16. veljače 2023. |472 prikaza.

Bakarićeva klopka za Mačeka

U memoarima i autobiografijama poznatih ličnosti obično je najzanimljivije ono čega nema: ono prešućeno, nenapisano, izostavljeno. Ni memoari dr. Vladka Mačeka, karizmatskog vođe Hrvatske seljačke stranke, nisu u tome izuzetak. Kad su 1957. godine objavljeni u New Yorku na engleskome jeziku, pod naslovom In the Struglle for Freedom (U borbi za slobodu), rečeno je kako su zbog stranih čitatelja pojedini dijelovi integralnoga teksta skraćeni, uz napomenu da će u budućem hrvatskom izdanju rukopis biti objavljen u cijelosti. To hrvatsko izdanje bilo je na pomolu još 1971. godine kad je Matica hrvatska uvrstila i Mačeka u svoj nakladnički program, ali gušenjem Hrvatskoga proljeća taj je projekt stavljen ad acta. S njega je skinut embargo istom ostvarenjem samostalne hrvatske države, pa smo 1992. godine napokon dočekali hrvatsko izdanje Memoara dr. Vladka Mačeka. Objavljeni su u nakladi HSS-a, a priređivač dr. Boris Urbić ustvrdio je da su cjeloviti. Međutim, već površnim iščitavanjem tih Mačekovih Memoara zaključit ćemo da smo opet ostali prikraćeni za odgovore na neka za povijest važna pitanja.

Na dva takva pitanja upozorio je Mačekov osobni tajnik i pratitelj na putu u emigraciju dr. Branko Pešelj. Kad je u siječnju 1990. godine razgovarao s Mirkom Galićem za magazin Start, rekao je i ovo: «Ostala su dva pitanja bez odgovora do dana današnjega: prvo, zašto Maček nije surađivao s narodnooslobodilačkim pokretom, i drugo, zašto je odbio ponudu Nijemaca da prihvati vodstvo Nezavisne Države Hrvatske». Dr. Pešelj je tada nagovijestio da će on o tome pisati, uz ogradu – «ako prije toga ne odem u grob». Nažalost, s tom je opaskom bio zloguki prorok: umro je iznenada 1. listopada 1990. godine u Senju, tek što je doputovao iz Amerike u domovinu, ne stigavši ispuniti svoje obećanje.

Ali nisu samo ta dva pitanja ostala bez odgovora. Maček ništa nije rekao o svojim razgovorima s Pavelićem i zagrebačkim nadbiskupom Stepincem nekoliko dana prije sloma NDH, a ostao nam je dužan odgovor i na intrigantno pitanje: je li istina da je još dan – dva prije odlaska u emigraciju kontaktirao s izaslanicima NOP-a, posredstvom kojih mu je «s višeg mjesta» ponuđeno jamstvo za osobnu sigurnost ako ostane u zemlji? I dok Maček u svojim Memoarima o tome nije rekao ni riječi, postojanje takvih kombinacija javno je potvrdio prvi čovjek nove vlasti u Hrvatskoj, Vladimir Bakarić, koji je vjerojatno i bio moderator te zakulisne igre.

Maček je gotovo cijeli rat proveo što u Pavelićevu logoru, što u kućnom pritvoru ili internaciji. Od 15. listopada 1941. pa do prvih dana svibnja 1945. neprekidno je bio pod strogim policijskim nadzorom, a ustaški stražari ispred vrata njegova stana u Prilazu Gjure Deželića broj 9 uklonjeni su tek 48 sati prije sloma. Upravo tih posljednjih dana dramatičnog finala NDH Maček se našao u središtu uzbudljivih zbivanja, jer su i pobjednici i pobijeđeni tražili načina kako da se «Mačku objese o rep». Uzalud ćemo o tome tražiti zapise u Memoarima !

O svojim posljednjim danima u Zagrebu Maček je napisao samo ovo:«Prvih dana mjeseca svibnja slušao sam najprije vijesti njemačkog radija da je Hitler ‘teško bolestan’ i da ne može preživjeti dulje nego dva do tri dana. Odmah zatim slušao sam i opet njemačku vijest da je Hitler ‘junački u borbi poginuo’. Nakon vijesti o Hitlerovoj smrti bilo je dozvoljeno da me posjećuju rođaci i prijatelji. Među prvima koji me je posjetio bio je nadbiskup, danas kardinal, sada po Titu još uvijek u internaciji držani dr. Alojzije Stepinec.»

