HRVATSKA I USTAŠTVO (br.38) MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA, piše Maks Luburić,

Oplenac
St George’s Church in Oplenac
Опленац
Црква Светог Ђорђа на Опленцу Crkva Svetog Đorđa na Oplencu
St George’s Church
Za bolje razumijevanje naslova “MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA”, stavio sam ovu gore priloženi sliku kako bi se znalo kako je Oplenac predstavljao Srbe i Srbiju a Janka Pusta Hrvate i Hrvatsku. Mile Boban, Otporaš.

                             HRVATSKA I USTAŠTVO (br.38)

U Hrvatskoj nema toliko drveta da bi se mogli napraviti križevi svim onim Hrvatima koji su se kroz hrvatsku prošlost borili za Hrvatsku Dražavu i koji su svoje živote dali u toj borbi braneći Hrvatsku Dražavu. Zato im odajmo VJEČITU POčAST! Otporaš.

Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka

” OBRANA ” br. 26. 1965 godine.

MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA

On je bio zapravo, barem za mene osobno, vijesnik jedne nove orijentacije, gdje pripadnici HSS-a prilaze Ustaškom pokretu na jedan politički način. Oni, koji su odlazili prije Marseille-a, dolazili su individualno, jer su bili skloni revolucionarnom djelovanju, ili su k nama došli, jer su revolucionarna djela počinili, pa su se kod nas sklonuli. Ili su pak bili poslani – da vide šta se kod nas radi. Novi ljudi, kao Mihovil Sertić, koji nije bio rod onome ličkom Tomici Sertić, govorili su nam već o jednoj jasnoj orijentaciji jednog dijela HSS-a prema ustaškom vodji i ustaškom programu. (Ovdje napominjem da je vrlo važno pratiti gelerala Drinjanina ove opise iz kojih će se mnogo što-šta saznati o djelovanju HSS-e za vrijeme drugog svjetskog rata i simpatijama prema partizanima. Kada se sve ovo uzme u obzir tek tada će nam biti jasno zašto je uvijek dolazilo do sukoba izmedju dvije hrvatske vojske; Domobrana i Ustaša, iako su i jedni i drugi bili sastavni dio HOS-a, a moj otac Petar bio je u Domobranima, moja opaska. Otporaš.) Dok smo mi prije svi smatrali Mačeka svojim vodjom, a Poglavnika tek revolucionarnim predvodnikom – sada nam dolaze ljudi iz domovine -, koji govore o orijentaciji desnog krila HSS-a, a koje sve više naginje revolucionarnoj djelatnosti.

U doba izmedju Marseille-a i DESETOG TRAVNJA bilo je i drugih dogadjaja, koji su učvršćavali našu vjeru u ustaški radikalni smjer. Stari Ivica Frank otvoreno je govorio, da je jedini Poglavnik, koji može ostavariti hrvatsku državu.

Stigao je bio u Madjarsku i dr. Andrija Artuković, za koga se je znalo što i kako misli, a u Pešti je bio i DID MARKO Došen. I počeli su dolaziti iz Domovine rodbina i prijatelji onih, koji su samo potvrdjivali naša vjerovanja, da će Mačekova cik-cak putovanja i sporazumi i ministrovanje u raznim beogradskim vladama – samo otvoriti put novom ustaškom vodji.

Kada je Jeftić otišao na izbore 1935. godine sa parolom, da se glasa za Janka Pustu ili za Oplenac, hrvatski je narod još njednom slijedio dra. Mačeka u njegovim beogradskim manevrima – u uvjerenju, da će znati iskoristiti osjećaj hrvatskoga naroda. Neće biti teško nikome zamisliti što je za nas značila ta parola, jer, eto, naša mučenička i patnička Janka Pusta, nakon toliko iskušenja – postaje simbol – za kojega treba glasati onaj, tko nije voljan plakati na Oplencu za kraljem – krvnikom, i u to ime zajedno s Jeftićem “čuvati Jugoslaviju”. (Maček je bio taj koji je još rekao: “…kako smo dobre sreće, ostat će nam živ…”, misleći na kralja kada je bio ubijen u Marseille-u 9 listopada 1934 god., a nije se još znalo dali je mrtavi ili ne, moja opaska. otporaš.)

Kada je bilo jasno, da uza sve prevare, nasilja i izborne geometrije, Maček ipak ima još jednom potvrdjenu legitimaciju hrvatskog naroda, Beograd pokušava s novim prevarama. Za nas je Hrvate bilo podpuno svejedno tko su bili partneri Mačeka s beogradske strane. Za nas su bili i ostaju jednak Aleksandar i princ Pavle; bio nam je isti general Živković i general Simović; jednako smo prezirali cincara Cvetkovića ili armenskoga porijekla Stojadinovića. Svi su oni za nas Hrvate bili isti i predstavljali su uvijek Veliku Srbiju.

Dolazak Stojadinovića na vlast donosi nove momente. Ne želim pisati o stvarima u kojima nisam sudjelovao, jer izlazi iz okvira uspomena na dra. Mačeka, ali Stojadinović je s Italijom već bio u dogovoru. To se je osjetilo u postupku prema Hrvatima. Stojadinović je tada napravio ono, što danas rade Tito i Ranković, t.j. nude ljudima mogućnost povratka u domovinu samo zato, da se skrši snagu i moral emigracije. Mnogi su, birajući izmedju više zala, odabrali povratak u domovinu, prema onoj “pa što Bog da”. Ovdje nisu važni datumi, imena, nego su važne činjenice, a jedna je činjenica – da se je u domovinu povratio prije desetog travnja i ustaški Doglavnik dr. Mile Budak, pa i Jure Francetić, i mnogi drugi. (Osobno sam par njih poznavao koji su se (po)vratili i to je bilo 1937. godine. Pričali su mi da su se po zadatku vratili, što bi se moglo i povjerovati, jer su svi bili istaknuti Ustaše u HOS, moja opaska. Otporaš.)

