HRVATSKA I USTAŠTVO (35) (Posebni prilog o Poglavniku, 17.06.2009)

Mi,naše pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća tezio. Postigli smo Hrvatsku. Poglavnik.

Ukazala se potreba da u ovom broju opišem kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine.

(Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo naći pozitivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim – s jedne strane – da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis španjolskog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i – s druge strane – zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se spremamo osnovati ČASNU SUD protiv Poglavnika, na kojem bi se ustanovila njegova krivična djela, te ga okrvili ili oslobodili istih. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku. mile Boban, Otporaš.)

P R I V I L E G I J    V E L I K I H    L J U D I

                                               Fray   Miguel   Oltra   Hernandez,   ofm.

                                 

Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao “svojim konzulom” i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica…Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo “drugu domovinu”. Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo “drugu domovinu”, nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

Vršio sam dužnost “konzula” najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti “izgubljenih parnica” susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: sarajevski nadbiskup (dr. Ivan Šarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski,moja opaska, Mile.) i Poglavnik.

Nadbiskup Sarajeva i mučenički kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan, (misli se na dra. Ivana Šarić, moja opaska, Mile.) drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio umro, moja opaska.) dostojno su predstavljali mucenicku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika.

A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957. godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini i prijetila mu opasnost da ga izruče Jugoslaviji, moja opaska, Mile.) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, i prijatelje!

Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list “ADELANTADOS DE SANTIAGO ” (Vitezovi Svetog Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcimai Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rada bila (po svoj prilici “htijela”, moja opaska.) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako…

Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u “apostolsko konzulstvo”, jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico).

I ako je bio u životu Gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Poglavnik dra. Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska), šef jedne organizacije, – i umro je kršćanski! Umro je čestito!

Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje velikom čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kako se dolikuje zaista velikmi i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (Po svemu sudeci to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega, moja opaska.) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti.

Ali Poglavnik je opraštao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelj. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je privilegij velikih ljudi.

Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska. Otporaš.) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju opraštati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi ljudi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

Poglavnik je opraštao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

Ako budete radili tako, vijerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u našoj zemlji. A vaš “Konzul” biti će sretan kad se približe časovi oslobodjenja Vaše Domovine,

Slava Poglavniku!

Živila Hrvatska!

xxxxxx

Ovo je izišlo u DRINI br. 2-3 1962 godine.

Nastavlja se.

Objavljeno: 17.06.2009. u 14:51h

sponzoras 17.06.2009 15:05 h

Kolega Otporaš cijenim vaš trud, no vaši citati su uzeti iz lista koji je tumačio ustaški pokret kao izrazito pozitivan događaj u hrvatskoj povijesti… dakle mogu primijetiti da je sam list “Drina” prilično jednostran.
Naime, u procesu dokazivanja krivnje Paveliću mogli bi koristiti i izvore sa suprotne strane, a to svakako želimo izbjeći, jer težimo ka nekakvom objektivizmu, koliko god je to moguče..
Moramo prvo svi zajedno prihvatiti činjenicu da ni među ustašama ni među partizanima nisu svi od reda bili ubojice, monstrumi i što ja znam… generaliziranje je jako loš temelj rasprave o nekoj temi. Eto još jednom mogu navesti primjer svog pokojong djeda koji se borio na strani nacista a zapravo on to nije nikada ni bio u njegovoj glavi.
Poslije rata nije bio ni komunist, niti zagovaratelj samostalnosti Hrvatske, niti je išao u crkvu ( dok baka je)
Živio je svoj život mirno lišen takvih dilema, radeći i baveći se drvodjelstvom ( bio je stolar i umjetnik). Kako njega svrstati onda, u koji kalup? Ima li potrebe ga svrstavati u bilo kakav kalup?

Želim reči da je teško govoriti u ime onih kojih nema, a koji su u grob odnijeli priče, svjedočanstva i iskustva.
Bilo da su bili ustaše, domobrani, komunisti, partizani.. puno tih ljudi bili su LJUDI, koje ne možemo i ne smijemo stavljati u žrvanj povijesti jer su se našli tamo u to vrijeme.

Ipak, ovdje govorimo o ljudima koji su ostavili trag u povijesti, o Paveliću, Titu… i ostalim vođama. Oni su ipak nosili veliki dio odgovornosti, ne samo za sebe već cijele narode.

Otporaš 17.06.2009 16:21 h

Sponzaroš bez obzira koliko vi cijenili moj trud, moji citati su uzeti iz knjiga onih koji su ih ili pisali ili sudjelovali u opisima, ili jedno ili drugo. Dakle, kako vi kažete, nisu jednostrani.

Nastojte se prisjetiti da sam ja prije par dana rekao da se ne može usporedjivati samo jugoslavenska gradja. Treba se usporedjivati i naša hrvatska iz diaspore. Mislim da sam tako nešto rekao.

Moj dragi kolega sponzoras izgleda meni da ste vi jako dobro potkovani da u ovom nadolazećem procesu protiv Poglavnika dra. Ante Pavelica budete javni tužioac. Sve kada bi se i dogovorili da ništa ne donosimo ni sa jedne ni sa druge strane, mislim da bi baš tada taj proces bio jednostran. Jer ne zaboravimo jednu stvar. U 90% slučajeva Hrvati su još uvijek zaraženi idejam protiv svega što se odnosi na ideje NDH. To se je moglo vidjeti neki dan kada je ovaj na odlasku predsjednik polagao vijenac u Jadovniku ili slično, takozvanim žrtvama ustaštva. Dakle, njemu nije potrebno ništa čitati niti donositi. On i onakovi su oprana mozga, koji na svu žalost još uvijek svojim antihrvatstvom mnogo na mnoge utječu. Ako je jedan svećenik, i to stranac, Španjolac, na kojega bi mi svi Hrvati trebali biti ponosni što je imao priliku biti jedan od svećenika koji je bio nazočan na umoru jednog hrvatskog vladara/državnika, i o tome napisati svoje mišljenje svojim sugradjanima Španjolcima, zašto bi se to meni osporavalo prinijeti za one Hrvate koji nisu imali nikakova pojma o tome, da ipak nešto znaju o tome.

