HRVATSKA POVIJEST: STJEPAN RADIĆ, MAKS LUBURIĆ, VLADKO MAČEK, JANKA PUSTA I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA…

Još o Velebitskom Ustanku. Iako se ubrzo navršava osamdeset (80) godina od tog ustanka, moram ovdje glasno i jasno reći da se o njmu još nitko nije osvrnuo s perspektive povijeti. Jest, o njemu se je mnogo pisalo ali vrlo malo istinito. Ovaj Lički Ustanak nije toliko interesantan ni važan za strance da bi (po)trošili svoje vrijeme pisati o tome. Dok ovo pišem okružen sam novinskim pisanim informacijama triju strana: (1) srpsko/kraljvsko/četničke strane, (2) srbokomunističko/jugoslavenske strane i (3) naše, ako hoćete, hrvatsko/ustaške strane. Prilistavajući i čitajući sve te izvore je za poluditi. Kada kažem za “poluditi” tim mislim reći da se je jako teško snaći onima koji nemaju izgradjeni svoj nacionalistički identitet. Prvi i drugi za sigurno su imali i te kako izgradjen svoj nacionalistički identitet, jer su pisali i izražavali se istim rječnikom, istim jalom, istom mržnjom, istim klevetama, istim lažima protiv svakog izraženog hrvatstva. Što je zapanjujuće je to da se pisci br. (1) i (2) koriste utjecajnim i poznatim povjesničarima kao Bogdan Krizman i drigi, spomenu njihovo ime, neku neznačajnu njihovu sitnicu, a ostalo je da te Bog sačuva! Pošto sam ja odgojom mojih roditelja, moje vjere i crkve, imao moj izgradjeni nacionalno/hrvatski identitet, klevete (1) i (2) me nisu ni najmanje zbunjivale. Naprotiv, one su me ČELIČILE.

Već sam spomenuo u prošlim opisima hrvatskog pukovnika Crne Legije Milu Barišića; ovoga puta ću samo nadodati nešto što mi je Mile pričao u našem trodnevnom razgovoru u Parizu 1962. godine.

Poslije sahrane Ustaše Stipe Devčića, preko velebitshih šuma i kuda su znali, vraćali su se u Zadar. (Tada je Zadar bio talijanski a nije ga Poglavnik “prodao” Talijanima kako mu to naši hrvatski neprijatelji pripisuju, mo. Otporaš.) U probijanju do Zadra naišli su na neke lovce. Priča Mile Barišić da on još uvijek ne vjeruje da su to bili lovci. To su po svoj prilici bili srpski žandari preobučeni kao lovci. Tko su da su bili, puškaranje je započelo. Nas su naše bombe spasile. Jedni su bacali bombe i tako stvarali veliki dim i galamu, dok su drugi pucali iz parabela. Lovci/žandari su pobjegli/nestali. Mi smo imali jednog lakiše ranjena. Ono malo sanitetskog materijala što smo imali, nije bilo dovoljno. Snalazili smo se kako smo znali. Našli smo neko vrlo dobro skrovište. Tu smo ostali nekoliko dana. Ranjeniku se rana pozlijedila. Sve gore i gore. Morali smo biti vrlo oprezni. Velebitski čobani nam donose vijesti da je žandarmerija sve blokirala i pregledava. Jednog čobana smo zamolili da ode u grad i donese nam sanitetskog materijala. Listu mu nismo smjeli dati radi kontrole. Sve je zapamtio. Rekli smo mu kada sve nabavi, da sanitetski materijal sakrije ovci ispod trbuha, dolje gdje je ovčije vime. Mali je poslušao, otišao, uspio i sve donio. Lijekovi su vrlo dobro pomogli i za dan dva već smo bili na putu za Zadar.

Pukovniče, pa kako ste to sve mogi izdržati, pitam ga ja? Vrlo kratak odgovor: Za Hrvatsku ništa nije teško! Za Hrvatsku sve se može izdržati! Zato sam bio Ustaša.

U S T A V

” USTAŠE ” – Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta.

lV. PRISEGA.

Točka 11. – Prisega, koju Ustaše polažu, glasi:

” Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime što mi je sveto, da ću se držati Ustaških Načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože šuvati i nikome nikada ništa odati.

Zaklinjem se, da ću u ustaškim redovima – na kopnu, moru i zraku – izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu čuvati i braniti.

Ako se ogriešim o ovu prisegu, sviestan sam svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust i prožet osvjedočenjem dužnosti, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti.

Tako mi Bog pomogao! Amen.”

Eto, to je Ustaška prisega u koju su prave Ustaše vjerovale koliko god se vjeruje u Boga. Zato je medju Ustašama vladalo pravilo da Ustaša Ustašu ništa ne pita, jer ti ne smije reći. A kada Ustaša kaže: ustaške mi riječi, to jednako najvećoj prisegi. Sve iznešeno se je radilo poradi Hrvatske i za Hrvatsku.

Nastavlja se.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25515&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Dražen Budiša iz Republika Hrvatska br. 204 – 2000.

Uzevši u obzir ovu Budiševu izreku, koja je po svoj prilici izreka iz studenskih nemira iz 1971 godine, može se reći za sve one Hrvate koji su se u prošlosti dizali i borili za Hrvatsku, da su mislili i osjećali ovako. To se olako može reći i za dr. Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Noseći se visoko tom hrvatstvu visokog morala idejom, došlo je do osnutka Ustaškog Pokreta 1929. godine.

Kako sam već pisao u prošlim opisima o Velebitskom Ustanku, potrebno je sada reći da je Ustanak uspio više nego se je očekivalo. Teško je bilo u početku predvidjeti bilo kakav domet ustanka. Ali, po jugoslavensko kraljevskoj reakciji, ustanak je nanio veliku štetu “jugoslavenskome” ugledu. Strani tisak je na široko o tome pisao, što je kraljevski dvor jako razljutilo, ali je već bilo (pr)kasno.

Dr. Andrija Artuković sada odlazi u emigraciju. Sastaje se sa Poglavnikom u Zadru, Rijeci, Austriji, Italiji, Njemačkoj i Belgiji. Razradjuju planove rada. Dr. Mladen Lorkovic, dr. Branko Jelic, dr. Mile Budak i drugi neumorno rade u Njemačkoj. 12 ožujka 1933. godine zastupnik Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta Marko Došen prisustvuje makedonskom Saboru svih Makedonskih Bratstva, koji je održan u mjestu Gornja Dzumaja. Već 30 ožujka hrvatski iseljenici u južnoj i sjevernoj Ameriki upućuju Ligi Naroda i na sve vlade u svijetu Memorandum, s koji upozoruju na opravdanost borbe za slobodu i državnu nezavisnost. Memorandum je providjen sa 58.648 podpisa. Na sve intezivniji rad hrvatskih Ustaša u emigraciji, kraljevski dvor u Beogradu je uzrujan i ne miruje. Poslali su svoje uhode u Belgiju da kidnapiraju dr. Andriju Artukovica, što im je i uspjelo.

U S T S V

” USTASE ” – Hrvatskog Oslobodilackog Pokreta.

V. USTAŠKA STEGA

Točka 12. – Stegovnu vlast u Ustaškom Pokretu vrše nadležni ustaški dužnostnici prema posebnim naputcima i uz odobrenje Glavnog Ustaškog Stana.

Sudovanje vrši posebni ustaški sud, što ga za svaki pojedini slučaj postavlja po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a osudu izvršuju naročito za to na isti način postavljeni ustaše.

Poglavnik će po potrebi u toj, kao i u svim drugim stvarima svoje ovlasti prenieti na kojega od svojih pobočnika ili inih dužnostnika.

Vl. ZAGLAVNE USTANOVE

Glavni Ustaški Stan će po odredbi Poglavnika izdati i posebne propise o postrojavanju ustaških borba, o novačenju i polaganju prisege, o ustaškoj izobrazbi za borbu o odori, opremi i o naoružanju, o stegi, radu i vršenju službe, te o sveme, što se odnosi na Ustaški Pokret i djelatnosti.

Ovaj Ustaški Ustav sačiniše i vlastoručno podpisaše Ustaše utemeljitelji u Zagrebu, dana 12 veljače 1929. godine.

Eto, dragi moji Hrvati. Smatrao sam potrebnim iznijeti vam ova Ustaška Načela i Ustaški Ustav kojega vi niste imali priliku čitati niti što pozetivna o njemu znati. Kljice Ustaških Načela su nikle u glavnom gradu svih Hrvata u Zagrebu 1929. godine, a ne u emigraciji kako to neprijatelji žele prikazati.

Znali ste samo ono što su vam Beograd i njegove sluge servirali. Usporedite ova Ustaška Načela sa temeljima drugog zasjedanja AVNOJA u Jajcu 29 novembra (studenoga) 1943. godine, i izbrojite koliko puta Ustaška Načela spominju hrvatsko ime, Hrvatsku Državu, slobodu hrvatskom narodu, njegovu nezavisnost itd., a koliko puta AVNOJ spominje hrvatsko ime, Hrvatsku Državu, slobodu hrvatskom narodu, njegovu nezavisnost itd.

U idućem nastavku sudjenje dr. Artukovićfru u Beogradu.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25547&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Zadnja promjena: gracena; čet svi 14, 2009 7:13 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Po završetku Velebitskog Ustanka Ustaše se vraćaju u Zadar, koji je tada bio sastavni dio Italije. Dr. Andrija Artuković odlazi u emigraciju. Sastaje se sa dr. Antom Pavelićem i razredjuje daljnje planove rada za oslobodjenje Hrvatske. Intezivno rade na tome da se što više osnivaju hrvatska društava po Europi kao i Latinskoj i Sjevernoj Ameriki.