Kad god je Stojadinović prolazio kroz Madjarsku – onda su vlasti hvatale Hrvate i pritvarale na desetak dana. Svatko si može zamisliti psihološku atmosferu medju nama emigrantima, kad su stigli prvi glasovi o tome, da nova hrvatska Banovina stvara prvi sabirni logor i u njega zatvara istaknute hrvatske nacionaliste, a Maček potpisuje danas s jednima, sjutra s drugima razne ugovore i sporazume. Spomenut ćemo jednu sličicu takvoga raspoloženja, a koja je posebno simptomatična. Mihovil Sertić je zamolio jednom dopisnicom uredništvo “Hrvatskog Dnevnika”, t.j. novine HSS-a, a da bi mu istu slali i da ćemo rado platiti predplatu. To svom starom stranačkom drugu, koji je radi srpskih progona, kao urednik jedne novine HSS-a, morao spašavati glavu i s obitelji bježati u Madjarsku, odgovorili su – da oni sa izdajnicima nemaju posla! Taj je čovjek plakao kao malo dijete, jer nije vjerovao, da bi jedna hrvatska Banovina, s hrvatskim Banom, i stranačkim mu drugom Subašićem na čelu, mogla njega smatrati izdajnikom. Tada je Mihovil postao Ustaša, kasnije ustaški pukovnik, a vjerujem da se i danas u slobodnom svijetu (negdje u Juž, Ameriki), ako je živ, takvim osjeća.

Približavao se DESETI TRAVANJA. Ja sam okupio našu malu četicu, iskopao odore i oružje. Kada je bio bombariran Beograd jasno je bilo – da je došlo naše vrijeme.

Pokojni Djuro Kemfelja, popularni Djuka, nekada glavni zapovjednik gradjanske i Seljačke Zaštite, bio je uhićen 1941. god. nekoliko dana i kasnije oslobodjen. On mi je osobno pričao, da ga je Maček bio uputio u Bjelovar, da tamo uguši pobunu u 106. Pješačkom puku, gdje je narednik Cvek već proglasio HRVATSKU DRŽAVU! (Već 7 Travnja 1941. godine, narednik Petar Cvek, je na svoju ruku i bez sudjelovanja politike, njemačke vojske, Ustaša i Poglavnika, proglasio Hrvatsku Državu, moja opaska. Otporaš.) On je bio interniran s jednom grupom HSS-ovaca i, kako nisam imao ljudi, njemu sam dao jedan pištolj, da čuva svoje drugove, koji su upravo dovedeni u sabirni logor u Kraplju. Djuka me je zagrlio i rekao mi, da sam bio delikatniji nego njegov stranački vodja. On je odbio bio da svladava Ustaše u Bjelovaru, a vodstvo Zaštite predao Zvonku Kovačiću i Krunoslavu Batušiću, te otišao svojoj kući. (Sve je to dr. V. Maček radio da sačuva njegovu i srpsku Jugoslaviju, ili za Dražu Mihailovića ili za tita, svejedno, moja opaska, Otporaš.)

Spomenuo sam to kasnije i dru. Mačeku, u mojim mnogobrojnim razgovorima sa njim, pa ću u daljnim nastavcima napisati sjećanja i glavne toćke tih razgovora, ukoliko ih se budem sjetio.

Tako je pobijedila moja Janka Pusta ne samo Oplenac, nego i neodlučnost Mačekovu, (Ovdje treba spomenuti i knjigu talijanskog povijesničara Alfreda Breccia, JUGOSLAVIJA 1939-1941 DIPLOMAZIA DELLA NEUTRALITA, u kojoj on opisiva Mačekovu Nedoraslost Kao Političara u Tom Sudbonosnom Razdoblju 1939-1941.,moja opaska.) koja je bila glavna krivnja svim njegovim političkim neuspjesima. Moj osobni dojam mi daje znati, i to ću kasnije dokazati, da se nije toliko baš radilo o mirotvorstvu i pacifizmu, pa ćak ni o demokraciji, – jer sam u Mačeku upoznao pomalo i diktatora, – koji nije nikoga pitao kad je odlučivao, a upoznao sam i ratoborna čovjeka, kad je časovito bio uvjerenja – da rat treba voditi.

Medjutim, jedno je sigurno: Maček je pošteno, rekao bih, apsolutno pošteno i naivno – vodio sve svoje korake i mjenjao taktiku. Isto tako sam čvrsto uvjeren, da je mnogo manje volio Srbe i smatrao se Slovencem, nego to ljudi vjeruju. On je bio apsolutno pošten čovjek i apsolutni hrvatski rodoljub. Nu bio je političar i njegova je politika, kako je i sam priznao 5 travnja 1941., doživila neuspjeh. Pobijedila je Janka Pusta Oplenac, i uništila dra. Vladka Mačeka, kao možebitni most medju te dvije koncepcije.

(Slijedi: NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DRA. MAČEKA)