HRVATSKA I USTAŠTVO (47) “MAČEK NIJE BIO U JASENOVCU (2), piše Maks Luburić prigodom smrti Vladka Maček “OBRANA” br.30-31 1966

MAČEK NIJE BIO U JASENOVCU (drugi (2) dio

domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (47)

Kada se narod bori, on se bori za svoju slobodu i samostalnost, a ne za ponovno ropstvo. Dr.Džfer Kulenović, predsjdnik hrvatske državn vlade NDH.

Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

” OBRANA ” br. 30-31 1966. godine

(Ponovit ću zadnjih nekoliko riječi iz zadnjeg opisa i podvući ih s crnilom kako bi se znalo o čemu se radi: “…Što smo trebali raditi s uhićenim partizanima i njihovim jatacima? Postreljati ih i da ne bude problema, kao što su to oni činili s uhvaćenim hrvatskim rodoljubima? Mi smo isto streljali, ali onda kada je Sud ustanovio, da je netko počinio zlodjela ili spremao iata, ali njihove jatake, suradnike, simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati bez daljnjega…”)

Tu smo! Dakle, general Drinjanin ne niječe da u Sabirnom Logoru Jasenovcu nije bilo streljanja. On to ovdje priznaje, ali također prizanje da su ta streljanja bila sudski procesuirana, sudski pročišćena i tek onda kazne izvršene. Osobito zadnje riječi: “…simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati do daljnjega…”, što uistinu znači da su i oni trebali proći kroz sudsko procesuiranje, sudsku proceduru i pročišćsvanje, te tek onda zakonski postupiti. Ali neprijatelji hrvatske države, a to su bili Jugoslaveni, komunisti, antifašisti, Srbi i četnici, koji su u to vrijeme automatski postali i neprijatelhi Hrvata i Hrvatske, jer nisu dozvolili za punih 45 godina da se istina iznese o Jasenovcu. Iznosila se je samo i jedino njihova istina, koja je, nažalost, poznata cijelom svijetu da je u Sabirnom Logoru Jasenovac stradalo preko 800 tisuća Srba i drugih. Tko ne vjeruje neka izvoli pregledati svijetske enciklopedije. Moja opaska, Otporaš.)

Tada smo stvorili SABIRNE LOGORE, u zajednici s DOMOBRANSKOM DRŽAVNOM RADNOM SLUŽBOM, koja je i dala prve drvene barake za uhićene. Tada je bio u logoru predstavnik te službe, kojoj je bio na čelu pukovnik Aleksić, jedan mladi inžinjer, Dalmatinac, mislim da se zvao Baraćin. Bila je njihova ideja da se ti ljudi upotrebe za gradnju nasipa, koji bi branio Kraplje od poplave. Mi smo samo dali vojsku, stražu za osiguranje tim barakama i to tako, da su jedni bili u stalnim ophodnjama za pronalaženje i likvidiranja komunističkih partizana, a drugi su bili na odmoru, vježbi itd.

Tada smo u Jasenovcu organizirali RADNU SLUžBU OBRANE. Najprije u jednoj zgradi koja se zvala “Stara Kožara” i u drugim napuštenim zgradama stvorili smo radionice za popravak i pravljenje cipela, odora, ratnih potrebština, a isto za utvrdjivanje cijelog područja, za gradnju bunkera, nastambi za organizaciju, prometnih sredstava, telefonskih i telegrafskih veza, sješu šume itd. Njoj je na čelu bio inž. Pićili, koji uopće nije bio ustaša, (ovdje ova riječ ustaša se može prevesti na današnji hrvatski jezik sa riječu “branitelj”,tj. branitelj nije bio ustaša, kao ni ustaša nije bio branitelj, moja opaska, Otporaš.) pa ni vojnik, nego je bio profesor na Obrtnoj čkoli u Zagrebu.

On je od naših studenata /Marojević, Sliepčević i Pavličević/ sva tri iz Šibenika, stvorio prvi svoj Stožer, i na stručni rad dovodio iz redova uhićenih ili kasnije osudjenih partizana i komunističkih pomagača pojedine tehničare , graditelje, crtače, itd. da mu pomognu. Ta zgrada nekada je pripadala CIGLANI, koju nam je Ponova (to je ime bivšeg vlasnika zgrade, moja opaska, Otporaš.) službeno podijelila, da ju stavimo u pogon i pravimo ciglu, koja nam je bila potrebna za gradnju nastambi, bunkera, i radionica za opskrbu vojske. Tek kasnije su stigli nakon likvidacije Kozare veći broj partizana. Da ovi nisu bili tako nevini lako je ustanoviti iz pisanja današnjeg partizanskog i srbokomunističkog tiska, koji dnevno donose vijesti i uspomene o ovom ili onom partizanu, (nije potrebno zalaziti šta je partizanski tisak pisao u ta vremena kada je general Drinjanin ovo opisivao 1966 godine. Potrebno se je samo sjetiti šta o tome danas kaže predsjednik Mesic i kompanija, što sve skupa i u djuture zovu Blieburski Dernek, moja opaska, Otporaš.) koji piše, kako je sakrio oružje i predao se, (jer je znao da mu se neće ništa desiti, mo,) kasnije bježao s rada i vratio se u partizane. To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i I. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Jasenovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene, ni djeca, ni “progonjeni hrvatski demokrati”, nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. (To ne govorim ja. To govori Maks Luburic. To govori onaj kojemu se svi zločini i zlodjala Jasenovca pripisuju. To govori očevidac dogodovština, očevidac slučajeva, očevidac borbi izmedju zarobljenih partizana i hrvatske vojske. To govori onaj koji je vidio sabotaže partizana itd., moja opaska, Otporaš.) Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije Redarstvo stavljalo u logore rada, radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružje, dizanje mostova i pruga, gdje je tisuže nevinih platilo životom.

