HRVATSKA I USTAŠTVO (103): ŽIVOT I RADI VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA,
objavljeno 23 siječnja 2010.
Prenosim ovdje – a ne po redu kako sam to prije iznosio – što sam prije više godina pisao na mojoj osobnoj stranici HRVATSKA I USTAŠTVO na portalu jacno.com. Donosim sve sa svim komentarima i odgovore na komentare, pa sami zaključite kako je bilo i kako su razni ljudi različito odgovarali. Ja ću iznositi po brojevima koje pronađem kako je prije izlazilo. Portal je ukinut u travnju 2010. Pozdrav. Otporaš.
HRVATSKA I USTAŠTVO (103) ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURICŽĆA,
objavljeno 23 siječnja 2010.
Donosim ovdje u 2 nastavka život i rad Vjekoslava Maksa Luburića u borbi za Hrvatsku Državu. Ovi opisi su samo dio njegova rada. Mnogo se je reklo i napisalo o Maksu Luburuci, ali još nije toliko dovoljno ni rečeno niti napisano da bi ga se moglo pošteno i trijezno okaraktezirati u borbi za Hrvatsku Državu. Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin je svom suradniku dr. Miljenki Dabi Peranić napisao u pismu:
“Kažu da su mnogi protiv mene. Zapamti: samo oni koji su se u bilo čemo ogriješili o dobro Hrvatske. A i tu ih malo znade što sam radio. Pitajte to one Partizane koje je Zagreb osudio na smrt, a oni po raspuštenoj Lepoglavi u Svibnju 1945 sa zastavama “Lepoglava” marširaju Zagrebom”.
U spomen na Vjekoslava Maksa Luburića (20. travnja 1969.)
Prve godine svojega života proživljavao je kao dijete u biedi, u skučenim i teškim prilikama ratnih godina u prvom svjetskom ratu. Tada je vladala glad u krajevima južne Hrvatske i to posebno u Hercegovini i Dalmaciji. Bilo je to koncem prvoga svjetskog rata. Nakon svršetka rata ostao je Luburić bez oca, kojega je ubio srpski žandar u Trebinju pred Božić 1918.
Srpski žandari su haračili i ubijali u to doba, i nisu bili pozivani na odgovornost. Taj dogadjaj, smrt njegovog oca najviše se usjekao u dušu malog Vjekoslava, koji je uz ostale bijedne prilike ostao i bez oca. Svršivši pučku školu, nastavio je polaziti srednju školu na Širokom Brijegu. U to doba se već znatno razmahao pokret protiv srpske zle uprave i dominacije Srba u svim hrvatskim krajevima, pa tako i u Hercegovini. U školi je mladi Luburić uz ostale djake dijelio letke i sudjelovao u demonstracijama, te je dolazio u sukob sa policijom. U tom poslu sa letačima prilično se usavršio, pa je i sam počeo umnožavati letke i dijeliti ih. Bilo je tu čestih progona i zatvora, te je na koncu Vjekoslav Luburić bio istjeran iz škole i bilo mu je zabranjeno polaziti bilo koju srednju školu u kraljevskoj Jugoslaviji.
Teškim srcem morali su franjevci na Širokom Brijegu odpustiti iz škole Vjekoslava Luburića, koji je inače bio dobar djak i vrli hrvatski rodoljub. No, oni su bili prisiljeni tako učiniti, jer je to bio nalog okupatorske jugoslavenske vlasti. Vjekoslav Luburić je tada morao napustiti školu kao i svoj dom, radi neprestalnih progona vlasti. Tada se zaputio u Dalmaciju s namjerom da se prebaci u Italiju, jer je doznao da postoji u Italiji hrvatska organizacija, koja radi i bori se za slobodu Hrvatske. Nije bilo uspjeha da se prebaci u Italiju, te se vratio natrag u Ljubuški.
Tom prilikom posjetio je grob svojega oca u Trebinju, i tu je odlučio da će učiniti sve moguće da se uključi u redove onih Hrvata, koji rade za oslobodjenje Hrvatske od srbskog robstva. (Prilažem poveznicu: Zakleo sam se na osvetu, mo. Otporaš.)
