HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA, pismo u pet (5) nastavaka Mariknu Prlić, Vabića, piše Mile Boban 31 srpnja 1985.

Slika: Mile Boban i Mitko Vesliovski iz Austraklije na grobu Brune Bušića u Parizu božićnih dana 1985.

PISMO U DOMOVINU (1)

Malo je danas slobodnih naroda u svijetu koji se nisu borili na jedan ili drugi način za svoju slobodu i nezavisnost.

Točno je da su se Hrvati uvijek kroz svoju prošlost morali boriti kako bi očuvali nacionalni identitet. Načini borbe nikada bisu bili isti. Vremena su se mjenjala a sa njima i načini borbe. Da smo još tu gdje jesmo, u našoj lijepoj Hrvatskoj i sa našim lijepim imenom Hrvat, najprije trebamo zahvaliti onim nesebičnim Hrvatima koji su sebe žrtvovali da bi Hrvatska mogla živijeti. U tu svrhu ću nastojati iznositi na ovim stranicama portala javno.com neke dijelove hrvatskog emigrantskog života iz Dijaspore, kako bi Hrvati u domovini Hrvatskoj imali neki “površni” pregled borbe Hrvata u emigraciji. Mišljenja sam da se ta borba nikako ne smije zaobići niti zaboraviti, nego se mora povezati sa borbom Branitelja Domovinskog Rata. Ovi opisi neće biti nikakove “Dnevne vijesti” koje se mogu kupiti na svakom Kiosku.

Ja sam iznosio mnoge povijesne dogodovštine na ovom portalu javno.com. Mnogi su to pratili i mnogi su komentirali. Neki su mi se osobno javljali da nastavim iznositi način(e) borbe i rada Hrvata u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Poslije WW2 druga hrvatska emigracija je bila brojna, i rekao bih “ratoborna”. Malo se je o njoj još išta pisalo i napisalo. Najprije (1990-95) su se Hrvati posvetili borbi za osloboditi Hrvatsku, zatim ju izgradjivati, tako da se je malo ili baš ni malo vremena nije posvetilo opisati “Hrvatsko Iseljeništvo” i njegov doprinos u toj borbi za oslobodjenje Hrvatske. Prošle godine gos. dr. Marin Sopta u Zagrebu je napisao i izdao jednu hvale vrijednu knjigu ” SVETO IME CROAITA “ u kojoj je iznio sve hrvatske nogometne timove sa imenom CROATIA. Ovu knjigu vruće preporučujem svim Hrvatima, kako bi se uvjerili u ustinitu ljubav ovih naših raseljenih Hrvata u našu zajedničku Hrvatsku. Teško bi bilo sada ovdje navoditi sva imena hrvatskih momčadi po svijetu koja su nosila isključivo hrvatska imena. Spomeniti ću samo jedno koje se nalazi na stranici 126 spomenute knjige: HRVATSKI NOGOMETNI KLUB u San Francisku.

Ja sam ovo pisao mojem susjedu i školskom kolegi 31 srpnja 1985 godine. Osobno smatram da je sadržaj ovog pisma jedan dobar dio priloga Domovinskom Ratu za oslobodjenje Hrvatske. Želio bih da svaki na svoj način prokomentira sadržaj ovog pisma, vrijeme kada se je pisalo, kao i situacija koja je tada vladala na onom području gdje je pismo originalno bilo upućeno. Poradi dužine pisma, iznijet ću ga u nastavcima. Pismo je popraćeno slikom na grobu Brune Bušića u Parizu. Na sliki je moj poznanik iz Austrlije Mitko Vesilovski. On je bio kod mene u posjeti u San Franciscu 1979. godine i zajedno smo otišli posjetiti Julie Bušić u zatvor. HT iz australije ga je tiskao u cijelosti 24 lipnja 1986. Pismo ću donijeti u nastavcima sa svim komentarima. Mile Boban, Otporaš.