Izbjegavši reći bilo što o razlozima Stepinčeva posjeta i sadržaju njihova razgovora, Maček nastavlja: «Dne 4. svibnja poslije 9 sati navečer došao je k meni u stan ustaški general Moškov, koji mi je saopćio da se ustaše s cijelom vladom moraju povući, jer su ih Nijemci ostavili gotovo posve bez municije. Zamolio me je neka i ja sa svojom obitelji napustim zemlju, jer da će me sigurno komunisti likvidirati ako im padnem u ruke. Nadodao je kako je sada spas Hrvatske i hrvatskog naroda samo u moji rukama, i zato da je moja dužnost da sačuvam svoj život. Govorio mi je neka se dobro odlučim, jer sada još postoji mogućnost da odem iz zemlje. Kako dugo će ta mogućnost postojati, to se ne zna, jer da je sovjetska vojska već prešla austrijsku granicu. Razgovarali smo koja dva sata, a ja se nisam mogao odlučiti pa sam mu konačno rekao da ću mu dati odgovor sljedeći dan ujutro. Nisam spavao cijele noći, važući razloge za i protiv… Ujutro sam konačno stvorio odluku da napustim zemlju i da idem u emigraciju.»

Maček samo toliko. Zašto je Stepinac njega posjetio i po čijem nagovoru – to Maček prešućuje. Ali to ipak nije ostalo tajnom jer je o tome progovorio posljednji šef diplomacije NDH dr. Mehmed Alajbegović. Kad su Amerikanci 8. rujna 1946. iz logora Glasenbach kod Salzburga izručili Alajbegovića jugoslavenskoj UDB-i, on je u istrazi iznio i pojedinosti o vjerojatno posljednjoj sjednici vlade NDH, na kojoj je bilo riječi i o Mačeku. Naime, u raspravi o pripremama za skoro povlačenje iz zemlje, ministar zdravstva i udružbe dr. Janko Tortić (inače bivši HSS-ovac) podsjetio je kako «i Maček također treba ići u inozemstvo» te da se «na njega ne smije zaboraviti». Tortić je to rekao ultimativnim tonom, kao da Maček mora ići iz zemlje htio ili ne htio, čemu su se usprotivili neki članovi vlade. A s obzirom da je cijeli kompleks HSS-a bio isključivo u rukama Pavelića, odlučeno je da se njega izvijesti o tom problemu. Predsjednik vlade dr. Nikola Mandić povjerio je tu misiju Alajbegoviću i ministru bez portfelja Bulatu te ih odmah najavio Paveliću.

«Dr. Edo Bulat i ja» – čitamo u zapisniku Alajbegovićeva saslušanja – «krenuli smo Paveliću i Bulat, i inače pun kombinacija, rekao je da će on Paveliću reći da bi se moglo Mačeka politički angažirati, što bi možda moglo, makar je zadnji čas, povoljno djelovati na anglo-amerikance u cilju promjene stava prema NDH… Kad smo došli Paveliću obrazložili smo što se je govorilo na sjednici kod Mandića u vezi sa dr. Vladkom Mačekom, a zatim je Bulat ukratko rekao i svoje mišljenje o eventualnoj kombinaciji sa Mačekom. Pavelić se u diskusiju nije upuštao, nego je razmislivši naredio dr. Bulatu i meni da odemo Stepincu i zamolimo ga da ode do dr. Mačeka i s njim razgovara. Mi smo otišli nadbiskupu Stepincu i saopćili mu sve kako je predloženo, nakon čega je Stepinac otišao dr. Mačeku…»

Bilo je to u četvrtak 3. svibnja, samo tri dana prije “gorkog svršetka”. Pavelić i njegova svita tada već pakiraju kovčege, ali Maček još ne razmišlja o odlasku. Tako je rekao i Stepincu, a Stepinac će to posvjedočiti i kad se ubrzo zatim nađe pred komunističkim sudom. Njegov branitelj dr. Ivo Politeo u završnoj riječi obrane pred Vrhovnim sudom Hrvatske 8. listopada 1946. rekao je i ovo: “Nadbiskup Stepinac poriče da mu je dr. Maček rekao da će bježati, tvrdi naprotiv da mu je kazao da će ostati u Zagrebu…»