Nakon toga se pokušao prebaciti u Madžarsku, ali nije imao uspjeha. Bio je uhvaćen kod prelaza preko granice, te je bio zatvoren, i nakon toga bio je kao malodobnik vraćen njegovoj majci. Tom prilikom izjavio je mladi Luburić jugoslavenskim vlastima da će se on svejedno prebaciti preko granice prvom prilikom. Tako je bio prisiljen boraviti u Ljubuškom neko vrijeme, a zatim se uputio u Zagreb.
Bilo je teško u to doba održati se u Zagrebu, jer je bila oskudica, kao i velika besposlica, te je bilo teško dobiti zaposlenje. Vjekoslav Luburić se ipak zaposlio na nogometnom igralištu Gradjanskog, gdje je brzo stupio u vezu sa Hrvatima, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema jugoslavenskim vlastima, koje su provodile velikosrpsku politiku.
Malo poslije toga zaposlio se na imanju Vinovrh, koje je bilo vlasništvo Hrvatskog Radiše. Tu je našao vezu sa Hrvatima, koji su imali vezu sa ustaškom organizacijom. Neko vrijeme je radio na Vinovrhu, a zatim se uputio u Suboticu s namjerom da se tamo prebaci u Madžarsku i da se tamo pridruži ustaškoj organizaciji. Tu nije imao uspjeha, jer je bila prekinuta veza iz njemu nepoznatih razloga.
Iz Subotice pošao je Luburić u Baranju i tražio je zaposlenje kod seljaka, i namjeravao je sam riješiti pitanje prelaza preko granice bez ičije pomoći. Našao je zaposlenje kod jednog seljaka blizu same granice i tu je upoznavao sve okolnosti, koje dolaze u obzir za prelaz preko madžarske granice. Granica je bila dobro čuvana od pograničnih stražara. Ta seljačka kuća, gdje se Luburić zaposlio bila je kuća Hrvata, koji je bio svjestan hrvatski rodoljub, jer je Luburić našao u kući na tavanu starčevičanskih novina, kao i hrvatskih knjiga.
Svoje namjere nije Luburić povjeravao nikomu, već je nastojao vladati se tako da ih nitko ne otkrije, što mu je i uspjelo. U istom selu je radio takodjer i jedan vlah, mladić iz okolice Nevesinja, pa je Luburić zajedno s njime išao na oružničku postaju, te su zamolili zapovjednika postaje, da im napiše molbe, jer da žele ići u dočasničku (podoficirsku) školu. Ovaj je zatezao, pa im je rekao neka dodju drugi puta, jer da će dobiti pisaći stroj, pa će im onda napisati molbu. Došli su i drugi puta i Luburić spominje kako je šaljivo izgledao taj narednik, jer kad je udario koje slovo na pisaćem stroju, obično je isplazio jezik, kao i dijete kad u pučkoj školi uči pisati “i–u”, To je mladi Vjekoslav Luburić opazio i to je odmah umanjilo ugled državnih službenika u njegovim očima, jer je vidio da su neznalice i da im je brutalnost jedina odlika. Tako je upoznao i dio oružnika kao i pograničnu stražu, te se potajno spremao na odlazak u Madžarsku.
Jednog dana je u dogovoru sa svojim poslodavcem, koji nije niti slutio što njegov sluga namjerava, natovario je Luburić jedna kola gnoja, i to je trebao odvesti na oranicu, koja se nalazi blizu granice. Luburić je natovario gnoj, te je ujedno stavio na stanovito mjesto svoj samokres i streljivo, pa je upregnuo konje i otišao sa kolima na spomenutu oranicu. Tu je istovario gnoj, odvezao konje i pustio ih da pasu, te je pošao u jedan kanal, koji je vodio do same granice. Uzeo je svoj kaput i oružje te je zagazio u vodu obučen i pošao po vodi u kanalu prema granici. Tako je sporo napredovao, ali je kanal bio usječen, pa je tako on bio sakriven i pogranična straža ga nije vidjela.
