Sent: Friday, June 7, 2013 8:26 PM
To: Annie Boban <froate@hotmail.com>; denimaric@net.hr <denimaric@net.hr>
Subject: HRVATSKA I USTAŠTVO (44)
Hvala na odgovoru i vrućoj želji da ti šaljem što više mognem o Ustašama i vezano za tu temu. Ja sam na portalu javno.com početkom 2009. godine otvorio posebnu i osobnu stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO. Taj portal više ne postoji, a ja sam izišao sa 168 opisa na temi HRVATSKA I USTAŠTVO. Ovo je jedan od tih opisa. Ako te uistinu zanima, sa moje strane ja ću se potruditi i potražiti na internetu – a možeš i ti ako hoćeš – i što god pronađem ću ti poslati. Ova gračena13 je jedna od čeličnih Hrvatica i uvijek i počesto puta je komentirala. Moja namjera je bila početi od početka iznositi razloge ZAŠTO JE DOŠLO DO OSNUTKA USTAŠKOG POKRETA 1929. godine. Ti vjerovala ili ne bilo je mnogo dobrih a i žučljvih komentara. Za tebe, draga susjedkinjo i još draža prijateljice, ću učiniti i poslati ti svaku stranicu koju pronađem, ito sa komentarima, jer je sve povezano za Ustaštvo a preko ovoga za Hrvatstvo.
Javi se.
Bog! Mile.
Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude koji žrtvuju sve da svijet sazna za Bleiburšku tragediju i Titine zločine. Obrana br. 1.1963
” OBRANA ” br. 29 1966 godine.
MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA
Moram priznati, da sa strane obitelji dra. V. Mačeka nije bilo nikakovih poteškoća, i da odlazak dra. V. Mačeka nisu shvatili nimalo tragično. Možda je meni bilo neugodnije odvesti ga, nego njemu samnom poći. Nije bilo suza ni jaukanja, a možda jedini incident je bio, kad sam dru V. Mačeku ponudio, jednom već u mojim kolima, da stavi na glavu ustašku kapu s pukovničkim znakovima i da se ogrne kabanicom, na kojoj su bili povratnički ustaški emblemi. (Ovdje se sada svi Hrvati trebaju (za)pitati, povijesti radi i istine radi: dali su ti ustaški emblemi sačuvani, koji isključivo pripadaju hrvatskoj prošlosti i hrvatskoj povijeti.!? Ako jesu, gdje su? Dali su u Zagrebu ili u Beogradu, kao sto se sve one stvari, pismohrana i svi drugi dokumenti iz Jasenovca zavrsili u Beogradu. Ako su u Beogradu, onda naša sadašnja kao i buduća vlada ih treba preuzeti iz Beograda i pohraniti u hrvatski povijesni Muzej u Zagrebu, moja opaska. Otporaš.) Pogledao me je srdito, a onda naturio kapu i podbio sijede i duge vlasi. On je morao nakriviti kapu tako, da je s jedne strane dolazila do uha, a s druge strane skoro do ramena. Kako je poznato, on je imao naime razmjerno malenu glavu, a ja osobno razmjerno veliku. Kasnije smo se mnogo puta sjetili ove kape, a koja je unišla u naš arhiv s oznakom “Mačekova kapa”.
Ja sam tada imao čin Povjerenika Glavnog Ustaškog Stana i Zapovjednika Ustaške OBRANE, a prema prvom nacrtu ustrojstva UNS-a – ravnatelji istoga imali su čin pukovnika, a glavni ravnatelj ili zapovjednik, t.j. Dido, čin generala. Bili smo si napravili i odore, koje su bile kao i druge ustaške, ali sa crnom podlogom. Medjutim, niti ja a niti ostali nismo nikada obukli tih odora, jer smo nosili emigrantske, pa nam se nije dalo mijenjati. Osim toga, moj vojnički čin išao je svojim redovnim vojničkim tokom, od dorojnika do generala, pa mi oni pukovnički činovi nisu “smekali”, kako se to u Zagrebu reklo. Medjutim, kada je došlo vrijeme Mačekove internacije, sjetio sam se te kape i upotrijebio sam ju. Maček se je znao kasnije, u untimnim razgovorima, sjetiti i zajedljivo bockati govoreći mi, da sam njemu naturio kapu “crnog redarstvenog pukovnika”, koju osobno nisam želio nositi.