BORITI SE PROTIV ZLA (1), pismo Marinku Prlić, Vabić, piše Mile Boban

Austin, Texas, 31 srpnja 1985.

Dragi kolega i prijatelju Marinko,

Pišem Ti ovo pismo kao istogodišnjaku i kao pučkoškolskom kolegi, kao mještanu, susjedu i kao prijatelju; pišem Ti kao čovjeku kojega su okolnosti zadužile raznim i odgovornim obvezama prema zajednici u kojoj živiš idjeluješ. I nadam se da se nisam prevario što sam upravo tebe izabrao.

U potrazi za boljim, u epohi turističkog krstarenja danas je svijet postao mali. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji i medjunarodnoj povezanosti kojom se svi narodi svijeta danas služe, za nekoliko sati se saznaju sve novosti s kraja na kraj svijeta. Više se čovjek ne može držati u ignoranciji kao u stara vremena…

Oni koji rade za zajednicu je normalno da na račun zajednice i žive. Ali što nije u interesu zajednice je to da se neke gradjane zajednice maltretira svim metodama, što se danas u medjunarodnom rječniku zove terorizam, što uistinu znači: psihološko zastrašivanje. (Vidi knjigu” Metode komunistiške gerile”, pukovnik Ivan Štir, Drinapress 1964, moja opaska, Otporaš.)

Kakvi su grijesi onih koji pjesmom, molitvom ili nekim drugim kulturnim izražajem njeguju prošlost svojih predja? Kakvi su grijesi moje majke kojoj su vlastodržci zajednice zabranili posjetiti svoju djecu i unučad u Americi? U ime koje demokracije, pravde, samoupravnog socijalizma i ideološkog komunizma se zabranjuje jednoj neukoj starici slobodno putovati, kao slobodna gradjanka socijalističkog poredka, kojeg Ti, dragi prijatelju Marinko, predstavljaš za plaću i koje gi Ti slobodnom Tvojom voljom služiš. Moja majka redovito plaća razne poreze državi, koju ta ista država uvrstava u gradjane drugog reda. Da li je to ona demokracija socijalističkog radnog naroda za koju se je potocima krvi prolilo? Ili se mora još toliko krvi proliti da bi naš hrvatski narod uistinu mogao osjetiti pravu demokraciju, ili je moja majka toliko politički opasna da ju se drži kao taoca…?

Ljubo Šimić (Pekić) je iz osvete – ne bih rekao iz mržnje nekog spora izmedju njegova i mojeg oca – zabranio preko Pejićkog zvona najaviti naglu smrt mojeg oca 21 rujna 1981. , jer ja naše zvono u to vrijeme bilo u popravku, pa nismo mogli najaviti naglu smrt preko našeg zvona, kako je to običaj kod nas. Čvrsto vjerujem da je Ljubo Šimić od jedne plemenite i poštene hrvatske obitelji, a njegov brat Stjepan i ja smo bili izvenredno povezani iskrenim prijateljstvom, kojeg nasših očeva već davno stari i zaboravljeni spor nije ni najmanje smetao. Još čvršće vjerujem da Ljubo Šimić nije nasljedio tu prokletu osvetu od svojih roditelja, koji su na sudu sve oprostili, već je to posljedica poslijeratnog odgoja i školovanja. (Otac Ljube Šimića je napao mojeg oca Petra Boban, Gabrića pred seoskom krčmom na Uskrs 1927. U samoobrani moj otac je otikom (pribor za čišćenje pluga) udario po glavi napadača, koji je odležao naka dva mjeseca Mostaru u bolinici. Poslije toga su se obadvojca izmirili, postali dobri prijatelji, i nesmetano danas počivaju u blizini jedan drugoga na istom groblju u Gorici, moja opaska, Otporaš.)