U to doba Seraing, grad u Belgiji, je bio središte hrvatskih radnika. Tu je i moj otac Petar došao trbuhom za kruhom u veljači 1929. godine. Zaposlio se u željezari. Tu je upoznao mnoge Hrvate iz svih krajeva Hrvatske. Na “kosti”, što znači da je stanovao i hranio se je kod Ante Ljubasa od Raška polja. On je imao svoj Restaurant. Kod njega su mnogi stanovali i hranili se. Kod njega su se sastajali i sastanke održavali. Po svoj prilici regrutirali nove Ustaše što svakako nije promaklo oku srpskokraljevskom špijunu Vladeti Milićević. On je sa svojim uhodama sve budno pratio i planirao kako bi kidnapirao dr. Andriju Artukovića. To mu i uspijeva u početku 1933. godine kidnapirati dr. Artukovića i prikrivenim putem dovesti u Beograd. Taj incident Belgiju je toliko razjario da je zatražila od beogradske vlade da hitno povrate dr. Artukovića na ono isto mjesto odakle su ga uzeli/kidnapirali. Naravno da se je kraljevski dvor oglušio na belgijski zahtijev

Sve više i više čaša hrvatskog GNJEVA se puni. Hrvatski Domobran sastavlja MEMORANDUM kojeg šalje 30 travnja 1933. godine Ligi Naroda u Genevi i svim vladama svijeta. Taj MEMORANDUM su potisali 56.648 Hrvata. Liga Naroda prosvjeduje, naravno u rukavicama. Srbi se ljute i ne miruju.

L I č K I – U S T A N A K

pred sudom

Dne 29 lipnja 1933. godine počela je u Beogradu razprava proti akupine obtuženih zbog sudjelovanja u ličkom ustanku.

Obtužba glasi:

A. Da su u proljeću 1932. godine stupili u društvo zvano ” Ustaša “, koje imade sjedište u inozemstvu, a na čelu mu stoji dr. Ante Pavelić, a koje društvo ima svrhu DA ORUŽANIM USTANKOM IZDVOJI IZVJESTAN DIO TERETORIJA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, KAO SAMOSTALNU HRVATSKU DRŽAVU te da su u izvršenju zadatka hrvatskog revolucionarnog društva ” Ustaša “, počinili i sljedeća djela:

I. “Da je noću izmedju 6 i 7 lipnja 1932. godine, Jure Rukavina u družtvu sa Štimac Ivanom na podnožje spomenika srpskog kralja Petra u Otočcu postavio jednu paklenu mašinu.

II. Da su neustanovljenog dana mjeseca lipnja 1932. god. na brdu Karaula kod sela Lički Novi preuzeli čamac i municije, koje je poslalo ” Hrvatsko revolucionarno društvo Ustaša “, da se naoruža narod, u cilju predstojećeg ustanka hrvatskog naroda, koji je imao izbiti sa konačnom svrhom, da se osnuje SAMOSTALNA HRVATSKA DRŽAVA.

III. Što su to oružje, navedene pod II. u mjesecu kolovozu 1932. prenijeli preko Velebita u razna lička sela, te ga razdjelili medju narod.

IV. Što su u mjesecu lipnji i ostalim ljetnim mjesecima primali na stan i hranili desetak uniformiranih i naoružanih hrvatskih Ustaša, koji su došli u Liku, da kazne nekolicinu narodnih izdajica i ugnjetavača.

V. Što su, zajedno s uniformiranim uštasama noću od 6 na 7 rujna 1932 god. navalili na oružničku stanicu u selu Brušanima, koje leii podno planine Velebita u kotaru Gospić, te istu bacili u zrak”.

U obrazloženju obtužnice opisujući pojedina djela, medju ostalim se kaže:

” Pred sam napad, čuli su žandari povike ustaškog komandanta: “Desno krilo nepred”, “Lijevo krilo napred” “Pali”. Prije toga pozvali su ustaše žandare da se predaju, jer da je buknula revolucija za slobodu Hrvatske, a kada žandari nisu htijeli se predati, navalili su ustaše svom žestinom PUCAJUĆI IZ PUŠAKA I BACAJUĆI BOMBE A KONAČNO PAKLENOM MAŠINOM BACIŠE KASARNU SA ŽANDARIMA U ZRAK. Iza obavljenog djela, ustaški komandant jakim glasom zapovjedio je: OSTUPAJ! U PLANINE”., našto se napadači okupiše na cesti i nestadoše u nepoznatom pravcu PJEVAJUĆI USTAŠKU HIMNU I OSTALE HRVATSKE PJESME, TE KLIČUĆI ” ŽIVIO PAVELIĆ ” ŽIVJELA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA-ŽIVJELA REVOLUCIJA”.

Za sada ću ovdje zastati. Ovo sam prenio iz knjižice koju je HOP, Hrvatski Oslobodilacki Pokret, tiskao u Argentini prigodom 30 godišnjice osnutka Ustaške Hrvatske Revolucionarne Organizacije, UHRO, 1929-1959 godine. Ostavljam ili dajem na raspolaganje svim čitateljima da stvore svoje osobne ideje/dojmove izmedju poziva KPJ svojim članovima da dižu ustanke u Hrvatskoj u lipnju 1941 godine protiv novostvorene Hrvatske Države i Ustaškog ustanka u Liki 1932. godine. Molim, nadjite svrhu i razloge jednih i drugih, jer i jedni i drugi su ustanke dizali. To se ne može presutijeti.

U idućem nastavku oslobodjenje dr. Andrije Artukovića.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25575&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Zadnja promjena: gracena; čet svi 14, 2009 7:13 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Kada je 9 svibnja 1945 godine prestala opstojati Nezavisna Država Hrvatska NDH, tada je Hrvatski narod bio prepušten svojoj sudbini, sudbini okupatora i sudbini hrvatske ljevice i hrvatskih komunista.

Danas se “slavi” u Zagrebu, da ne kažem u cijelom svijetu i cijeloj Hrvatskoj, “slavni” ulazak narodno oslobodilacke vojske u glavni grad Hrvatske.

Budući da to nekima danas imponira i to žele prikazati kao jednu pobjedu nad fašizmom, pri čemu namjerno prešućuju najvažniju stvar, a ta je da je ta “pobjeda” bila ništa drugo nego slavlje gubitka Nezavisne Države Hrvatske.

Pisati da se prošlost ne zaboravi dolikuje svakom poštenom čovjeku, posebice Hrvatu. Ali, i pošto su baš to danas poneki Hrvati koji to žele prikazati kao neko povijesno “slavlje”, trebaju se ponajprije, kao i svaka druga ljudska zajednica, pozabaviti i BILANSOM tog nametnutog “slavlja”.

Ja ću samo navesti nekoliko nepobitnih činjenica. Ostalo prepuštam uvaženim čitateljima, koji mogu ako hoće, trijezno i pošteno, činjenično dokazano, iznijeti svoja mišljenja.

Prvo. Dok se je to “slavlje” slavilo po zagrebačkim ulicama, mogli su se vidjeti veliki natpisi sa zastavom “Lepoglava” pod kojom su maršlirali oni partizani koje je Zagreb osudio na smrt i poslao ih meni (Luburiću, moja opaska, Otporaš.) i tiskali listu strijeljanih, a oni po raspuštenoj Lepoglavi u svibnju 1945. sa zastavom “Lepoglava” marširaju Zagrebom. Iz pisma generala Luburića dr. Miljenku Dabi Peraniću.

Drugo. To zagrebačko “slavlje” je koštalo Hrvatsku preko pola milijuna žitelja: Blejburb, Križni Putevi, masovne grobnice, itd.

Treće. Tisuće i tisuće Hrvata mučenih i zatvoranih po raznim kaznionicama, uključivši i Jasenovac. Nema tog računala koji bi i približno mogao proračunati i sračunati koliko sati sve ukupno Hrvati su sproveli u zatvorima zbog tog zagrebačkog svibanjskog “slavlja”.

Četvrto. To zagrebačko svibanjsko “slavlje” je koštalo Hrvatsku preko milijun raseljenih Hrvata, i preko više od 4 milijuna demografskog gubitka Hrvatske.

Ovo sam naveo kao jedan početak početaka da se nastavi sa svim ostalim otkrivanjima još uvijek nepoznatim u javnosti, tako da na dolazeće naše hrvatske naraštaje ostevimo pismene dokaze da smo i mi sa naše hrvatske strane pravili naše BILANSE, koji će činjenicama dokazati da smo imali svoju Hrvatsku Državu, kao i to da možemo činjenicama dokazati kako su tu našu Hrvatsku Državu rušili upravi ti odredi narodno oslobodilačke vojske.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25589&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Kako sam već rekao da u Beogradu rasprava protiv dr. Andrije Artukovica se nastavlja, kao i teror srpskih žandara nad Hrvatima. Belgija ne prestaje sa svojim zahtijevom kod beogradskih vlasti i kraljeva dvora da im povrate dr. Andriju Artukovića. Dr. Ante Pavelić sa svojom Ustaškom elitom traže sve moguće načine kako osloboditi dr. Artukovića od sigurne smrti koju će dobiti po njihovu srpskome zakonu ” Zakon za zaštitu države”.

