HRVATSKA POVIJESNA VAŽNOST  “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”

“PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”

(Ovaj commentator korisničkim imenom Picaferaj je znatiželjan kako je došlo do “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”.
Pošto sam upoznat tim slučajem, komentatoru Picaferaj sam odgovorio kako slijedi. Otporaš.)

Citiraj Prvotno napisano od Picaferaj Vidi poruku

Srž Tuđmanove ideje o pomirenju ustaša i partizana, koja kao što kažeš ni nije bila originalno njegova, je bilo uvjerenje da hrvatski partizani konačno žele nezavisnu Hrvatsku…kao što ju je on želio. Naravno..preračunao se.

Odgovor Mile Boban Picaferaju:

Kolega Picaferaj u pravu si kada kažeš da ideja “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA” nije bila originalno njegova, tj. Maksa Luburića. Možda sam ja jedini Hrvat koji je još živ – osim Željka Bebeka – i znam kako je do te poruke došlo. Ja sam već o tome pisao na ovom forumu u temi: Tko je Maks Luburić, general Drinjanin?, ali neće biti zgorega ponoviti.

Maksu Luburiću je bila puna kapa svega i svačega. Sav svoj život posvetio je Hrvatskoj. To svi znamo. Obnašao je najodgovornije dužnosti u borbi za obstanak Hrvatske Države, NDH. Sam je pisao u Obranama i Drinama da se je netko morao baviti tim nezgodnim i nezahvalnim poslovima. Ta dužnost je njega zapala i nije se krio od odgovornosti niti se skrivao pod jorgan kada se je treblo boriti i čuvati i sačuvati Hrvatsku Državu. Kroz bure i oluje od propasti Hrvatske Države u svibnju 1945. godine, kada se je povratio u hrvatske šume i priključio se već postojećim hrvatskim borcima, prozvanim Križarima, borio se je s njima sve do podkraj 1947. godine, kada biva teško ranjen; preko prijateljskih veza prebaciva se u Mađarsku, tu se liječi i poslije skoro potpunog ozdravljenja prelazi preko Austrije, francuske zone u ta doba, koja mu na njegovo krivo ime koje je Maks imao, izdaje papire da može doći u Farancusku, što je on i učinio.

U Francuskoj Maks Luburić ostaje neko vrijeme, odakle se počima javljati nekim svojim iz rata NDH prijateljima, poimenice Fra. Berti Dragičeviću a preko njega i drugima. Tako, kako piše njegov zet Dinko Šakić na portalu Ustaški Pokret, Maks je došao u Španjolsku 18 listopada 1948. Čim je prešao granicu, narano, španjolske vlasti ga hapse i stavljaju u pritvor, jer nisu znali tko je on. Prvi koji ga je posjetio u zatvoru bio je Fra. Branko Marić. Fra. Branko je već uživao kod španjolskih vlasti veliki povjerljiv ugled tako da su španjolske vlasti povjerovale Fra. Branku Mariću da je to glavom i petom general HOS-a NDH. Vjekoslav Maks Luburić. Španjolske vlasti su odmah pustule na slobodu Maksa Luburića. Sada je Maks slobodan i kao slobodan čovjek, odmah se je povezao sa Nadbiskupom Vrhbosanskim drom. Ivanom Šarićem i drugim istaknutim Hrvatima. Poglavnik je već bio u Auenos Airesu, Argentina.

Ovdje u slobodnoj zemlji Španjolskoj Maks Luburić ostaje Maksom, onim Maksom iz Janka Puszta, i odmah počima, ne samo raditi za ponovno oslobođenje Hrvatske, nego više se je posvetio proučavanju: ZAŠTO SU HRVATI IZGUBILI VEĆ POSTOJEĆU HRVATSKU DRŽAVU? Tako je on došao do spoznaje da su najviše za propast Hrvatske Države krivi Hrvati. To je on, Maks Luburić, general Drinjanin počeo otvoreno govoriti, pisati i širiti dalje među razbacane Hrvate diljem svijeta. Naravno da je jako teško bilo priznati vlastitu pogrešku, što je tada, tih godina u hrvatskoj političkoj emigraciji, naišlo na velike osude, ponajviše kod čelnika Ustaškog Pokreta i Poglavnika dra. Ante Pavelića. Lopta je pukla a igrači se razbjegli; i tako je došlo do razlaza između Poglavnika dra. Ante Pavelića i zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga NDH generala Vjekoslava Maksa Luburića.

General Maks Luburić poslije tog razlaza Poglavnik/Luburić 1956. godine, se povlači u svoj zimski san za četiri godine. Kako sam piše u svojim pismima da nije ni svojim najvjernijim suradnicima htio odgovarati na pisma. Iskoristio je taj svoj “zimski san” od četiri godine o razmišljanju hrvatske tragedije, o Bleiburgu, o pokolju na stotine tisića hrvatskih vojnika i civila i došao do zaključka da se mora poći drugim i sveopće hrvatskim putem. Kako je Poglavnik bio bolestan a malo je nade bilo da će preboljeti, general je bio tih, i kao vjeran i vjerni učenik Poglavnika, čekao je momenat kada će moći izići pred Hrvate sa svojom idejom o pomirenju svakog Hrvata sa svakim Hrvatom. Taj momenat je nastupio smrću Poglavnika na sv. Mladence 28 prosinca 1959. godine.

