Zašto sam morao napustiti Bobanovu Dragu

Moj otac Petar Boban, rođen je 6. srpnja 1907., umro 21. rujna 1981. Iva Boban rođena je 9. siječnja 1914., umrla 2. listopada 1998. Iva Boban je udata za Petra Bobana, Gabrića, iz istoga sela ali nisu rodbinski povezani. Oženili su se u studenome 1933. Imali su petnaestero (15) djece.

Ive Boban Gabrić – majka 15-ero djece

Živjeli su, a to se mora reći, pravim kršćanskim životom. Djecu svoju su odgajali u najboljem kućnom, religioznom i kršćanskom odgoju. Psovka i psovke u njihovoj kući nisu se smjeli izgovarati. Na zidu je bila obišena rukom izvezena plahta na kojoj je pisalo:

U OVOJ KUĆI SE BOG MOLI –

 U OVOJ KUĆI SE NE PSUJE.

Prilažem imena djece mojih roditelja. Prepisujem iz Matične knjige koju mi je dao Matičar Goričko/Sovićke župe Vlado Bogut u nedjelju 7 svibnja 2007.

OBITELJ PETRA BOBAN i IVE BOBAN, r. BOBAN

NADNEVAK I MJESTO ROĐENJA  –  I MJESTO SMRTI

IME PETAR 6. srpnja 1907. – Sovići           23. rujna 1981. – Sovići

IVA 9. siječnja 1914. – Sovići                   1. listopada 1998. – Sovići

DJECA NJIHOVA

NADNEVAK I MJESTO ROĐENJA  –  NADNEVAK I MJESTO SMRTI

IME

JAKA            21. srpnja 1934. – Sovići

JERKO         7. rujna 1935. – Sovići

MILA           16. veljače 1938. – Sovići                  9. kolovoza 2018 – Grude

MILE           21. kolovoza 1939. – Sovići

MATIJA       13. ožujka 1941. – Sovići

RAFO          13. kolovoza 1942. – Sovići                 13. siječnja 1943. – Sovići

RAFAEL       2. veljače 1944. – Sovići                   4. travnja 2004. – Mostar

KATA          16. svibnja 1945. – Sovići

IVAN          18. travnja 1947. – Sovići                   15. rujna 1947. – Sovići

DRAGAN     22. rujna 1948. – Sovići                     18. listopada 1948. – Sovići

RUŽA          29. ožujka 1951. – Sovići                   22. lipnja 1951. – Sovići

MIRO          15. srpnja 1952. – Sovići                   9. kolovoza 1952. – Sovići

STJEPAN      7. srpnja 1954. – Sovići                  23. srpnja 1954. – Sovići

VLADO         19. svibnja 1956. – Sovići                 01. listopada 1956. – Sovići

ANTE            8. rujna 1960. – Sovići                   7. prosinca 1960. – Sovići

To su djeca mojih roditelja, dakle moja braća i moje sestre. Otac mi je pričao da je prvom sinu koji se je rodio poslije Proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine dao ime Rafo na uspomenu svojeg vršnjaka, kolege i kuća uz kuću susjeda Ranka, Rafaela Boban. Kako je ovaj moj brat Rafo umro 13. siječnja 1943. godine, otac mi je pričao da je rado očekivao slijedeće dijete i Boga molio da bude sin kako bi mu opet dao ime Rafael na vječitu uspomenu Ranka Viteza Rafaela Boban. Moj brat Rafo – mlađi – je umro 4. travnja 2004. u bolnici u Mostaru a pokopan je u našoj župi Sovićko/Goričkom groblju, gdje su mi i roditelji, djedovi, pradjedovi i sva svojta pokopani. Prilažem sliku grobnice, moj brat Rafo desno (1944.-2004.) i moji roditelji.

Moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Nepismeni su se rodili i nepismeni su umrli. Otac je umro 23. rujna 1981., a majka 1 listopada 1998. Moji roditelji su bili jako pobožni i Bogobojazni. Prirodno su bili jako pametni, drugim riječima inteligentni, osobito mater. Uvijek su nas savjetovali kako se ponašati treba pred drugima i u tuđoj kući. Uvijek su nam govorili kako starije čeljade uvijek ima prednost i kako mu moramo uvijek ustupiti mjesto. To je tako prije bilo i nadamo se da je tako i danas i da će to tako iz naraštaja u naraštaj ostati.