Maček je ostavio Kupinac u odori “crnog pukovnika”. Sjeo je kraj mene otraga, dok nas je vozio Josip Mataija, šofer iz Bosanske Krupe i kasnije proslavljeni zapovjednik Brzog Sklopa OBRANE. Njega su zvali “hadžija” u Bosanskoj Krupi, jer je uvijek nosio fes, pa su kasnije i mnogi mislili, da je bio musliman. On je odigrao važnu ulogu, jer je bio izravna veza izmedju dra.V. Mačeka, njegove obitelji i rodbine, te i reda OBRANE na Markovom Trgu. Tu je moja tajnica, Danica Herceg, (sestra “bradonje” Hercega, poznatog borca i robijaša za Hrvatsku; isto tako, sestra Mile Herceg, koja je bila s nama u prvoj emigraciji, gdje se je istaknula kao jedan od najboljih ustaških kurira, koje je Ustaški Pokret ikada imao) održavala kontakt sa suprugom dra. V. Mačeka, i preko koje su išla pisma i paketi, cenzura pisama itd.
Kada smo izlazili iz Kupinca, tu i tamo ljudi su izvirali i gledali što se dogadja, žene su bojažljivo pogledavale, a djevojke, kao djevojke, dovikivale ustašama iz pratnje vesele riječi. Ostavili smo Kupinac mnogo mirniji, nego smo u njega ušli, i vjerojatno medju svima nama najmanji znak nemira pokazivao je dr. V. Maček.
U drugim kolima iza nas išla je pratnja od nekoliko kršnih momaka časnika, a dobro se sjećam Šarića, koji je bio za cijelo ono vrijeme zapovjednik i osobni čuvar dra. V. Mačeka, pa ga je ovaj kasnije, u času napustanja Hrvatske, poveo sa sobom u Pariz, i mislim čak u Sjedinjene Države. (Poradi boljeg praćenja i razumijevanja stvari, osobno želim, što već i činim, ubacivati tu i tamo moje primjedbe, iskustva i dodire u emigraciji sa Hrvatima, koji su bježli preko granice kao i ja. U prvim dodirima i upoznavanjima sve je išlo dobro. Kada se malo snadjemo, počmemo raditi i društvo sebi stvorimo, tada svak idje undje i u onu hrvatsku organizaciju, u kojoj misli da je sam sebe pronašao. Često puta sam se prepirao sa dobrim prijateljima i Hrvatima zbog Mačeka, kojega da je Poglavnik dao uhapsiti, internirati i na koncu pogubiti. U ono poratno doba malo istine se je znalo sa naše hrvatske strane. Sve što se je znalo i širilo, bilo je sa jugoslavenske strane. Zato sam uvjeren da će ovi opisi generala Drinjanina unijeti mnogo svijetla u činjenično stanje toga vremena. Zato pratite, bilježite i komentirajte izmedju sami sebe. Otporaš.)
Nastavlja se.
Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 81
Prosječna ocjena: 1
Broj bodova: 81
Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 1932
Ukupno: 1932
Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude koji žrtvuju sve da svijet sazna za Bleiburšku tragediju i Titine zločine.
__________________________________________
Zašto? Vjerovatno se ravnaju u postupanju spram onog što im nalaže vlastita savjest.
U ovom slučaju i kod svih takovih primjeraka savjest im očito nažalost nalaže da pod svaku cijenu i nadalje blokiraju put ISTINI da ispliva konačno na vidjelo dana.
Tko su te žrtve, kako su dospjele u nedavno otkrivenu jamu, kojoj naciji su pripadale, na koji su način ubijane – to će tek razne komisije utvrditi. No, onima u jami svijeće više nisu potrebne.
