HRVATSKA INTELIGENCIJA NAPUSTILA SVOJ NAROD, piše Niko Šoljak, Poreč, Hrvatska

                       HRVATSKA INTELIGENCIJA NAPUSTILA SVOJ NAROD

Povijest hrvatske inteligencije duga je i teška. Nositelji naprednih ideja, lučonoše očuvanja nacionalne i vjerske samobitnosti, zajedno s katoličkom crkvom, očuvali su hrvatski jezik, kulturu, povijest, nacionalni identitet. Borili su se svojim umom i perom za napredne ideje, prkosili stranim uplivima u nacionalno biće, svjesni činjenice da spoznajom svoje prošlosti gradimo temelje svoje budućnosti.. Moral i moralne norme, općepriznate vrijednosti za intelektualni dio hrvatske populacije, uglavnom nikad nisu bile dovedene u pitanje (osim nečasnih iznimaka, kojih je, kao i kod svakog naroda, bilo i kojih će uvijek biti). Gledano izvana, bila je to nacionalna i cjelovita inteligencija, dok je iznutra bila duboko podijeljena uplivom politike i vlasti na slobodnu hrvatsku inteligenciju i na inteligenciju koja je svoje sposobnosti stavila u funkciju službe aktualnom političkom režimu, zaboravljajući povijesnu činjenicu da se politike i vlasti mijenjaju, a narod ostaje. Režimski intelektualci nagrađivani su privilegijama, njihova djela su štampana, oni su pisali povijest, a da sami nisu morali imati ni moral ni kvalitetu. Bez obzira na njihovu stvarnu vrijednost, režim ih je obožavao, a oni su uživali sve blagodati vlasti («i mane, kada su u modi, prolaze kao vrline», op. a). Oni pak intelektualci, koji su služili svom narodu i koji nisu došli pod kišobran vlasti, nisu imali nikakvih prava, čak su im ponekad oduzimana i osnovna građanska prava. Režimski i slobodni intelektualci nisu se u javnosti pojavljivali zajedno, niti su zajedno djelovali, budući da su režimski one slobodne doživljavali kao opasnost za svoje sluganski stečene pozicije do kojih su, kako pjesnik kaže, došli podvita repa («Gospodskom Kastoru»).

Nakon osamostaljenja države Hrvatske u intelektualnom djelu populacije nastao je opći kaos. Odjednom su se na istom putu našli režimski intelektualci (nerijetko dezorijentirani u svome stečenom sluganskom odnosu spram vlasti) i slobodna inteligencija, koja je bila pokretač promjena i koja je i bila bilo i duša naroda. Režimski intelektualci, kameleonski stečenom promjenjivošću, brzo su se snašli, priklonili se novom režimu i ponovno postali (ili još uvijek postaju) moralni uzori, čak na idejama onih, protiv kojih su se do jučer, služeći bivšu vlast, zdušno borili svojim perom i umom. Za njih, ogromna povijesna činjenica koja se je dogodila, kao da se nije ni dogodila. Istodobno, oni drugi, ostali su u zrakopraznom prostoru bez cilja, ponovno osuđeni da budu na margini društva, da iz prikrajka gledaju kako lovorovi vijenci sjedaju na glave raznih Nerona, koji su do jučer žarili i palili, a sada se jednostavno prikazuju u svjetlu tuđih ideja.

Tragedija je što se to događa u vlastitoj nacionalnoj državi, oživotvorenoj ideji onih koji su zbog svojega neovisnog stava i sposobnosti za kritike u cilju njenog boljitka, ponovno prokazivani i anatemizirani. Oni su svjesni da vladajući režim državu ne vodi ka cilju kako ga oni zamišljaju, cilju koji bi bio najbolji za narod a ne za vlast. Cilj koji oni izlažu prihvatljiv je deklarativno (čak i poželjan) ali praksa postaje prava Odiseja, neizvjesna u svome trajanju i krajnjem odredištu. Ta razlika između deklaratornog i stvarnog (praktičnog) zbunjujuća je. Posebno je zabrinjavajuće da je i sama inteligencija u tome košmaru iskazala svoju bezidejnost, budući da su mnogi držali da je osamostaljenjem hrvatske države njihov cilj ostvaren. Upali su u zamku opijeni srećom da smo kao narod dobili svoju državu, svoj cilj postigli i uvjereni da će se sve drugo samo od sebe riješiti. Međutim, tu su nastali problemi koji svakog dana bivaju sve veći i veći.

