Ne – niste svi krivi!

NE – NISTE SVI KRIVI, PIŠE MAKS LUBURIĆ U “GLAS DOMOVINE” , srpanj 1960. – Otporaš, 15. siječnja 2018.  NE – NISTE SVI KRIVI, PIŠE MAKS LUBURIĆ U “GLAS DOMOVINE” , srpanj 1960.

NE – NISTE SVI KRIVI, kaže Maks Luburić 1960.

GLAS DOMOVINE, srpanj 1960.

N E  –  N I S T E   S V I   K R I V I, piše Vjekoslav Luburić –

general DRINJANIN

GLAS DOMOVINE
srpanj 1960.
TORONTO, KANADA

(Velika šteta da ovoj opis generala Drinjanina nije uvršten u knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969”. Izvor ovog opisa je iz novine “GLAS DOMOVINE” koja je izlazila u Torontu i tada bila sastavni dio glasila Hrvatskog Narodnog Odpora; jer tada, te godine 1960., nije postojala tiskara DRINAPRESS ni novina OBRANA. Opis je malo predug i poradi velike povijestne važnosti nisam ga htio u nastavcima iznijeti. Svima želim SRETAN BOŽIĆ I SRETNU I VESELU NOVU 2015 GODINU! Otporaš.)

Radi poznatih događaja (pobuna i razlaz od Poglavnika, mo.) godinama nisam pisao članke u hrvatskoj emigrantskoj štampi, iako to ne znači, da su mi ti događaji izbili pero iz ruku. Šutio sam godinama, jer su mi mnogi tako savjetovali, i jer sam bio uvjeren, da je za dobro hrvatske borbe za Državu.

Da sam se odlučio napisati ovaj članak potakao me “Glas Domovine” koji donosi izvješće o proslavi 10 Travnja u Torontu i kaže, preko ciele prve stranice nešto što još nitko u emigraciji nije rekao: KRIVI SMO SVI. Te rieči vadi urednik iz govora Tomislava Mesića, kojega je izrekao na toj poviestnoj proslavi hrvatskog, narodnog i ustaškog DESETOG TRAVNJA.

Zato sam zamolio “Glas Domovine” da donese ovaj moj članak, za koji, naravno, sam odgovoran, a “Glas Domovine” ga donosi, kao što sam čvrsto uvjeren, da će donieti svaki članak bilo kojeg hrvatskog emigranta u obrani jednog mišljenja ili ideje. U toj tolerantnosti počima demokracija, i hrvatski borci u svietu nemaju razloga se naći u taboru koji ne shvaća stanje u svietu.

To prokleto ustaško srce vodilo me je uvjek u mom životu, pa i onda kada još nisam ni znao, da živi Dr. Ante Pavelić, kao i onda, kada sam kao mladji gimnazijalac u Mostaru naliepio na 600 klupa 600 cedulja ŽIVILA HRVATSKA DRŽAVA, pa da nije bilo fra. Dominika (Mandića, mo. Otporaš.) nebi stigao ni do petog razreda, kada su me konačno izbacili iz svih škola u Jugoslaviji, a poslali me u jednu hrvatsku školu: na JANKA PUSZTU.

Eto, to prokleto ustaško srdce, (danas bi se to trebalo prevesti na: to prokleto hrvatsko srce, jer mnogi bezrazložno dreče na svako ustaštvo, mo. Otporaš.) kako je rekao Lisak, razdirući rane na junačkim i mučeničkim prsima, pokazujuči rane koje su mu zadali srbo-komunistički krvnici, to prokleto ustaško srdce vodi me i sada, kada kažem svoje mišljenje, pa bilo to kome pravo ili ne.

Kada sam pročitao govor Mesića, (Tomislav Mesić je bio pukovnik HOS NDH i nemojte zabunom misliti na posljednjeg “komandanta” JNA Stjepana Mesića, mo.) a posebno sliedeće rieči: “Braćo, kad govorimo o našoj krivdi, onda nemojmo teretiti ni drugog, ni trećega, nego metnimo ruku na srdce pa recimo: “SVI SMO KRIVI!”
Krivi smo jedni, jer smo tjerali ideologije, za koje se u suvremenom svijetu pokazalo, da više ne odgovaraju. Drugi, jer smo vjerovali da samo ono, što smo mi predstavljali je najbolje. Treći, jer smo bili oni, koji smo smatrali, da se samo nas treba slušati, da mi moramo odgovarati, kao da je providnost uprla prstom u nas, ha, Vi ste baš oni, koji trebate voditi. Četvrti, jer smo bili oni, koji smo samo kritizirali, a od kritiziranja ništa dalje nismo napravili. Peti su oni najbrojniji, koji su smatrali, da se treba baviti pametnijim poslom, a taj pametan posao značio je, prigrabi zdjelu materijalnih dobara blizu sebe i puniti ju, a hrvatski narod i sve drugo neka vrag nosi, ne znajući, da će konačno vrag i njega i njegovu zdjelu odnijeti.