Svijeću možemo zapaliti sebi samima, svojim zabludama, svojim savjestima, kompromisima, nemoralu, indiferentnosti i nemoći da se kaže istina
Posljednjih dana svjedoci smo medijskih izvještaja o otkriću jama i rudarskih rovova ispunjenih kostima ljudi za koje se pretpostavlja da su bile žrtve partizanskih zlodjela.
Tko su te žrtve, kako su tamo dospjele, kojoj naciji su pripadale, na koji su način ubijane – to će tek razne komisije, koje će sada biti oformljene, utvrditi. Svi političari, svi građani govore da je to zločin, da krivce treba kazniti, žrtve identificirati i zapaliti svijeće.
Postavljaju se i neka pitanja: tko je bio nalogodavac, tko izvršitelj. Ta pitanja očito bude u nekima strah, u svakom slučaju, nelagodu od mogućih odgovora.
Jer, povijest, iako bi je neki htjeli ukinuti, što se dogodilo u Orwelovoj “Oceaniji”, postavljat će pitanja i tražiti odgovore.
Istina, mi imamo odgovore na sva pitanja. O tome su napisane cijele biblioteke. Slušali smo ih pedeset godina. Najnovija je konstrukcija da ne bismo imali Istru, da ne bismo imali ni današnju neovisnu državu Hrvatsku da ona davno nije davno utemeljena na odlukama jednog zasjedanja.
U svemu tome suglasju pojavila se i jedna disonanca. Jame. Čak na stotine jama. One su, da ih nazovemo pravim imenom, gola činjenica u užasu svoje pojavnosti.
Malo jest nezgodna pojava tih jama, ali mi ćemo već naći odgovore i objašnjenja. Uvijek ima objašnjenja.
O totalitarnim sustavima prošloga stoljeća koji su, kako kaže Solženjicin, prelomili kralježnicu jednog vijeka, jedne epohe, pisala sam na stranicama ovog lista i nekih drugih tiskovina. Moji su tekstovi sabrani u knjigu koja se upravo nalazi u tisku. Zato sve što bih sada govorila o tim događajima bilo bi ponavljanje već rečenog. Pa ipak bih povodom posljednjih događaja i otkrića morala nešto reći.
Emisije, okrugli stolovi, javni razgovori koji se povodom otkrića jama održavaju slabo su organizirani i vođeni. Ne znam je li to stvar u koncepciji emisija, u nepoznavanju materije, u nezrelosti voditelja.
Govoreći o zločinima, sudionici razgovora najviše vremena “izgube” u tumačenju, po mojem shvaćanju, tehničkih zahvata. Kako naša policija surađuje sa slovenskom policijom, o traženju i sudbini nekih dokumenata, kako žrtve treba identificirati i tko to i kako radi. Postavljaju se pitanja koja su sada vrlo važna – je li to bio genocid ili običan ratni zločin jer je izvršen prije ili poslije nekog datuma. Jesu li tamo dolazile crnogorske ili ličke brigade ili su Hrvati ubijali Hrvate, Slovenci Slovence…
Iz tih pokušaja da se stvari konačno raščiste, iz pitanja i čuđenja proizlazi jedna gorka istina, zastrašujuća u svojoj golotinji, a ta je da današnju političku elitu krasi neznanje o svojoj prošlosti, o našoj povijesti, odsustvo suosjećanja sa žrtvama i bizaran odnos prema životu i smrti. Solženjicin u svojoj knjizi “Gulag” govori da je u tom beskrajnom svemiru svako ljudsko biće centar svemira. Ta bića, koja su svako za sebe centar svemira, u totalitarnim sustavima mučena su i ubijana, što je bila tema njegovih djela. Vječna tema o fenomenu života i smrti koja, ako je nasilna, postaje metafizičko zlo. Tko to smije čovjeku oduzeti život!?
Postavlja se i naivno pitanje: zašto se šutjelo?
To pitanje trebalo je postaviti nekadašnjoj intelektualnoj eliti, piscima, akademicima, političarima. Oni su znali, a nisu rekli. Omatali su nas i zamatali frazama, poput onih: Neka bude život – ili – Neka cvjeta tisuće cvjetova – što je trebao biti znak slobodoumlja tog vremena.