Već sam u prošlim opisima smomenuo pukovnika Crne Legije Jozu Mamića 1909-1975. Njega sam upoznao na polnoćnoj Misi za Božić u Parizu. Postali smo prijatelji. Pričao mi je o mnogim bitkama u kojima je sudjelovao. Najtežu od svijuh je bila ona u Kupresu 1942. godine…

Jedan moj prijatelj, Hercegovac Ljubo Macan iz Pogane Vlake kod Gruda, pravio je kuću 1962. godine nekih 60 km. istočno od Pariza. Zamolio me je da mu idući week-end dodjem pomoći ploču izlivati. Bit će tu još naših, kaže Ljubo. Došao sam u subotu jutro. Tu sam vidio uz ostale i puk. Jozu Mamića. On je bio gradjevinski poduzetnik poslova i kao takav radio na Ljube Macana kući. Arhitekt je bio zagrepčanin Mavro Zbodulja 1929. Nisam ga prije poznavao. Ljetno doba. Milina uživati u prirodi izvan pariških zaprašenih i zbijenih ulica. Svi smo bili zauzeti radeći o cementu i izlivanju ploče. Poslije večere smo se smjestili pod razna stabla. Tu će biti naše prenoćište. Svi smo mi bili mladji od Joze Mamića. Poštivali smo ga kao starijega i kao pukovnika i hrvatskog vojnika. Mnogi su ga pitali koja kakva pitanja. Svako pitanje je bilo vezanu za i uz Hrvatsku. Ja sam ga pitao za ovog ili onog, posebice za dr. Andriju Artukovića, šta je sa njim?

Evo šta je te zgode rekao puk. Jozo Mamić. Mi smo saznali da jedan jugoslavenski diplomat zalazi i dolazi često puta na jednu plažu sa svojima. Plaža je preko dana bila čuvana. Samo su ovlaštene osobe mogle tu doći. Mi smo to saznali. Vrebali smo na svaki način kako se domaći tog jugoslaveskog diplomate. Saznali smo da se ta plaža preko noći ne čuva. Pristup je bio slobodan. Došlo nam je naredjenje da se prekonoći ušuljamo na tu plažu. Kako smo to napravili? Bili smo trojica. Imali smo plastične ćesice u kojima nam je bila odjeća. Stavili smo nekoliko šupljih slamki u jedan snop koji smo stavili u usta kako bi mogli disati. Pronašli smo neko žbunje u koje smo se sakrili. Tu smo bili i čekali. Nitko nas nije moga vidjeti niti primjetiti. Kada se je svanilo i dobro ojutrilo, narod je počeo dolaziti. Jedni se kupaju, drugi se sunčaju, straža je tu. Mi smo iz našeg skrovišta izišli plivajući kao pravi turisti. Nitko nas nije primijetio. Postali smo dio ostalih koji su tu. Šetamo se nesmetano. Sve smo dobro promotrili i proračunali. Jugoslavenski diplomat je bio tu. Nesmetano smo odatle otišli i izvijestili naše o sveme. Plan se je razradio i u odredjeno vrijeme smo to ponovili, a odredjeni ljudi su nas čekali na ugovorenome mjestu. Jugoslavenski diplomat je sada u načim Ustaškim rukama.

Eto tako smo spasili Andriju Artukovića; mi njima njihovog diplomatu a oni nama našeg Andriju. Tako pričas pukovnik Crne Legije Jozo mamić.

Ja sam kasnije gledao imena registriranih Ustaša u knjigi Bogdana Krizmana ” Pavelić i Ustaše ” i nisam mogao pronaći ime Joze Mamića. Sve što mi je poznato je to da je bilo mnogo zakletih Ustaša pod drugim imenom, uključivsi i mojeg oca. Kada sam se sastao početkom prosinca 1977 godine u Los Angelesu sa dr. Andrijom Artukovićem, pitao sam ga o tome. Sve što mi je rekao da je poznavao pukovnika Jozu Mamića kao jednog od vrlo hrabrih vojnika koji se nije plašio nikakove smrti. Što se tiče mojeg oslobodjenja iz beogradskog zatvora, to ću sve iznijetu u mojim uspomenam. Na moje drugo insistiranje, on je samo ponovio da će on o tome pisati u svojim uspomenama. Tako je sve to ostalo na tome. Što je najvažnije je to da je dr. Andrija Artuković oslobodjen.

Te godine 1933. ubijen je u dugom selu podpredsjednik Hrvatske Seljačke Stranke Josip Predavac. Čaša hrvatskog GNJEVA se puni.

Idući nastavak opis o Ustaškom Logoru Janka Pusta.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25601&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Zadnja promjena: gracena; čet svi 14, 2009 7:14 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Kako sam već najavio u prošlom opisu da ću nastaviti opis(e) o Janka Pusti. Istini za volju mnogo se je papira potrošilo u pisanju i opisivajući Janka Pustu. Ali, opet istini za volju, mnoge stvari su se pisale iz Bog dragi zna koje ruke. Nikada iz prve ruke! Zato ću nastojati iznijeti mnoge dogodovštine o Janka Pusti iz prve ruke, od sudionika prvih početaka Janke Puste, hrvatskog buntovnika i kasnijeg Ustaškog pukovnika i generala HOS Vjekoslava Luburića, Maksa. Prije nego predjem na opise Maksa Luburića, želio bih ukratko spomenuti šta o Janka Pusti kaže francuski novinar imenom Michel Gorel, u ” MIROIR du MONDE ” br. 242 = “Ogledalo Svijeta” od 20 listopada 1934 godine, dakle, samo 10 dana poslije izvršenog atentata na kralja Aleksandra Karadjordjevića u Marseille-u 9 listopada 1934 god.

“Le Brasier Croate” = Hrvatsko žariste. Članak je malo predug a previše hvalospjeva kralju Aleksandru i njegovu “heriozmu” u balkanskim ratovima od 1912-13 itd., posebice njegove vojničke zasluge sa solunskog fronta, povezanost Srbije i Francuske, trajno prijateljstvo izmedju dvije zemlje, itd., itd., a sve najcrnje o dr. Anti Paveliću i narano ni jedne jedine riječi o bilo kakovom hvalospjevu za naš hrvatski narod.

” Janka Pusta? Jedna mala madjarska farma, izgubljena u guštarama, divljeg i romantičkog izgleda, okružena tamom i maglom, nekih 9 km. od jugoslavenske granice. Pavelić je sakupio tu najodlučnije medju hrvatskom emigracijom. Dao im je ima “ustaša”, branitelji Ustava i Prava. Ali obrana ovog Prava, oni (Ustaše,moja opaska.) su to shvatili na neobično čudan i krvav način…Janka Pusta je jedno ratarsko priznato (od strane madjarskih vlasti, moja opaska.) imanje kojeg su osnovali hrvatski izgnanici…I jednog dana, na veseloj ulici Canebiere, čovjek sa Janka Puste – “demonskog lica” rekao je kasnije        general Geogres – je ubio kralja i predsjednika Bartou… ”    

Pred sobom imam masu napisanog materijala o mnogim dogodovštinama sa Janka Puste. Naravno da tu spadaju Djordje Ličina, Mato Rajković, Bogdan Krizman i drugi, ali, po mom skromnom mišljenju bi bili najvjerodostojniji oni zapisi koje je pisao hrvatski general Maks Luburic u svojim 15 nastavaka u ” OBRANI ” 1965/66. god., u glavnom glasilu Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, prigodom smrti dra. Vladka Mačeka 1964 godine u Washingtonu. U zadnjih nekoliko dana sam pročitao nekoliko puta sve te zapise, tražeći načina kako bi to u što sažetijim crticama opisao i iznio. Čak sam napravio i kopije svih ti nastavaka kako bih imao što bolji pregled; podcrtavao sam sve ono što bih stavio a što ne. Što god više odbijam stvari staviti, to više gubi na vrijednosti i same važnosti. Zašto? Zato što je pok. Maks Luburić kada je to opisivao, išao je redosljedom svojih sjećanja na sve dogodovštine Janka Puste, Ustaškog Pokreta, stvaranjem Hrvatske Države, dr. Vladka Mačeka, koji je skoro pune četiri (4) godine bio “zatvorenik” Maksa Luburića, koji je imao i te kako uvida u vodjenje hrvatske “ustaške” politike. I kao takav imao je uvida u svu politiku dr. Vladka Mačeka i njegove HSS. Imavši sve to u vidu da čitatelji stranice ” Hrvatska i Ustaštvo ” saznaju što više pravu istinu i stvore osobnu sliku o “ustaštvu, Mačekovoj zaštiti i partizanstvu” i zašto je to bilo, što je bilo, izmedju te tri hrvatske političke ideologije za vrijeme drugog svjetskog rata, pa i kasnije, odlučio sam, iako je malo predugo, staviti i predočiti po prvi puta hrvatskoj javnosti, sve, u cijelosti, Maksa Luburića opise. Da bi se to moglo donekle bolje razumijeti, sada ću staviti, ovdje, iz Hrvatske Revije, “Pred Vratima Domovine” od Vinka Nikolića, Pariz-Munchen 1967, strana 53.

“Nakon tragedije Hrvatske u svibnju 1945., u Pariz se sklonio dr. Vladko Maček, predsjednik HSS, i tu ostaje do 1946., kada odlazi u USA. U vezi Mačekova boravka ovdje često se prepričavala o nekakvoj slici kralja Petra Karadjordjevića, koju da je dr. Maćek imao u svojoj sobi. Dali je to bila njegova ili francuska politika, teško je reći, no u svakom slučaju jedna karakteristična crta hrvatskog političara: da li je u Pariz došao da spašava Jugoslaviju?”