Tako je eto izgledala ta stvar s logorima, gdje nisu dosli “krvnici fratri iz Hercegovine i pili krv bratskim narodima”, nego su bili sabirni logori sastavljeni od razbojnika, partizana i njihovih pomagača. Prvi vojnici su bili Dalmatinci, Ličani i Krajišnici, prvi zapovjednik vojske bio je Ličanin domobranski časnik Pavlović, a šef Radne Službe inž. Pićili je bio zagrebčanin prvi voditelje Dalmatinci, a Hercegovci su tek kasnije došli, dok fratara nije nikada bilo, i posebno nije bio nikada nijedan hercegovački fratar ni kao dušobrižnik Vojske, nego su bili bosanski fratri (Lipovac i Brekali i Filipović) o čemu ćemo posebno govoriti. Spominjemo tek da je župnik u Jasenovcu bio jedan iz Dalmacije odbjegli svećenik, dok su dušobrižnici bili svećenici dodijeljeni od Ustaške Vojnice, tj. popovi i hodže, kao i u svim ostalim jedinicama, a govoriti o “Fratrima zapovjednicima logora” mogu govoriti samo komunisti, njihovi sluge i zlonamjerni ljudi, koji žele time naškoditi ugledu Crkve. (Sada počima biti jasno zašto je partizansko/komunistička narodna vlast odmah iza rata počela govoriti i izmišljati bilo kakove ratne priče protiv hrvatskih svećenika i Crkve općenito; streljanje preko 500 hrvatskih svećenika, hapšenje njegove uzoritosti Nadbiskupa Stepinca, konfiskacije crkvenih dobara itd., moja opaska, Otporaš.)

Eto u taj ambijent doveo sam dra. Mačeka zato, jer je to područje bilo VOJNIČKI SIGURNO. Nisam trebao negdje drugdje odvajati snage za čuvanje zgrade i osiguranje šireg područja, pa sam Ga doveo u područje koje sam već bio osigurao. Dra. Mačeka sam internirao u zgradu te RADNE SLUŽBE radi kamuflacije, i radi ekonomije snaga, a ne radi logora, kojih tada nije ni bilo. Tek kasnije smo na Ciglani iza iste napravili logor, da bi imali radnu snagu pri ruci za rad na Ciglani. Kada je kasnije Dr. Maček tražio iz zdrastvenih razloga, jer nije trpio vlagu, da ga premjestim, premjestio sam ga u moj vlastiti stan u Zagrebu, Bulićeva ul. 6., njega i obitelj mu, koja je dobrovljno dijelila s njim stan, i gdje su ga čuvale moja stara majka i dvije sestre, i tek je jedan časnik u gradjanskom odijelu diskretno bdio nad sigurnošću iz vana.

Dr. Maček se nije nikada potužio na bilo koji čin (na suprot Ivana Meštrovića koji se je tužio na bilo što i na sve, moja opaska) s naše strane za vrijeme internacije, bio je u najboljim odnosima s mojom majkom, on i njegova supruga, kao i dvoje djece, gdje smo skupa živili kao jedna obitelj, jeli skupa za istim stolom i slobodno vrijeme sprovodili u prijateljskim razgovorima. To je Dr. Maček priznao u emigraciji, a i predamnom je prije isto priznao samom Poglavniku. U emigraciji je rekao mnogopoštovanom ocu fra Davidu Zrni, tadanjem franjevačkom starješini, kada sam se vratio iz Domovine i poslao mu poruku iz Kupica: “da mu nisam ništa na žao učinio”. Supruga Dra. Mačeka i Mačekov sin i kćerka znaju da je tako, i tako dugo dok se ne dokaže ili rekne protivno, Maček nije bio u logoru, nije bio zlostavljan, mučen, i najmanje je umro od posljedica logora, kako su to neki insinuirali, nego je umro od starosti i u dobi koju si svi želimo.

(Ovdje ima jedna slika vojnika u odori Hrvatske Seljačke i Gradjanske zaštite. Molim da se uvaži. Ali ću zato staviti šta piše s desne strane slike, moja opaska, Otporaš.)

RADOST DESETOG TRAVNJA obuhvatila je osim vrlo rijedkih iznimaka sve pripadnike HRVATSKE SELJAČKE I GRADJANSKE ZAŠTITE, koju treba smatrati dijelom HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, jer su uzimli učešća u rušenju JUGOSLAVIJE, i u izgradnji i obrani HRVATSKE DRŽAVE. Oni su to činili i protiv volje one stranke, koja ih je formirala.

Nastavlja se.