HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA, (5) PISMO MARINKU PRLIĆ, VABIĆ, piše Mile Boban, kraj pisma.

HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (5), pismo Marinku Prlić, Vabić, piše Mile Boban, kraj pisma

Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina. Isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ustaška Načela #9

Dragi prijatelju Marinko Jugoslavija ima neriješeno nacionalno, stambeno i gospodarsko pitanje, ima nerazvijenu industriju zbog neizgradjenih i loših puteva. Jugoslavija ima najviše prometnih nesreća i žrtava na svijetu, po procentu pučanstva, ima najrazvijenije mito u svijetu, najviše političkih hapšenika i zatvorenika u postotku na stanovništvo, najviše radnih sati utrošenih na sastanke bez svrhe i cilja, najpotlačenije činoništvo na svijetu, najnepismeniju i najnesposobniju vladu u svijetu.

Jugoslavija kao država nema svojeg jezika, svoje himne. “Hej Slaveni” je poljska pjesma . Jugoslavija nema svoju pravu originalnu zastavu, nema svog glavnog grada; Beograd je glavni grad Srbije, nema jugoslavenske narodnosti, nema jugoslavenske kulture niti književnosti, nema jugoslavenske povijesti. Jugoslavija je sama po sebi ZLO protiv kojeg se bore svi oni koji su za MIR U SVIJETU.

Nasuprot Jugoslaviji Hrvatska ima svoju himnu, svoju vlastitu zastavu – barjak – svoju dvije i pol tisuće godina staru povijest, svoj povijesni narodni novac Kuna, svoj jezik hrvatski, svoj hrvatsko/državotvorni Sabor, svoju katoličku, muslimansku i pravoslavnu vjeru, svoj glavni grad Zagreb. Hrvatska danas nema svoju vlastitu državu, ali za to nema ni duga preko dvadeset milijardi dolara, nema inflaciju koja narod goni u očaj i nema rotacionu vladu, itd.

Najidealniji izlaz za Jugoslaviju danas bi bio atomski rat. Svi bankari u svijetu bi izginuli i Jugoslavija ne bi morala vraćati dugove niti otplaćivati kamote, na taj način – možda – bi se riješila gospodarska kriza u Jugoslaviji. Riješilo bi se i nacionalno pitanje Šiptara na Kosovi i nikad zadovoljnih Hrvata. I dok god Jugoslavija bude živjela, živjet će i DUH njenih DUGOVA, živjet će korupcija, očaj i siromaštvo.

U konteksu ovog prijateljskog pisma može se zaključiti, dragi prijatelju Marinko, koji svi zli gnjeve gradjane naše zemlje. Gradjanska dužnost je sviju nas boriti se protiv ZLA, za dobrobit naroda i za socijalnu ravnopravnost.

Dragi kolega i prijatelju Marinko, smatrao sam potrebnim ovo Ti reći i usput nabaciti neke primjere u svijetu kako bi bolje razumio ono što sam Ti napisao. Kao prijatelj ja sam se osjećao slobodnim Tebi napisati ovo pismo. Nadam se da ćeš se i Ti osjećati takodjer slobodnim kada ga budeš čitati.

Samo pravi i istiniti socijalizam može donijeti gradjanima Hrvatske željni MIR. Sve drugo su obmane.

Neka živi DUH prave socijalističke demokracije za koju je vrijedno živjeti i umrijeti!!!

Tebi i svim Tvojima želim sve najbolje u životu. S izrazitim poštovanjem, Tvoj kolega, Mile Boban.

xxxxxxxxxxxxxxx

Ovo pismo je pisano okorijelom hrvatskom komunisti Marinku Prlić, Vabića. Bit će još pisama koja ću iznositi a koja su pisana Udbi kako bi se probijao led zamrzlosti izmedju iseljenih i porobljenih Hrvata u domovini. Tko bude pomno čitao i pratio ova pisma, moći će iz njihovih sadržaja uočiti kako se je pripremao uzajmni teren za zajedničku borbu protiv Jugoslavije i njene JNA, a sa jasnim ciljem za oslobodjenje i uspostavu Nezavisne Dražave Republike Hrvatske.