Godine 1934. godine, 12 svibnja u Beogradu su obješeni ustaše Josip Begović i Petar Oreb. Čaša hrvatskog GNJEVA se puni.

Nastavlja se.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25630&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Kako sam najavio da ću nastaviti sa opisima generala Drinjanina iz 1965/66. godine prigodom smrti Vladka Mačeka koji je umro u Washimgtonu 1964 godine. Dakle, ove tih opisa koji počimaju sa Stjepanom Radić.

Piše: general DRINJANIN,

” OBRANA ” br. 15-16-17, srpanj/kolovoz, rujan 1964 godine.

PRIGODOM SMRTI VLADKA MACEKA.

Nekoliko osobnih uspomena na Stjepana Radića, Dr. Vladka Mačeka i Dra. Juru Krnjevića.

Radić i Maček su mrtvi. Dr. Juraj Krnjević je živ. Prema tome ovi redci nisu neki nekrolog. Nisam bio ni njihov prijatelj, ni politički sljebenik, a nisam ni profesionalni novinar, pa da po kronološkoj dužnosti pišem nekrologe. Htio sam zapravo prigodom smrti Dra. Vladka Mačeka, Predsjednika Hrvatske Seljačke Stranke napisati nekoliko riječi. Zatim sam povezao neke male uspomene i jedini osobni kontakt sa pokojnim Stjepanom Radićem i tako došao i do nasljednika Radićeva i Mačekova, dra. Juraja Krnjevića. Tako sam odlučio napisati neke male uspomene na svu trojicu, jer su sva trojica jedne politike i predstavljaju jednu nit hrvatskog političkog života. Ta nit se proteže i u budućnost. I meni kao hrvatskom generalu nije svejedno šta će se napisati, reći ili misliti o ovoj trojici ljudi u krugu malih i mladih hrvatskih ljudi, budućih boraca za hrvatsku državnost i slobodu. Nije mi niti svejedno šta će, recimo, Dr. Juraj Krnjević, kao hrvatski političar i predsjednik jedne državotvorne stranke, kao sadanji HSS., reći o jednom hrvatskom generalu, koji je za vrijeme rata imao nezahvalnu dužnost, da je morao uhititi i kroz četiri godine rata čuvati Dra. Vladka Mačeka. Stalo mi je i do toga što će misliti mladi hrvatski vojnici o jednom generalu, koji je bio tamničarom Dru. Vladku Mačeku.

Više je hrvatskih, srpskih, komunističkih a i stranih novina pisalo o činjenici, da je Dr. Vladko Maček bio zatočen u Jasenovcu, a narodni zastupnik HSS-a Dr. Ivan Pernar u jednom članku insinuira čak i to, da je Maček umro od posljedica svog zatočenja. Svakako će se meni nastojati prišiti uloga tamničara, koji je zatvorio, zatočio i bdio nad životom čovjeka, kojega je nekada hrvatski narod smatrao svojim vodjom i kojega još uvijek mnogi i mrtva sliede, njega, njegove ideje, njegovu stranku i njegova nasljednika, slično kao što se je dogadjalo sa idejama, osobom i organizacijom Dra. Ante Pavelića, Poglavnika Ustaškog Pokreta.

Naprama ulozi tamničara, koja je djelomično istinita, stoji i druga strana a to je, da sam u četiri navrata spašao Dra. Vladka Mačeka od gorega zla, a to je, da ga na jedan ili drugi način otmu ljudi njmačkog Abwehra, (obavještajna služba njemačkog Wermachta) da ga ubiju neodgovorne ustaše na svoj račun, da ga otmu partizani i odvedu u šumu, (kao što su Tina Ujevica, moja opaska.) gdje bi ga kako se reklo “vodali po šumi kao medvjeda na lancu” i da ga otme jedna grupa problematičnih pristaša, koji su gajili nadu, da bi pomoću zapadnih saveznika i domobranstava preuzeli vlast u ime Dra. Mačeka.

Stoji, djelomično činjenica, da sam prema nalogu starijih uhitio Dra. Vladka Mačeka, i kako je on sam kao čovjek duhovit i vesele ćudi rekao, nosao kao mačka mačiće s jednog mjesta na drugo, ne zato da ga mučimo i ubijemo, nego zato, da ga spasimo od gorega zla: da padne u ruke Nijemaca, četnika, partizana ili neodgovornih elemenata. Na kraju on je sam tražio pojačanje svoje straže, jer mu je ona bila najjača garancija i jer je zaista bio uvjeren, da mu ustaška Hrvatska ne će oduzeti život. Od onoga časa kada sam ga morao uhititi do onoga časa, kada se je sa Poglavnikom prijateljski šalio na Tuškancu i pitao Poglavnika: “zakaj si me zaprl”, prošlo je mnogo toga, što bi Dr. Pernar morao znati, a da bi danas, nakon smrti Dra. Mačeka samo tako olako rekao, da je isti u dubokoj starosti umro od posljedica svoga tamnovanja u Jasenovcu. Istina je drugačija, i istu ćemo iznieti. Tu je obitelj dra. Mačeka, kao i mnogobrojni preživjeli svjedoci dogadjaja, koji će mnogo toga moći potvrditi.

Rekli smo da ćemo reći istinu. To ne znači da ćemo pisati “liepo” ili “ružno”, nego da ćemo reći istinu. Naravno uvijek imajući u vidu, da hrvatske borce interesira ono bitno, što je vriedno zabilježiti za hrvatsku povjest, dočim male, ljudske stvari i stvarčice, treba velikodušno zaboraviti. Nije to prema onoj, da o mrtvima treba pisati (iako na to mislimo) dobro ili ništa, nego se radi o tome da se kaže istina, gola, metafizička istina, a da se nikoga ne vrijeda, njega, niti njegove ideje. Zapravo povjest jednog političkog čovjeka se može pisati tek nak njegove smrti. Ono za života je sve politika. Nakon smrti ostaje na jednoj strani hrpa kostiju, kojima se ne smije osvećivati, a sa druge strane ostaje duh i djela, a o ovima ne možemo suditi mi, koji smo bili politički protivnici osobe, ideja i organizacije Dra. Vladka Mačeka. Sud će donositi narod, povjest i u zadnjoj istanci Bog.

Ja nisam bio kao dijete pristaša Radića, kao hrvatski revolucionarac i ustaški borac nisam bio pristaša Mačeka i danas kao hrv. general nisam pristaša one stranke, kojoj stoji na čelu Dr. Juraj Krnjević. Prema tome ne mogu niti očekivati od te stranke i njnih ljudi niti neke svjedodžbe rodoljublja, niti tražim hladovinu pod debelim stablom političkog oportunizma. Nisu mi takove svjedodžbe dali ni stranka ni ljudi, koje sam kroz djetinstvo, mladenačko i zrelo muževno doba sliedio, pa zašto bi to očekivao od onih, koje sam politički pobijao i kao predstavnik vlasti progonio.

Iduci nastavak “CROATIAN GANDI”

Godine 1934, 28 rujna – Ubijen je u Karlovim Varima ( Češka ) ustaški krilnik Stjepan Dujic.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25645&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Zadnja promjena: gracena; ned svi 17, 2009 7:36 am; ukupno mijenjano 1 put.

Piše: general DRINJANIN

” OBRANA ” br. 15,16,17 1964.

CROATIAN GANDI – STJEPAN RADIĆ

RADIĆ NIJE RAZUMIO PROBLEMA B. H.

Djelatna politika za mene je počela u mojoj jedanaestoj godini kada sam stigao u Mostar “na škole”. Mostarska gimnazija odgojila je mnogo ustaških pukovnika, partizanskih komesara i četničkih vojvoda.

Nekoliko maldih djaka (koji su bili u sjevernoj Hrvatskoj, kako smo mi zvali krajeve preko Save) i to od onih, koje je fra Didak Buntić odveo u Slavoniju i Zagreb, da u Hercegovini ne umru od gladi nakon rata, govorili su nam već o idejama Oca Domovine Dra. Ante Starčevića. Oni su bili s nama u Napredkovu konviktu. Istina, mi smo bili smatrani “klerikalcima”, jer smo bili u katoličkim organizacijama Domagoj, Orao i kasnije Križari. Bilo je i sokola, i njih se smatralo pristašama Radića. Klerikalci su bili pristase fra. Dominika Mandića. Zvali su nas “popovskom strankom” a ne fratarskom, iako je fra Dominik Mandić bio fratar. Nisu se slagali ni Domagojci sa Orlašima, ali to je bila stvar “seniora” u Zagrebu, dok smo mi u Mostaru bili u isto vrijeme članovi i Orla i Domagoja. Mi smo osjećali Orjunu, Jugosokol, Skaute, batine istih i policije, pritisak srpskih profesora i svega onoga, što smo nazivali “gačani” tj. duh Gacka i Nevesinja. Zato medju nama Hrvatima i nije bilo velikih razlika i jednako smo se osjećali. Mi smo već bili u bojnom rovu, hrvatskom, naprama onom srpskom. Čekali smo samo da narastemo, da možemo uzeti oružje u ruke. I onda je cilj bio jasan : Hrvatska Država. Sve drugo je bilo sporedno.