Takva Mačekova nakana izgleda nije bila nepoznata i širem krugu Zagrepčana. Bogdan Radica je odmah poslije rata razgovarao s književnikom Stanislavom Šimićem i u svojim memoarima (Živjeti nedoživjeti. Uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu Jugoslavije, knjiga 2, München – Barcelona, 1984.) ovako zabilježio Šimićevo viđenje nekih zbivanja posljednjih dana NDH: “Pavelić je ponudio Mačeku da preuzme vlast, koju je on odbio. Odmah zatim ponudio je nadbiskupu Stepincu, koji je također odbio. Stepinac je upitao Mačeka, što on namjerava učiniti. Maček je odgovorio da će ostati. Stepinac je isto tako odlučio ostati. Kako je Maček u zadnji čas izmijenio mišljenje? To nitko ne zna! Drži se da je sklonjen od svoje okoline. Možda je i zastrašen jednostavno pobjegao. – Ovo Šimićevo mišljenje dijelio je najveći dio hrvatskih dobro upućenih ličnosti s kojima sam razgovarao” – zaključio je Radica.

I zagrebački ilegalci NOP-a bili su očito “dobro upućene ličnosti” jer ni njima nije bilo nepoznato što se zbiva s Mačekom i oko Mačeka. Saznavši da “on ostaje”, odmah su pokrenuli svoju mrežu kako im ne bi promakla neočekivana lovina. A kad se pročulo da “on ipak odlazi”, do zadnjeg su časa licitirali primamljivim ponudama i jamstvima ne bi li Mačeka nagovorili da promijeni svoju odluku.

Uz neke više ili manje nepoznate osobe, među akterima ove zakulisne igre bilo je i poznatih ličnosti, kao: Mačekova nećakinja dr. Olga Maček, njegov osobni liječnik, zubar dr. Đuro Jakšić, te povjesničar i sveučilišni profesor dr. Vaso Bogdanov. Slijed događaja moguće je vjerno rekonstruirati na temelju njihovih službenih izjava i saslušanja, jer kad je ova “operacija Maček” završila neuspjehom UDB-a se potrudila ustanoviti što se zapravo događalo.

Svemoćni šef UDB-e u Hrvatskoj Ivan Krajačić-Stevo osobno je s nekoliko udbaša 22. lipnja 1945. banuo u stan dr. Đure Jakšića u Dežmanovu prolazu 2 i zatražio da odmah napiše sve što zna o okolnostima Mačekova odlaska iz Zagreba. “Dok su uniformirani i naoružani pratioci čekali u hodniku, pred vratima očeve radne sobe” – sjeća se njegov sin dr. Želimir Jakšić – “Krajačić se nije micao iz sobe sve dok otac nije napisao izjavu. Na odlasku je zaprijetio ocu da o tome nikome ne govori ni riječi…”

Ta izjava dr. Đure Jakšića napisana je rukom, na obostrano ispisanom listu papira sa zaglavljem njegove zubarske ordinacije: “Dne 5. V. oko 12 h došla je k meni u zubnu ordinaciju u ‘Merkur’ kolegica Dr. Olga Maček i kazala mi je da budi spreman da ću biti pozvan na razgovor k Dr. Mačeku. To da su mu dozvolili ustaše i on je dao redarstvu popis osoba koje bi htio da dođu k njemu. U 1 h vračajući se iz ordinacije navratio sam pred njegov stan i upitao ustašu može li se k njemu. Kazao mi je da gore ima njegovi ljudi ali da ja ne mogu gore osim ako me pozove pukovnik Rukavina. Dr. Olga Maček mi je kazala da je on odlučio da ostane u Zagrebu samo da bi se htio za prvi par dana sakriti dok se ne uspostavi redovita vlast. Otišao sam kući i do sutra dan poslije podne nisam se ni interesirao više za njega, misleći da ću valjda budući tjedan moći k Dr. Mačeku.

6. V. nedjelju poslije podne došao mi je u stan jedan poznati prijatelj Kovačić i kazao mi je da li mi je poznato da Dr. Maček ide također prema Sloveniji. Rekao sam mu da to nije istina i ispripovjedao sam mu moj razgovor dan prije sa Dr. Olgom Maček. On mi je odgovorio da se je danas stvar promjenila i da oni imaju informacije da on ide a da bi bilo u interesu općem da ga se ostavi u Zagrebu, i da li bi ja išao k njemu i nastojao da ga zaustavim. Kazao sam mu kako se on boji prvi par dana i da bi se sakrio do uspostavljanja vlasti. On je otišao i za ½  do ¾  sata se vratio i kazao mi je da mu se poručuje sa strane zagrebačke organizacije da može se sakriti gdje hoće i poslije se pojaviti kad hoće ili ako se boji da će ga uzeti u svoj stan jedan od prvaka u Zagrebu, osim toga da bi jedan profesor ako je moguće htio s njime razgovarati, kojega i on lično pozna.

