Mile Boban: “Moj životni put je bio moja ZVIJEZDA koja je pronosila naše Hrvatsko ime kuda god sam koračao”

Bog! i veledragi prekalamljeni Ivo Josipoviću iz Jugoslavena u Hrvata. Vaše pismo odsijeva velikim razumijevanjima između ISTINE I LAŽI. Ali, poštovani prijatelju i dragi hrvatski brate Ivo Josipoviću neće to biti ni do vas ni do mene koji će prostudirati vaše pismo i prstom uprijeti gdje se nalazi LAŽ ili LAŽI a gdje se nalazi ISTINA ili ISTINE. Ja ću se s tim složiti, a vi, to zavisi do vas.

Vi ste za sebe rekli da ste bili predsjednik Hrvatske. Pa to se zna, a točno za vas i za LOPOVA, IZDAJICU I LAŽOVA Stevu Mesića bi se mogla usporediti ona hrvatska izreka: I ĆORAVA KOKA NEKAD ZRNO PRONAĐE. Mislim da se tu razumijemo, zašto pak ne! Usput želim vam priložiti poveznicu naslova sadržaja knjige “SUĐENJE LISAKU, STEPINCU, ŠALIĆU I DRUŽINI, USTAŠKO-KRIŽARSKIM ZLOČINCIMA I NJIHOVOM POMAGAČIMA – ZAGREB 1946”. 

Ovu knjigu sam kupio u Parizu 1963. u antikvaru knjiga. Često i prečesto sam ju koristio što se može vidjeti i po izgledu slike kako je trošna. Vide se novinski izresci iz “HRVATSKOG GLASa” Winnipeg, Man, January 21 1976. Imam pet nastavaka vrlo dobrog obrambenog odgovora kojeg se u ovim nastavcima označaka “Plaidoyer” Dra. Ive Politea, branitelja nadbiskupa Dra. Alojzije Stepinca 7. listopada 1946., kojeg jugoslavenski tužitelj Jakov Blažević nije htio uvrstiti u ovu njegovu knjigu. Za hrvatsku povijest ovih pet nastavaka bi trebalo upoznati hrvatsko općinstvo.

Nadam se poštovani i dragi hrvatski brate i prijatelju Ivo Josipoviću da se ne ćete ljutiti što vam prilažem ove sadržaje za koje vi niste znali a koji bi vas mnoli i te kako vrlo dobro zanimati. Pa se čvrsto nadam da ćete se osvrnuti na priložene sadržaje.

Iskreno vas pozdravlja Mile Boban.

A što se tiče mene i mojeg HRVATSTVA KOJEG KROZ CIJELI MOJ ŽIVOT NOSIM, je zasluga mojih roditelja i kućnog odgoja. A što se tiče moga prkosa koji mi se je zalijepio za tabane, te kud god koracao ostavljao sam tragove tog prkosa kojeg mi je silom na vrat stavila država i vlada te države za koju se je borio vaš otac Ante, a to je bila njegova, Titina i Vaša Jugoslavija nametnula meni na moja ramena taj teret borbe za oslobođenje naše Hrvatske od Staljinove petokrake komunističke čizme, a to je bila tvoja i tvog ćaće Jugoslavija.

Što se tiče mog života preko 65 godina je isto kada su i Židovi bili protjerani i u progonstvu preko 400 godina, ali za sve to vrijeme nisu zaboravili svoje podrijetlo, nego su smjelo i odvažno pronosili svoje korijene kuda su god koracali i hodali. Pošto sam ja kršćanin, vjerujem u Boga, krstim se svako jutro, svaki dan i prije nego zaspem, pomolim se Bogu da mi ne će biti žao što će me ON za moje grijehe kazniti, nego mi je žao što sam ja mog Boga uvrijedio.

Amen!

Dragi moj prijatelju i hrvatski brate Ivo Josipoviću ova naša draga zajednička i uzajamna polemika nas obadvojicu nije razljutila, nego nas bratski UVELIKO ZBLIŽILA. To mene čini vrlo zadovoljnim i dok ovo pišem osjećam se vrlo pijan – ne od alkohola – nego od ZADOVOLJSTVA. Zato vrlo rado čekam i očekujem taj trenutak kada ćemo se sresti kao dva brata, ne po krvi NEGO PO HRVATSTVU.

E, sada, dragi moj brate Ivo Josipoviću u izmjeni naših mailova, mi smo se već dobrano jedan drugome približili. Ja sam vama spominjao Hrvatskog Viteza Miru Barešića, sina partizana. On je 1978. godine pobijedio na svjetskom turniru za Karate Jugoslavena Antu Nobila. Miro Barešić je predstavljao na tom turniru državu Paragvaj pod imenom Tony Šarić. Kada je pobijedio u karateu i dobio Pehar za nagradu, iznio je hrvatsku zastavu i uz sebe ju stavio. Tada se je pojavio Anto Nobilo i u toj svađi oko hrvatske i jugoslavenske zastave skoro je došlo – a koliko se sjećam i došlo je – fizičkog obračuna. Kako je Anto Nobilo bio veliki Jugoslaven, automatski je bio i veliki LAŽOV, kao javni tužitelj protiv dra. Andrije Artukovića iznio je mnoge LAŽI protiv kojih je zatražio i smrtnu kaznu protiv dra. Andrije Artukovića, isto kao i u tvrdnji da nije bilo fizičkog dodira između Hrvatskog Viteza Mire Barešića i Jugoslavena Ante Nobila.

Usput vam se uveliko zahvaljujem za lijepe riječi o mojim roditeljima. Velika vam HVALA! Za sve to prilažem vam opet nešto da pročitate, jer vi ste dijete iz grada, tj. građanin, dok sam ja dijete sela, dakle seljak koji sam se rodio u štali ali nisam jeo sijeno i slamu, što znači da nisam životinjski odgojen. To je velika razlika kako ja o tome mislim a kako vi o tome mislite. https://otporas.com/ideja-hrvatsko-zajednistvo-i-pomirenje-je-nikla-u-glavi-vjekoslava-maksa-luburica/

Dragi moj voljeni po vašem današnjem hrvatstvu brate Ivo Josipoviću vi ste za sigurno čuli ovu staru našu hrvatsku izreku: Što pređe deset zubi, čulo je stotinu ljudi. Pošto ste vi meni sve lijepo i javno pisali i odgovorili, ovaj naš ugodni razgovor ću ja širiti dalje i dalje.

Bog! I sve najbolje vam želi vaš po hrvatstvu brat Mile Boban. https://otporas.com/portal-hb-prenosi-presuda-optuzenima-lisak-erihu-stepinac-dr-alojziju-salic-ivanu-i-druzini-pise-i-iznosi-mile-boban/

RE: Na današnji dan izvršio je suicid Zvonko Bušić. Nigdje o tome ništa! Čak i oni koji se obično javljaju na portalima o tome “ne znaju” ništa!