Osamostaljenjem države Hrvatske, riješen je samo jedan problem, dok je stotinu drugih nastalo. Nakon što se dijete rodi, treba ga odgajati i osposobiti za život. Tek sada je trebalo zasukati rukave i sistematski raditi, postaviti temelje pravne države, uvesti vladavinu pravne i socijalne pravde, državu osposobiti za život i njen ravnopravni položaj u suvremenoj Europi. Dio inteligencije koja se priklonila režimu i stavila u njegovu službu, omogućila je vladajućima da društveno vlasništvo pretvore u državno, a državno u privatno, uz veći ili manji osobni interes. Zaprepašćuje nijemost hrvatske inteligencije i nedostatak hrabrosti da se javno kaže kako bogaćenje bez rada, na kriminalnim osnovama, ne može biti temelj izgradnje društva niti uzor budućim generacijama. Iznenađujuće je kako je pretvorba i sve ostalo prošlo nijemo pored onih koji su znali, trebali, morali dignuti svoj glas, i glas naroda, protiv takvih kojima ništa nije sveto osim vlastitog kapitala, nezakonito stečenog u «pljački stoljeća» hrvatske države. Hrvatska inteligencija izgubila je svoj orijentir, nema svoj program, nema nikakav cilj niti ideal, za koji bi se borila. Umjesto da odredi zadatak i ciljeve, ona je izabrala međusobne svađe, podjele, što se kroz vjekove nije događalo. Podjela branitelja, podjele sindikata, sada pisaca, udruga i udruženja na što veći broj, tako da nitko ne znači ništa, sramota je hrvatskog naroda. Barem nekom zajedništvu, toliko poželjnom u ovim trenucima, nema ni tgraga. Skoro u svim segmentima društva postoje podjele. Te podjele nisu želje naroda, već onih koji od takvih podjela profitiraju po staroj latinskoj izreci «Divide et impera» (Zavadi pa vladaj)

Nigdje nema zajedničkog programa. U nastalim podjelama vlada se bez cilja, posljedice su razorne jer je narod izgubio vjeru da će mu biti bolje, izgubio pouzdanje u vlastite mogućnosti da promijeni tijek stvari. Umjesto da politika služi narodu, narod služi politici, dnevnoj i visokoj, kako god da se ona zvala. Narod je prije imao svoju slobodnu inteligenciju, imao je intelektualce, koji su bili uz njega, koji su bili njegova svijest, njegov jezik, njegov bunt. Sada je narod suočen s činjenicom da se sve okrenulo protiv njega. Inteligencija nema ni jedne organizacije putem koje bi se očitovala kao intelektualna snaga države i ovako rascijepana tek je «strašilo» od kojeg su «vrane» odavno izgubile strah. Osobni interes postao je osnovni moto života. Biti političar, danas je jamac osobnog prosperiteta, a služenje općem dobru (što je smisao riječi «politika») samo je otrcana fraza za udžbenike i rječnike «stranih riječi». Danas kada se od inteligencije sve više traži da dade svoj doprinos u razvoju hrvatskog društva, nje jednostavno kao da nema, njezin glas se ne čuje. Stječe se dojam da osim režimske inteligencije, koja i te kako zna naplatiti svoje usluge, nikakve druge gotovo da i nema. Blago političarima uz takvu inteligenciju kao i inteligenciji s takvim političarima, koja ih, dodvornički uzdiže na razinu malih bogova, a njihova nedjela na čin bezgriješnosti. Umjesto da se glas naroda prospe kroz usta nezavisne inteligencije, njezin se glas ili ne čuje ili je tek šapat kroz krišom odškrinuta vrata poneke vlastite savjesti. Slušao sam dosta o metafori «hrvatska šutnja» smatrajući da je ona samo odraz jednog vremena, vremena koje je prošlo. Međutim, kada vidimo na koji se način odnarođuju nacionalna bogatstva, poduzeća, hoteli, otoci, obala, šume, rijeke i jezera, ta «hrvatska šutnja» opet je ne samo razumljiva i bliska, nego i vrlo zabrinjavajuća. Hrvatska šutnja danas, rekao bih, hrvatskija je nego ikada do sada, jer ona nažalost nije više samo šutnja naroda, nego i šutnja njegove inteligencije.

Prvi put u povjesti Hrvatski narod je izdala hrvatska inteligencija

Vjerujemo da će ta izdaja, uskoro prestati, te da će se hrvatski narod opet moći osloniti na svoju inteligenciju, koja će ga htjeti i znati štititi i zaštititi, kao sto je to činila kroz vjekove.

Niko Šoljak