Otišao sam i na vratima našao druge ustaše u crnim uniformama (Luburićevci). Stražar mi je kazao da se više ne može gore jer on odlazi. Molio sam ga [da] reče da je tu Dr. Jakšić da bi htio s njim razgovarati. Otišao je gore i vratio se i pustio me. Kad sam ušao u hodnik vidio sam spremanje kofera i kod njih vidio gđu Dr. Mačeka i nećakinju Dr. Olgu Maček, koja me je pogledala i kazala oni idu. U sobi je bio Maček i puno ustaša od kojih sam prepoznao jedino Dr. Bulata. Skrenuo sam hodnikom u kuhinju i molio da dođe on tamo. Došao je. Rekao sam mu za Boga zašto vi idete, ostanite tu, kad ste bili tu ove 4 godine bilo bi u općem interesu da ovdje dočekate i ovu novu situaciju, i razgovarate sa svojim ljudima koji već sarađuju u ovom pokretu pa ćete prema tome vidjeti kakva je situacija. Kazao je da on ima informacije da partizani zlo rade da su [u] Sarajevu Vinkovcima i Osijeku pobili sve H. S. S. ovce. Rekao sam pa Dr-e vi ste bili u zatvoru, ne znate situaciju ove zadnje dane tko god je bio kod Vas sve su Vas krivo informirali, sve to nije istina ja imam sasvim druge informacije i kazao sam mu da mi je jedan iz Vinkovaca pripovjedao da je čak župnik postavljen za predsjednika narodno-oslobodilačkog odbora. Na koncu je kazao ja sada više natrag ne mogu nego moram ići, a Vama mnogo zahvaljujem na informacijama Vi ste prvi koji ste me ovako informirali i na temelju Vaše informacije nadam se da ćemo se prije vidjeti, nego li što sam to mislio prije nego li sam s Vama razgovarao.”

Zagreb, dne 22. VI. 45.                                                                      Dr. Jakšić, v. r.

Na posebnom listu papira dr. Jakšić je još dopisao: “Kovačić je iz Karlovca rodom i pobjegao je u početku N. D. H. u Zagreb, gdje je živio, bio je ljevičar”.

Osim ove izjave, dr. Đuro Jakšić je o tom događaju ostavio i zabilješku u dnevniku, zapravo džepnom notesu u koji je povremeno zapisivao neka svoja razmišljanja i događaje. Zanimljivo je da u toj zabilješci ima i podataka kojih nema u izjavi. Kad mu je dr. Olga Maček saopćila kako Maček ostaje u Zagrebu, ali da se negdje želi prikriti za prvo vrijeme, iz zabilješke razabiremo da je dr. Jakšić ponudio sasvim konkretnu pomoć: “Ponudio sam da ako se nigdje ugodnije ne nađe, da sam pripravan uzeti ga ja u stan vlastiti ili na Trešnjevci u Dubovačkoj 43 gdje je bila duboko u vrtu 3sobna kućica u kojoj su bile prazne meblirane sobe a u kući starija gđa moja punica čiji muž je umro baš pred mjesec dana. Začudilo me što je gđa Dr.Olga napomenula da zar se ne bi bojao sakriti ga? Ne bi odgovorim, kazao bi da sam ga sakrio jer smo se bojali da ga ustaše ne ubiju…”

U toj zabilješci dr. Jakšića ima i ponešto o zbivanjima u najužem Mačekovu krugu tih kritičnih dana: “Prvi je kod njega bio još u dan prije, poslije podne u 2 navrata Stipe Pezelj, u sliedeći dan ostali HSSovci kao Dr. Reberski, Dr. Pernar, Torbar, Prpić s gđom, Belak, Dr. Pešelj, Pavlić iz Rečice, Martinčić iz okolice Siska i mnogi drugi: Smoljan Bariša itd. 2 dana, dakle subotu 5. i nedelju 6. svibnja preko čitavog dana dolazio je Moškov Anto ust. puk. i domobranski general i ustaški dopukovnik Dr. Edo Bulat, koji su mu pripovjedali o strahovitom pokolju ne samo ustaša nego i naroda, i to izraziti HSSovaca i to u Sarajevu, Vinkovcima, Osieku i drugim svim mjestima u koja su ušli partizani. Moškov se je kleo da istinu govori da mu je to dobro poznato jer je neprestano na terenu. Što su govorili drugi s njime ne znam ali poznavajući mišljenje većine tih ljudi vjerujem da ih je velika većina samo negativno govorila o partizanima.”