U tim prilikama je došao u Mostar pokojni Radić. Mi smo bili valjda u drugom-trećem razredu, kada iznenada začusmo gromki glas : živio Radić, živila Republika, živila sloboda…..

Hrvatska Glazba iz Mostara svirala je još Hrvatska nij’ propala…Sava Prnjat, šuster iz Nevesinja, koji se je dao zvati “gospodin profesor Prnjatović” bio je “profesor gimnastike”. Bjesnio je kao lud, pjena mu je na usta navaljivala i bacao sline na metar, psujući nas što smo sa prozora počeli mahati i uzvraćati : živio Radić, živila Hrvatska. Nastala je gužva, i u toj gužvi nas smo trojica “napredkovaca” i mislim sin trgovca Jurkovića, vanjski djak, skočili kroz prozor i uhvatismo ogromnu povorku, koja se kretala prema Rondou, Korzu, širokom ulicom, koja se tada zvala Šetalište Vojvode Mišića, a danas se zove, valjda, šetalištem kojega druga komesara.

Izgled Rondoa, kako se zvao centar šitavog šetališta i gdje su se održavali zborovi, svirale muzike i mladež šetala i “kahvenisala”, bio je veličanstven. Sve puno naroda, barjaka, veselja. Govoriti će Radić.

Dok smo se mi gurali kroz ogromne mase naroda prema govornici opazismo najdnom jednu veliku grupu “mostarskih begova” kako živo komentira nešto i ostavlja mjesto zborovanja. Čuju se komentari : bruka brate, bruka golema…Zar nama ovako po Bogu braćo….”valaj i balaj” neće mene više viditi….Vidimo popularnog Dervu Hadžiomana, kako odvraća ljude, da ne idu. Pristižu braća Smoljani, to jest Bariša i brat mu, ali “begovi” odoše.

Kasnije smo saznali da je Radić otvorio zbor sa riečima : Hvaljen Isus hrvatski narode. Tada se je ta velika grupa mostarskih muslimana, sigurno najistaknutiji dio trgovaca, zanatlija, činovnika i uopće gradjana, u krasnim nošnjama u čakširama, prslucima, svilenim košuljama i fesovima, osjetila pogodjena, jer da nisu bili smatrani dijelom hrvatskog naroda, kao što su bili smatrani katolici. To je bila strašna pljuska za sve “naše”. (Posto Tito nije bio vjernik, niti je vjerovao u Boga niti u Alaha. Sve je djuture zvao “druže”, moja opaska.) Naši su bili, kako se zna katolici i muslimani, dok se je sve bez razlike pravoslavce smatralo Srbima i nazivalo “vlasima”.

Ja sam se sjetio mojeg Ljubuškog, mahale Zabljaka i Gozulja, gdje smo stoljećima živili Hrvati katolici i muslimani, kao “naši”. Od onoga časa sam rekao : mene nece viditi Stipica….

U NEDJELJU SVETU, U KUTIJU PETU

Nemogu se sjetiti da li smo išli na uskrsne praznike ili na ferije. Ali kada smo drndajući na ogromnim teretnim kolima ulazili u Ljubuški, vidio sam plakate : “u nedjelju svetu, u kutiju petu”. Jasno je bilo, da je to Radićeva stranka. Istina postajala je na papiru i Radikalna stranka, za koju su glasali Srbi braća Vitkovići i nekoliko drugih uljeza činovnika i žandara, te i neke druge stranke, ali je cijeli Ljubuški, grad i kotar, bio za Radića. Biti Radićevac značilo je biti Hrvat i obratno. Hercegovina je bila takova za Radića, Mačeka i za Poglavnika. Ona je i danas takova, pogotovu na selu.

Nastavlja se.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25652&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Piše: general DRINJANIN

” OBRANA ” br. 18-19, 1964.

– U nedjelju svetu, u kutiju petu –

U mojim djetinjskim moždanima nastao je jedan nemir, koji me prati do dana današnjega. Ne radi se o tome što sam ja mogao misliti o demokraciji u ono vrijeme ili što moram misliti danas. Ono malo znanja što sam mogao imati študirajući s velikim interesom povijest stare Grčke, imperativno mi je govorilo, da razmišljam o tome – kako bi zapravo trebalo uredjivati odnose medju ljudima i onda – odnos ljudi prema državi tj. vlasti. Na moju sreću ili nesreću, uvijek sam nastojao uskladiti nekako ono što sam učio sa onim što sam oko sebe vidio.

Govorio sam sebi, da je to vrlo lijepo kako su stari Grci uredjivali svoju demokraciju, ali kako se može provoditi demokraciju u Ljubuškom, gdje su vlast i država bili srpski žandari, a vrhovna vlast pripadala zandarskom naredniku, kojeg je cijeli Ljubuški zvao Cigo. On je bio Srbijanac, vrlo mrka izgleda i sa crnim brčićima. Imao je i konja, isto tako crnoga, kojega su ljubuška drčulija zvala isto tako Cigo. Tako su ta dva – Cige – zapravo bili strah i trepet Ljubuškog. Konj Cogo je bio objesan, jer kako su rekli seljaci, jeo je previše zobi, a nije orao, za razliku od domaćih kljusina, koji su teško i neprekidno vukli i orali, te pasli ono trave, pa da nije bilo čitavih rojeva muha, koje su ih grizle – mnogi od njih ne bi se od prevelika umora ni micali. Naši kiridžije su imali jače konje, jer su morali ići u Čapljinu na štaciju za tovar svake vrsti robe i za razvažanje po slabim cestama i udaljenim selima. Popularni ljubuški kiridžija Hamdija znao je pred hotelom reći : “Ne bi Cigo tako mahnito i objesno kasao, da je morao dovući pet kvintala iz Čapljine, a ni gazda mu, narednik Cigo, ne bi divljao po ljubuškoj čaršiji i gonio djecu i žene po mahalama, da je jutros tih pet kvintala istovario !”

Može nekome biti i glupo ovo rezoniranje, ali ja ne pišem ono što drugi misle, nego ono što sam ja osjetio, kao bosonogo i pure gladno dijete, čijem su ocu Srbi odbili bubrege godine 1918. i ubila ga u Trebinju, zatukli ga – kao psa – kako se govorilo u Ljubuškom, a onda ga onako izmrcvarena izbacili, na sam Božić, u podrum žandarske kasarne, gdje je osvanuo na Stjepanje (dan iza Božića 26 prosinca, moja opaska) smrznut.

Ja sam sebi postavljo pitanja, a postavljali su ih i sve one male žrtve srbijanskog zuluma. Sami smo sebi davali odgovor : Cigu i njegove žandare mogu potamaniti samo naši Radišćani, koji su u vojničkim redovima stupali kroz Ljubiški idući na misu – na Humac.

I sada na Gavranovoj kući čitam plakate : U nedjelju svetu, u kutiju petu ! Nešto se lomilo u meni. Mislio sam na mog pokojnog oca i na izgladnjelu moju braću i sestre, koji su dijelili gorku sudbinu ljubuškog krša i dugi niz godina nisu se ni kruha pošteno najeli. Mnogi su naši seljani pravili hruh iz “sirka” od čega su se u bolja vremena pravile metle, a država je zaradjivala na našem duhanu teške milijune i, da nije bilo šverca i fratara, koji su spašavali hrvatsku djecu od premajući ih u gornje hrvatske krajeve, moja bi generacuja bila potpuno krepala (izvorno tako stoji, moja opaska.) od gladi. Pekla me je savjest, jer sam ipak u Napredkovom konviktu bio sit, dok su moji nekada željeli i grumen pure, a nekada je trebalo kilometrima ići za bokal vode. Cigin se je Cigo propinjao na zadnje noge od bijesa, a Ljubušaci u znoju i krvi plaćali svoj danak Jugoslaviji. Oba su Cige išli obijesno kroz Ljubuški, a izgladnjeli i pokunjeni Ljubušaci pitali se : dokle će ovo trajati ?

Radić je bio ne sumnjivi vodja hrvatskog sela i čitavoga hrvatskog naroda. Poneki gradjanin ili student spominjao je i Trumbića i njegov federalizam, a poneki musliman je govorio o Ocu Domovine A. Starceviču, (vjerojatno zato što je Otac domovine Ante Starčević u svoje vrijeme rekao da su najplemenitije hrvatske krvi upravo bosanski muslimani, moja opaska.) koji je davao jasne dimenzije onome pojmu, kojega smo mi zvali “naštvo”. (To znači: naše, naši itd. mo.) Ali, narod je za Radića, a Radić je za hrvatsku seljačku Republiku. I sada sam se pitao : kako ćemo se riješiti Cige i njegovih žandara, a kako ciganske dinastije Karadjordjevića ?

U nedjelju svetu, u kutiju petu !- glasila je parola. Ja u nju nisam vjerovao ni tada, i ne vjerujem danas. Čovječiji se život sastoji iz mnogo malih dogadjaja. Ja se nisam kroz čitav život mogao osloboditi pomisli na razmrskano i smrznuto tijelo moga dobroga oca. Pa kad bi i htio nisam to mogao, jer me je cijeli Ljubuški na to podsjećao. Dobri Edhem M., koji je imao pokraj osnovne škole obućarsku radnju, znao me je pogladati po glavi i reći : “Je li, mali, ti si Ljube Luburića sin?” Znao mi je dati dinar za “štrucu” kruha, jer je znao, da je nekada moćna obitelj Luburića bila uništena i rastjerana. Stari Hasanaga Gujić bio je namjestenik kod djeda mi pok. Franje, i znao mi je reći : “Eto, sinko, takav zemen došao”. Ja sam mnogo razmišljao – kakav je to “zemen” i zašto je došao, ali sam i postavljao konzekventno pitanje : kada će se – privrnuti – taj zemen, i kako će se to napraviti, i tko će to napraviti? Prema mojem mišljenju to je trebao biti Stipica Radić. Ali kako?

