HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA I HRVATSKA DRŽAVA (2)

HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA I HRVATSKA DRŽAVA, pišu dr. Ivan Čizmić i dr. Marin Sopta.

Plodna razmjena ideja, prijedloga i rasprava o potrebi ujedinjenja hrvatskih državotvornih snaga

Članovi HOP-a, u interesu zajedničkog stvaranja slobodne hrvatske države, opraštaju hrvatskim komunistima, ali ne zaboravljaju da su hrvatski komunisti ti koji su svjesno rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku i stvorili novu Jugoslaviju. Politička isključivost i nespremnost na suradnju Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta s drugim političkim opcijama negativno su se odrazile na jedinstveno djelovanje u hrvatskoj političkoj emigraciji

Piše: Ivan Čizmić

Djelatnost Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta (HOP) zasnivala se na načelima iz prve ustaške emigracije. Središnjica HOP-a bila je u Buenos Airesu, a imala je ogranke u zemljama Zapadne Europe, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji. Njihovi članovi bili su pripadnici bivše hrvatske vojske za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske koji su poslije rata u izbjeglištvu nastavili slijediti politička stajališta dr. Ante Pavelića.

Disciplinarno i dosljedno provođenje uputa dr. Ante Pavelića bitna su obilježja članova HOP-a u tim poratnim godinama. Većina kasnije pridošlih Hrvata postali su članovima HOP-a, koji je tada bio najmasovnija hrvatska politička organizacija u emigraciji.

Unatoč političkim, ideološkim i ekonomskim promjenama u svijetu i domovini, HOP nije nikada zapravo promijenio svoj program rada i političko-nacionalna stajališta koja je zacrtao dr. Ante Pavelić. HOP je i dalje uživao podršku mnogih Hrvata i njegov utjecaj na politički život hrvatskih doseljenika bio je veoma velik.

To je posebno važno kad se ima na umu da većinu vodećih članova HOP-a nisu više sačinjavali pripadnici bivših hrvatskih oružanih snaga, nego mladi Hrvati koji su bili rođen i odgojeni u komunističkoj Jugoslaviji, a mnogi u iseljeništvu.

Članovima HOP-a i mnogim drugim Hrvatima ime dr. Ante Pavelića bilo je simbolom hrvatske državnosti, hrvatske granice na Drini, hrvatskog prkosa nadmoćnijem neprijatelju i spremnosti polaganja života za obranu Hrvatske. Članovi HOP-a, u interesu zajedničkog stvaranja slobodne hrvatske države, opraštaju hrvatskim komunistima, ali ne zaboravljaju da su hrvatski komunisti ti koji su svjesno rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku i stvorili novu Jugoslaviju.

Na tom političkom programu čelništvo HOP-a zauzelo je čvrsto stajalište kako je ta politička organizacija jedini pravi zastupnik hrvatskoga naroda. Stoga svaka suradnja s drugim hrvatskim političkim udrugama nije dopuštena.

Politička isključivost i nespremnost na suradnju Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta s drugim političkim opcijama negativno su se odrazile na jedinstveno djelovanje u hrvatskoj političkoj emigraciji. To je bio razlog da su neki istaknuti ljudi iz HSS-a djelovali samostalno.

I u HOP-u poslije Pavelićeve smrti 28. prosinca godine 1959. u Madridu jedna skupina ustaških emigranata odvojila se u posebnu organizaciju pod istim imenom, a na čelu joj je bio Vjekoslav Vrančić, koji se udaljio od tvrde politike Pavelićevih nasljednika.

Glavno glasilo bilo im je Hrvatski narod.

Otada su, do demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990., djelovala dva HOP-a – »matični« i »reorganizirani« HOP – a što se tiče načela, ustrojstva, organizacijskog djelovanja i glavnoga cilja, između tih dvaju krila nije bilo velike razlike. Ipak članovi reorganiziranog HOP-a sudjelovali su na osnivačkoj sjednici Hrvatskoga narodnoga vijeća (HNV) u Kanadi u Torontu 1974. godine.

Razvoj političkih uvjeta u Hrvatskoj, nacionalno osvješćivanje dijela hrvatskih komunista, koje je dovelo do hrvatskoga proljeća, i tragični događaji zbog odluka donesenih u Karađorđevu 1971., dokazali su još jednom potrebu da ujedinjena i organizirana emigracija aktivno sudjeluje u borbi za obnovu hrvatske državnosti.

Isto tako dolazak sve više Hrvata na privremeni rad u Zapadnu Europu pretvorio se u izazov političkoj emigraciji da taj dio hrvatskoga naroda, prisiljenog na pečalbu, osvijesti nacionalno i uključi prikladnim pristupom u zajedničku borbu.

Sve je to pridonijelo da se putem emigrantskog tiska, te pismenih veza i osobnih dodira razvije plodna razmjena ideja , prijedloga i rasprava o potrebi ujedinjenja državotvornih snaga u jedno središnje tijelo, te o njegovu ustrojstvu i zadacima.

Godine 1968. došlo je do sastanka predstavnika »revidiranog« HOP-a (R) iz Argentine i Ujedinjenih američkih Hrvata, na kojemu je zaključeno da se pristupi osnivanju kontinentalnih vijeća za uspostavu Države Hrvatske s ciljem što bržega i što lakšeg stvaranja središnje organizacije.

Na temelju tog dogovora, 29. lipnja 1969. u Clevelandu dvadeset sjeveroameričkih i kanadskih organizacija osnivaju Sjevernoameričko vijeće za nezavisnost Hrvatske, dok 6. ožujka 1970. u Buenos Airesu predstavnici Hrvatskoga narodnog otpora, Hrvatske republikanske stranke, Hrvatskog domobrana i HOP-a (R) potpisuju povelju o osnutku Vijeća Hrvata Južne Amerike za uspostavu Države Hrvatske.

U srpnju 1973. predstavnici Kontinentalnog vijeća Južne Amerike i Hrvatskog narodnog odbora za Europu potpisuju izjavu kojom se zagovara stvaranje kontinentalnih vijeća u Europi i Australiji kao i središnjeg hrvatskog predstavništva. Zahvaljujući toj inicijativi, 25. kolovoza u Münchenu predstavnici Hrvatskoga narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatske republikanske stranke i Radničkog centra iz Švedske potpisuju načelnu izjavu za stvaranje Europskog kontinentalnog vijeća, do osnutka kojega dolazi 4. studenoga u Karlsruhe.

U međuvrenu se osniva Kontinentalno vijeće za Australiju, a izjavu o potpori središnjem predstavništvu potpisuju predstavnici Hrvatske mladeži, Hrvatskog narodnog otpora, Hrvatskog narodnog odbora, Ujedinjenih Hrvata i hrvatskih društava »Bosna« i »Sydney«.

(Nastavlja se)
(Vjesnik, 31. kolovoza 2004.)2)