Odgovor Ive Josipovića Mili Bobanu

“Gospodine i druže Milane,

Jako je velika vaša zasluga što ste jedno od 15-ero djece! I to još iz seljačke obitelji! Za svako je poštovanje vašega oca i majke što su podigli toliku djecu, ali, ne vidim što biste vi to isticali sebi u prilog. Hrvatstvu se samo škodili cijeli svoj život i sramotili ga, činite to i danas. Ne bi vjerovali, i ja sam rođen kao Hrvat. Tako mi piše u rodnom listu. Znam, Vi imate dokaze da je taj rodni list naknadno krivotvoren i da je moje pravo ime Jovan, rođen kao Srbin ili Jugoslaven. Krivotvoren kao i sve moje svjedodžbe od prvog razreda osnovne škole u kojima stoji da sam Hrvat. Kad je propadala Jugoslavija, Udba je nama jugoslavenima I komunjarama izdala krivotvorene svjedodžbe jer je znala da bi inače stradali od ruke hrvatskih domoljuba, ogromne većine Hrvatica i Hrvata koji su živjeli za pravu, ustašku Hrvatsku. Istina, malo su pretjerali u zaštiti udbaša, partizančina i Jugoslavena. Pa Hrvatice i Hrvati najprije izabrali za predsjednika partizana, pravog-pravcatog, Franju Tuđmana. Pa onda partizančinu Stipu Mesića, a onda, mene YUsipovića. Možda mislite da su se opametili izabravši gđu Grabar Kitarović? Ali, jao, i ona je iz partizanske obitelji, i uz malo okolišanja, ipak uvijek na strani antifašizma. Iza nje, opet komunjara i partizančina Milanović! Grozno! Ni s premijerima nije puno drukčije. Eto Plenkovića! Je li to pravi lik za hrvatskog premijera!? Ni u petom koljenu ne može u obitelji naći kojeg ustašu, sve sami partizani! Grozno! Gdje li je ta vasa Hrvatska, ona prava, ustaška!?

Za razliku od vas, ja sam uvijek živio u Hrvatskoj, činim to i danas. Iako, naravno, ne volim Hrvatsku, već sam tu samo zato da uništim tu protujugoslavensku tvorevinu i osnujem novu Jugoslaviju, da bi opet pokorili Hrvatsku i Hrvate. Mrzim Hrvatsku, mrzim Hrvate! Mrzim sve hrvatsko! Nasuprot, vi umirete od ljubavi prema Hrvatskoj, ali, upravo radi te velike ljubavi niste tu. Jer, vi dišete hrvatski, vi mislite hrvatski, vi sve radite hrvatski. Osim što ne plaćate  hrvatski porez i što baš niste vješti u hrvatskom jeziku. Ali znate, kad bi vi, veliki, ogomni, pregolemi Hrvat došli u ovu malu zemlju, ovdje ne bi bilo mjesta više ni za jednog Hrvata. Zato vam hvala što ostajete u Americi i time čuvate svoju i našu Hrvatsku.

Šalu na stranu. Vi ste, zajedno s još nešto vama sličnih, nesretan čovjek koji živi u svijetu koji ne postoji. Nema ustaške Hrvatske, nema Maksa Luburića, Ante Pavelića i njihove slave. Nema njihovih ulica ni spomenika. U enciklopedijama su ih udbaši i jugoslaveni, masoni i zapadni licemjeri ocrnili kao zločince. Nema ni radnog logora Jasenovac. Umjesto njega, ovdje je stratište gdje su ustaše počinile genocid. Nema ni herojske ustaške vojske. Nestala je u izgubljenom ratu koji je ratovala na istoj strani s Hitlerom i četnicima, rame uz rame.  Usput, ona fotografija na kojoj  ustaše i četnici zajedno piju i okreću janjca, krivotvorina je Udbe. Kao pisani sporazum ustaša i četnika o zajedničkoj borbi.

Sorry, Mr. Boban! Zapravo mi vas je žao. Mora da nije lako živjeti u svjetu koji ne postoji. Ili možda je?? Možda ste sretni stvarajući privid u kojemu se bolje osjećate. Kažete, reći ću da ste ustaša. Pa naravno, što ste drugo!? Pa vi sami za sebe u ovim mailovima koje nasilnički šaljete nama koji ne želimo čitati vase besmislice nazivate ponosnim ustašom. Zapravo, žao mi vas je i žao mi je što sam vas možda, jadnog nesretnika, znao uvrijediti. Oprostite! Rado ću popiti s vama kavu, čim se doselite u vašu Hrvatsku.

Vaš drug Ivo, sa starim hrvatskim, pobjedničkim pozdravom: Smrt fašizmu, sloboda narodu!”

Mile Boban odgovara Ivi Josipoviću

Bog! Dragi naš bivši JUGOSLAVENČINA Ivo Josipoviću,

Ja sam Mile Boban, sin seljačkih roditelja koji su imali petnaestero (15) djece.

                                         

Prilažem sliku Majke Ive Vićeke Boban od 15-ero djece sam rođen kao Hrvat, odgojen kao Hrvat, živio kao Hrvat, radio kao Hrvat, djelovao kao Hrvat i kao Hrvat svugdje sam branio Hrvatsku koja mi se je zalijepila da tabane te kuda god sam hodao tragove HRVATSTVA sam ostavljao. I ovo dolje niže što vam prilažem to svjedoči. A vi druže Ivo Josipoviću ste rođen kao Jugoslaven od jugoslavenskih roditelja koji su vas hranili i othranili svakim jugoslavenskim osjećajima. Možete vi meni sada podnijeti potvrdu vašeg rođenja na kojoj bi moglo pisati “po narodnosti Hrvat a državljanin Jugoslavije”, jer ste se vi tada rodili ne u Hrvatskoj Države nego SRH, što znači Socijalistička Republika Hrvatske koja je stvorena i nazvana po avnojskim načelima od 29. 11. 1943. Moj životni put je bio moja ZVIJEZDA koja je pronosila naše Hrvatsko ime kuda god sam koracao, dok bi vaša zvijezda pronosila vaše jugoslavensko ime kuda god bi vi prolazili. Tu je jedna velika razlika između vas i mene. Da bih ja to malo bolje pojasnio, dat ću jedan primjer: Ja sam rođen kako Hrvat, došao sam u Ameriku 10 prosinca 1968., kad je vama bilo 11 godina i 4 mjeseca. Primio sam američko državljanstvo mjeseca rujna 1978., ali su u meni uvijek ostali MOJIH HRVATSKI OSJEĆAJI. A vi druže Ivo Josipoviću, vi ste rođeni kao Jugoslaven od jugoslavenskih roditelja, živjeli ste kao Jugoslaven sve tamo do 1992. ili 1993. godine kada ste vidjeli da nema više spasa za vašu Jugoslaviju, tada ste se naturalizirali i primili Hrvatsko Državljanstvo ali ne i hrvatstvo, jer se još uvijek osjećate Jugoslavenom. To su korijeni vašeg djetinjstva.

E sada, druže Ivo Josipoviću ja bih se osjećao vrlo sretnim i zadovoljnim s vama susresti, sjediti sa vama za istim stolom, bez ikakve rezerve i bojazni hipoteke krivnje prošlosti s vama razgovarati i bez ikakvih ustručavanja odgovarao bih na vaša pitanja, koja mene zbog mojeg hrvatstva i mojih hrvatskih osjećaja ne bi mogli naljutiti a još manje provocirati. Mene sada zanima šta vi mislite i kako bi se vi osjećali???? Ja u moje ime govorim da bih se ja osjećao Hrvat i Hrvatski, a vi bi mene označili i nazvali da sam Ustaša i da ustaški govorim. To je već izraz MRŽNJE iz stare propale jugoslavenske, beogradske i zagrebačke kuhinje u kojoj je vaš otac Ante direktno ili indirektno sudjelovao. Vi nikako ne možete i nećete shvatiti da svaki Hrvat koji se osjeća Sustašom je DUPLI I DVOJSTRUKI HRVAT.

Vi imate riječ – koju očekujem –  druže i gospodine Ivo Josipoviću.