Otac mi je bio jako strog. Poznato je da su osobe koje su po naravi stroge, da su jako osjećajne i nježne. Takav je bio moj otac, iako sam ga morao po vojnički slušati. Kada bi išli na njivu raditi, ako je bio dobre volje, išli bi usporedo i on bi meni uvijek pričao neke dogodovštine koje je čuo od svojih roditelja, susjeda, starijih osoba i sve bi te priče bile tako interesantne da ih se i dandanas sjećam. Pričao mi je kako je bio ranjen na Romaniji 1942. (Kliknite na: Neću brte, kad sam moga do sada živit ko’ čovik, mogu  i od sada). Neke priče su išle od uha do uha, iz naraštaja u naraštaj i tako su stare da bi se mogla rekonstruirati povijest cijele Bobanove Drage. Jedna od tih priča je kako se je počeo saditi duhan u Bobanovoj Dragi početkom tisuću osamstotih godina, kako su Turci u ta vremena vladali kod nas, kako se je sve moralo Agama prijavljivati, kako se je harač kupio i silom morao davati Turcima, kako je Andrijica Šimić otišao u Hajduke, kako je bio od nekog Garca u Runovićima izdan 13. siječnja 1871., kako je pušten iz Koparskog zatvora 1901. godine, kako ga je naš djed Gabro Boban (Vuškin) odveo na konju u Runoviće 5. veljače 1905. godine i kako je tu umro i zakopan u istom groblju gdje je zakopan i izdajica Garac koji je upravo bio umro nedavno, i kako je po želji Andrijice Šimića zakopan iznad groba izdajica Garca, tako da su noge Andrijeice Šimića dodirivale vrh groba izdajice garca, što je bio, kako se je pričalo, očiti znak da noge junaka Andrijice Šimića tabače glavu izdajice Garca. To je samo jedna priča a ima ih na stotine.

Kada sam već kod priča koje sam zapamtio i koje preko šest destljeća nosam sa sobom, i ne mogu ih zaboraviti, jer su mi se zalijepile za tabane, pa kuda god koracam, tragovi tih priča ostaju. Jedna od njih je ta kada sam 1956. godine išao na silo u Grude, u selo Krištelicu s mojim rođakom Antom Grubišićem, Lukinim, ponio sam sa sobom pištolj mojeg Ćaće Petra, kalibra 6.35. Njemu je taj pištolj, samokres, darovao njegov kolega Rafael, Ranko Boban. Na cijevi samokresa je bio ugraviran “U” slovo s inicijalima NDH. Imao sam samo tri (3) naboja, metka. To je bilo početkom zime 1957. godine. Naravno da smo na silo išli pješke, jer tada nije bilo drugih sredstava. Kad smo prošli Grudski Dom, točno kod Abudine kuće, na onoj maloj okuki, penjući se prema Marićama, dva milicionera nas zaustaviše: ruke u vis! Stali smo. Oni hoće nas premećati. Mi se nismo dali. Zima, noć, oblaci, ništa se ne vidi, mjesec tu i tamo iz oblaka se pokaže, oni nagrnuli da nas primeću. Tada sam se ja isprsio i odrešito rekao: “Ako nas dirnete, nečija će majka noćas zakukati, ili vaša ili naša. Pustite nas na miru, vi vašim putem a mi našim.” Oni su popustili a mi produžili na silo u Krištelicu. Ali kraj ovog incidenta nije bio tu. Oni su, milicioneri, počeli dolaziti u našu kuću smetati mojem Ćaći i govoriti mu kako oni imaju problema s njegovim sinom Milanom, tj. s menom. Ja sam bio tu. To je bilo u veljači 1957. godine. Tu je bio, kako se je to tada službeno govorilo, “komandir” Narodne Stanice Milicije Sovići neki Đuro, zatim neki Milorad i neki Milan Šorman. Ćaća Petar sluša njih a u mene gleda i meni zapovjednim tonom govori da iziđem iz kuće. Ja se nakostrušio, ali poslušno poslušao Ćaću, izišao na sjeverna vrata iz kuhinje prema čatrnji i ugledah sjekiru iza čatrnje. Nisam dugo razmišljao. Uzeo sam sjekiru, uletio u kući i mašući sjekirom prema njima, uz veliku galamu im naređujem da napuste kući prije nego krvi i zla bude. Oni su se digli i otišli. Ali sam im ja ostao META. Prilažem buntovničku sliku tog vremena.