Tada je naišao neki čovjek, koji je stajao na obali kanala i začudjeno gledao kako taj mladić obučen gaca po vodi u kanalu. To je po svoj prilici pobudilo sumnju pogranične straže, pa je stražar na stražarskorn tornju gledao na dalekozor i činilo mu se sumnjivo, te je opalio signalni hitac na uzbunu. Luburić je tada iskočio iz vode, te je potrčao prema granici, koja nije bila daleko. Prema njemu je trčala i granična straža sa psima. Kada su bili već dosta blizu, pretrčao je Luburić preko granične linije, te je pretrčavši oko 20 metara na madžarsku stranu stao, te se spremio za obranu, jer na madžarskoj strani nije bilo nikoga, pa je postojala opasnost, da jugoslavenski graničari pretrče na madžarsko područje i da tamo svladaju Luburića. To su oni i pokušali, ali ih je vatra iz Luburićevog oružja zaustavila, a osim toga dotrčala je i madžarska pogranična straža, tako da su jugoslavenski graničari morali natrag na jugoslavensko područje. Tu je nastala svadja, jer su jugoslavenski graničari tražili natrag toga mladića, jer da je ubio čovjeka. No, to nije bila istina, jer je jugoslavenski graničar bio samo ranjen. Madžarski zapovjednik pogranične straže se zaprijetio da će otvoriti vatru na njih, ako silom pokušaju oteti mladića, tim više, jer mu je dotrčalo i pojačanje. Tako je mladi Vjekoslav Luburić pošao sa zapovjednikom pogranične straže u zapovjedništvo, gdje je načinjen zapisnik o ilegalnom prelazu preko granice. Luburić je dao pograničnom redarstvu svoje podatke, da je rodom iz Hercegovine, a Madžari su ga odmah oslovili “Bošnjak- šogor”, jer su oni vrlo poštovali Bošnjake. Tadaje Luburić predao naredniku i svoj samokres. Prema madžarskim propisima morao je zapovjednik staviti Luburića u zatvor, dok ne dodje rješenje od viših vlasti. Tako prema izjavi samog Vjekoslava Luburića, on se je u zatvoru tudje zemlje po prvi puta osjetio slobodnim.
Nakon par dana pošao je Vjekoslav Luburić iz ovog zatvora u hrvatski prihvatni logor Janka pustu. Na Janka pusti počeo je za Vjekoslava Luburića novi život. Bio je to život pun napora i samoodricanja i život vrlo težak. Bilo je tamo pedesetak isto takovih izbjeglih ljudi, koje su jugoslavenske vlasti progonile radi njihove borbe protiv velikosrpskog terora. Oni su se morali sami uzdržavati, morali su raditi, orati, sijati, i žeti, jer nisu imali nikakovih drugih prihoda. Janka pusta bio je veliki posjed, koji je bio iznajmljen, te je na tom imanju bio organiziran prihvatni ustaški logor. (Prilažem ovdje poveznicu koje sadržaj donosu u detalje postanak i kada je postao Ustaški Vojnički Logor janka Pusta, mo. Otporaš.)
Osim toga što su morali raditi članovi toga logora, morali su vršiti i vojničke vježbe, kao i posebne gerilske vježbe, te održavati veze sa Domovinom, primati i odpremati izvješća, tiskati i odpremati letke u Domovinu. Vjekoslav Luburić je na Janka pusti marljivo učio vojničke vježbe, taktičke zadatke, upotrebu oružja, kao i gerilsku borbu, te upotrebu svih sredstava za rušenje tiranske srpske vlasti, koja je zarobila Hrvatsku.
Zapovjednik Janka Puste bio je tada Gustav Perčec, a veza sa Poglavnikom bio je pukovnik Servaci. Na Janka Pusti dobio je Luburić ime Maks, i tamo je postao legendarni Maks. Na Janka pustu je došlo i drugih Hrvata, a medju njima i Jure Francetić, kasniji legendarni osnivač i zapovjednik “Crne legije”. Takav život na Janka pusti, kao i takav rad odvijao se do jeseni godine 1934. t.j. do atentata u Marseillesu, gdje je pao žrtvom diktator Aleksandar Karadjordjević.