S izrazitim poštovanjem bilježim se Mile Boban.

Organizacija TRUP

Bog! poštovani gosp. i dragi prijatelju iz Hrvatske,

Najprije Vam želim čestitati Novu 2020 Godinu!, kako Vama tako isto i svim Vašima.

Kako sam Vam bio javio da ću Vam poslije Nove Godine nastojati odgovoriti na Vaših 18 pitanja glede osnutka, djelovanja i rada organizacije TRUP. To činim danas 6 siječnja 2020. i nasotjati ću poslije skoro 6 desetljeća reći ono čega se još sijećam. Ja ne znam koliko nas danas ima živi koji smo bili članovi organizacije TRUP. Ja ću dolje na svako Vaše pitanje odgovoriti najbolje što znam.

Primite moje iskrene poZDrave.

Za Dom Spremni!

Bog! Mile Boban.

Moj odgovor uoči Božića 2019.

From: Prijatelj iz Hrvatske
Sent: Sunday, December 22, 2019 5:19 PM
To: Milan Boban <froate@hotmail.com>

Subject: Re: Došlo je vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske, OBRANA br.1.1963

Poštovani i dragi gospodine Boban,

mnogo Vam hvala na tekstovima koje kontinuirano šaljete, a koje ja redovno pažljivo čitam i spremam u moju arhivu! Sve zanimljivo i sve povijesne naravi!

Sjetit ćete se kako ste mi u nekoliko navrata ljubazno odgovorili na neka moja pitanja, posljednje o Vašim saznanjima o Zvonku Kučaru.

Sada također imam jedno pitanje u vezi jedne informacije iz Vašeg e-maila. Naime, bilo mi je poznato da ste najprije bili član HOP. ali ne i TRUP-a. Ja sam svojevremeno istraživao o toj organizaciji, čitao sam UDBA-ine elaborate o njoj, kao i udbaški dosje Mile Rukavine, jednog od osnivača TRUP-a. Zanima me biste li imali vremena i volje da iznesete Vaša saznanja o toj organizaciji? Evo nekih smjernica po kojima bi se to moglo napraviti:

(1) Zašto je nastao TRUP?

Odgovor: Ne znam. Mišljenja sam na revolucionarnu uspomenu Ustaškog Pokreta u borbi za Hrvatsku Državu.

(2) Na čiju inicijativu?

Odgovor: Ne znam.

(3) Kakav je bio stav rukovodstva HOP-a prema osnivačima?

Odgovor: Stav HOP-a, tada, u to vrijeme je bio zadovoljavajući, jer, za podsjetiti je da u to vrijeme 15 godina poslije gubitka NDH, mnogi Hrvati su iz Hrvatske došli u emigraciju sa hrvatsko/ustaškim idejama. Tada je HOP prednjačio u hrvatskoj političkoj emigraciji, te novodošli Hrvati su se masovno uključivali u HOP, pa tako sam se i ja upisao u HOP. Znam za sigurno da su i osnivatelji organizacije TRUP bili članovi HOP-a.

(4) U kojim je sve zemljama bio rasprostranjen?

Odgovor: Koliko je meni poznato: Njemačka, Francuska i Austrija.

(5) Koji je bio približan broj članova?

Odgovor: To ne znam.

(6) Kako je bio ustrojen?

Odgovor: Bio je ustrojen po sistemu TROJKA.

(7) Tko je bio na čelu TRUP-a u Francuskoj?

Odgovor: Ne znam za sigurno. Šaputalo se je da je bio Vinko Štrižić iz Nice ili čak Ivan Tuksor. Velika je konspirativna tajna vladala među TROJKAMA. Pravilo je bilo, tako su nas učili: Tajna nije tajna ako ju dvojica znaju. Prilažem link http://www.tjedno.hr/ubijenim-emigrantima-treba-podii-spomenik-u-domovini/ gdje se spominju mnogi ubijeni hrvatski emigranti među kojim imenima se nalazi i moj prijatelj Ivan Tuksor, bili smo u istoj organizaciji HOP-u, poznavali smo se i usko i dobro surađivali u radu za osolobođenje Hrvatske.

(8) Kako je bio zamišljen rad organizacije?

Odgovor: Zamišljen je bio na načelima revolucionarnih i konspirativnih zasada…

(9) Kako su se namakala sredstva?

Odgovor: Članarinom i dobrovoljnim doprinosima.

(10) Jesu li neki članovi, kako UDBA-ini dokumenti sugeriraju, polazili različite vojne tečajeve?

Odgovor: Jest. To se je krilo kao zmija noge. Prilažem dvije slike sa sadržajem za bolje razumijevanje iz godine 1962. Kada sam za Deseti Travnja 1962. godine bio u Lyon-u.

Danas, četvrtak. 5 rujna 2024. godine sam u jednoj od mojih kutija pronašao ovu sliku. Reći ću o ovoj slici čega se još sjećam poslije punih 62 godine.

Ja sam u Parizu bio član organizacije HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret, društvo Evanđelist Vrhbosanski dr. Ivan Šarić. Mene je to društvo zadužilo da odem u Lyon održati govor za Deseti Travnja. Društvo HOP-a u Lyonu je organiziralo proslava za Deseti Travnja u subotu 7 travnja 1962. Dvorana je bila dupkom puna. Na bini su bili poredani Hrvati na priloženoj slici u odori hrvatske vojske NDH. Bilo je tu i slikara koji su ovu sliku slikali i meni kasnije poslali. S desna 4 na sliki je Dragutin Ježina, do Dragutina desno je Tomislav Ilinić od Ljubuškog, na lijevo od Dragutina je prezimenom Rendulić, ostalih se ne sjećam. Na slici piše pozadi:

Ovu su Hrvatski Ustaše iz Lyona, Francuska 1962., u kojima vlada žarki i veliki Ustaški Duh u borbi za Hrvatsku Državu. Svi smo članovi organizacije “Tajni Revolucionarni Ustaški Pokret” T.R.U.P. Imali smo par tajnih poligona za vježbanje.

(11) Je li se radilo na nabavljanju oružja?

Odgovor: Jest. Sve u tajnosti, konspirativno, revolucionarno, još bolje “Ustaški”…

(12) Je li organizacija poduzela kakve akcije protiv Jugoslavije i njenih ispostava i dužnosnika u svijetu?

Odgovor: Sjetimo se slučaja u Njemačkoj kada je skupina od dvadesetak Hrvata 1962. napala udbaško/jugoslavensko gnijezdo u Mehlemu… Govorilo se je da je to djelo TRUP-a. U tom je sudjelovao i hrvatski svećenik Rafajel Medić. Također se je pričalo, a gdje je istina to ne znam, da je po uzoru TRUP-a Geza Pasty 1961-1962. godina osnovao HRB.

(13) Je li Vam nešto poznato o stanovitome Marku Maričeviću, koji je navodno kao član TRUP-a ubačen u zemlju?

Odgovor: Nikada nisam čuo za nj. Ne znam.

(14) Je li TRUP stajao iza bombi u Beogradu koje su eksplodirale 1968. godine?

Odgovor: Ne znam. Čuo sam govoriti, pa čak mislim da je sada pok. Žarko Odak negdje pisao da je on osobno poslao neke ljude da izvedu neki slučaj u Beogradu kako bi se na neki način mogao osloboditi Miljenko Hrkač. Gdje je istine, ne znam.

(15) Je li točno da su se Rukavina i Kulenović u jednom trenutku razišli? Ako jesu, kada i zašto?

