Uspjeli smo proći kroz teški jugokomunistički pakao i naći se na mjestu zbora koji je odredio general Boban točno 10. lipnja 1945.

Preuzeto iz knjige JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije, pisac Marko Marković, Tomislavgrad-Zagreb, 2003., str. 194.

Moj otac, koji je bio dopukovnik na dužnosti Glavara izvještajnog odjela V. ustaške divizije, zatim Mato Čutura, poručnik Martin Nemec, domobranski nadsatnik Ivan Vitez Beruta, tabornik Čakovca, njegova 17-godišnja kći i ja, uspjeli smo proći kroz teški jugokomunistički pakao i naći se na mjestu zbora koji je odredio general Boban točno 10. lipnja 1945. godine. Nas su, naime, bili zarobili Englezi i obećali nas prevesti u logor Salzburg, ali su nas izručili partizanima u Jasenicama. Jugokomunisti su nas vraćali nazad vlakom. S nama u vagonu bio je i general Pečnikar. Uspjeli smo se spasiti prije svega zahvaljujući kćeri nadsatnika Beruta koja nas je u Krapini spasila sigurne smrti.

Na Ivančicu smo stigli oko 10 sati uvečer. Tu je vojska generala Bobana bila do 28 lipnja. Briga oko prehrane, higijene, ostataka hrane i drugih odpadaka bili su veliki problem, a i jugo komunisti su nas mogli lako otkriti zbog toga, pa je general, savjetujući se sa starijim časnicima, odlučio na pokret prema Loboru na Ivanščici, zatim prema Kalniku i konačno na Bilogoru. Kroz to vrijeme vitezu Bobanu pridružilo se još nekoliko bojovnika koji su pobjegli iz marša smrti. Čitava grupa bila je podijeljena u nekoliko manjih skupina koji su se kretali po različitim putovima kako bi bili manje uočljivi. U to vrijeme, a osobito nakon većih likvidacija srbokomunističkih postrojbi, na tom području bilo je mnogo KNOJ-a i OZNA-e. Mi smo u tom kretanju uništili oko 200 (?) njihovih pripadnika.

Došavši na Bilogoru, u rujnu 1945. godine, general je, iz taktičkih razloga slao svoje grupe prema Papuku, Moslavini, Bosni i Hercegovini, a s njim je ostalo tek 200 odanih mu bojovnika koji su bili raspoređeni u 4 grupe i smješteni u 6 sela. Uspostavljena je veza sa domaćim ljudima koji su prihvatili i pomagali Bobana. (Na koncu, Podravina mu je dala 15 000 bojovnika) Osnovan je pokret ODRA (Osvetnici Dravograda) (prilažem sliku knjige OSVETNICI BLEIBURGA, koju je napisao Apostol Plemić (ADOLF ANDRIĆ), tiskana dvije godine poslije Bugojanskog ustanka, tj. 1974., godine,  a koja je pisana u duhu ODRA., mo. Mile Boban.) 

na čelu s Slavkom Kovač u Koprivnici i učiteljem Kolakovićem u selu Gola. Uspostavljene su sve stara ustaške veze, a mojim radom i pomoću Ivana Babića, brijača iz Koprivnice, uspjeli smo se snabdijevati svim propusnicama i legitimacijama koje je u tri boje tiskala komunistička vlast. Okupator ih je tiskao u tiskari Vinka Višickog. S nama je tada bio i Vjekoslav Luburić, (Te dogodovštine opisuje Slavko Kuderina neposredno Bleiburške Tragedije 1945. godine, a nešto slično je pisao i Maks Luburić u pismima svojim suradnicima da je Ranko Boban poginuo u borbama na Papuku ili u blizini Papuka 1946. godine. Mo. m.b.) koji je bio teško ranjen pri jednom napadu komunista. Iz samostana časnih sestara prebacili smo ga do jednog napuštenog mlina na koprivničkoj rijeci, nakon dva mjeseca prebačen je preko Drave u Mađarsku, odakle se, preko Austrije i Francuske, dokopao Španjolske. (Dinko Šakić, zet Maksa Luburića je pisao da je Maks Luburić preko Pirineja došao u Španjolsku 18 listopada 1948. Pri ulasku u Španjolsku redarstvenici su ga uhapsili i stavili u pritvor. Tada je Maks redarstvenicima otkrio svoj pravi identitet. Redarstvo je pozvalo fra. Branka Marića koji je posvjedočio da je to uistinu Vjekoslava Luburić, zvani Maks. Tada su ga vlasti pustile i od tada pa do smrti 20 travnja 1969. Maks je bio slobodan čovjek. Prilažem poveznicu gdje se mogu pronaći neki podatci. Mo. m.b.) 

https://otporas.com/izvjestaj-smrti-generala-luburica-drinjanina-pismo-dra-dabe-peranica-mili-boban/

Inicijator mnogobrojnih podhvata na području Podravine bila je Kata Fištrović-Sabolović. Njen suprug Stjepan Fištrović-Sabolović, bojnik ustaške vojske, bio je poznati zapovjednik Ozlja, a kasnije i Jasterbarskog, nosilac je pet najveći odličja NDH. Stjepan Fištrović-Sabolović uspio je sa sinom emigrirati iz Hrvatske. (Prilažem sliku knjige koju je napisao Stjepan Fištrović Sabolović HRVATSKA U BURI I OLUJI 1941.-1948., tiskana 1974.

