Zvonku Bušiću

Uvijek sam blagonaklono gledao

Na iskonsku žudnju za slobodom.

Moja ljubav prema Domovini i rodnoj grudi

Zrcali se za blagostanjem

I srećom svih njenih ljudi.

Zemljo, moja,

Sad kad te imam još više strepim.

Kao brižna majka nad novorođenčetom stojim.

U povijesti smo znali tumarati kroz maglu,

Sadašnjost me opominje da se budućnosti bojim.

Ožalošćen turobnom slikom mladosti i starosti,

Kako jedni odlaze iz zemlje, a drugi pod zemlju.

Bezbroj puta sam se pitao,

Gdje su dični sinovi Bljeska i Oluje?

Zašto se njihov glas razuma i prkosa do Neba ne čuje?

Hoće li nas bar oni svojim posljednjim krikom

Konačno probuditi iz stoljetnog sna i mrkle noći?

Ili ćemo zauvijek nestati u vlastitom domu,

U podaništvu, zabludi – jalu i sljepoći?

Gospe Sinjska, ne dopusti da ponovo

Sedam stoljeća tumaramo bespućima,

Čekajući majku da nam rodi sina,

Kojemu će iznad svega biti

Tvoje ime, Bog i Domovina.

Croatio, mati, prije nego sklopim oči…

Mi koji smo Te danonoćno sanjali,

A sad Te u stvarnosti živimo,

Najradije bi vratili vjekovne čežnje

Da Ti se ponovo u snovima divimo.

Pejo Šimić