Odgovor: Mile Rukavina i Nahid Kulenović su u nekoliko navrata dolazili k nama u Pariz, sve u svojstvu rada TRUP-a. Uvijek smo se sastajali na istom mjestu, u jednom lokalu u ulici Belleville gdje smo često imali sastanke. Oni bi nam donosili podatke o radu, kako treba raditi i čak topografske karte da ih naučimo kako ih treba upotrebljavati. Tada su oni bili jedno tijelo i jedna duša. Kasnije su se razišli a da sam ne znam zašto. Pričalo se je da je uzrok bila novina “HRVATSKA SLOBODA” tko će biti glavni i odgovorni urednik. Za sigurno to ne znam.

(16) Čitao sam da je većina članova TRUP-a tada otišla za Kulenovićem. Komentar? 

Odgovor: To ne znam. Može biti. Istini za volju mi članovi TRUP-a i TROJIKI bilo nam je zabranjeno se baviti politikom i unutarnjim poslovima organizacije. Vježbani smo isključivo, ja bih to danas rekao po vojničkim načelima.

(17) Je li TRUP ugašen s ubojstvima Rukavine i Kulenovića?

Odgovor: Ja mislim da jest.

(18) Ako je točno da je cilj TRUP-a bio da oružanim djelovanjem sruši ili sudjeluje u rušenju Jugoslavije, što Vam se čini iz današnje perspektive – kakvi su tada, tijekom 1960-ih bili izgledi za to?

Odgovor: Govorim sam za sebe. Stanovao sam na adresi 60 Rue de Paris, Charenton, Seine, Paris 75. Stanovao sam sam. Bio sam sam u sobi. Šetao bih od zida do zida. Uzeo bih topografske karte u ruke i proučavao svaki detalj kako bih što svrsihodnije znao čitati topografsku kartu. Čineći to, tada, tako u mojim mislima nije bilo da do revolucije protiv Jugoslavije neće doći, nego da će doći što prije. Ja sam tada bio mlad, voda do koljena, sve moje brige su bile borba protiv Jugoslavije, prepreka za mene nije bilo, samo sam mislio kako s oružjem napasti Jugoslaviju i ponovno Uspostaviti Hrvatsku Državu. Kako sam ja tako mislio, tako su isto mislili i oni koji su s menom bili u organizaciji TRUP, ili koji su s menom bili u mojim TROJKAMA. Prilažem link moje prisege.

https://otporas.com/u-odrazu-vremena-moja-prisega-organizaciji-trup-tajni-revolucionarni-ustaski-pokret/

Eto, poštovani gospodine i dragi hrvatski brate nadam se da sam ipak donekle odgovorio na Vaša pitanja. To je čega sam se jestio i nadam se da će vam ovo u Vašem idućem radu o opisivanju hrvatskih političkih emigranyskih dogodovština donekle pomoći.

Primite moje iskrene poZDrave.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

Eto, ovo su samo neka pitanja/smjernice, koji se Vi možete držati, a i ne morate. Ako ja neku važnu temu nisam spomenuo (a sigurno nisam), molim Vas, slobodno ju spomenite i komentirajte. Nadam se da ćete mi barem donekle uslišiti želju. I sami znate kako su i s kojim ciljem pisani UDBA-ini dokumenti i da oni zbog toga ne mogu biti jedini izvor na temelju kojega će se pisati povijest hrvatske političke emigracije. U slučaju nekih drugih organizacija, mogu se koristiti njihove novine, pisma i slično. TRUP, koji je bio tajna organizacija, nije ostavio takve tragove za sobom. Stoga su svjedočenja njegovih još uvijek živih članova od kardinalne važnosti! Upit nije nimalo hitan, slobodno si dajte vremena koliko Vam god treba. Što tekst bude opširniji i sustavnije pisan (ako se odlučite na pisanje), to je bolje.

Lijepo Vas pozdravljam, unaprijed zahvaljujem na Vašem vremenu te Vašim najmilijima i Vama želim blagoslovljen Božić te mnogo zdravlja i uspjeha u novoj godini!

Prijatelj iz Hrvatske.

On Wed, Dec 18, 2019 at 6:24 PM Milan Boban <froate@hotmail.com> wrote:

Sretan Božić, Sretna Nova 2020 Godina!

Mile i Annie Boban sa obitelji.

https://otporas.com/novi-ljudi-nove-ideje-nova-godina-nova-novinaobrana-br-1-1963-st-5-pise-general-maks-luburic/

https://otporas.com/privilegij-velikih-ljudi/

Ivo Josipović ponovno vrijeđa Milu Bobana

Hajde, g. Bobane, ne valjajte opet gluposti!
NDH država hrvatska!? Marionetska tvorevina koja je propala skupa sa svojim gazdom Hitlerom!

Moj je otac sa nekoliko stotina tisuća drugih mladih Hrvata bio na pravoj strani. To su bili pravi Hrvati i domoljubi!

Preporučam, ne otvarajmo opet raspravu u kojoj ćete se vi pozivati na Otporaša i sličnu političku pornografiju, a ja na velike svjetske enciklopedije.

Sinovi partizana

To:Mile Boban

Cc:Zoran Kotnik;Zoran Milanović;Zorica Gregurić;Zora Ljoljic;Zoran Milan;Branko Zovko;Marijan Majstorović;Marko Luburic;Marijan Majstorović;Nikola Mijatovic;+51 others

Wed 9/4/2024 10:15 AM

24.08.2024 19:50, je Mile Boban napisao:

Miro Barešić je sin partizana kao i Ivo Josipović koji je također sin partizana. Oba ova partizana su se borila sa titom protiv Hrvatske Države. Zato preporučujem gospodinu Ivi Josipoviću da temeljito pročita ovo pismo Mire Barešića… nadam se da će gosp. Ivo Josipović dati nama Hrvatima svoj odgovor u kojem će reći da on voli svog oca Antu i da ga se nikada neće odreći, ali de se 100 % odriče njegove partizanske i jugoslavenske borbe protiv Hrvatske Države.

Mile Boban.

PORUKA MIRE BAREŠIĆA HRVATSKIM BORCIMA – POBJEDA JE NAŠA, KAŽE MIRO BAREŠIĆ, pisana u kolovozu 1981.

Miro Barešić was a Croatian nationalist militant convicted for the murder of the Yugoslavian ambassador to Sweden in 1971 and later released as a demand made in the hijacking of Scandinavian Airlines domestic flight.
Značka Otpora: SVE ZA HRVATSKU 1972.

“SVE ZA HRVATSKU” – ZNAČKA: GOTEBORG – MADRID 1972

Razgovor za Hrvatski tjednik iz Australije

(Našao sam potrebnim ovo staviti ovdje na ovu teme o njujorškom procesu, jer se je često i prečesto na ovom procesu spominjalo ime i Mire Barešića. Ako se netko slučajno, iz osobne znatiželje zapita: kako to da ja o tome mnogo znam? Odgovor je: JER SAM BIO OPTUŽEN I BIO NAZOČAN TRI MJESECA NA TOM SUDU. Mo. Otporaš.)

Razgovor vodio Dinko Dedić, glavni i odgovorni urednik “HRVATSKOG TJEDNIKA”, Australija.