Četiri dana nakon Krajačićeva posjeta dr. Đuri Jakšiću UDB-a je pokucala i na vrata njegova prijatelja Kovačića. Tada je sročena i pisaćim strojem napisana “Izjava data 26. VI. 1945. u stanu gđe Gamulin Tomislave, po Dragutinu Kovačiću priv. čin. u stvari odlaska Dr. Vlatka Mačeka u inostranstvo:“Niže potpisani izjavljujem, da sam se dana odlaska dra Mačeka iz Zagreba, nalazio u društvu pristaša HSS-a Grandže Ivana, sada predsjednika Okružnog NOF-a za okrug Zagreb i Derežić Ivana, direktora Mljekarskih zadruga u Zagrebu, u stanu gđe Đaić. Razgovor je vođen o odlasku dr. Mačeka u inozemstvo, te je pao prjedlog sa strane spomenutih pretstavnika HSS-ovaca, da bi se trebalo uspostaviti vezu sa pretstavnicima NOP-a, da se omogući ostanak dr. Vlatka Mačeka u zemlji. Meni je postavljeno pitanje, da li ja imam veze sa legitimnim pretstavnicima NOP-a. Ja sam odgovorio, da ja nemam direktne veze, ali da poznajem jednog istaknutog antifašističkog javnog radnika, za koga pretpostavljam da bi mogao imati takove veze. Pomislio sam na prof. Vasu Bogdanova, kojega poznam već 10 g. kao ljevičara. Neposredno poslije toga razgovora otišao sam prof. Vasi Bogdanovu, sa prjedlogom gore spomenute gospode, da li bi se sa strane NOP-a mogle dati garancije u pogledu lične sigurnosti dr. Vlatka Mačeka. Odgovor na to pitanje dao je Vaso Bogdanov pozitivan, i ja sam stekao dojam da je Vaso Bogdanov imao stvarnu legitimaciju da rješava takova pitanja u ime Narodno Oslobodilačkog Pokreta. Tom prilikom je s njegove strane spomenuto da je pripravan ulaziti u političke razgovore sa dr. Mačekom, i u koliko mu je, obzirom na izvanredno stanje, potrebno jedno zaklonište, da mu i ste strane može izići u susret. S takovom izjavom otišao sam svom prijatelju dr. Đuri Jakšiću, za kojega sam znao da može doći u kontakt sa dr. Mačekom, koji je odmah s tom mojom porukom pripravno otišao dr. Mačeku. Još isti dan, sastao sam se sa dr. Jakšićem od kojega sam dobio odgovor, da je, nažalost, već stvorena odluka o odlasku dr. Vlatka Mačeka u inostranstvo i da se tu ne da ništa promjeniti. Još mi je spomenuo dr. Jakšić, da je Maček primio ponude pretstavnika NOP-a, sa zadovoljstvom, i rekao da će o njima voditi računa.”

Tragom ove Kovačićeve izjave, već slijedećeg dana došao je na red i dr. Vaso Bogdanov. Ali od njega nije zatražena izjava nego je povrgnut saslušanju, o čemu je 27. lipnja 1945. sastavljen zapisnik na tri gusto tipkane stranice. Istražitelj, izvjesni Jureković, već je prvim pitanjem dao do znanja o čemu se radi: “Što znadete o odlasku dr. Mačeka u inostranstvo?” Bogdanov je odgovorio da zna samo toliko koliko mu je rekao stari pristaša HSS-a Ivan Granđa, te nastavio: “Nekako oko podne 6. V. o. g. došao je k meni u moj stan gore spomenuti i rekao mi da je čuo da je Maček odlučio da ode u inostranstvo. Grandja se nepovoljno izrazio o odlasku dr. Mačeka”. Bogdanov je zanijekao da je bilo s kim drugim razgovarao o Mačekovu odlasku, a upitan poznaje li Dragutina Kovačića i je li s njim o tome razgovarao, odgovorio je: “Poznajem ga, ali koliko se sjećam nisam s njim razgovarao o odlasku dr. Vladimira Mačeka, jer ga smatram politički neozbiljnim, živčano rastrojenim i neuračunivim čovjekom. Razgovorima s njim nisam pridavao nikakvu važnost. Ne isključujem mogućnost da je meni govorio i Dragutin Kovačić da bi bilo potrebno Mačeka nagovoriti da ostane u zemlji, kako ga ne bi neprijatelji NOP-a u inozemstvu upotrebljavali za pravljenje smutnji u našoj zemlji. To je bilo navodno mišljenje i nekih lijevih HSS-ovaca.”