Jednu riječ ni u međusobnom povjerljivim razgovorima nikada nisu izgovorili: Bleiburg.
Ta je riječ, kao u Gogoljevoj pripovijetki “Vij”, imala oko sebe začaran krug koji nitko nije mogao prijeći i približiti se Viju. Ondašnji moćnici bili su svjesni težine svoga zločina i zato mu nitko nije mogao prići i izgovoriti njegovo ime. Čuvari tekovina revolucije, imena, djela, a u prvom redu čuvari svojih beskrajnih beneficija, ljudi bez lica, savjesti i morala dali su sramotan pečat jednom vremenu.
Ovo pišem, ne zato da razgovorima o zločinima dodam neke do sada nepoznate činjenice jer nisam povjesničarka, a mislim da pošteni i objektivni povjesničari znaju činjenice.
Cilj moga napisa jest da istaknem kako se u svim raspravama o zločinima u bivšoj Jugoslaviji nije reklo ono bitno, ono suštinsko.
A to je da su jame logičan slijed i posljedica komunističke ideologije koja je u svojoj biti, u svom tkivu, u ideji i praksi imala utkan zločin.
Komu ćemo zapaliti svijeću?
Sebi samima, svojim zabludama, svojim savjestima, kompromisima, nemoralu, indiferentnosti i nemoći da se kaže istina.
Onima u jamama svijeće više nisu potrebne.
Autorica je umirovljena profesorica književnosti i hrvatskog jezika iz Zagreba
MARIJA CRVELIN, HIC, 27.03.2009.
Komu ćemo zapaliti svijeću?
Sebi samima, svojim zabludama, svojim savjestima, kompromisima, nemoralu, indiferentnosti i nemoći da se kaže istina.
______________________________________
Svatko od nas ponaosob dužan je zapitati se i razlučiti što je pozitivno, a što negativno prvenstveno u vlastitom pristupu pri izricanju procjene i ocjene slučaja Bleiburg , i ostalih slučajeva, a tek potom je za očekivati da će pojedinac smoći snage odreći se slijepog vjerovanja u zablude, prikloniti se postupkom u skladu s etičko-moralnim načelima , odnosno jedino i isključivo ISTINI.
Znatiželja me ponukala da si razjasnim što je bio razlog razdora i ako sam točno zapamtila listajući priloge pojedine diljem Net-a gdje se navodi da je došlo do pucanja veza u suradnji između pokojnog gen. Drinjanina i pokojnog poglavnika dr.Ante Pavelića za vrijeme dok su bili u exilu nakon sloma NDH.
Prilažem linck da pogledate prilog u kojem sam pronašla suvislo tumačenje i odgovor .
http://www.dragovoljac.com
Potražite prilog na ovoj stranici.
Naziv priloga- HRVATSKA JE POVIJESNA NACIJA
Autor priloga -Akademik Mirko VIDOVIĆ
Četvrtak, 21 Svibanj 2009
Nadopuna:
Znatieželja me ponukala da prokopam priloge na Net-u, jer mi nije bilo jasno i zašto ste započeli pojašnjavati događanja služeći se isključivo s prilozima
Pise: general DRINJANIN- ” OBRANA ” br. 29 1966 godine.
Nema potrebe da mi na ovo upisujete dodatno pojašnjenje. Prateći i nadalje vaše upise i opisne nadopune uspjeti ću iznaći ispravno rješenje trenutnoj osobnoj dvojbi .
Inače , mi je draži naziv Ognjištar, od naziva Otporaš, tek toliko ako vas slučajno zanima koja od ove dvije riječi mi je simpatičnije.:))))
Lijepi pozdravi, g.Otporaš!
Čvrsto vjerujem da je došlo vrijeme da se tiska novo izdanje ” BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA ” koju je izdala Hrvatska Revija Vinka Nikolića 1976. godine.