U srijedu u jutro, oko 10 sati dobili smo telefonski poziv iz Švedske. Jedan od zatvorskih službenika u gradu Norrkopingu javio nam je da će nas u 14 sati po švedskom vremenu, a u 22 po australskom, nazvati Miro Barešić.
Samo oni koji su nekada razgovarali s Mirom mogu govoriti o snazi koja zrači iz njegova glasa. Netko je rekao da bi se slušanje njegovih razgovra, moralo naplaćivati kao velika usluga, jer taj čovjek je pravi “faith healer”, (hrvatski, onaj koji liječi vjerom, mo. Otporaš.) samo što on za razliku filipinskih “doktora” koji liječe fizičke bolesti, liječi dušu, ulijeva samopouzdanje u ljude koji su se prepustili da ih matica života nosi nekontrolirano prema normalnom vodopadu, ponovno vraća k obali, k borbi za život i sve što je bitno u njemu, sloboda, dostojanstvo itd.
Davno je Miro shvatio, a može se reći da je za to imao i dobr prilike, da tijelo može biti stavljeno iza rešetaka i obuzdano lancima i galgama, (vješalama, mo.) ali da duh ne može, i baš zahvaljujući tom duhu, koji bez problema zrači kroz zidove i rešetke i dopire već dugo i do nas, Miro Barešić poput Gotovca može reći. “ja sam sebe ostavio i otišao voditi borbu za slobodu svog naroda”.
I vodi je, on je vodi među nama ovdje u Australiji, među onima u Americi i Kanadi, svuda po Europi i još što je najvažnije, Miro je prisutan (nazočan, mo.) u domovini, prisutniji nego mnogi na slobodi, prisutniji nego mnogi koji tamo 24 sata na dan fizički prebivaju.

Teško da je Miru potrebno predstavljati bilo kome. Njega Hrvati poznaju i vole, to su više od bilo koga osjetile zatvorske vlasti u Švedskoj nakon Mirina izručenja.
U jednom razgovoru s jednim Hrvatom u Švedskoj, jedan od zatvorskih službenika je krajnje začuđeno prijetio: Taj čovjek je u šest mjeseci svog boravka ovdje dobio 7000 pisama i danas mu stižu iz čitavog svijeta s ratom od 400 na dan. kakav je to čovjek, kakav je to narod? On je nekog ubio i sad ga čitav taj narod slavi. Kakav je morao biti taj kojeg je ubio?

Dakle, nije potrebno ići u to i objašnjavati kako se sve dogodilo. To je svim Hrvatima poznato. Ona famozna slika Barešića i Brajkovića kako zavezani hodaju, pretiskana je tisuće puta, i prilikom jednog razgovora s Mirom, zapitao sam ga da mi kaže koju su pjesmu pjevali dok su ih vodili u zatvor. Rekao mi je da su pjevali “Na vrh gore Trebevića”.
I da se vratimo telefonu, u 22 sata nas je nazvao Miro. Bez mnogo uvodnih kako si – dobro sam, Miro je skoro službeno počeo s jednom tečnom lekcijom preko telefona. Nije ga trebalo mnogo pitati, tako i tako nam je rekao sve što je bitno, sve u jednom dahu, bez kronologija, spontano nastavlja Miro:

“DA I ŽIVOTINE IMAJU PANDŽE I ZUBE I ZNAJU UGRISTI KAD TREBA”, kaže Miro Barešić.

“Recite tim dečkima u Australiji, ako nas već ovaj pokvareni svijet tretira kao životinje, da i životinje imaju pandže i zube i znaju ugristi kad treba”.
Prije jedno vrijeme o situaciji u Hrvatskoj. Slušali smo o najnovijim događajima u Dubrovniku i okolici, u Zadru itd. Kaže nam: “Dolje u domovini se udba hvali kako će nam zabraniti sav tisak po svijetu, kako su Hrvatski List (kojeg je osnovao pok. Bruno Bušić 1978., mo.) i Otpor (Glavno glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, mo. Mile.) gotovi i da ste sada vi na redu. (Misli se na Hrvatski Tjednik, mo.) Neka im bude jasno, ako nam zabrane javna glasila, istinu neće zaustaviti. Mi ćemo naći načina za tiskanje i raditi dalje, jer pisana riječ je neizostavni dio naše osloboditeljske borbe. naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima.

Poručujem svim momcima da u ovom momentu domovina od nas očekuje najviše, pa prema tome dužnost nam je svima raditi, svakome na svom polju na kojem je najbolji. Naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima do dana kad će se uspostaviti slobodna Hrvatska Država; tek onda ćemo stati”.
Iskoristio sam pauzu koju je napravio da uzme daha. Mijenjamo temu. Što radiš, kako ti je, pitam ga. Nastavlja Miro: ” Umoran sam i sada, noćas sam čitavu noć radio. U Njemačku sam (Naslov je bio “HRVATSKI LIST”, mo.) pisa o gerili, pa neka ljudi kupe, poslao 63 pisma samo što sam jučer napisao, a u posljednje vrijeme poslao sam 300 pisama borcima i prijateljima. Pisao sam svuda, objašnjavao, nagovarao, uvjeravao. Javio sam se i u Australiju Čelebiji i još nekima.
Nije meni teška robija ako je za Hrvatsku, ja sam spreman na sve. Recite momcima da kupuju List. U nekoliko idućih brojeva ću u Listu pisati o gerili, pa neka ljudi kupe List. Nisam ni ja za badava dvije godine sproveo u Pentagonu, to je tematika koju ja poznam kao svoje dvorište. Nego…kao što reče, hvale se da će nam zaustaviti tisak, da su List i časopis Otpor već dokončali, a da će uskoro i Tjednik. Zato smo odlučili da List sada počmemo izdavati dva puta mjesečno.
Sa Zlatkom (Zlatko Markus, B. Bušića prijatelj i siradnik, mo.) dva puta tjedno razgovaram, a 29. srpnja mi je u posjetu bio moj pratar Lasić, (Radi se odDominikancu Vjekoslavu Lasiću koji je izdao 2009. godine u Zagrebu knjigu o Miri Barešiću “MIRO”. prilažem sliku knjige, mo.) pa i on kaže da čestit Hrvat u Vijeću više nema što tražiti. Odslužio mi je misu na hrvatskom jeziku i jednu specijalnu za zatvorenike. Proveo je kod mene tri sata. Ja se nadam da će vam se i on javiti.
Danas sam također imao posjet i čast mi je biti prvi koji će čestitati novom pročelniku H. N. Otpora za Skandinaviju. Izabran je brat mog pokojnog učitelja Stipe Mikulića, Franjo. (Stipe Mikulić (Široki Brijeg 23 rujna 1941., Švedska 15 prosinca 1975., Udbin agent Irfan Kuburaš ga je ubio za 40 tisuća švedskih kruna. Stipe je bio Pročelnik HNO za Skandinaviju i ostavio iza sebe suprugu i petero nejake djece. Ovaj Franjo Mikulić mu je rođak, mo. Otporaš.) Stisnuo sam mu ruku, jači smo sad kad nas više progone. Ovo u Americi; poslije kiše dolazi sunce. Na svakog u zatvoru dolaze dvojica radikalnijih. Recite svima, a posebno mojim suborcima, pripadnicima i simpatizerima Otpora, da sam im rekao – ako sam ja u zatvoru i radim 24 sata za Hrvatsku, i ako oni na slobodi rade, onda Otpora nitko ne može srušiti. Bez članova i simpatizera Otpora se ništa ne može niti zamisliti. Recite svima da zatvaranja u Americi nikoga ne smiju zastrašiti. (Ovdje se radi o dvije skupine članova Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO koje su federalne vlasti Amerike uhapsile pod sumnjom za krivična djela na tlu Amerike. Prva skupina u New York-u Ivan Čake i drugi je bila uhapšena u prosincu 1980., dok je druga skupina od deset (10) članova HNO uhapšena 25 lipnja 1981., i poznata je kao Ljubas/Markić skupina. Mo.) To je tek znak da smo na pravom putu i da je Pokret jedna organizacija koja vodi u Zagreb, u Hrvatsku. (Ovdje se radi o Hrvatskom Državotvornom Pokretu koji je osnovan u New York-u u siječnju 1981. Izabran je za predsjednik HDP glavni tajnik HNO Tomislav Kvaternik, pravo ime Nikola Štedul o kojem ovdje Miro govori kao Tomislav Kvaternik. Mo.) Ovo zastrašivanje ne smije nikoga demoralizirati, jer hapšenja su i napravljena da se svi poplaše i zavuku u mišje rupe.