Kada bi svi Ljubušaci stavili gumenu kuglicu u – petu kutiju, i onda ostaje Cigo. Stariji su govorili o tome, kako se presipaju kuglice iz jedne kutije u drugu, pa ljudi protestiraju, a onda, zna se, degenak i bakbuk, kako se zvalo zatvor u ona vremena.

Tako se u mome mozgu izgradjivala veoma primitivna ideja o politici i demokraciji. Radić bi trebao povesti Radišćane i ubiti Cigu i njegove žandare, stvoriti našu vlastitu Republiku i nju voditi “kako Bog zapovida”. -Tako je onda trebalo pošteno platiti naš duhan- kako je to fra Dominik Mandić uvijek zahtijevao, i onda eto Hamdiji posla, da sa kiridžijama dovuče kokuruz iz Čapljine, a zob dati konjima koji oru i vuku kola.

Radić nam je izgledao kao jedno nadnaravno biće., koje se ne bavi ljudskim stvarima, nego kao da je došao na zemlju zato, da hrvatskim seljacima kaže, da su i oni ljudi, da su i oni Hrvati, i da imaju kao i svi drugi pravo na svoju Republiku. Ja sam sam sebi dočaravao Radića, kao nešto mističnoga, kao nešto slično kreaturima iz grčke mitologije. Ali dogodilo se je, da je stvarnost bila i previše kruta. Tako sam mome profesoru povijesti u trećem razredu gimnazije rekao, da mi se sve to dopada, ali da ne vjerujem, pa čak ni u samoga Zeusa. Uistinu, povijest me je zanimala, a ako sam nekada “šepao” u nekim predmetima ili su me neki profesori proganjali radi moga hrvatstva, iz povijeti sam uvijek imao dobre ocjene i, zahvaljujući interesu za povijet, počeo sam istraživati povijesnu istinu moga vlastitoga hrvatskoga naroda, što me je opet dovelo do spoznaje – da se za slobodu treba boriti s oružjem u ruci.

Dok sam gledao sve to, i kutiju – petu, i moj Ljubuški, i narednika Cigu, mnoge su se misli ukrstale u mojoj glavi. Otrčao sam kući, ostavio školske knjige i odlučio poći tamo kuda bude išao pok. Stipica, da ga čujem i vidim, te da ga upitam – kako on misli riješiti pitanje Cige i ljubuških žabdara? Cijelo to vrijeme pratio me je lik mog dobrog oca. Kao da me je opiminjao, da se čuvam i ne dozivim njegovu sudbinu.

Put me je doveo u zadnje selo ljubuškog kotara, u Veliku Goricu kraj Imotskog.

Uzvišeni čitatelji, ako pomno pratite malo poduži uvod generala Drinjanina i opis njegova mladenačkog života, moćićemo kamokud bolje razumijeti čašu koja se puni hrvatskog GNJEVA.

Njegovi opisi “Prigodom smrti Vladka Mačeka” će mnogima pojasniti mnoge stvari.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25657&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Zadnja promjena: gracena; ned svi 17, 2009 7:56 am; ukupno mijenjano 1 put.

Do sada iznesenim opisima tko je pratio, mogao je ustanoviti da poslije atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike 1928 god., i uspostavom siječanjske diktature iz 1929. god., beogradska čaršija sa kraljem Karadjordjevićem sve više i više ugnjetava, tlači i terorizira hrvatski narod. Osnutkom Ustaškog Pokreta u siječnju 1929. dogine se nikako nije moglo ustanoviti niti predvidjeti šta će ovaj sve napraviti za sljedećih desetak godina. Sa sigurnošću se može mirne duše danas reći to, da je srpski kralj, i Srbi općenito, smatrao Hrvate kao ravnopravnim narodom unutar novostvorene drzave SHS, i da nije vršio razna nasilja, batinanja, mušenja i ubijanja Hrvata, osnovani Ustaški Pokret nebi imao podloge niti korijena za napredovanje. U svojoj osnovnoj mašti bi venio dok konačno se ne bi i osušio. Kako Srbi nas Hrvate nisu smatrali narodom nego jednim “plemenom” koji se mora utopiti u srpstvo, Ustaški Pokret počima poprimati dimenzije hrvatskog državotvorstva.

SJEĆANJA NA VELJAČU 1935. GODINE

Malo je danas Hrvata koji ne znaju na jedan ili drugi način o zločinu koji se je dogodio 17 veljače 1935. godine u jednom mirnom i malom hrvatskom selu Sibinj, koji se nalazi zapadno od slavonskog Broda, uz cestu koja vodi prema Zagrebu.

Te nedjelje 17 veljače 1935. godine u Sibinj je došao Mihovil Praškić, župnik u Podcrkavlju, s nekih pedesetak seljaka iz svoje župe. On je od domaćega župnika tražio služenje svete mise što mu je bilo i dopušteno. Nakon svete mise župnik Praškić je sakupljenim seljacima održao politički govor koji je često bio popraćen uzvicima klicanja Hrvatskoj i dr. Mačeku. Iza toga su nagrnuli srpski žandari, počeli batinati, udarati mirni puk, narod. U tom komešanju i gužvi narod se počeo braniti, što je još više razjarilo srpske žandare te počeli pucati po narodu. Na poprištu tog sukoba ostali su ležati sedam (7) mrtvih i tri (3) ranjena seljaka, a jedan od njih je kasnije umro.

POGINULI SU:

l. Petar Topalović, r.g. 1901. otac troje djece.

2. Ivo Janković, otac četvero djece.

3. Maro Pejić, r.g. 1909. otac troje djece.

4. Ivo Katalinić, r.g. 1905 otac…

5. Ante Perković, r.g 1904, neoženjen.

6. Stjepan Gunčević, r.g. 1897, otac petero djece.

7. Djuka Štimac, r.g. 1909. otac jednog dijeteta.

Vijest o ovome krvavome zločinu se proširila munjevitom brzinom po čitavoj zemlji. Ovim krvavim srpskim zločinom Srbi su po svoj prilici htjeli reći Hrvatima da se oni nemaju čemu nadati raspisanim od 6 veljače izborima koji će se održati 5 svibnja 1935. godine. Poglavnik dr. Ante Pavelić je tada bio u Torinskom zarvoru skupa sa Eugenom Didom Kvaternikom. Oni su zatvoreni za pripremanje i izvršenje atentata na srpskog kralja Aleksandra Karadjordjevića 9 listopada 1934 godine. (Posebno ću se osvrnuti na Marseilleski atentat.) Eugen Dido Kvaternik piše u svojim osvrtima da je mnogo razgovarao sa dr. Pavelićem u Toronskom zatvoru i kadkada ga nije moga razumijeti kada je on govorio da se sada treba podržati dr. Vladka Mačeka. Dr. Pavelić je bio drugog mišljenja i ovako komentirao taj zaspis: “Srbi su otvorili ventil. Izbori su samo jedna etapa u politici popuštanja. Popuštat će i dalje. Čim jači bude hrvatski pritisak, (Janka Pusta i ustaški logori, moja opaska.) tim će više popuštati. Vidiš, kada bi i mogli raditi, sada bi morali mirovati, jer je težište situacije u domovini. Izbori će biti pravi plebisct za hrvatsku državu”.

Interesantni su osvrti Dide Kvaternika tih dana u razgovoru sa dr. Pavelićem glede nadolazećih izbora u svibnju mjesecu. Ako je netko imao priliku pročitati romantično ispričani atentat na kralja Aleksandra u knjigi “Lijepa Plavka” koju je Poglavnik napisao u Toronskom zatvoru, tu je mogao doći do zagonetnog i konspirativnog imena Pelvin-a, kojeg ja nisam mogao otkriti dok nisam pročitao u opisima Eugena Dide Kvaternika pravo ime, Ante Godina. Taj Ante Godina je došao iz Zagreba u Torino po uputama Domovinskih Ustaša da posjeti Poglavnika i pita ga za savijete glede nadolazećih izbora. ” dr. Pavelić mi je odmah izdiktirao poruku za naše pristaše u domovini time, da se poruka neodgodivo dostavi dr. Mačeku. Poruka je sadržavala ove glavne točke:

l. Težište borbe je u domovini, a ne u inozemstvu.

2. Kod izbora treba sudjelovati svim snagama. Beograd i srpstvo neće imati snage sprijeciti postavljanje liste, niti izbore falcificirati.

3. Potrebno je, da sav narod složno glasuje za listu dr. Mačeka.

4. Beograd i Srbija morat će pred pritiskom neprestano popuštati.

Eto, šta je do sada postigao Ustaški Pokret.

Nastavlja se.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25666&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Piše: general DRINJANIN

“OBRANA” br. 20 – 1964.

ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA l.

