Sanjao sam neke čudne snove,
tužnu majku što kroz suze zove,
starog oca kako bolno jeca
po ulicam kako ginu djeca!

Sanjao sam djevojčicu jednu
uplakanu u sivom kaputu,
sanjao sam tog zmaja iz pakla
stajao je na prašnjavom putu!

Vidio sam tu dugu kolonu
pognute glave što korača,
oblake su razbijali krici
satkani od dječjeg plača!

Pred očima javi mi se slika
slomljenog hrvatskog vojnika,
cijelog sebe Domovini dade,
udaraju, on ipak ne pade.

Vidio sam na tisuće lica,
gazili su kroz patnju i muku,
slomilo ih, dalje nisu mogli,
pa na sebe podigoše ruku!

Sanjao sam usnule heroje,
prekrile ih tri krvave boje
nad njima su pjevali i pili
oni što su u ratu se krili!

Sanjao sam da je san to bio,
ne postoji ta krvava boja,
ali budan sanjat se ne može
kuda ideš Domovino moja!?

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com