Kada su mene kidnapirali, isto tako po uputama Beograda, Amerikanci su me mučili i držali u lancima, drogirali i prijetili. Pet puta su me u lancima vodili ravno na uzletište tokom noći, pred JAT-ov zrakoplov i prijetili da će me izručiti u Jugoslaviju, ako ne pristanem surađivati. Nikad, ni mrtav neću postati izrod svoje braće i boraca. Tražili su da svjedočim protiv 60 Hrvata, među kojima su bili i imena svih danas osuđenih ili uhićenih. Za uzvrat su mi nudili posao s njima i kuću negdje u Kaliforniji. (Tko je imalo upoznat sa slučajem sada pok. Rankom Primorcem, upoznat je i sa istim slučajem da su mu američke federalne vlasti nudile što je Ranko god htio, za uzvrat da svjedoči protiv optuženih Hrvata na sudu u New York-u. Naravno da je Ranko sve ponude odbio, jer pravi i državotvorni Hrvati ne pristaju na nikakove ucijene i izdaje. Mo.) rekli su mi da za to nitko neće znati jer će mi dati novo ime i prezime. Ali, ja sam otišao. Za to im je trebao netko drugi, dok nevini pripadnici slavnog Otpora leže u zatvoru. (Sve se je to činilo da se Jugoslavija spasi, mo.) Ja znadem sa kakovim su metodama Antu Ćarana pridobili da bude glavni svjedok protiv njih, jer mene su na isto nagovarali, samo me nisu dobili, niti unda kada su mi pred ulazom u JAT-ov zrakoplov rekli da me izručuju ako ne pristanem.

Naravno, Ćaran još nije suđen, (Ovu poruku Miro je pisao u kolovozu 1981. Ante Ćaran je uhapšen 12 prosinca 1980., a nekoliko tjedan iza hapšenja je počeo surađivati sa federalnim vlastima, koje su mu dale imunitet, pomilovanje, za sva krivična djela koja je počinio na tlu Amerike, za uzvrat što će svjedočiti protiv uhapšenika i surađivati s federalnim vlastima. Ante Ćaran je bio uhapšen u prvoj skupini Ivana Čale 12 ili 18 prosinca 1980, a Antu Ćarana nisu mogli suditi sve dok hrvatskoj desetorki, drugoj skupini Ljubas/Markić sud ne prođe. Sud druge skupine je bio završen u subotu 15 svibnja 1982., mo. Otporaš.) a svojim će lažima poslužiti da hrvatski borci dobiju velike kazne. Kad tome Đavao Majić (fra. Častimir Majić, hrvatski svećenik i Franjevac iz Chicaga, mo.) i Badurina Lun (Poznat kao Hrvoje Lun, rizničar HNV, plagijator knjige “HRVATSKA REVOLUCIJA”, Hrvatska nakladna Zajednica, New York 1978., mo.) dadu svoje soli, onda nebi trebali niti komentara.

Čujem da u optužnici koju je Majić tiskao, trpa i mene. Mene je američki sud oslobodio svega toga, ali to valjda za Majića ništa ne znači. Ja sve mislim da bi fra. Đavolu ipak najbolje pristao posao jugoslavenskog ambasadora u Belgiji. (Novinar Josip Jović piše za Slobodnu Dalmaciju 21 listopada 1992. u rubrici “PETANEST DANA MEĐU HRVATSKIM POLITIČKIM ZATVORENICIMA U USA” o Milanu Bagariću “Osudili su me za ucjene, mene koji imam ruke tvrde kao betona, natekle od žuljeva, koji sam čitav život bez godišnjih odmora radio i samo radio. Trebali su jednog koji će svojom čistom prošlošću oprati njihovu nečistu savjest – Tisuće fotografija s likovima istaknutijih Hrvata koje je trebalo uhapsiti kružile su svijetom… A za vlč. fra. Častimira Majića u tom opisu piše: SVEĆENIK KRIVOKLETNIK., strana 14. mo. Mile.)

Ova zastrašivanja na nikog ne smiju djelovati demoralizirajuće, i ja koji ne prvi put ležim u zatvoru poručujem svima da ne gledaju kako će drugi reagirati. Revoluciju nikad nisu vodile mase, nego pojedinci i ti pojedinci su uvijek žrtvovali sebe. Zato od svih boraca očekujem da dadu sve od sebe. Ja znam da je danas i na slobodi teško, jer Hrvate se progoni kao životinje, međutim, kao što rekoh, i životinja ima kandže i zube i zna ugristi kad treba, i ja sam davno trebao visiti na banderi, pa ipak sam živ jer sam bio vuk, grizao sam kad nije bilo druge i slijedećeg mjeseca slavim svoj 31. rođendan. Naime rodio sam se 10. 9. 1950. u gradu Šibeniku, na adresi Njivice 12.
U zatvoru mi je sada dobro. Mogu si kuhati hranu. Napravio sam od krpa neku vreću pa treniram karate, a i trčim nekoliko kilometara svaki dan. Mogu si kupiti i odjeću, ali mi novac najviše treba za poštanske marke. Šaljem mnogo pisama, pa sam se upravo javio i Cecelji, (fra. vlč. Vilim Cecelja iz Salzburga, Austrija, mo.) i Nedi Šarićki (kćerki pok. Nine Rosandića koji je stradao u Akciji Božidara Kavrana 1947./1948., mo.) i mome Anti Čuvalo. Treba mi za telefon. Neki dan sam razgovarao s jednim mojim generalom iz Paragvaja i kaže mi da je Jozo Damjanović dobio 24 godine robije. (Jozo Damjanović koji je 1976. godine u Asuncionu, u Paragvaju, pogrješkom ubio urugvajskog veleposlanika Carlosa Abdalu, umjesto jugoslavenskog veleposlanika u Paragvaju Momčila Vučekovića, je oslobođen 1992., mo.)

S Kvaternikom, (Nikola Štedul, mo. Mile.) patrom (ovdje Miro misli na Dominikanca Vjekoslava Lasića koji je napisao knjigu o Miri Barešiću – Zagreb 2009. Prilažem sliku knjige, .o. Mile.)                                                                        Vjekoslav  Lasić

                                                                   B A R E Š I Ć

                                     

 i Zlatkom sam svakog tjedna i kontaktu. Hvala Čelebiji za 100 dolara što mi ih je poslao, hvala i Jozi. Ja nisam nesretnik kojeg treba pomoći u nevolji. Novac koji ja dobijem biva odmah iskorišten za hrvatsku borbu, bilo što ja pišem i bodrim ljude, bilo da sa njima razgovaram na telefon. Šteta je samo što vani ima toliko mladića koji od dosade ne znaju što će a nikad se ne sjete Hrvatske.

