske tako da se on kao Poglavnik može predstaviti zapadnim Saveznicima na čelu 200.000 naoružanih vojnika. Tako naši neprijatelji ne će moći reći da marionetska vlada traži da joj se zajamči njezina vlastita sigurnost na štetu vojske i naroda koje treba predstavljati. Zatim sam dr. Paveliću rekao da jedini nalog koji mi on ne može dati jest da se ja osobno predam. On me upita što mislim s takvom izjavom. Dao sam mu isti odgovor kao i nadbiskupu Stepincu: kada borba završi, ja ću sam otići u šume. Čak ni moji osobni stražari ne moraju me pratiti ako oni to neće. U šumama ću nastojati sakupiti sve zalutale ili one koji se odbiju predati. Podsjetio sam ga da sam ja čovjek Janka Puszte, a “učenici” Janka Puszte se ne predaju.

Luburić: Bio sam zapovjednik Oružanih snaga

(Bilješka br. (12) na dnu stranice “Logor Janka Puszte bi tridesetih godina uspostavljen u južnoj Mađarskoj. Neki logoraši bili su trenirani u terorističkoj taktici sa svrhom da na sličan način uzmognu odgovoriti na terorizam kojim su se srbi služili tih godina”. Tom prilikom potvrdio sam svoju vjernost onoj školi u koju uđoh kao novak i kojom sam kasnije zapovijedao. Složili smo se da ja sebe moram smatrati zapovjednikom Oružanih snaga koje će ostati na hrvatskome tlu sve dok opća predaja ne bude izvršena u Austriji. Ja ću onda morati djelovati onako kako mi se bude činilo najboljim u danim prilikama.

Dr. Paveliću sam ponovio svoje uvjerenje da će Britanci izručiti našu vojsku komunistima ako mi budemo toliko glupi da se predamo “Auf Gnade und Ungnade” predstavnicima “vjerolomnoga Albiona”. Izgledalo je da je dr. Pavelić razumio moje držanje o toj stvari. Onda me je upitao što ja mislim hoće li general Boban slijediti moj primjer i poći u šume da okupi sve nepopustljive elemente? Ja sam bio mišljenja da će Boban možda postupiti na isti način, premda je on jedan od onih koji vjeruju kako će Britanci pružiti status ratnih zarobljenika čitavom hrvatskom vojnom osoblju osim visokim časnicima. Boban je stvarno gajio nadu da će Englezi vidjeti prednost u upotrebi naših hrabrih hrvatskih jedinica da zaustave komunistički valjak koji je pod svojim teretom gazio čitavu Srednju Europu. Za toga razgovora dr. Pavelić mi je konačno dao nalog u pogledu evakuacije Zagreba i povlačenja u Austriju.

Odobrio je moj plan da pošaljem generala Junusa Ajanovića, moga pomoćnika u zapovjedništo Južne vojske, da preuzme zapovjedništvo prethodnice na povlačenju Južne vojske prema sjeveru. Ajanovićevo osoblje imalo je na raspolaganju radio odašiljač za koji su se nadali da će im omogućiti brz kontakt s Britancima, e da urede uvjete predaje. Istodobno taj bi odašiljač olakšao održavanje veze između Druge vojske i ostalih hrvatskih Vojski na terenu. Dr. Pavelić se složio da ministar Vrančić mora pratiti Drugu vojsku. Vrančić je stvarno mislio da će Britanci i njihovi američki saveznici možda odbiti prihvaćanje formalne predaje naše Vojske, i to na temelju politike.

Nažalost, ni Englezi ni “jenkiji” (Yankee, u pejorativnom, lošem, podrugljivom smislu Amerikanci, mo.) nisu bili toliko mudri da shvate kako bi Nezavisna Država Hrvatska mogla biti važna za Zapad nasuprot marksističkom kompleksu koji se je ostvarivao u srednjoistočnoj Europi i na Balkanu. No Vrančić se uporno nadao da će Angloamerikanci barem na individualnoj razini našim ljudima dati status ratnih zarobljenika i tako spriječiti njihovo izručenje komunistima. Ja sam nisam imao nikakvih iluzija o tim mjerama, ali bilo je malo onih s vlašću u rukama koji su dijelili moju bojazan. Što se mene tiče, najgori element u ovoj situaciji nije u tome da ćemo mi poginuti i da je rat izgubljen, nego radije sama činjenica da će naši vojnici položiti oružje ne stoga jer se nisu htjeli boriti do kraja, nego stoga jer im je njihova Vlada dala zapovijed da se predaju. Bio sam uvjeren da je Vlada donijela vrlo pogrešnu odluku, ali kao vojnik ja sam samo mogao slijediti zapovijed svojih pretpostavljenih.

Vjekoslav Vrančić mirovni poklisar

Ministar Vrančić se iz Siska povratio u Zagreb da izvrši ulogu koju mu je dr. Pavelić namijenio, tj. da bude mirovni poklisar kod zapadnih Saveznika. On mi se predstavio obučen u vojnu uniformu, a preko ramena je imao ruksak i strojnicu. S njim je bio Vinko Nikolić, pa sam predmnijevao da će ići skupa kako bi kontaktirali s visokim britanskim zapovjedništvom. Satnik Vrkljan (Andrija, mo. Mile Boban, Otporaš.) iz Glavnoga stožera bio je također dodijeljen da prati Vrančića i Drugu vojsku, jer je prije rata živio u Engleskoj i dobro je govorio taj jezik. Posljednja zapovijed dr. Pavelića upućivala me je da pokrivam bokove i pozadinu naših kolona prethodnica. Čim se one predaju Britancima i drugim zapadnim Saveznicima, moj zadatak je bio sakupiti sve raspršene grupe i pojedince te, prema unaprijed izrađenim planovima, započeti takav otpor kakav je izgledao moguć.

Mi smo imali na umu da će nas svojom moći Rusi napasti sa sjevera. Što se tiče partizana i njihovih nedavnih obraćenika četnika, očekivali smo malu pogibelj. Oba ova neprijatelja nisubili tako ludi da se hvataju s nama u koštac. Dr. Pavelić mi je ostavio slobodne ruke da radim već prema prilikama koje će iskrsnuti. Rastali smo se nakon što smo uredili kako ćemo održavati vezu preko povjerljivih poklisara koji će jedni s drugima kontaktirati na određenim adresama u domovini. I tako započe veliko povlačenje. Budući da su me i nadbiskup Stepinac i dr. Pavelić molili da vodim računa o tome da što više naših jedinica radije zaobiđe Zagreb nego da iđe kroz njega, povlačenje je trajalo dulje nego što bi trebalo. Nije se radilo o tome da izbjegnemo dezerterstva budući da sam ja našim snagama naložio da ne iđu direktnom cestom kroz našu metropolu, premda se je moglo očekivati kako će pojedinci, i čak čitave skupine, izaći iz stroja i nestati kada vojska na povlačenju prolazi kroz grad bilo koje veličine. U ovom slučaju dobrovoljci su tako žarko željeli stupati pod našim barjacima da su neke naše bojne, koje su morale proći direktno kroz grad, u njega ušle s 500, a iz njega izašle sa 700 momaka u svojim redovima.

(Nastavak slijedi)

Vjekoslav Maks Luburić

Priredio: Mile Boban