Kažem, kada sam ih pročitao, osjetio sam neku neodoljivu snagu, polet, dinamiku, vjeru u budućnost, u hrvatsku narodnu i državnu budućnost. Taj me osjećaj vodi, da nekoliko misli aktualnih i potrebni, kažem onima, sa kojima sam se jučer borio za Državu, a sa kojima se sutra mislim boriti za istu ideju, za Državu, slobodu naroda i veličinu Majke Domovine. Podpisujem ovaj članak, inače ne bi imao svoje vriednosti.

Gordi smo mi stari ustaški borci na Tomicu, onog starog ustaškog borca, bezbrojno velikog idealistu koji nikada svog starog ustaštva za niekao nije, a znao je raditi za Hrvatsku Državu i u novim okolnostima, znao je spojiti prošlost sa sadašnjosti u borbi za budućnost, dajući tako svietli primjer novoj hrvatskoj borbenoj generaciji.

Gordi smo na Tomicu, (kao što smo gordi na Andriju, i na tisuće i stotine tisuća znanih i NEZNANIH JUNAKA koji čitav život prevedoše u borbi za svoju Državu) gordi na ponos s kojim ispovjeda prošlost, savjest s kojom je tu borbu sprovodio, junačtvo koje je dokazao, skromnost koja mu je prirodna, gordi na stalnost, sustavnost, izdržljivost, karakter, gordi na DIO ODGOVORNOSTI KOJU NA SEBE UZIMA.
Kakva razlika između Tomice, koji je uvijek bio sluga domovine, izvršujući častno zapovjedi, koje je dobivao od starijih, i recimo, kakva razlika od Dide (Eugen, Dido, Kvaternik (1910-1962), poginuo u saobraćajnoj nesreći u blizini Buenos Airesa 1962., mo. Otporaš.) koji je skupa sa mnom, kako se pučki veli: drmao državom, bio jedan od glavnih “gazda Domovine”, a danas optužuje svakoga prema gore i prema dolje, pa čak i sudbinu, samo nikada nam nije rekao o svojoj krivici, jer nikada nismo čuli: mea culpa, bez kojega skrušenog i istinskog nikakva ispovijed nema vrijednosti.

Ne, nisam nikakav “mesićevac”, niti on to čeka, a nisam ni neprijatelj, pa ni protivnik Eugena Kvaternika, neobično sposobnog mladog hrvatskog intelektualca, darovitog organizatora, pisca, pa možda i državnika. Nekada sam spadao u krug onih, koji su u Didi gledali budućeg ustaškog revolucionarnog vođu, pa možda i novog ustaškog Poglavnika. Bili smo drugovi, suradnici, pripadao sam ekipi Dide, i sutra bi se opet stavio pod Didino zapovjedništvo, ako bi ovoga hrvatski borci prihvatili. Stao u pozor i rekao: na zapovijed, jer sam siguran, da je Dido sposoban, inteligentan i čvrst zapovjednik.

Eto, tu je primjer, pa ga treba sliediti: sići sa katedre optužitelja svih i svakoga, sa razumnim mea culpa doći medju narod, i povezati prošlost sa sadašnjosti, svrstati se u falangu budućnosti (svrstati se u borbenu zajedničku snagu za budućnost, to je general htio reći, mo.) i zauzeti mjesto, koje nam kao tehničarima i profesionalcima revolucije pripada, i predati ustaški stieg borbe drugoj generaciji. Kritika bez autokritike biti će poviesno osuđena kao obična denuncija mrtvih i živih drugova, čitave ekipe, pokreta i generacije.

Ispit zrelosti u Torontu. Tako možemo nazvati onu krasnu hrvatsku solidarnost, koja je ostvarena u Torontu, na proslavi HRVATSKOG DESETOG TRAVNJA. Rieči Mesića “svi smo mi krivi” burno je i iskreno pozdravila hrvatska kolonija u Torontu, i time položila ispit zrelosti, koji nam daje pravo stupiti u velebnu zgradu hrvatske demokracije, koju je za Hrvate tražio i Kvaternik u Rakovici, i Starčević u Francuskoj, i Radić u Moskvi i Pavelić, kada je nakon što ga je Beograd osudio na smrt došao na ZAPAD, da traži pravo slobode i demokracije za Hrvate.

Tražio sam podatke i dobio ih o sastavu publike u Torontu, koja je nezaboravne rieči Tomičine nagradila burnim pljeskom. Bili su stari borci za hrvatsku stvar, oni stari izseljenici od prije , koji su išli trbuhom za kruhom. Tamo su bili i preživjeli “askari” koji su jurišali na Kozari, na Glamoču, Papuku, Psunju, oni koji su pjevali: glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate…Ali su bili prisutni i pristaše naše hrvatske seljačke ideologije, Radićevi sljedbenici, pa i neki, koji se nazivlju Mačekovcima, ali su za Hrvatsku Državu.