Sponzoras, od danas za nekoliko nadolazećih hrvatskih naraštaje, oni će bez sumnje želiti znati za ovo i bez ikakove sumnje dati kamokud pozitivnie mišljene o dr. Anti Paveliću, njegovu radu, njegovoj žrtvi za uspostavu Hrvatske Države, nego vi ili ja i mnogi drugi. Zato se ja želim požuriti da budem medju onima koji će dra. Antu Pavelića ocijeniti kao jednog državotvornog Hrvata, medju kojima iz dna duše želim i ja biti. Na svu žalost što to ne mogu reći za Tita i njemu slične, iako su i oni bili Hrvati bez državotvornih hrvatskih ideja. Samo, predpostavke radi, zamislimo se da se nisu bili rodili ni Pavelić ni Tito, šta bi danas bilo od hrvatskog naroda. Usudjujem se reći da di bili pravoslavni katolici, i tu i tamo negdje folklorni Hrvati. Za sigurno znam da to nije to što vi hoćete, poštovani kolega sponzoras.

sponzoras 18.06.2009 12:19 h

Dražavotvornost da! ali po koju cijenu? Da li prinošenje ljudskih žrtava možemo opravdati kao nužnost u stvaranju države?? Možda, no ne govorimo samo o palim borcima, vojskama koje su u tom procesu stvaranja države ginuli za svoju stvar, već o nevinim civilnim žrtvama …Kako staviti poklanu židovsku,cigansku,srpsku i “nepodobnu” hrvatsku djecu u okvir “nužnih” žrtava državotvornosti? Kako uopće opravdati totalitarni sistem koji je nasiljem postizao državotvornost?

Čak i ako idemo tako daleko da opravdamo to kao sastavni dio rata, ustupke i prisilnu politiku nametnutu od strane Hitlera, kako bi se ostvarila državotvornost u ratnim uvjetima… gdje je onda ta ista spremnost na kompromis Ante Pavelića bila kada je trebao zaštiti narod
krajem rata, kada su zapadne snage nudile savezništvo..Možemo li slobodno reči da je u tom trenutku sam Pavelić svoj hrvatski narod predao u ruke onih koji su mu sudili, a znamo na koji način. A imao je izbora. Nije li to tada bila izdaja svojeg naroda i prepuštanje milosti i nemilosti neprijatelja? Ali neprijatelja kojeg je sam Pavelić izabrao da mu bude neprijatelj? gdje je onda bila ta njegova čuvena spremnost na kompromis. Znamo da Pavelić nije završio na sudu za ratni zločin, dok je hrvatski narod itekako patio radi njegove rasističke politike.

Još jednom je narod postao žrtva loših vladara i njihove loše politike. Stoga Ante Pavelić nikako ne može biti hrvatski vitez, heroj i junak… več obični oportunist koji je u ključnom trenutku žrtvovao svoj narod a on sam dao petama vjetra. Tužno.

Domobran 18.06.2009 13:42 h

Sponzaroš kada bih ja mogao povratiti kotač povijesti unatrag, recimo, tamo negdje u početak rujna 1943. godine, kada je Poglavnik povratio sve silom date hrvatske pokrajine Italiji, ja bih bio najsretniji Hrvat na svijetu. Zašto bih ja bio najsretniji Hrvat na svijetu? Zato što se ne bih u mojem preko pola stoljeća emigrantskog života prepirao sa drugim Hrvatima koji, kao i ja ako ne i više, vole našu Hrvatsku. Prepirke su uvijek bile i ostale iste, evo, ovako, kao i mi danas: Zašto nije bilo ovako, zašto nije bilo onako, bolje bi bilo da je bilo ovako nego onako, itd. I, dragi kolega sponzoras, tih prepirka će biti sve dotle dok se na ta još uvijek živa pitanja (donekle) ne stavi završna točka. Tu točku do danas još nitko nije stavio, zato što se svak boji, iz nekog (neopravdanog) straha staloženo raspravljati o tome što nam je zajedničko, pri tome ne upirati pristom u one koji drugačije prilaze toj temi.

Sponzoras, iz vešeg gore opisa mogla bi se donekle sastaviti optužnica protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića, jer u vašem opisu ima podrobinjak dobrih ideja. Nastojmo ih zajednički proširiti do tog stupnja, gdje bi naši budući hrvatski naraštaji mogli pronaći, više-manje, odgovore na sva ta postavljena pitanja, budući da ih mi nismo imali, zato je na nama dupla dužnost da to učinimo. I, kad smo već kod toga da je Poglavnik bio suradnik Hitlera i Misulinija, zar i američki predsjednik Truman, Churchill i drugi Zapadnjaci nisu bili saveznici Staljina i s njim se slikali a da ih još nitko nije okrivio da su komunisti kao što su hrvatski neprijatelji okrivili Poglavnika i hrvatski narod da su “fašisti” i da su “nacisti”. Prilažem ti sliku Churchill, Truman i Staljin za tebe i za sve one koji misle kao i ti.  
PoZDravlja vas Otporaš.