Već 3,4,i 5 siječnja 1960. god. general Luburić sazivlje u Madrid sastanak najistaknutijih hrvatskih vojničkih častnika. Na tom sastanku su raspravljana svaka moguća pitanja o sudbini hrvatskog naroda, a poslije iscrpne razprave nazočni su se jednoglasno složili da treba udariti nove temelje i pokrenuti Hrvatski Narodni Odpor, HNO. Tada su izrađeni TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI koji su izdati za Deseti Travnja 1960. god. u 25 tisuća primjeraka u prvoj DRINI poslije 1956. godine.

            TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI 1966

Poštovani kolega Picaferaj neka ovi moj komentar bude tebi i drugima kao jedan opći prilog i dio početka hrvatske povijesti poslije Poglavnikove smrti. General se je za hrvatsku stvar i sa svojom suprugom Isabelom razišao, a ona ga je zbog Hrvatske napustila i ostavila ga sa četvero nejake djece. Prilažem sliku Maksa Luburića i njegovih 4-vero djece.

Na sliki Maks,

lijevo kćer Drina r. 1956., Mirica, r. 1958., Vjekoslav junior r. 1957 i na zebri prvi sin Domagoj r. 1954.

General se je posve posvetio ponovnom oslobođenju Hrvatske, kako je znao reći: s menom ili bez mene, kola su se pokrenula. Znao je da neće moći svoje hrvatske pomirbene ideje promicati među Hrvatima bez vlastite tiskare. Zato je general imao skupinu svojih simpatizera i istomišljenika u Torontu, Sydney-u, San Francisco, Chicagu, Parizu, Njemačkoj i drugdje kojima se je obratio za novčanu pomoć da se kupi tiskara. U tu svrhu general je izdao DIONICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Hrvati su se odazvali i doprinosom kupnje tih DIONICA general je kupio u to doba najmoderniju tiskaru koju je imenovao “DRINAPRESS”. U toj tiskari su se tiskale knjige DRINA i novina OBRANA. Prvi br. novine Obrana je izišao na Novu Godinu 1963. godine, a glavnim i odgovornim urednikom je bio Željko Bebek.

Sada kolega Picaferaj dolazi odgovor na tvoje pitanje o originalnoj PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General je napisao neke svoje ideje i stavio ih na papir, napisane ih je dao Željku Bebek na pregled. Željko je to pregledao i ubacio neke svoje ideje u Maksove ideje. General je to poslao dru. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz da pregleda. Kada je to dr. Peranić pročitao, nije se složio s napisanim, naljutio se i sve povratio generalu Drinjaninu s obrazloženjem da se on s tom ne slaže i ako će to izići kao PORUKA IZMIRENJA…da on napušta Odpor, i tada oni mogu raditi što god hoće. Tada je general napisao pismo dru. Peraniću, povratio mu pismo i zamolio ga da on napiše svoje ideje kako on misli da će biti najbolje. Tako je došlo do poznate PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Evo šta meni dr. Peranić piše 23.IX.1990. Iznijet ću neke izjave iz pisma kojeg je general pisao dru. Peraniću 11.XI.1963., a meni prenosi dr. Peranić u spomenutom pismu:

“Ja molim u prvom redu Tebe osobno, (ovdje se radi o dru. Peraniću, mo.) da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem…(ovdje se radi o Poruka Izmirenja…,mo. Otporaš.) Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez kompleksa prošlosti, bez vrijedjanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost.”

Milane, (to sam ja, Mile Boban, Otporaš, mo.) nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje neslaganje sa sadržajem članka. (Pregledao sam knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” i ovog pisma od 11.XI.1963. nema u toj knjizi. Sada je i razumljivo, jer je to pismo ostalo kod generala, a poslije njegove smrti, dragi Bog zna gdje je ostavština pisama Maksa Luburića završila. Mo.) Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a “(1) Pismo 6.VI.64.: “Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Od onda je samo spavao, lijenčario i morao sam ga baciti van.” (Ovo se nalazi u spomenutoj knjigi na stranici 346., treći paragraf odozgor. Mo.) koji je pisao o stvarnosti Istre i Dalmacije po politici učitelja i profesora “bratstva i jedinstva”, naravno pro srpski i anti hrvatski. Maksu sam to rekao i telefonski, te me je zatražio to napisati mojom glavom. Prihvatih.

Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad:

“Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar…Moj se rad, logično, oduljio, jer je treblo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz deset dana i kraj, koji je ustvari ADRESA IZMIRENJA.

“Dobio sam sve i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo.”

Dragi Milane srcu mi godilo Generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA. Krasno…Ovaj mi je svršetak zaista drag” piše mi General, a tiskao ju je kao kraj uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. br. 3-4, str. 18.21.

Do drugoga pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići
Vaš kum Miljenko.

Nadam se kolega Picaferaj da se nećete ljutiti na opširnosti, ali sam to smatrao potrebni pojasniti malo više nego se je o tome prije znalo, jer je ovo jedna vrlo važna naša hrvatska zajednička povijest. Osim toga što se sve danas dešava u našoj slavnoj i politički tužnoj Hrvatskoj smatrao sam se dužnim ovo reći svim onima koji svoju mržnju kroz Jasenovac ispoljavaju na sve one koji su svoje živote dali za istu Hrvatsku od osam (8) slova u kojoj oni danas živu i od koje živu. PoZDrav.
Bog! Mile Boban, Otporaš.