Objavljeno: 20.10.2009. u 03:57h
Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 795

Domobran 20.10.2009 17:02 h

Sam sa sobom se borim da ne čitam ta iz prošlog stoljeća pisma koja ti iznosiš. Ali ipak ne mogu odoljeti da ne pogledam. Kada počmem čitati onda čitam do kraja. Tek tada počmem spajati šta je Udba sve radila našem jadnom i ispaćenom narodu. Imao sam nekoliko uže rodbine koji su išli “trbuhom za kruvom” u Njemačku na privremeni rad. Neki su taj “privremeni” rad pretvorili u stalni, tj. doživotni rad u Njemačkoj, jer se ne vraćaju kući, iako imamo ono što imamo a to je naša RH. Ali, kada dodju kući u posjetu, s ukućanima i povjerljivim prijateljima su pričali priče koje su čuli od ” ekstremne ustaške terorističke emigracije”. Svakog puta, i to bez izuzetka, morali su se prijaviti Udbi ili bi ova došla s “Maricom” po njih. Zato smatram da su ta pisma važna za pročitati, jer iznose mišljenja pojedinaca onoga vremena kako se je mislilo i kako bi se trebalo raditi iz daljine za oslobodjenje Hrvatske. Koliko je “ustaška emigracija” pomogla u pripremanju terena HDZ za oslobodjenje Hrvatske, činjenice i povijest će to dokazati. Za sada ostaje samo na tome da se iznese što više podataka. Ostavimo majstorima zanata da to srede onako, redosljedom, kako treba, a ti i dalje nastavi sa tvojim pismima.

DOMOLJUB 21.10.2009 00:20 h

Domobran. Izgleda meni da ti imaš glavobolju čitajući hrvatsko mišljenje pojedinih Hrvata izraženi u ovom pismima koje Otporaš iznosi. Ako je to tako, tek onda se možemo zamisliti kako je bilo skoro milijunskoj hrvatskoj emigraciji, koja je od čežnje za domovinom hrvatskom gorila kao luč. Uvijek sanjala kada će se kući povratiti. Tada nije bilo lako; a danas možemo reći: DA NAM SE JE SAN OSTVARIO!

ivana.josipovic 21.10.2009 00:51 h

Kolega Otporaš pitanje je, što je na to pismo, u interesu hrvatskoga naroda, odgovorio batinaš, Šimić iz Mostara? Njega nije zanimala Hrvatska, jer da ga je zanimala, ne bi se bavio ovim ” poslom “, drugim riječima, tijekom komunističkog režima, glas hrvatskog naroda, bio je glas žednog u pustnji:::

Otporaš 21.10.2009 04:55 h

ivana.josipović. Uistinu dobro pitanje. On, taj Miroslav Šimić, je iz susjednog sela. Roditelje sam njegove poznavao. Njega osobno nikada nisam vidio. Kažu da je bio “strah i trepet” kod nas i u cijeloj mostarskoj regiji.

Vaše pitanje glasi:… “šta je na to pismo, u interesu hrvatskog naroda, odgovorio batinaš, Šimić iz Mostara”?

Meni je moja majka Iva-Vićeka (1914-1998) preko preporuka javila da se hitno sastanemo u Parizu. Sastali smo se za Božić 1985. godine. Tada mi je majka mnoge stvari ispričala. Najviše ju je smetalo i boljelo što je majka tog Miroslava Šimić bila prijateljica moje majke i kojoj je takodjer bilo ime Iva. Ona, majka tog Šimića, je pred crkvom napala moju majku svim pogrdnim riječima, proklinjući mene i moju Hrvatsku, i zaprijetivši mojoj majki da mi naredi da smjesta prestanem pisati njezinu sinu pisma u Mostar, jer da on ima neugodnosti i problema sa svojim ‘drugovima’ zbog mojih pisama. Ukoliko ona, moja majka, to ne učini, onda će ona vidjeti šta se sve može dogoditi. Moja majka je njoj odgovara da sam ja punoljetan, školovan, nekoliko stranih jezika da govorim i da on zna šta radi. Ako njoj ili njenom sinu to smeta, neka izvole otići sami mu to reći. A ti ženska glavo, kaže njoj moja majka, pusti ti mene na miru da mirno idjem u crkvi i Bogu se molim.

Ivana.josipović neki su mi se javili i nukaju me da nastavim s pismima tako da se zna kako se je led probijao. Ja ću nastaviti, a koga to bude zanimalo, imati će šta čitati. Pozdrav. Otporaš.