Na izravno pitanje što on misli “da li bi bilo korisnije da je dr. Maček ostao u zemlji” Bogdanov se diplomatski ogradio (“Mislim da je u interesu razvoja i uređivanja nove narodne države da se svakome spriječi mogućnost rada protiv interesa naših naroda i izgradnje nove narodne države”), a upitan je li on osobno nešto poduzimao da dr. Maček ostane u zemlji, odgovara: “Sa najrazličitijih strana govoreno mi je da bi bilo potrebno da dr. Maček ostane u zemlji, pa sam sa svoje strane htio uspostaviti kontakt sa svojim bivšim učenikom Ivom Mačekom, sinovcem dr. Vlatka Mačeka. To mi nije uspjelo. Isto tako sam htio uspostaviti kontakt sa dr. Olgom Maček da preko nje nastojim bilo šta u toj stvari učiniti, odnosno da doznam mišljenje i nakane dr. Vlatka Mačeka. No ni to mi nije uspjelo.”

Istražitelj je ustrajao ne bi li otkrio i neke druge veze, ali Bogdanov je i dalje izmicao: “U tim momentima možda su bili uzimani u kombinaciju još neki, meni lično nepoznati, lijevi HSS-ovci, preko kojih bi se eventualno moglo uspostaviti taj kontakt. No ja konkretno nisam ništa poduzimao niti sam s njima razgovarao o tom. Kombinacija je bila takova da se pronađe jednog lijevog HSS-ovca koji bi uspostavio kontakt između jednog predstavnika NOP-a i dr. Vlatka Mačeka. Smatram da je jedini ozbiljni razgovor u tom pogledu bio moj razgovor sa Grandja Ivanom.”

Takvo objašnjenje nije zadovoljilo istražitelja jer on želi doznati imena tih ljudi “koji su kombinirali i raspravljali o toj intervenciji”. Bogdanov na to odgovara: “Vijest o dobrovoljnom odlasku dr. Mačeka izazvala je u krugovima Zagrebčana veliko ogorčenje, tako da se u to vrijeme mnogo govorilo o tom slučaju. Konkretno se sjećam samo toga da je u jednom od tih razgovora bio ponuđen i neki liječnik, lijevi HSS-ovac, koji bi upriličio razgovor između predstavnika NOP-a i dr. Mačeka, ali ime toga, meni lično nepoznatog liječnika čuo sam tada prvi put, tako da ga nisam zapamtio…” Uslijedilo je pitanje tko je spomenuo ime toga liječnika i predložio “kombinaciju” s njim, ali odgovor je i dalje neodređen: “Ne sjećam se, jer tu kombinaciju s meni nepoznatim čovjekom nisam smatrao ozbiljnom, te sam joj pretpostavio svoj pokušaj dolaženja u vezu s profesorom Ivom Mačekom…”

Na to istražitelj otkriva karte: “Baš taj čovjek koga vi smatrate neozbiljnim i neuračunivim uspostavio je kontakt sa dr. Vlatkom Mačekom, a u razgovoru s Vama stekao je dojam da ste vi predstavnik NOP-a koji će pregovarati sa dr. Mačekom. Što bi nam znali reći o tome?”

“Ako se radi o Dragi Kovačiću” – počeo se izvlačiti Bogdanov – “onda mi je to prvi glas kojega čujem da je on uspostavio vezu s drom Mačekom. Ne isključujem mogućnost da je on, kao čovjek kojega ja smatram da graniči s ludilom, stekao dojam da sam ja taj predstavnik NOP-a koji bi davao garancije o ličnoj sigurnosti dr. Vlatka Mačeka. Ali taj dojam je potpuno kriv. Ja već godinama izbjegavam s Kovačićem svaki ozbiljan politički razgovor, a pogotovo razgovor o NOP-u, jer sam se već davno uvjerio da je on neuračunivi brbljavac… I taj razgovor kojeg sam vodio s njim vodio sam tako da ga se što prije otresem…”

Sljedeće neugodno pitanje bila je zapravo konstatacija: “Imamo informacije da ste dr. Vlatku Mačeku garantirani ličnu sigurnost i eventualno sklonište u slučaju potrebe”. Bogdanov je i to zanijekao: “To nije točno, no ne isključujem mogućnost da je sa moje strane u toku tih razgovora pala izjava da bi, u koliko se utvrdi da kod dr. Mačeka postoji želja iskrene suradnje s NOP-om, trebalo učiniti sve kako bi se njegov ostanak osigurao.”