Ta knjiga je izašla na španjolskom i engleskom jeziku. Na hrvatskom ima preko 500 stranica, potkrijepljena pismenim dokazima svjedoka koji su proživljavali i Bleiburg i Križne puteve od Bleiburga pa do Rumunjske granice. Ti svjedoci su opisivali u detalje ono što su osobno vidjeli, imena, mjesta, muke, patnje, štekćanje strojnica, izvodjenje iz redova i ubijanja na licu mjesta, plač djece, silovanje djevojaka, i to javno, vlastita se je mokrača pila, jer nije bilo vode. Pravi UŽAS I PRAVI PAKAO! Danas, poslije 33 godine izlaženja ove knjige, teško je reći koliko od svih tih svjedoka koji su za nas ostavili ta blaga vrijedna svjedočanstva, su živi?
Gracena13, idemo korak dalje, vi u vašem krugu i u vašim mogućnostima, ja u mojem krugu i mojim mogućnostima, doprinesimo zajednički napor, a bit će i mnogo drugi koji će nam se za zajedničku stvar i svrhu pridružiti, te napravimo DRUGO IZDANJE gore spomenute knjige. Gracena13 to su ti motivi koji su me i u snu natjerali da opisujem ono što bi vi svi željeli znati, a ne znate. Ja nastavljam sa mojim opisima u punoj nadi da će nekada nekome zatrebati i popuniti njegovo ili njezino znanje naše narodne tragedije.
Inače , mi je draži naziv Ognjištar, od naziva Otporaš, tek toliko ako vas slučajno zanima koja od ove dvije riječi mi je simpatičnije.:))))
__________________________
Ovo nije smišljena provokacija uperena protiv vas osobno. neg’ malo šale, da se nasmijete . Prijatelj vam je preminuo, pa da se malo razvedrite.
___________________________________
citat:
Ja neću zalaziti na neke “zašto ovo ili ono”
_________________
Ok ! Ne obraćajte previše pažnju na moje upise. Nije mi namjera ometati vaš zamišljeni plan i raspored iznošenja pojednosti o naslovu teme. Tema je vaša, nastavite pisati priloge prema vašem zamišljenom konceptu.
Ja pratim, i usput ubacim pokoji članak od autora koji imaju točnije i jasnije spoznaje o tematici od mene.
Inače ,problem moj osobni je u komunikaciji , već sam navela ranije: Što na umu, to na drumu, i jezik brži od pameti.
Vi ste melem na uzarenu ranu.
_______________________
No, dobro. Ovo je prihvatljivo i oprostivo javnom mijenju.:)))
Sreća moja da niste upisali izreku:
Ljuta trava na ljutu ranu :)))),
jer pojedini bi me smjesta progonili po Net-u , i optuživali da sam fašist ili crnokošuljašica .
Žalosno je da ljudi ne smiju slobodno glasno i jasno razmjeniti misli o dijelu hrvatkse prošlosti, a da mu pri tom, ne prišiju razno-razne nesuvisle epitete .
Nedjelja, 7. lipnja 2009. – Godišnja spomen misa u Macelju
U nedjelju 7. lipnja 2009. u 17.00 sati održati će se godišnja spomen misa u Macelju povodom 64. obljetnice Križnoga puta.
Misu će predvoditi pomoćni zagrebački biskup msgr. Valentin Pozaić.
Besplatan prijevoz organizira Franjevački samostan – Kaptol 9, Zagreb.
Potrebno se najaviti i dogovoriti na telefone (01) 4898 333 i 4898 327.
Polazak je u nedjelju 7. lipnja u 14,00 sati ispred zagrebačke katedrale.
http://hakave.org
Budući da nemam otvorenu stranicu, a poželjno je da se što veći broj ljudi uputi u sadržaj obavijesti , priložila sam ju uz vaš prilog, s nadom da će ju bar posjetitelji vaše stranice pročitati .
Lijepi pozdravi !
P.S.
Ako pravi smetnju, vi ju slobodno obrišite. Ne ću se naljutiti
na vas, jer dužna sam bila prvo zatražiti od vas dopuštenje.