Dolazak Stjepana Radića u Ljubuški bio je prava narodna mobilizacija. Valjda je samo kod kuće ostala po koja baba, a sve što se je moglo micati – hrlilo je na cestu i na mjesto gdje se očekivalo našega Stipicu. Sin Matiše Mlinarevića, narodnog zastupnika H.S.S. iz Bekije, bio je s nama u Napredkovom konviktu u Mostaru. On je po Ljubuškom skupljao “školarce”, a to su bili djaci mostarske gimnazije, trgovačke škole i preparandije. On se , kao sin narodbog zastupnika, brzo pretvorio u omladinskog vodju, iako skoro nitko od “školaraca” nije bio hssovac. Ne znam, da li se je to dogadjalo i drugdje, ali u Hercegovini je to bilo tako. Nešto slično se je dogodilo i sa tadašnjim katoličkim omladinskim organizacijama. Kada bi netko došao iz Zagreba, onda bi saznali, da se Domagojci i Orlaši ne slažu, ali u Mostaru i svugdje u Hercegovini, svi su omladinci, posebno Napredkovci, bili podjednako članovi Orla i Domagoja. I ne sam to, nego smo na proslavama Orla uvijek i bez izuzetka, vidjeli jednu grupu muslimanskih “školaraca”, a imali smo čak i u orlaskom tamburaškom zboru dvojicu muslimana. Tako smo iz Ljubuškog, sa Humca, iz Radišića i drugih mjesta svi najprije išli u Klobuk, a onda iz Klobuka skupa sa drugima, pod zastavama, i u vojničkim redovima u Goricu.

U svima nama je bilo nešto – militarističkoga, kako bi se to reklo danas. Većinom članovi Orla i Hrvatskog Sokola, odmah smo se svrstali u četveroredove, a uz nas je išlo i nešto druge mladjarije sa sela, u krasnim narodnim nošnjama i s nožem za pojasom. (to je bio tada hajdučki običaj u Hercegovini, moja opaska) Išli smo pjevajući i kličući Radiću i hrvatskoj državi što nas je grlo nosilo, a ljudi i žene po selima izlazili bi i domahivali, nudeći nam varenike i kukuruznoga kruha, a to je u ono vrijeme u Hercegovini značilo pravi-banket. Idući kroz gradić Vitinu cijela se čaršija bila slegla, a mi smo promarširali kao da idemo na frontu. Žandari su nas začudjeno gledali, ali nisu u nas dirali. Sva bi Hercegovina bila planula, da se je ikome išta dogodilo. Kamenjem bi bila Hercegovina dotukla ono žandara. Dolazak S. Radića bio je naelektrizirao sve duhove.

Selo Klobuk bilo je borbena kula Matiše Mlinarevića. Klobik je dao kasnije hrvatskoj Državi ministara, zapovjednika i čitave bojne hrvatskim osružanim snagama. Sve je vrvilo kao u mravinjaku. Tu je već bilo toliko naroda, da se na nas nitko nije ni osvrćao. Nekoliko “školaraca” ostade u selu, a oni iz velike Gorice (mjesto poznatog hrvatskog zrakoplovca HOS Cvitana Galić i Zvonka Bušić, moja opaska) i Posušja žurili su, da krenemo u Veliku Goricu. Polovica nas je ostala bez kundura, koje i tako nisu bile previše čvrste, pa su se istrošlie u našem maršu, te nas je nekoliko manjih i siromašnijih umarširalo bosonogo u Goricu. Nu to nije ništa značilo, jer, konačno, tu je bio Stipica Radić.

Tadašnji župnik u Gorici, fra Blaž Jerković, koji je bio – kako su rekli župljani – metar širok i dva metra visok, stajao je ispred Bušićevih i Kordićevih kuća sa golemom hrvatskom zastavom u rukama. Kod njega smo kasnije i ručali u župi. On je bio veliki “Radićevac i velika Hrvatina”, kako ga je narod opisivao.

Svi smo mi “školarci” htjeli vidjeti Radića i pitati ga kako on misli povesti borbu protiv Beograda?

Neumorno se je klicalo hrvatskoj Republici i predsjedniku Stjepanu Radiću. Narod je u Hercegovini znao razlikovati stvari. Bio je politički zreo.Tamo su bili ne samo Radićevci, koji su bili ogromna većina, nego su bili i t.zv. “klerikalci”, pristaše fra Dominika Mandića. “Školarci” su gotovo svi bili za fra Dominika, iako se je znalo, kako su rekli narodni filozofi, do on “mudruje” sa Srbima i Slovencima zato, da se Hercegovini bolje plati duhan i “da ne krepamo od gladi”, kako su stariji ljudi znali reći. Ni fratri nisu bili svi za fra Dominika, nego su znali reći: “Radić, pa Bog”. To nije značilo, da je Stipica prije Svevišnjega, nego: najprije Radić, pa onda nitko do – Boga. To se pomalo mislilo i na Beograd i na Srbe, a pomalo i na t. zv. “klerikalce” i na “pokvarenu gospodu”. Nama se “školarcima” ta definicija nije svidjala, ali eto i mi smo prihvaćali demokratsku većinu i s narodom i s fratrima klicali: Radić, pa Bog!

Moja opaska. Sve više i više počimam razumijevati uzroke “uzroka”. Sada mi tek počima biti jasnije da i Bog ne sudi čovjeka dok ne umre. Mnogi su osudili Hrvate bez da su znali pravu istinu.

Nastavlja se.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25674&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Zadnja promjena: gracena; ned svi 17, 2009 7:57 am; ukupno mijenjano 1 put.

Piše: general DRINJANIN

“OBRABA” br. 20 1965.

ŽIVIO HRVATSKI KRALJ STIPICA l.

Ali nije se moglo do Radića. Iako je bila vrućina i zvizdan upekao, narod se gurao, da ga vidi, dotakne i čuje njegovu riječ.

Ja sam uspio viditi Radića i s njim govoriti, jer sam bio tamburaš. Sa malim Bušićem, sinom gostioničara Bušića iz Gorice, dogurali smo se do tamburaškog zbora, čiji je zborovodja bio jedan iz Galića mahale, a kojega sam poznavao kao Orllaša. Mi smo sa Galićima bili nekakav daljni rod, ne znam kakav, ali rod, kao što je to obično u Hercegovini, gdje je svak sa svakim u rodu, pa kada dodje do devetog koljena – cijela Hercegovina je jedna zadruga. Galiću smo bili dobrodošli, jer mu je zbor nekako “šepao”. Ja sam svirao skoro sve instrumente, pa me je odmah uvrstio. Da bih mogao svirati na veliko “bedre”, morali su mi iz Kordića trgovine gonijeti jedan kašun, da se popnem na nj. Eto, tako sam se ugurao u zbor i onda, ni sam ne znam kako i zašto, povikao iz svega glasa : “Živio hrvatski kralj Stipica prvi!” On se nasmijao sa svojim poznatom blagim osmijehom, i okrenuo se nadesno, tamo gdje je stajao tamburaški zbor. Kako je narod upravo očekivao da počnu drundati tambure i da progovori Radić, čuo se moj povik i nastala urnebesna buka : ” Živio hrvatski kralj Stipica!” Ja sam se nekako i sam zabezeknuo i propeo na prste na kašunu gledajući prema Radiću.

Primijetio sam, kako pokojnome Radiću nešto tumače. Tada sam vidio Kordića, (Petra, moja opaska.) veletrgovca iz Gorice i Križana Bušića, kafedžiju, kako pokazuju prstom na mene. I Kordić i Križan bili su u mladosti namještenici kod mog pok. dede, Franje Luburića, pa kako smo jednog ljeta bili u Gorici, oni su me osobno poznavali. Nekoliko ljudi iz blizine Radića upravi se prema tamburaškom zboru, a jedan od njih, koji su još od Zagreba u pratnji Stipice, u društvu s Barišom Smoljan, dodje do mene. Uzeše me za ruku i odvedoše ravno pred Radića.

Ti su časovi bili za mene nezaboravni iz dva razloga. Prvi i jedini put razgovarao sam sa vodjom hrvatskog naroda, (koliko se sjećam ljudi su pričali dugo godina o Radićevoj posjeti i to bi moglo biti godine 1927., moja opaska) koji je bio nešto više nego politički vodja i učitelj. Ali, na moju veliku žalost, obuzela me je jedna neizreciva tuga, kada sam primijetio, da me je Radić jedva vidio. Kada me je htio pogladiti po glavi, onda je desnom rukom tapkao pred sobom, a kasnije pri kretanju vidio sam, da su ga dvojica iz pratnje formalno vodili ispod ruke.

U mome mozgu bio je pravi orkan misli. Mislio sam, kao i svi dječaci moga doba, da je Radić junak nad junacima, i da bi on trebao povesti sve Hrvate, posebno naše Radišćane, (Maks Luburić je rodom iz sela Radišića kod Ljubuškog, moja opaska.) u borbu protiv Beograda.

Onoga časa sjetio sam se i narodne poslovice, “da slijepac slijepca u jamu vodi”.

Tek tada sam opazio, da mi govori. Bušić me je zviznuo cipelom po gležnju, da sam sve zvijezde brojio, upozoravajući me, da me Radić pita, šta ja znam o hrvatskim kraljevima.