Napokon, na posljednje pitanje istražitelja (“S kojim predstavnikom NOP-a bi se Vi stavili u vezu kad bi postojale mogućnosti za uspješne pregovore s dr. Mačekom?”), Bogdanov je odgovorio: “Imao sam u vidu ove ličnosti: prof. Riharda Podhorskog, prof. Vladimira Brajkovića koji su tih dana imali izaći iz zatvora, te profesoricu Car i Anđu Gamulin, da preko njih bude uspostavljena veza s predstavnikom NOP-a, odnosno odgovarajućeg foruma.”

Zanimljivo pojašnjenje ovog saslušanja profesora Bogdanova dala nam je  njegova kćerka dr. Zora Bogdanov-Jazić: “Potpis na zapisniku saslušanja je moga oca, ali da nema toga potpisa nikada ne bih rekla da su riječi u zapisniku njegove. To nije način izražavanja moga oca, nije ni njegov vokabular. Očito da je istražitelj vrlo slobodno i uprošćeno formulirao njegove izjave i tako ih diktirao u zapisnik. Još nešto treba reći: zašto su dr. Jakšić i Dragutin Kovačić dali samo izjave, a moj je otac saslušavan? Mislim da je to zato što je on tada već bio uhapšen i nalazio se u zatvoru. Naime, moga su oca uhapsili ustaše i on je bio u zatvoru na Savskoj cesti do 1943. oko Božića. Namjeravali su ga strijeljati, ali je spašen na intervenciju dr. Vranešića, Pavelićevog osobnog liječnika. Čim su došli partizani, Vaso Bogdanov bio je sumnjiv zbog toga što se spasio iz ustaškog zatvora, a i zbog prijeratnih ‘grijeha’ oko sukoba na ljevici. Uz to, bilo je poznato da je simpatizirao s HSS-om. Tako se dogodilo da je nedugo nakon oslobođenja uhapšen. Pušten je tek na Krležinu intervenciju kod Bakarića. Dakle, lako moguće da je on već bio u zatvoru kad su ga saslušavali oko te priče o Mačeku. Što se pak tiče Dragutina Kovačića – sjećam ga se dobro, zalazio je nama u kuću. Istina je da je bio prilično neuračunjiv (bio je kleptoman, na primjer), ali mislim da ga je moj otac u tom zapisniku proglasio više ludim nego što je u stvari bio! Vjerojatno zato da njemu pomogne u toj aferi, ali i sebi. Kovačić inače nikad ništa nije radio, a živio je s Tomislavom Gamulin koja ga je uzdržavala. Bio je, kako bi se današnjim žargonom reklo, playboy…”

I Krleža, prijatelj Vase Bogdanova iz davnih dana, rekao je ponešto o ovom slučaju, a zabilježio je to Enes Ćengić u svojem četveroknjižju “S Krležom iz dana u dan”. Objašnjavajući kako je do razlaza između njega i “Vaseka” došlo zato što je Bogdanov, iako član redakcije Pečata, pokrenuo u siječnju 1940. vlastiti časopis Političko iskustvo  “s čistom HSS propagandom”, Krleža nastavlja: “Otišao sam i do februara 1942. s Vasekom se nisam vidio. Živio je u Zagrebu, ležao u zatvoru, a kasnije, pred slom Njemačke, otišao je Mačeku u Kupinec da traži od njega da ostane u Zagrebu i izjavi lojalnost Titu. Radio je to prema instrukcijama i nahođenju jedne grupe komunista koji su samostalno djelovali u Zagrebu, ali Maček nije pristao”.

Krleža će još jednom progovoriti o toj zagonetnoj epizodi. Odgovarajući Ćengiću na pitanje “zašto su naši hapsili Bogdanova”, rekao je: “Pod optužbom da je branio dra Vranešića i da je neposredno pred oslobođenje posjetio Mačeka i nagovarao ga da ostane u zemlji i da ne bježi pred partizanima, a Vaso je po nalogu nekih partijskih krugova išao s tim zahtjevom Mačeku. I to zbog čega je Vaso Bogdanov bio hapšen, i što mu se tada pisalo kao minus, Vlado Bakarić je kasnije u jednom javnom istupu potvrdio kad je rekao da je Partija nudila Mačeku da ostane u zemlji, misleći upravo na kontakte koje je Vaso Bogdanov imao s njim”.