Poslije atentata u Marseillesu postao je Maks Luburić zapovjednik Janka puste. Radi smrti diktatora Aleksandra Karađjordjevića nastali su progoni Hrvata u cijeloj Europi, pa su madžarske vlasti bile prisiljene likvidirati logor Janka pustu na pritisak tzv. Lige naroda, a zapravo na zahtjev Francuske i EngIeske. Likvidaciju je izvršio Maks Luburić, koji je predao madžarskim vlastima 23 stare puške i nešto streljiva. Time su se madžarske vlasti zadovoljile. Strojno oružje i nove puške, te ostalo streljivo je Maks Luburić dobro sakrio, računajući da će to opet trebati. Članovi Janka puste bili su djelomično prebačeni u Italiju, a 18 članova ostalo je u Madžarskoj, te su bili prikriveni kao i Maks, koji je imao vezu s njima. Jedan od njih htio se prebaciti preko Rumunjske u Bugarsku, ali su ga rumunjske vlasti uhvatile i izručile u Jugoslaviju, i on je bio osudjen na smrt i justificiran u Beogradu godine 1935. Bio je to Andrij a Grediček.
Maks Luburić je tada živio kao obični emigrant u Madžarskoj, te se nastanio u Budim Pešti. Tu je bio jadan život iz dana u dan. Zaposlenje bilo je teško dobiti, te je vladala bijeda. Nekoliko Hrvata našlo se u Budim Pešti, koji su doživjeli istu sudbinu kao i Maks Luburić. Oni su često posjećivali dra Ivicu Franka, sina Josipa Franka, koji je bio predsjednik Stranke prava u Zagrebu, a sada je živio u emigraciji u Budim Pešti. On je imao skromno imanje kod Budim Pešte i njemu su ti Hrvati pomagali raditi na imanju, dakako besplatno, jer ih on nije imao čime platiti. Osobito su mu pomagali raditi na dan Svih Svetih, budući da je Frank najviše uzgajao cvijeće, koje je tih dana mogao unovčiti.
Takovo stanje trajalo je oko dvije godine, a onda se je stalo mijenjati na bolje. Jugoslavija je tada vodila prijateljsku politiku sa Njemačkom, te je svaki puta kad je koji jugoslavenski ministar prolazio preko Budim Pešte, madžarska policija zatvarala sve Hrvate, bojeći se da oni ne bi izvršili atentat. Radi toga su bili svi Hrvati oprezni, te često nisu spavali kod kuće jer im se nije dalo svaki puta ići u zatvor.
Preokret toga stanja Maksa Luburića na bolje dogodio se slučajno. Luburić je našao posao kod jednog veletrgovca sijenom kao pomoćni radnik i tamo je radio neko vrijeme. Jedne subote kupio je poslodavac veliku količinu sijena i nagomilao ga na gumnu s namjerom da ga preša i da proda prešano sijeno. Drugi dan u nedjelju na večer spremala se oluja. Luburić je to vidio, pa je brzo sakupio nekoliko svojih prijatelja Hrvata, te su zajedno pošli da zaštite sijeno od kiše. Oni su izvukli cerade iz suše, pošto je Luburić silom otvorio vrata, i pokrili su sijeno prije nego je počela kiša. Oluja je bijesnila i padala je jaka kiša, a Luburićevi pomoćnici su otrčali svojim kućama. Po najvećoj kiši i nevremenu dovezao se gospodar autom sa svojom suprugom sav zdvojan, računajući da mu je kiša uništila sijeno. Kad je stigao vidio je da je sijeno pokriveno ceradama i nije ništa oštećeno. Bio je začudjen. Maks Luburić, koji je ostao kod sijena objasnio je tada, da je on pozvao nekoliko svojih prijatelja, i oni su mu pomogli da spase sijeno od kiše. Gospodar je bio iznenadjen te je zavikao: “To može učiniti samo jedan Hrvat”.
Poslodavac je tada pozvao Luburića u svoj dom, kamo su se odvezli samovozom, i Luburić se tamo presvukao, jer je bio pokisnut i poslodavac ga je zadržao na večeri. On je bio pomadžareni Hrvat iz Medjimurja rodom. Luburić je tom prilikom objasnio svomu poslodavcu, da je on politički emigrant, progonjen od jugoslavenskih vlasti, te mu je objasnio politički položaj i stanje u Jugoslaviji. Slijedeći dan preuzeo je Luburić dužnost predradnika, te nije više bio pomoćni radnik. U tom položaju radio je Luburić neko vrijeme, i njegov poslodavac je cijenio njegove savjete i njegov rad.