Najžešći ratni neprijatelji drugog svjetskog rata su bili Amerikanci i Japanci. To neprijateljstvo i mržnju Amerikanci su potvrdili atomskim bombama nad Hirošimom i Nagasaki. Oko 118.000 osoba je poginulo od eksplozije i radijacija u Hirošimi, a tisuće i tisuće ih je umrlo od poljedica te radijace nekoliko mjeseci iza toga. 13,271 osoba je identificirana i njihova imena su svake godine nabrojena – (pro)čitana u posmrtnom spomeniku u gradu Hirošimi. U Nagasaki je nastradalo 74 tisuće ljudi, a identificirano je 64.186 žrtava. Oko 320.000 duša u Japanu još uvijek nose ozljede koje ih označuju kao “Hibakusha” što znači: žrtve bombe.

Pitam ja Tebe, dragi kolega Marinko, koliko ima gradjana naše zemlje kojima je socijalističko – samoupravno društvo prišilo obilježje mržnje i osvete? Ili je ta mržnja još iz doba monarho-jugoslavenske političke koncepcije, koju vjerno sprovodi u djelo samoupravno društvo pod plaštom “bratstva i jedinstva”…Možda bi trebalo zatvoriti oči kako bi se u mraku sve zaboravilo, umjesto zbiljski shvatiti da su mnogi zbog jugoslavenske političke mržnje i osvete napustili svoju domovinu i rodni kraj, kako bi spasili dostojanstvo svojeg bića i života. Tako sam i ja morao napustiti moje roditelje, prijatelje, susjede, selo i običaje, koje nikako ne mogu zaboraviti niti iz mojeg srca iščupati i baciti u ponor da voda sve u nepovrat odnese.

Kada je u kolovozu 1945. godine Japan kapitulirao, jedan neznatan skup vojnika se nalazio duboko u neprolaznim šumama Japana. Oni uopće nisu znali šta se u svijetu dogadja i da je Japan cara Hiroita kapitulirao. Odsječeni su bilo od cijelog svijeta. Živijeli su pustinjskim životom kao pustinjaci. U nedostatku dnevnih potrebština neki su i umrli. Ali prije nekoliko godina su pukim slučajem otkriveni sa svim vojničkim oznakama i vjernost caru Hiroitu. Šta mislis, kolega Marinko, kako se je prema tim vojnicima postupalo, i sa američke i sa japanske strane? Humano! Ljudski! Obje vlade su uzajmno upoznali cijeli svijet sa ovim vojnicima i njihovim mukama. Povratili ih u današnje društvo; svi su dobili mogućnost putovanja po svijetu, i tako se od bivših neprijatelja stvorilo vjerne suradnike današnjeg poretka i društva. (Da, možda će neki sada reći: lako je to bilo i Amerikancima i Japancima učiniti, jer nisu imali u svome cilju i programu do totalne likvidacije neprijatelja, kao što je to srpska Jugoslavija na čelu s Titom radila u likvidaciji Hrvatske Države i nepoželjnih Hrvata, moja opaska, Otporaš.)

Iz navedenog možeš sam zaključiti šta bi se dogodilo kada bi se kod nas otkrila jedna skupina bivših hrvatskih vojnika, koja bi bila kriva samo zato što je nosila drugačiju odoru i što se je borila za Hrvatsku Državu, a ne zato što se je borila za isti komad zemlje za koji su se i drugi borili. Svi bi bili poubijani kao neprijatelji države i naroda.

Kada je Hitler demokratskim putem – putem izbora – došao na vlast 1933. godine, gradski zastupnici grada Zulpiha su jednoglasno proglasili Hitlera doživotnim počasnim gradjanom spomsnutog grada. Do dana današnjega to proglašenje nije došlo u pitanje zbog Hitlerovih ratnih zvjerstava. To je etika morala i načelo demokracije.