Mislim, da sam mu rekao doslovno i pokazao prema brdu iznad Galićeve mahale : “Eno tamo, preko brda, na Duvanjskom polju, okrunili su pred hiljdu godina kralja Tomislava!…( Eto, neka nama Hrvatima bude to još jedan od tisuću dokaza da se je naš hrvatski prvi kralj Tomislav krunio na hrvatskom tlu, hrvatskoj zemlji, u hrvatskom gradu, koji za sada nije sastavni dio naše Države Hrvatske, moja opaska.) Htio sam još nešto dodati o tome, što sam ja znao o hrvatskim kraljevima, ali tambure udariše i bez mene, nastade buka, a kako su se ljudi gurali i komešali, tako i nas nekoliko odgurnuše na stranu i izgubih iz vida Radića. Mislim, da sam tada satima lutao i razmišljao, i vjerojatno tada sam imao moj životni plan. Radić je za mene ostao što je i bio, ali ja sam više vjerovao u onu grupu “školaraca”, nego u Radića i njegovu stranku. Pa ipak, bilo mi je nekako teško opraštati se od Radića, kao mogućeg vodju hrvatske slobode, ali sam takodjer vjerovao, da nas Radić neće povesti u borbu i da naši Radišćani, naši “školarci”, naši Orlaši i Sokolaši – trebaju nešto drugo.

Otišao sam iz Gorice tužan, ali sa konkretnom odlukom, da tražim one, koji su mislili kao ja, pa da svi skupa tražimo puteve, koji će nas dovesti do hrvatske Države. (Ako se pomno proštudira Maksa Luburića opisivanje, olako se može doći do zaključka da on sebe oštri i formira za ono što je kasnije i bio: hrvatski fanatik, revolucionarac, borac i kako kaže: “idjem tražiti one koji misle kao i ja…”, moja opaska.) 

Iako sam živo pratio sve što je rekao ili radio Radić i njegova stranka, rekao bih, bio sam ga u duhu “napustio”, da mu se opet “vratim”, kada su ga ranjena nosili iz Beograda u Zagreb, nadajući se, da će njegovi nasljedenici povesti hrvatski narod u borbu za hrvatsku republiku.

Čak i danas vjerujem, (1965 god.,moja opaska.) da je veliki dio hrvatske tragedije na duši onih, koji su iznevjerili osnovnu misao mrtva Stjepana Radića:

        N I K A D A    V I S E    U    B E O G R A D ! 

General Drinjanin u detalje opisuje svoja sjećanja na S. Radića kako bi dao sljedećim hrvatskim naraštajima gradiva da usporede S.Radića utjecaj na hrvatski narod i utjecaj njegova nasljednika Mačeka.

Nastavlja se.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25691&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

Zadnja promjena: gracena; ned svi 17, 2009 7:15 pm; ukupno mijenjano 1 put.

Piše: general DRINJANIN

– S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim društvima, te naravno ona u sveučilišnim redovima – nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski športski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. ( Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bilo nešto konkretno.

Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

Ideja kod mene bila je sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Požudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’ je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica – obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti način, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam tražio od moga “razlaza” sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog.

Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odošastio na grob moga Stipice i ostalih martira za Hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno – revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Molim lijepo. Mozda cu ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja kao što ja iznosim noja i ono što oni znaju, za našu buduću hrvatsku mladež, naš budući naraštaj.

Zato je i te kako važno da se sve bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati.

Nastavlja se.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25703&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

sv. Augustin

(Ovo je rakao general DRINJNIN u svojim opisima u “Obrani” br. 21 1965 godine. On je rekao i više, što će se vidijeti u sljedećim nastavcima. Samo pratite, moja opaska.) 

Piše: general DRINJANIN

“OBRANA” br. 22 1965. godine.

– Prati me lik Mačeka na Janka Pustu –

Neće biti teško vjerovati, da sam već u najranijem djetinstvu znao što hoću, i da sam strastveno tražio moju sudbinu, kao što su druga djeca i mladići sa strašću študirali, igrali nogomet, igrali se, ili, kao što su ljudi sa strašću tražili hazard, vino ili žene. Tko u onim danima nije bio voljan boriti se za Hrvatsku? Bio je to svatko bez razlike, iako, možda, na različit način. Stariji su vjerovali u političku (a ne oružanu, moja opaska.) borbu, u medjunarodno pravo, i u političku pamet dra. V. Mačeka, a mladost je mislila na oružje. To je tako bilo kod nas, i to je vjerojatno bilo i kod drugih naroda u sličnim prilikama. Jedni su posegli za oružjem i ostali pristaše Radića i H.S.S-e, a drugi smo upravo sa strašću tražili programe i vodje, koji su propovijedali otvorenu oružanu borbu sa Srbima i stvaranje hrvatske države. Nu u ona doba, kada je Maček uzeo na sebe vodstvo hrvatskog naroda, svi smo bili – Mačekovci. Naravno, svatko na svoj način.

Prilaz, ulica u Zagrebu, gdje je Maček imao svoju uredovnicu, bio je nedvojbeno politički centar svih Hrvata. Zgrada je izgledala kao vojarna ili tvrdjava za vrijeme rata. Dolazili tamo gosloda i seljaci – kako bi se to reklo – dolazili pojedinci i delegacije, dolazilo je i Srba svake vrste, stranaca, novinara. Naravna stvar, i veliko srpski agenti, i hrvatski izdajnici u sluzbi ovih, obilazili su oko Prilaza, da njuškaju ili teroriziraju.

Opasnost je mistično privlaćila sve one, koji su želili borbu, tražili smrt u borbi sa Srbima. Kao što su momci i djevojke sanjali o ljubavi, ili bogataši o vreći dukata. ili kao što je gladan mogao sanjati o komadu kruha, ili žedan o gutalju vode, tako sam ja sanjao o tome, kako bi četnici, žandari i srpski teroristi napali Mačeka, a ja ga branio i pri tome poginuo. To bi bila lijepa smrt, o kojoj sam uvije sanjao i sanjam, naravno , u drugoj formi i na drugom mjestu. (Ovdje je interesantno spomenuti kako je general Drinjanin, od prvih dana svoje mladosti, uvijek sanjao i tražio puteve kako bi poginuo u borbi za Hrvatsku, ne znajuci kada je ove redke pisao ni pune četiri (4) godine prije svoje mučeničke smrti, da će u toj borbi i poginuti 20 travnja 1969 god. u Španjolskoj, moja opaska.) Kako mene, tako i mnoge druge, posebno studente, ova misao je privlačila na prilaz.

Dosta posla imala je Mačekova službena straža sa nama amaterskim, dobrovoljnim čuvarima, jer smo se više motali tamo i više smetali nego li korisitli.

Preko puta Mačekove kuće bila je jedna gostionica, koja je zapravo bila neke vrsti glavnog stožera tih Mačekovih čuvara, raznih delegacija, glasnika i.t.d. – “Ajd, mali, biži ća!” – znao mi je doviknuti jedan visoki, kostunjavi Dalmatinac, sa debelom štapinom, koji je bio nešto kao šef straže. Jedan od tih stražara bio je jedan od kasnijih ustaških generala – Ante Moškov, a bio je neke vrsti šefa sigurnostne straže – puk. K.(Kruno, Krunoslav,moja opaska.) Batušić – kasniji zapovjednik Gradjanske Zaštite, a svima je poznato kakvu su ulogu odigrali u životu hrvatske države ta dva muža.

Ali ja ne bih bio tvrdi Ero, kada bi se dao uvjeriti, da Maček ima mnogo posla. Ja sam se sa njima svadjao i govorio, da je isto tako važno što ja imam reći Mačeku. Na kraju me je jedan od tih stražara uzeo za ruku i odveo na prvi kat u pretsoblje, gdje sam za jednu minutu, bez ikakvog ceremonijala, našao se u sobi, gdje je bilo mnogo ljudi i jedna gospodjica za stolom. Kad su se otvorila jedna vrata, onda su se gospoda pomakla desno i lijevo, a ja sam ugledao Mačeka gdje sjedi na stolici frčuci cigaru. Toga časa neću nikada u životu zaboraviti. – “Kaj je, dečec?” – to ili nešto slično mi je rekao, a ja sam buljio čas u njega, pa onda u sva ona lica oko njega. Mnoga ta lica poznavao sam iz novina, knjiga i raznih brošura, pa kao da sam nastojao impregnjirati ih za cijeli život. Tko bi tada moga misliti, da ću jednom biti sudbonosan u životu tih ljdi?

Maček je, izgleda, bio informiran, valjda od svojih tjelesnih stražara, da tu ima jedan mladi Ljubušak, nasrtljiv kao sršljen, koji je zaintačio da vidi Mačeka, jer je vidio Radića i druge velike Hrvate, i koji da ne ce…

xxx

Osobno sam upoznao puk. Batusića u Njemačkoj.
O njemu će jos biti govora.

Nastavlja se.

http://otporas.javno.info/gn.php?m=1&rbr=25706&kategorija=0
_________________
Ako šutiš
– šuti iz ljubavi.
Ako govoriš
– govori iz ljubavi.
Ako (o)praštaš
– (o)praštaj iz ljubavi.

————————————

Iznenadio sam se kada sam danas, ponedjeljak 5 srpnja 2021. godine pronašao na internetu ovih nekoliko opisa sa tada postojećeg portala javno.com gdje sam imao moju Kolumnu ili stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO. Neka gospođa ili gospodična imenom “gracena” prenijela je to na portal lupus-istina.com. Po datumima ćete vidjeti kada je to pisano. Prilažem sve, točno kako sam i pronašao. Podugo jest ali svaka povijest i poduga. Prilažem poveznicu od 30 nastavaka: “Prigodom smrti Vladka Mačeka”.

https://otporas.com/30-nastavaka-prigodom-smrti-vladka-maceka-pise-general-drinjanin-obrana-1965-1966/
Autor ovih opisa je Mile Boban, Otporaš.