U to vrijeme godine 1937. nastojala je madžarska vlada koncentrirati pojedine vrste proizvoda, pa je tako ministarstvo za poljoprivredu osnovalo zajednicu za sijeno i slamu. Sve je bilo povoljno riješeno, a jedino bilo je teško riješiti pitanje osobe upravitelja zadruge. Tada je ustao Luburićev poslodavac, koji je bio važan član te Zajednice, i on je izjavio da ima sposobna čovjeka da preuzme položaj upravitelja Zajednice za sijeno i slamu, i da on jamči za njega. Luburić je bio pozvan na sjednicu madžarskog ministarstva za narodno gospodarstvo i nakon te sjednice izišao je Luburić iz ministarstva za narodno gospodarstvo Madžarske sa dekretom u džepu kao glavni nakupac za Zajednicu za sijeno i slamu, za područje cijele Madžarske.
Tada se pružilo široko polje rada za Maksa Luburića. U prvom redu nije se trebao sakrivati kao prije, slobodno se kretao i mnogo je putovao, jer je to tražila narav njegove djelatnosti, zatim je zaposlio sve Hrvate članove Janka puste i dobro ih je plaćao. Bilo mu je omogućeno da je mogao održavati veze sa Ustaškim Glavnim Stanom, kao i s nama u Domovini. Godine 1938. javio nam je Maks Luburić vijest, da je Njemačka naručila u Madžarskoj 100 tisuća vagona sijena i slame. On je imao uvida u tu narudžbu, jer ju je on morao izvršiti. Mi u domovini stvorili smo pravilan zaključak. Tako velika količina sijena i slame potrebna je samo za rat. To je ujedno bila potvrda naših predvidjanja, da se doista sprema rat.
U domovini je tada postojala organizacija “Uzdanica” i njezina sva djelatnost bila je usmjerena prema tomu izvješću. Nijemci kao i Madžari nisu se brinuli za nikoga već samo za sebe, prema riječima Maksa Luburića: “Nijemci i Madžari mnogo cijene moju slamu i sijeno, ali nimalo ne cijene moju Hrvatsku”.
Objavljeno: 23.01.2010. u 12:19h
Delivuk 23.01.2010 13:45h
Domobran, ja ne znan šta na sve to reći. Da je moj dida živ pita bi ja njega. Kada je on meni priča svoje priče o ratu kod nas kada je brat iša na brata, bez da je jedan drugome bija fašista, komunista ili nacista. Oni nisu ni znali šta je to, jer su ispali iz iste p…., a mater jim nija bila niti jedno niti drugo niti treće. Njezin čovik još manje, jer nije zna nizašto osim svoje Rvacke, vinograda, maslina i onog kamenjara po kojem je oda i sa velikom lulom škiju pušija. Kada ga je rvacka vojska pozvala da ide braniti svoju zemlju Rvacku, on je otiša i bija u Domobranima. (Prilažem sliku tog Rvata u domobranskoj odori iz 1942. godine. Stoji, drugi s lijeva. Njegovo je ime Petar Boban, gabrić, mo. Otporaš.)
Sada ja pitan moga pajdu matrixdc da on meni lipo objasni ko se je za koga borija, ko je bija fašista, koje bija antifašista i koja je razlika izmedju njija. Vi školovani sve znate i nas koji samo čitamo što vi pišete, zbunjivate nas. Ja oću virovati ono što je rvacko a sve ostalo zaveziti mačku za rep pa neka vuče di god on oče, u fašističku Italiju, u nacističku Njemačku ili u komunističku Jugoslaviju, to me se ne tiče, samo neka pusti moju Rvacku na miru i neka meni moj pajdo matrixdc lipo kaže ko je ko a ko je niko.