Zar i Tito nije počašćen, po uzoru Hitlera, takovim naslovima u mnogim gradovima? Ja bih bio prvi koji bi do posljednje kapi krvi branio zasade demokracije i etičkog morala. Suprostavio bih se svakoj sili koja bi željela rušiti groblja, spomenike, imena i nazive ulica i gradova samo zato, jer se je promijenio politički kurs. Gdje god se nalazi Titov spomenik, nazivi ulica, ja bih stavio i Poglavnikov spomenik i Poglavnikove nazive ulica. Tada bi to bila demokracija. Sve ostalo bio bi Barbarizam rušiti ono što predstavlja prošlost jednog naroda, a Ti dragi prijatelju Marinko sam pronadji koliko se je toga srušilo i naopačke prikazalo što je predstavljalo naš hrvatski narod…

Na temelju slobodne volje, Miro, sin Marinka Zelića iz Bobanove Drage je napisao iznad Potkrajskih kuća velikim slovima TITO, što se je moglo izdaleka uočiti. (Osobno mi je ovaj slučaj poznat, jer mi ga je ispričao moje tetak, brat pok. fra. Silvija Grubišića, Blago Grubišić u mojoj kući u Austinu, Texas u srpnju 1985. godine, a Miro Boban, Zelića mi je daljni rođak, moja opaska, Otporaš.) Neki su mu zamjerili a bilo je i onih koji su mu savjetovali da to skine. Na pritisak i jednih i drugih, Miro je hladnokrvno odgovorio: “Da je Tito Srbin kao što je bio kralj Aleksandar, ja to nikada ne bih učinio. Pošto je Tito Hrvat i pošto sam i ja Hrvat, mišljenja sam da mu se ime nikada ne smije zaboraviti, niti kao borcu za radnička prava, niti kao komunističkom revolucionarcu, niti kao političaru našeg samoupravnog sistema”. (Što dalje odlazimo od tog Titova vremena, manje će nas biti na životu. Što nas manje bude na životu, manje će se opisivati dogadjaji tih Titovih vremena. Zato ja ovo pišem i iznosim za one koje ovo zanima i one koji žele usporedjivati prošlost s današnjicom. Miro Boban Zelića je ovo pisao u ona vremena kada se nije ništa smijelo reći protiv Tita jer je on predstavljao KPJ u ime koje se je sve radilo i za koju su svi Udbaši slijepo radili. Vrijeme je bilo takovo u to vražje doba da su se ljudi u svatovima prije jela počeli u ime Tita krstiti tako da su Očenaš počeli: Druže Tito mi ti se krstimo i nastave dalje sa molitvom Očenaš itd., da ih Udba nebi progonila kasnije. Tako su se ljudi tada snalazili, moja opaska, Mile Boban, Otporaš.)

Dovoljno bi bilo samo od Gorice do Gruda izbrojiti one koji su napustili svoje domove i otišli tudji svijet izgradjivati, jer im zajednica, koja Tebe i druge plaća, dnevni život vam osugurava, pa i više od toga, nije im uspjela osigurati pristojan posao, osigurati pristojnu plaću a i uz to pristojan život. Pučanstvo općine Grude je danas manje nego je bilo prije trideset (30) godina, tj. 1956. Mortalitet je veći od nataliteta, A niti susjedne općine nisu u boljem položaju. Potrebno bi bilo saznati, da li itko iz asamoupravnog društva uopće pokušava tražiti uzroke STRAHU za imati više djece…

Nastavlja se.

Objavljeno: 10.09.2009. u 00:06h

Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 894
Ukupno: 895

colonia.tino 11.09.2009 01:11 h

Kolega Otporaš. Povijest je često međusobno povezana, isprepletena, čak i više nego što se misli. Tvoji doživljaji iz emigracije su vrlo interesantni. Interesantni su zato jer mi ovamo doma nismo imali priliku ni iz bliza znati kako je vama u tuđini. Sve što smo znali ili što smo morali znati je što nam je političko vodstvo dnevno serviralo, a to je bilo sve najgore o vama. Samo ti nastavi iznositi ono što ti znaš i kroz što si osobno prošao i što si proživio. Pozdrav colonia.tino.