Krleža je dakako pogriješio (licenca poetica!) rekavši kako je Bogdanov “pred slom Njemačke, otišao Mačeku u Kupinec”, jer kupinečki je zatočenik prebačen u Zagreb još 9. prosinca 1943. Ali je Krleža u pravu kad tvrdi da je Vasi Bogdanovu pripisano u grijeh ono što će Bakarić kasnije javno priznati kao djelo Partije. Pa pogledajmo što je to Bakarić rekao o “slučaju Maček”:

“Mi smo s naročitom pažnjom ispitivali okolnosti bijega Dr. Mačeka” – govorio je Bakarić na IV. zasjedanju ZAVNOH-a, 24. srpnja 1945. u Zagrebu. “Bili smo primili niz informacija, da on ne misli bježati, te su stoga svi ti informatori bili uvjereni, da je bio prisiljen na odlazak. Utvrdili smo međutim, da je točno, da je on neko vrijeme izjavljivao, da želi ostati ostati u zemlji i da ne će bježati s ustašama. Kad su zagrebačke organizacije Narodno-oslobodilačkog pokreta međutim utvrdile, da je on odlučio otići s ustašama, poduzele su mjere, da mu poruče svoje mišljenje, da bi trebao ostati u Zagrebu. Citiram ovdje izjavu čovjeka [dr. Đuro Jakšić], preko kojega je predstavnik zagrebačkih organizacija [Dragutin Kovačić] isporučivao ovaj poziv Dr. Mačeku: ‘ On (to jest predstavnik zagrebačkih organizacija) mi je odgovorio, da se danas stvar promijenila i da oni imaju informacije da on (to jest Maček) ide, a da bi bilo u općem interesu, da ga se ostavi u Zagrebu i da li bih ja išao k njemu i nastojao, da ga zaustavim. Kazao sam mu, kako se boji prvih dana, i da bi se sakrio do uspostavljanja vlasti. On je otišao i za pola do tri četvrt sata se vratio i kazao, da mu se poručuje sa strane zagrebačke organizacije, da se može sakriti gdje god hoće i poslije se pojaviti kad hoće, ili ako se boji, da će ga uzeti u svoj stan jedan od prvaka u Zagrebu…’

Nakon opisa sastanka s Dr. Mačekom posrednik [dr. Đuro Jakšić] izjavljuje: ‘Na koncu je kazao, ja sada više natrag ne mogu, nego moram ići, a vama mnogo zahvaljujem na informacijama…’ Ovo nam potpuno potvrđuje da je bijeg Dr. Mačeka bio dobrovoljan, da je sa strane Narodno-oslobodilačkog pokreta bilo poduzeto sve, da se Dr. Mačeka obavijesti o pravom stanju stvari i paraliziraju eventualne iluzije i kriva shvaćanja, koja je mogao – živeći u ustaškoj sredini – steći…”

Neobično je što Mačekov osobni tajnik dr. Branko Pešelj nije znao za ovaj “slučaj”. Kad smo dr. Pešelju podastrli ovdje predočene dokumente, odgovorio je iz Washingtona: “Dokumente koje Vi navodite ne poznam i nisam za njih znao. Dr. Jakšića, zubara, znam ali se ne sjećam da sam ga vidio onih kritičnih dva tri dana u Mačekovoj kući. Niti znam bilo što o njegovoj navodnoj ulogi da nagovori Mačeka da ostane u Zagrebu. Dr. Olga Maček, nećakinja Predsjednika, bila je član Partije ali ne na tako visokom mjestu da bi mogla utjecati i još manje odlučivati što će Partija učiniti kad dobije Mačeka u svoje ruke. Prof. Vasu Bogdanova ne poznam, nisam ga nikada sreo, pa ne znam da li je uopće bio u Mačekovoj kući tih kritičnih momenata, a još manje znam da li je od Partije donosio neke poruke… Prema svemu što se onda događalo, nemojte sumnjati niti časa da bi Maček prošao isto tako kako je prošao Petkov u  Bugarskoj, Tiso u Slovačkoj, ili u najboljem slučaju kao Manin u Rumunjskoj koji je umro u tamnici bez suđenja.”

Na kraju, vratimo se još malo početku ove priče –  Memoarima dr. Vladka Mačeka. Ocjene povjesničara o tome su djelu dijametralno suprotne: dok je za jedne to “do sada najbolja knjiga o hrvatskom pitanju na engleskom jeziku” (dr. Jere Jareb), za druge su Mačekovi Memoari  “tanka i historiografski malo vrijedna autobiografija” (dr. Bogdan Krizman).

Nenad Goll