Otporas 23.01.2010 16:39 h
Delivuk, želio bih znati šta vas toliko muči? Za sigurno vi ste jedan jako dobar čovjek i usto još bolji hrvatski rodoljub. Samo vi plivate izmedju istine i neistine. Vaš djed vam je, po vašim pričama, mnoge stvari pričao, ali ih vi niste dobro shvatili niti razumjeli. Sada se držite kolege – kako ga vi zovete “pajde” – matrixdc da vam neke stvari objasni. Matrixdc vama ništa istinito neće objasniti, nego će vas svojim jugoslavenskim smicalicama i komunističkim žargonima još više zbuniti. To je matrixdc!, i nemojte se tome čuditi. Ja njega vrlo dobro poznajem i njegove stavove što se tiče hrvatsko/državotvorne ideje. On će vam lupati po svojem običaju i načinu a da vam neće niti na jedno pitanje iskreno i otvoreno odgovoriti. Govorit će vam o nekom fašizmu/antifašizmu samo da nešto rekne, a u stvari neće vam ništa reći, jer on ne poznaje definicije niti fašizam niti antifašizam, a još manje njihove doktrine. Kolega delivuk, ja ću vama reći što vi želite znati. Titini partizani su se u ime antifašizma borili protiv vaše, moje i naše Hrvatske Države, dok Ustaše i hrvatska vojska se je borila za Hrvatsku Državu, za onu istu Hrvatsku Državu za koju su se borili vaša dva strica i vaš djed. Eto, Delivuk, sada ćemo vidjeti šta će vam “vaš pajdo” matrixdc odgovoriti. PoZDrav, Otporaš.
matrixdc 24.01.2010 11:28 h
Delivuk, toliko o koljaču Max-u, doduše i križ fašističke njemačke mu visi oko vrata a pozerska slika s pisanjem je samo za javnost ondašnje fašističke NDH. Crna kožna jakna jasno govori da mu ni Gestapo nije bio stran. Za sada smo jedina zemlja koja tolerira rasnu i vjersku mržnju koju šire ovi i ovakvi.
Otporas 24.01.2010 12:54 h
Delivuk, prvo, (1) rekao sam ja vama da vam vaš “pajdo” matrixdc neće niti na jedno vaše pitanje odgovoriti. On za “križ” kaže da je fašistički iako ovaj postoji preko dvije (2) tisuće godina. Prelistajte hrvatsku vojničku povijest iz prošlosti i vidjet čete da su hrvatski ratnici na svojim štitovima i mačevima imali znak ” križa ” kao njihovo vojničko obilježje, s jedne strane, a sa druge strane da svojem protivniku ili protivnicima kaže, pokaže i dokaže da su Hrvati katolici i kršćani koji vjeruju u Boga i u križ. Drugo (2) za Maksa Luburica kaže napamet da je koljač, a na ovim stranicama portala u prošlosti matrixdc se je hvalio kako je njegov otac ubijao, dakle klao, fašiste. Šada se postavlja matrixdc-u jedno ozbiljno pitanje: Koliko je Talijana kao fašista njegov otac ubio/zaklao kao partizan, kao borac NOB i NOV, a koliko je pobio i zaklao Hrvata??? Delivuk, ni na ovo pitanje matrixdc neće odgovoriti jer ne zna, iako mu je to otac pred njim toliko puta pričao, ispričao i govorio. Ali on na pamet “zna” (po jugoslavenski) koliko ih je pobio/zakla Maks Luburić.
Delivuk 24.01.2010 14:22 h
Otporaš, ne znan koliko ti je godina ali po pisanju izgleda da nisu mlad. Ti goniš svoje i neka. Ja san navika na to. Za sinijon i u kući di san živija i odresta bile su take priče izmedju moji stričeva, ćaće i dida. Ni jedan nikada nije tija popustiti. Svaki gonija svoje ko i ti. Ti meni govoriš da mene nešto muči. Pa jest. Mućimo da partizani uvik svoje gone i pričaju, borci i prvoborci se uvik fale kako su uvik jurišali i kako su se dobro borili, kako su fašiste i okupatore nagonili i ubijali, kako je njijova socijalistička revolucija bila dobra. Ustaše to pričaju za sebe, kako su oni bili jedini i branili našu Rvacku, kako je Ustaška revolucija donila slobodu rvackome narodu, a svi drugi da su se borili protiva naše Rvacke. To je prešlo sve granice zdravog razuma. Ja poručujem i jednima i drugima da sračunaju koliko su njijove revolucije koštale tako da ji mi mladji isplatimo u TOTALU tako da oni jedan put za vike vikova zavežu, a nas mladje neka puste na miru da moremo mirno ići našim putem k našoj sreći.
matrixdc 24.01.2010 16:27 h
Vidiš Delivuk, zbog budalaština kojima ovi neofašisti mentalno povraćaju, šljam i bjeda ljudskog roda, dotle mi ostali razmišljamo i borimo se za budućnost u kojoj ovi i njihovi puleni pljačkaju, niti ne razmišljamo o njihovim neofašističkim budalaštinama. Potpuno se slažem s tvojim razmišljanjima i mislim da ovome što sebe naziva Pragoljubom.