S Tjednikom su svi zadovoljni, a i oni u domovini kažu da je vrlo dobar, samo ga nema dovoljno. Ovdje iz Göteborga poručuju da ga nema, oni iz Kölna također, pa kad već imate povjerenika, ja ću napisati na nekoliko strana da se organizira prodaja.
Slika je ispala odlično. Jedan dio što sam dobio poslao sam po dečku za domovinu. I oni od kuće kažu da nas niša ne smije zastrašiti. Treba slušati Kvaternika. (Nikola Štedul, mo. Otporaš.) Na njega i oni u domovini računaju. On mora imati podršku, jer Pokret je garancija povratka u Hrvatsku. Ova sva hapšenja i ubijanja ne znače ništa drugo nego da se cijena slobode mora platiti. U ovom momentu se ne smije popustiti, niti dolje u Hrvatskoj, niti ovdje vani. Mi smo uvijek bili disciplinirani (stegovni, mo.) narod i sve što je potrebno je sačuvati povjerenje i poštivanje za vodstvo koje je izabrano za ovaj Pokret. Ne zaboravimo Kvaternikovu poruku da se borba prvenstveno mora voditi na domovinskom terenu.
Ljudi od kuće mi kažu da je samo Bog dao Kvaternika u ovaj kritičan čas. Pričaju mi da su oni njegovi članci objavljeni nedavno u Tjedniku u domovini odjeknuli. Meni je još pok. Bruno u mnogo navrata rekao da je Kvaternik čovjek s kojim se može u svako vrijeme računati. Danas je došlo vrijeme kad Brune više nema i kad Kvaternik nosi ono što je on počeo, pa je sada i vrijeme da se s njim računa.
O tome koliko sam ja imao s Brunom tek se ima čuti, i o mom dvostrukom povratku u domovinu, kada sam pri jednom prelasku granice bio ranjen, i o svemu što smo tamo učinili i što će tek danas biti stavljeno u Pokret. Zahvalite se dečkima, malom Prši i svim ostalima i recite im svima da budu ponosni i vrate dug domovini.
Jednog dana ću ja povesti moju satniju koja kad krene ne će stati do Drine, a u tu satniju moći će samo najbolji”, završava Miro svoju poruku. Vrijeme je iscrpljeno, kao i na početku, bez ceremonija, Miro nam daje do znanja da je rekao što je imao, a rekao je ovo što je zapisano, bez uglađivanja. Spustio je slušalicu i ostavio nas s mislima, nekako zadužene.
Nova adresa mire Barešića:
Miro Barešić
BOX 3013
60003 Norrkoeping,
Sweden.

POBJEDA JE NAŠA, kaže Miro Barešić.
Razgovor vidio Dinko Dedić.

(Eto, još jedan znatan dio Viteza Mire Barešića kao povijesni dio iz njegova života u borbi za oslobođenje Hrvatske. Oni koji su imali priliku čitati pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952-1969, za sigurno će primijetiti da je Miro doslovno upijao ideje Maksa Luburića. Tko u to ne vjeruje, neka ponovno pročita ovu Mirinu poruku i nekoliko pisama Maksa Luburića, odmah će se u to uvjeriti. Prepisao iz hrvatskog Tjednika Mile Boban, Otporaš.)

Posljednje uređivanje od Bobani : 01-04-2015 at 18:25

2024-09-04 – – – dragutin

https://mail.google.com/mail/u/0/#inbox/FMfcgzQVzXVPGpnxwqXffbKPpbsMsWpp

http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/Zzx__POVEZNICE.htm

https://otporas.com/slika-sa-predvojnicke-tihaljina-1956-ovo-su-ti-sve-neozenjeni-trijest-devete-godine-rodeni/

Viktor Arbanas: Partizanantife se ne mijenjaju

On Wed, Sep 4, 2024 at 5:00 AM Viktor Arbanas <viktor.arbanas@gmail.com> wrote:

Roberte, ništo se NIKADA ne će promieniti jer 90 % partizantifah Velezločinca Tita je promienilo svoju “jugoslavensku nacionalnost”
u mrzku im ustašku “hrvatsku narodnost”, ali su i to promienili u “hrvatsku nacionalnost”! Tih Nacijo-Hrvatah je sve više jer mogu srietno živieti kao nakaze s nakazama u okolini i okolišu tkoje su unakazili i ZAKONSKI sustavno unakazivaju, isto onako kako su unakazili hrvatski jezik i pričaju (ne govore!) tim svojim jugoslovenskim, prieimenovanim u srbijanskohrvatski-hrvatskosrbijanski ili SBiHCGH.
S Bogom Hrvati, višetisućlietni, prastari europski, neslavenski narode i hrvatska uljuđenosti, hrvatsko ćudoređe, hrvatski jeziče i hrvatska kulturo!
Domoljubni uzklik “Za Dom Spremni!”
je prierastal korovom partizantifskoga krvoločnoga urlika “Smrt Ustašama, sloboda naciji!”

Robert Gadže Anti Čuvalu

Am Mi., 4. Sept. 2024 um 08:50 Uhr schrieb Robert Gadže <robert.gadze@gmail.com>:

Odnosi iseljeništva/dijaspore s Republikom Hrvatskom (nekoliko zapažanja) – dr. Ante Čuvalo

Računa se da izvan granica RH živi blizu 4 milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Činjenica da sve njih u Hrvatskom državnom saboru (navodno) zastupaju samo tri osobe gromko govori koliko vladajuća šljahta RH drži do Hrvata u svijetu. Ne zaboravimo, nacionalne manjine imaju osam zastupnika!

Vlastodršci jednostavno ne žele sudjelovanje hrvatskoga iseljeništva u političkom, gospodarskom i kulturnom životu RH. Ovo što danas imamo mrvice su sa stola u odnosu na ono što bi moglo i trebalo biti. Oni prosuđuju da bi mogući „iseljenički faktor” postojeću hijerarhiju snaga ne samo prodrmao, nego i ugrozio strukture moći koje su oni uglavnom naslijedili još iz jugo-komunističkoga vremena ili ih se dočepali (čast iznimkama) prividno demokratskom igrom. Učinkovita iseljenička uloga u domovinskoj politici bila bi neovisan čimbenik koji oni na vlasti danas ne bi mogli kooptirati i kontrolirati. Očekivati je da moćnici u RH na sve načine pokušaju spriječiti iseljenički politički utjecaj u Hrvatskoj jer bi to za njih bilo „opasno”.

Današnji temeljni odnosi države s iseljeništvom slični su onima iz bivše države. I danas su mnogi u RH zadržali pojam „neprijateljske emigracije”. Identificirali su sebe i/ili svoju stranku s državom pa drže da je svaka kritika koja stiže iz iseljeništva ne samo opasna nego i neprijateljska. Nadalje, i današnje vlasti žele da odnosi s iseljenom Hrvatskom (dijasporom) ostanu na „folkloraškoj” razini. Svaka čast folkloru. I sâm sam nekoć organizirao dvije folklorne skupine, ali to u praksi znači: neka vas tamo gdje jeste, pjevajte i plešite, ponekad ćemo vas posjetiti i s vama se fotografirati, nekima ćemo dodijeliti i nešto novca (kao da je to njihov novac; ne pitajte koliko daju zna se komu!). Koliko se sjećam, od iseljenika u RH pristigne više od dvije milijarde eura godišnje, a oni se hvale kako dijele mrvice. Vi šaljite novac, dođite u posjet, organizirajte i pokoji folk-festival ili dane poezije i uživajte u ljepotama domovine koju toliko volite, a mi ćemo od Hrvatske napraviti ono što hoćemo – bit će najmanje hrvatska.