Bili su i neki hrvatski proleteri, koji su došli na zapad da bolje živu, da vide šta je istina, i da se bore za hrvatsku stvar, a iz koji Meheš i Ciliga još mogu izgraditi dobre hrvatske sindikalne borce, koji će u Hrvatskoj Državi bditi nad pravima nove klase, radničke. A među publikom su bili i novi mladi hrvatski borci, sinove one generacije koja je stvarala Deseti Travanja, i koji su u Hrvatskoj i u emigraciji nastavili naše djelo, nastavili borbu usklađujući ciljeve naše borbe sa stanjem u svietu. Bilo je nezavisnih, slobodnih ljudi, koji se ne bave politikom, bilo je kulturnih radnika, intelektualaca, koji žele svojom glavom misliti na svoju i hrvatsku budućnost.

Ako analiziramo tu politiku doći ćemo do zaključka, koji je ohrabrujući. Ta na tom malom skupu u slobodoljubivoj Kanadi, na desetke tisuća kilometara od rodnog doma našao se DOM, dio, prema tome NAROD, koji suvereno živi u svom pravu, u pravu, da kaže svoju rieč o budućnosti Hrvatske. I eto, taj hrvatski skup, dio naroda UZIMA KRIVICU NA SEBE, PRIMA DIO koji mu pripada, jer ruku na srdce, pa ako u pet grupa kamo je Tomica svrstao Hrvate, nema mjesta, onda smo hipokriti, nesavjesni, nesviestni, neiskreni, nepošteni, i tako nekorisni, za budućnost. Onda, ako nismo ni u jednoj narodnoj skupini, onda smo egoisti, živimo za sebe, ne pripadamo kolektivu.

Simbolična predaja stiega mladima za mene već je završena, jer su to dokazali maldi, novi naraštaj u Londonu (Nova Hrvatska, dvotjednik kojeg je uređivao i izdavao Jakša Kušan, a general Drinjani dao intervju za “NOVU HRVATSKU” br. 3/4 ožujak 1960., mo. Otporaš,) https://otporas.com/interview-s-generalom-vjekoslavom-luburicem/ i u Torontu (Glas Domovine) i u Sydney-u (Grupa intelektualaca Odpora) i u evoropskim logorima i na tisuću mjesta diljem svieta, svi ovi kao odraz HRVATSKOG PREPORODA, kojeg JE ZAPOČEO HRVATSKI NAROD U DOMOVINI.

Dosta sam puta napisao i želio bih, da mladost te rieči ne zaboravi, da hrvatska emigracija dobrim dielom vodi medjusobnu gverilu u zrakopraznom prostoru na veliko veselje srbokomunizmu, uz samilost naših starih prijatelja i golemu tugu Hrvata koji dolaze iz domovine uvjereni, da je u emigraciji nastupio HRVATSKI PREPOROD kao i kod kuće.

Također sam govorio o sudbini i ruske emigracije, koja je već izumrla, a još nije stiga niti da shvati, da Kozak, Knuti i Sibir ne mogu riešiti socijalni problem niti srušiti komunističku revoluciju, koja je znala iskoristiti ne samo politički čas, nego i nezadovoljstvo i desperaciju ruskog naroda.

Imamo 42 hrvatske publikacije u emigraciji, ili ih je bilo. Skoro bi rekao, da svaka od ovih odgovara jednom idejnom krugu koji bi “bistrio hrvatsku politiku” onako, kako to njihove publikacije prikazuju i sve to za kavanskim stolom, u bogatom i raskošnom domu, ili skromnoj i biednoj baraci emigracije, kao nesretni “DP” ili “profuge”.

U čemu se izživljava hrvatska emigracija, ili dobar njen dio? Čitajte publikacije i vidit će te! Dnevno umiremo, jer se Božiji i NARAVNI zakoni ispunjuju. Valja umirati, vratiti se majci zemlji, iz koje smo Božijom voljom i milošću nikli. Umiremo, a s nama i borbeni stieg borbenog ustaštva, kojega se želi iz narodnog, oslobodilačkog , državotvornog pokreta pretvoriti u beznadnu i amorfnu smjesu političke špekulacije.

Da, pojavljuje se jedna nova generacija, dolično zastupana u “Glasu Domovine”, koja bi jurišala na Drinu, ali i na Markov trg, kako je to učinila koreanska, turska i ostala mladež, u borbi za prava naroda. Neka ne zaboravi hrvatska mladež rieči sedmorice studenata koji su u Seoulu stajali na čelu studenskih legija, koje su osvajale barikade vojske i policije, i koji su rekli starom i zasluženom Sygmanu Rhee, ocu domovine, da bi dali život na barikadama u obrani svog prava glasa, ali da bi sutra glasali za tog istog Sygmna Rhee na poštenim i slobodnim izborima.

Tko je bio ustaša? Što su bile ustaše? Čitati će te uskoro u “DRINI” što o tome kaže stari ustaški borac, pukovnik Štir. Da, ustaša je bio Hrvat, koji se ustao u obranu svetih hrvatskih prava za Državu. Pa kada to kažemo mi stari borci, koji smo bili tamo, gdje su se zidali temelji, onda znamo šta govorimo.

Ustaša je bio hrvatski sin u obrani Države. Ustaša je za mene osobno, svaki Hrvat, koji hoće svoju Državu. Tako misli Beograd, pa kako je jedini Beograd, koji nam nieče pravo na Državu, onda moramo uzeti na znanje da je tako.

(Nastavak u sljedećem broju)

Mile Boban