Očevo uhićenje

Oni su vlast, iako tuđa, strana, a ja individualac koji se brani na svojem i neda se. I to bi se, u kratkim crtama moglo reći, a ima toga mnogo od prije, počevši od srijede 31. svibnja 1950. godine kada su, ta ista vlast, mojeg dragog Ćaću Petra u šest (6) sati poslije podne dok je lozu polijevao a ja bio sa njim, uhapsili i žicom mu ruke svezali, a nas djecu, jednom drugom do uha, ostavili sa Majkom same. To bi mogao biti uzrok, uz sve ostale pritiske, mojeg bijega iz moje voljene i drage Hrvatske.

Mogao bih ja nastaviti sa pričama koje sam čuo od pok. Ćaće Petra do ujutro. Ali ću za sada stati ovdje i izraziti moje žaljenje da mi je samo žao što nisam imao dovoljno vremena ostati sa Ćaćom Petrom duže od kojega bih čuo vrlo važne i za mene koristne priče. Otišao sam od kuće vrlo mlad, u petak 16. kolovoza 1957. u 2 sata ujutro, dok je Mater brala duhan u vrtlu, ja sam se pakovao, iz podruma uzeo pola kore slanine, iz naćava uzeo pomiješano pola kukuruzova i pola pšeničena kruha, iz tavana gdje su Otac i Mater spavali, a to je soba gdje naša sestra Jakica sada spava kada dođe u Bobanovu Dragu, 1500 dinara iz Ćaćina velikog novčenika kojeg je on još iz Belgije donio, kilo škije i noge pod opanke za Posušje, jer mi se je tu nalazila Radnička knjižica koju sam morao preuzeti.

Iz Posušja sam preko Širokog Brijega otišao za Mostar. Izvadio sam kartu za Sisak jer mi je tu bio brat Jerko. Putna karta me je koštala 1495 dinara Mostar Sisak. Ostalo mi je samo 5 dinara u džepu. Došao sam u Sarajevo i morao sam čekati do 10 sati uvečer za Sisak. Bio sam tu skoro cijeli dan. Nisam mogao staviti drveni Kovčeg/kufer, isti onaj kojeg je brat Jerko nosio u vojsku 1955. Garderoba je bila skuplja od 5 dinara. Ja sam se htio malo prošetati gradom ali mi je kufer smetao. Bio sam tu uz onaj trg gdje je bilo vode i ribe u vodi, i neki piški. Pošto su mi noge bile uznojne, ja tu operem nego da mi nitko ništa nije rekao. Kada je to bilo tako, ja ostevim kofer tu. Poslije par sati lutanja gradom ja se vratim kod tog trga da preuzmem kufer. Neki policajac na mene istrese neke pogrde i psovke da ostavim kufer na miru. Kada sam mu rekao da je to moj kufer, tražio je od mene da dokažem. Pitao me je što sve imam u kuferu. Kada sam mu sve poimenice rekao, naredio mi je da otvorim kufer. Kada sam kufer otvorio i u njemu bile one stvari koje sam mu bio rekao, uvjerio se je da je to moj kufer, samo ga je zanimalo zašto sam ga tu ostavio. Kada sam mu rekao razlog da nisam imao dovoljno novca da kufer stavim u garderobu, samo se je nasmijao i rekao da su to sve seljačke stvari, po onoj “druže snađi se”.

Tako sam ja golobradat zbog pritiska i terora jugoslavenskog režima morao napustiti moje drage roditelje, braću i sestre, selo i susjede, put pod noge i u nepoznato. Ostalo se sve zna kuda sam sve prolazio, šta sam sve radio i koliko sam radio i koliko sam pomogao onima koji su se borili za ponovnu Obnovu Hrvatske Države.

Mile Boban, Otporaš