Usput nadodajem potpunu listu ministara hrvatske državne Vlade – NDH – od travnja 1941. do svibnja 1945 godine, tako, da oni Hrvati koje ovo bude zanimalo, mogu imati pri ruci za svaku prikladnu priliku.
NDH je imala ukopno 40 ministara, uključivši u taj broj i Poglavnika dra. Antu Pavrlića. Dva ministra su umrla prirodnom smrću za vrijeme rata: Dr. ljudevit Šolc, ministar postrojnik, umro 12 rujna 1943. i dr. Ante Filipančić, ministar državne riznice, umro 13 travnja 1944. – druga dva dr. Mladen Lorković i Ante Vokić nasilnom smrću u svibnju 1945.
Sudbina Marijana Šimića, prvog našeg ministra Obrta, Veleobrta i trgovine, do danas je nepoznato.
Dr. Sava Besarović, pravoslavni Hrvat, nije se povlačio iz Zagreba, pa su ga Srbijanci ubili. (Za ovaj slučaj sam čuo toliko puta i pričalo se je da su ga iz osvete što je bio ministar NDH, ubili srpski a ne hrvatski, makodenski, slovenski partizani, moja opaska, Otporaš.)
Ostalih 34 uspijeli su se spasiti i izmaknuti sigurnoj smrti povlačenjem 1945. Od tih je 12 izručeno Jugoslaviji: Dr. Mehmed Alajbegović, dr. Mile Budak, dr. Pavao Canki, dr. Vladimir Košek, dr. Osman Kulenović, Živan Kuvedžić, Vojskovodja Slavko Kvaternik, dr. Julije Makanec, dr. Nikola Mandić, general Miroslav Navratil, dr. Mirko Puk i doadmiral Nikola Steinfl. I njih su sve poubijali.
Umrli u inozemstvu, emigraciji:
Dr. Milan Zanić – Fermo, Italija, 1.8. 1946.
Dr. Mile Starčević – Buenos Aires, 9.3. 1953.
Dr. Stipe Perić – Buenos Aires, 12. 6. 1954.
Dr. Džfer Kulenović – Damask, 3. 1o. 1956.
Dr. Ante Nikšić – Buenos Aires, 28. 1. 1962.
Janko Tortić – Los Angeles (SAD), 30. 9. 1962.
Dr. Josip Balen – Tukman (Arg), 25. 10. 1963.
Dr. Meho Mehičić – Salzburg (AUSTRIJA), 17.10. 1967.
Dr. Ivo Petrić – Buenos Aires, 29.5. 1968.
Prof. St. Ratković – Varma (Italija), 1.11. 1968.
Dr. Dragutin Toth – Kordoba (Arg) 12.2. 1971.
Dr. Lovro Sušić – Karakas (Ven) 8.1. 1972.
Dr. Stjepan Hefer – Buenos Aires, 31.7. 1973.
Dr. Jozo Dumandžić – Buenos Aires, 8.9. 1977.
Ing. Himilija Beslagić – Buenos Aires, 1.12. 1977.
Dr. Josip Cabas – Buenos Aires, 24.12. 1980.
Ing. Ivica Frković – Buenos Aires, 21.11. 1980.
Od posljedica srbokomunističkog atentata (Buenos Aires 10.4.1957.) umro je i Poglavnik dr. Ante Pavelić u Madridu, 28.12.1959.
Kako se može iz gornjeg popisa vidjeti da je vlada NDH imala dva ministra ing., jednog ministra prof. dva ministra bez doktorske titule, jednog generala. Svi ostali su bili sa doktorskom titulom, dakle školovani ljudi, i kao takovi žrtve jugoslavenske mržnje i terora, koji zaslužuju da ih se sjetimo u ovoj svetoj Misi zadušnici žrtava Križnog Puta.
Takodjer sam ispustio staviti tada još uvijek živuća tri (3) ministra: Dr. Andrija Artuković,
Dr. Edo Bulat,
Dr. Mate Frković,
Molim da se uvaži kao i to, za sada nemam pri ruci podataka o njhovoj smrti.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.