Otporaš 11.09.2009 02:44 h

colonia.tino. Točno je. Ali kako bi povijet bila povijest kada bi svak mirovao, šutio, o tome ne govorio niti pisao? Kako bi naši budući naraštaji mogli znati kada se ništa nebi ništa pisalo šta se je dešavalo dešavalo, ništa zapisivalo, ništa spominjalo, ništa čitalo niti pripričavalo. Šta bi oni imali prenijeti svojim naraštajima ako im mi ništa zapisano ne ostevimo!? Zato, dragi kolega tino, mi, moj poslije ratni naraštaj, smo toliko natrpani neraščišćenim stvarima koje su nam naši roditelji ostevili, i oni iz redova brigada i redova bojni, da je to za poluditi. Jedni nastoje iznijeti ono što znaju, ono što su čuli, ono što su proživijeli, ono što bi trebalo i moralo zanimati hrvatske povijesničare da što lakiše dodju do ISTINE. Drugi opet nastoje to omalovažiti, misleći da ih se napada, da ih se stavlja u pozadinu, da im se prigovara itd. Zato nije spas u onima koji se boje i svojega hlada. Spas je u onima koji se hrabro žrtvuju da se ništa ne zaboravi i da se sve zna. Ja sam medju ovima posljedima. Nadam se da me razumiju oni koji čitaju moje opise, koje sam tek počeo opisivati. Ja želim da naš čovjek, hrvaski čovjek, bude upoznat sa životom svoje subraće Hrvata u Dijaspori. Ja želim da on zna kako su Hrvati živijeli u Dijaspori. Ja želim da on zna kako su oni u svojim srcima ljubili našu Hrvatsku. To se može samo znati onda ako će se iznositi – dok nas još ima živi i onih koji to hoće iznositi – ono što su Hrvati Dijaspore pisali, radili, stvarali i kako su se osjećali prema svojoj Domovini Hrvatskoj koju nisu mogli vidjeti od Blajburga 1945. pa sve do veljače 1990. To je sve što hoću iznositi, ništa za mene, sve za Hrvate i Hrvatsku.

DOMOLJUB 15.09.2009 16:01 h

Otporaš. Samo ti piši. Mene zanima kako ste vi tamo živili prije i šta ste i kako sve radili za Hrvatsku, kako ti to kažeš. Ja se nadam da će se jednog dana naći netko tko će se stručno pozabaviti i napisati doprinos Dijaspore u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Taj doprinos se nije stvorio preko dana, to jest onoga trenutka kada je Franjo Tudjman počeo krstariti Dijasporom i prikupljati onu masu rastrkanih Hrvata, koje je Titov režim rastjerao u nadi da će ih odkalemiti od Matice Zemlje Hrvatske, nego se je taj doprinos stvarao sve tamo od Bleiburga pa do Nezavisne Republike Hrvatske, NRH. Kamo sreća da ih još ima iz dijaspore i da pišu i iznose svoja sjećanja i zapažanja iz prošlosti emigrantskog života. Tada bi oni koji bi se bavili pisanjem iseljene Hrvatske, imali više materijala za popuniti tu prazninu.

sponzaroš 15.09.2009 16: 31 h

kolega otporaš ja nisam imao potrebu bježati iz moje zemlje kao ti i mnogi drugi. Koliko sam mogao shvatiti tebe i neke druge koji ovdje, s vezom ili bez veze, pišu najviše je vas u, kako ti kažeš, u dijaspori čiji su roditelji bili u ustašama pa ste se bojali nove vlasti, novog sistema i partije i Tita. Moji su svi bili u partizanima a i ja se nisam imao čega bojati niti pobojavati. Mnoge stvari o kojima ti pišeš sam čuo od mojeg Nine koji je bio u partizanima. On to uljepšava na svoj način, a ti bi to rekao da on to uljepšava na partizanski način. Bilo kako mu drago iako se ne slažem u svemu o čemu ti pišeš, priznajem da vlom pročitati što ti pišeš. Pa nastavi a ja ću kad god imadnem vremena prošitati. pozzzz.

————————-