Po svoj prilici ju je tiskao Pero Tutavac u Buenos Airesu, jer o piscu knjige Pere piše na stranici 239/240 “Ne mogu mimoići činjenicu” – piše jednom zgodom – “kako me u svim težkoćama virno pratila moja žena Kata, rodjena Belobrk.” Mo. m.b.)

Kata Fištrović-Sabolović s kćerkom je živjela u napuštenom riječnom mlinu. Naime, iz grada je protjerana, nije joj bio dopušten život ni u jednoj kući. Kad je 1947. godine “Alibaba ” iz Križevaca izdao grupu križara, OZNA i KNOJ napravili su veliku akciju i sve ih poubijali. Ni “Alibaba” niti srbokomunisti nisu znali da je tu u toj grupi general Boban (ja pomastio da se bolje vidi, mo. mb.) i njihova tijela su ostavili u šumi. Kata Fištrović-Sabolović i kćer joj Olivija sve mrtve su pokopali u jami napuštenog rudnika. Pokušala je vijest o smrti generala Bobana i njegovih križara poslati u svijet, ali nije znala kako je njena veza Martin Nemec (koji je poginuo u madžarskoj koncem srpnja 1947. Izvor iz knjige  Ivan Prusac st. 324, mo. m.b.) već pao pod nabojima knojevaca. Vijest o pogibiji Rafaela Viteza Bobana nikad nije stigla u emigraciju.

Kata Fištrović Sabolović vješto je izigravala osobu alkoholu i ludilu što joj je omogućilo nesmetano kretanje tim krajem koje je bilo načičkano knojevcima. Živjela je od milostinje, a umrla je istom u istom tom napuštenom mlinu. Njena kći Olivija sahranila ju je pokraj ubijenih križara. Nešto kasnije preko Makedonije i Grčke pobjegla je u Peru, gdje joj je živio brat Branko. Kasnije se nastanila u Čikagu.” (Prilažem sliku u vojničkoj odori bojnika Stjepana Fištrovića-Sabolović. Na dnu slike piše TUGOMIR. To je bio njegov pseudonim u redovima Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO za područje “SUD”, što znači sva Južna Amerika. Mo. M.B.)    

                                                  Slika: Stjepan Fištrović, Sabolović

                                           

Da se Boban vratio u Hrvatsku na nekoliko mjesta zabilježio i književnik Vinko Nikolić u zapisima nastalim godinama neposredno nakon rata. No, u nekoliko razgovora u Zagrebu tijekom 1994. i 1995. govorio mi je da se Boban, u sastavu američke vojske, borio u koreji. kao američki časnik nekoliko puta je ranjen, a u borbi je izgubio i ruku (izvor Jere Jareb, dr. Juraj Krnjević, prof. Krunoslav Draganović).

Da se Boban, kao američki vojnik, borio u Korejskom ratu, ne navodeći izvore, objavila je i Nada Kisić-Kolanović u knjizi “Vojskovođa i politika, Sjećanje Slavka Kvaternika”.

Činjenica je i da su komunističke vlasti vjerovale da je Rafael Boban 1946. bio u Hrvatskoj. O tome svjedoče zapisi sa sastanaka visokih policijskih obavještajaca u Beogradu, ali ni oni nisu znali u kojem dijelu Hrvatske se točno nalazi. (Treba pregledati knjigu “SUĐENJE STEPINCU, LISAKU, ŠALIĆU I DRUŽINI, USTAŠKO-KRIŽARSKIM ZLOČINCIMA I NJIHOVIM POMAGAČIMA”, Zagreb 1946. U toj knjizi se može mnogo šta pronaći o križarima i Bobanu, što je državni tužilac nadbiskupa Stepinca Jakov Blažević sustavno pitao o slušaju Viteza Rafaela Bobana. Uzevši ovo u obzir, moglo bi se reći da je Jakov Blažević skro imao izvore iz prve ruke, a to je iz OZNA i KNOJ-a da se general Boban nalazi u Hrvatskoj te 1946. godine. Mo. m.b.)

Nakon više godišnje istrage, mnoštvo dokumenata i pisama, nisam uspio pouzdano potvrditi ni jednu od navedenih tvrdnji. Osobno s obzirom na ozbiljnost izvora, sklon sam se prikloniti informacijama prof. Draganovića da je, na traženje američke vojske 1946. završio u Koreji. No, i ta tvrdnja danas je teško dokaziva.

Eto, tako završava svoj opis vrijedni hrvatski pisac ove povijesne knjige JURE I BOBAN, Povijest Crne legije. On je rekao svoje i ja mu se najiskrenije zahvaljujem na trudu otkrivanja istine o “TAJNA BOBANOVA GROBA”. Iako sam osobno čuio skoro sve te verzije, osobno sam spreman povjerovati iskazima gospođe Kate Frišković Sabolović da je general Boban poginuo na području Podravine. Nadati se je da će naši hrvatski povjesničari zasukati svoje rukave, pljunuti i dlanove, uzeti pero u ruke i istraživati i tražiti istinu GDJE JE POGINUO I ZAKOPAN HRVATSKI VITEZ I GENERAL NDH Rafael Boban.

Prepisao iz spomenute knjige u Austinu, Texas dana 30 rujna 2020. Mile Boban, Otporaš.

(Svršetak)

Mile Boban