Hrvati u svijetu nikad nisu bili složniji u svom domoljublju kao nakon 1990., ali danas su zbunjeni kad vide koje su snage zavladale i koji (zlo)dusi kruže Hrvatskom. Tu nije riječ o demokratskim procesima koji pokreću kotač naprijed, nego se događa povijesna otmica. Domoljubi, u prvom redu branitelji svojom krvlju, osigurali su državu i slobodu, a onda su „napredne” snage koje su se izlegle u prljavom gnijezdu nedavne prošlosti i jugo-ljubitelji napravili svojevrstan puzajući preokret.

Nekih vidljivih znakova za promjene postojećega stanja na vidiku nema. Jedino je ideja predsjedničkoga kandidata dr. Tomislava Jonjića o uspostavi Drugoga saborskoga doma jedna od trideset točaka njegova političkoga programa. Ovo bi mogao biti dobar početak u radu na ustavnim reformama koje bi bile na dobrobit svih Hrvata, u domovini i iseljeništvu. Zato g. Jonjić ima podršku hrvatskoga iseljeništva.

Nek se priča.

(Pre)često se i naveliko govori i piše o ovodobnom masovnom iseljavanju, o povratku iseljenika i njihovih potomaka u domovinu, o demografskoj crnoj rupi u koju svi gledamo. Održavaju se seminari i simpoziji o iseljeništvu općenito. Ali sve skupa, nažalost, to ne vodi nikamo jer vladajuća vrhuška ne poduzima nikakve konkretne korake da bi se nešto znatnije u ovim tako važnim poljima promijenilo.

Zanimljivo je da moćnici novčano pomognu i čak pošalju svoje predstavnike na skupove koji se tiču iseljavanja, demografije, povratka, useljavanja, suradnje s dijasporom, znajući dobro da ne će ništa bitno mijenjati u svojim odnosima prema Hrvatima u svijetu ili poduzeti da bi se napravio demografski zaokret. Ali nek se priča, nek se piše, nek se objave knjižurine koje ne će imati nikakva utjecaja na konkretne odluke onih koji drže sve konce….

Prvi koraci

Premda svjestan da su svi konkretni prijedlozi u svezi s iseljeništvom unaprijed otpisani, ipak ponavljam ono što je već bilo „onima gore” predlagano. Dakle, nek današnji saziv Sabora izmijeni postojeći izborni zakon, povisi broj iseljeničkih saborskih zastupnika (na način da svi Hrvati u svijetu zaista budu zastupljeni) i uvede elektroničko glasovanje. Iseljeništvo

Obmana je i uvrjeda da netko satima mora putovati do najbližega konzulata da bi sudjelovao u domovinskim izborima. Drugo, izdavanje domovnice i drugih osobnih dokumenata Hrvatima i njihovim potomcima u predstavništvima RH u svijetu treba teći puno brže i „prijateljskije”. Nažalost, prečesto doznajemo za slaba iskustva s kojima se susreću povratnici i potomci Hrvata u svijetu koji se žele doseliti u RH.

Nadalje, ako se zaista želi pomoći povratnicima s djecom, odgojne ustanove (od vrtića pa dalje) trebaju biti „otvorena uma i srca” da bi omogućile novodošloj djeci upise i što više olakšale tranziciju koja nije laka ni za djecu ni za roditelje. Na primjer, ako povratnička obitelj želi još prije povratka upisati dijete u vrtić ili školu, treba imati razne potvrde, od rodnoga lista, prebivališta, zdravstvenih pregleda, iskaznicu imunizacije, potvrde o radnom odnosu obaju roditelja… Ukratko, ne mogu upisati dijete/djecu dok se ne dosele, obnove (dobiju) osobne dokumente, nađu posao itd. Dakle, ako se želi pomoći mladima da se vrate, treba olakšati, a ne ogorčavati povratak u domovinu u kojoj su rođeni ili su potomci onih koji su ju milom ili silom napustili. Nije lako preseliti se ni u susjedno selo, a kamoli se doseliti iz „bijeloga svijeta” u novu sredinu i k tomu osjetiti da nisi ni poželjan. Nadam se da će povratnika biti sve više i, ako su poželjni, onda vlasti na svim razinama i ustanove trebaju pokazati da zaista žele da se Hrvati vraćaju u domovinu u kojoj hrvatski narod izumire.

Ili će sve ostati po starome? Neka vas tamo i šaljite eure i dolare, a nemojte se pačati u tuđe, odnosno naše, poslove!

Ivan Valek piše Danijelu Boroviću

sri, 4. ruj 2024. u 07:37 ivan valek <valek.ivan@gmail.com> napisao je:

Poštovani gospodine Borković,

Hvala na odgovoru.

Prvo moramo odgovoriti na pitanje;

“Dali su dosadašnji izbori u Republici Hrvatskoj bili  nepošteni i namješteni?” Da ili ne? Za sve koji misle NE ovo je nevažna i glupa tema a koji znaju da DA neka si odgovore na pitanje;

“Dali se može nešta učiniti na zakonski,miran  i legalan način?” Ako DA “Koji je to način ?”

“Tko je odgovoran ?”

Zastupnici Hrvatskog Sabora osobno.

Neka Edo Zezenrović napiše javni Zahtjev svim zastupnicima Hrvatskog Sabora da zatraže od Vlade Republike Hrvatske da prije objave izbore za Predsjednika RH objavi registar birača ,dozvoli međunarodnu kontrolu svih izbornih mjesta i šta je najvažnije kontrolu nad obradom glasova u APISU.

Ako netko od zastupnika Hrvatskog Sabora prihvati inicijativu i pokrene postupak treba ih podržati i pomoći im da organiziraju demonstracije i javna okupljanja do ispunjenja zahtjeva. Odlična prilika za nezavisne zastupnike i Tomislava Jonjića mogućeg kandidata za RH. Pisao sam gospodinu Konjiću i upozorio ga na krađu na izborima ali nije mi odgovorio.

Za promjene i pritisak dovoljno je 3 % državljana RH. Zastupnici se mogu obratiti i EU za pomoć i podršku. Treba pokrenuti i nezavisne medije. Ako nitko ne pristane ova grupa ima znanja,iskustva i hrabrosti da pokrene Akciju. Jedan frajer ne može ništa ali vjerodostojna i organizirana grupa može sve ali mora imati jasan cilj i Plan. Moj prijedlog  može se nadopuniti ili predložiti bolji.

Predaja je izdaja sebe, Boga i Naroda.

Ivan Valek

Drugo Valekovo pismo Boroviću

uto, 3. ruj 2024. 18:50 dborovic <danijel.borovic@zg.t-com.hr> je napisao:

On 03.09.2024. 16:20, ivan valek wrote:
Hvala Edo,
Prvi pošteni izbori u RH ključevi su  za izlazak iz kaveza i ropstva .
Kako ih osigurati,to je pitanje.
Nitko u Hrvatskom Saboru koji je odgovoran ne postavlja to pitanje.
Ne znaju ili ne smiju?
Jedno i drugo.
Rješenje u  koje vjerujem je izlazak 100001 nepokornih na organizirane demonstracije do ispunjenja zahtjeva za prve poštene izbore. Nakon 48 sati generalni štrajk .
Srdačno
Ivan Valek
Super ideja, samo treba pronaći “frajera” koji će tih 100001 nevjernih
Toma uvjeriti da se stvarno može nešto  promijeniti i da izađu na
demonstracije.

Mile Boban