Otporas 25.01.2010 02:01 h
Vidite, prijatelju Delivuk. Ja sam vam rekao da vaš “pajdo” matrixdc vam nikada neće odgovoriti ni na jedno pitanje. On samo kleveće, po partizanski i po jugoslavenski. On se ISTINE stidi i boji. Za to se on zove matrix, umišljena uloga iz filma… Sa vašim člankom se i sa vašim mišljenjem se i ja slažem, kao i matrixdc. Samo se on sa mnom ne slaže, jer mu ja odbrusim sa dokumentima, sa činjenicama, sa ISTINOM i uprem prstom gdje je istina a gdje nije. Prijatelju Delivuk, ako vi hoćete možete mi postaviti pitanje ili pitanja kakva god vi hoćete, ja ću vam nastojati odgovoriti do vaše potpune zadovoljštine. Samo ista pitanja pošaljite i vašem “pajdi” matrixdc tako da se uvjerite da vam on neće odgovoriti. Ne da on ne bi htio vama odgovoriti. daleko od toga. On jednostavno ne zna šta bi i kako bi vam odgovorio. On se odgovora boji, pa lupeta s brda dola, tako da ispadne kao neka “noćna delija”.
matrixdc 25.01.2010 08:32 h
Eto, popraviti ću ti posjet na ovom članku koji je na nivou ulice, no što je tu je. Argumenti koje ti spominješ su tekstovi iz fašističke emigracije i neka “vaša istina” kako se volite hvaliti. Dakle, na takve objede ne treba reagirati jer su same za sebe bezpredmetne. Nema se smisla boriti se argumentima s tobom niti me interesira takvo što. Bolje bi ti bilo da objavljuješ članke o korupciji i pljački u ovoj napaćenoj zemlji umjesto da žuboriš o partizanima i ustašama. To sam ja prepustio povijesti a ne nečijim prosudbama a najmanje tebi koji o tome imaš sasvim subjektivni pogled. Tvoja majorizacija i uporna tvrdnja o argumentima s kojima raspolažeš govori samo o tebi ali ne i o onom što želiš dokazati. Sizifov posao kojega si se latio, ispadaš smiješan sebi i drugima. Sa ovime zatvaram diskusiju o temama koje nikoga ne interesiraju osim vas 4-5 dežurnih skribomana i koje zabludjele ovčice.
Domobran 25.01.2010 11:20 h
Kolega matrixdc shvaćam tvoju frustraciju. Sam si se u nju ubacio. Ja pratim pisanje i Delivuka i Otporaša i tvoje. Prvi želi nešto znati pa na svoj način kaže šta ga “muči”. Drugi zalazi u prošlost i povijest i iznosi činjenice potkrijepljene dokazima, što tebe uveliko sramota. Mnoge stvari su se dešavale na našim područjima da mi nismo ni znali niti u tome kumovali. Ali za sigurno smo žrtva tih mržnja. Za to za tebe donosim nešto da ti ublažim živce i da vidiš kako se laži mogu iznositi bez ikakove odgovornosti. Da, u Jasenovcu je stradalo sve zajedno oko 2000 ljudi, ali Ivo je ipak židov, tako da nas nimalo ne iznenađuje njegovo obmanjivanje javnosti, jer ipak je laž i varanje ljudi u židovskom mentalitetu. Postoje točni podaci iz NDH o broju stradalih u Jasenovcu, koje prenosimo ovdje: U radno-popravnom logoru Jasenovac je pobijeno svega 56 neprijatelja hrvatske države, koji su s pravom ubijeni jer su bili kriminalci, te 48 pripadnika Ustaške Obrane, i to zbog zlostavljanja logoraša. Također, logoraši su pobili 26 pratećih stražara Ustaške Obrane, i čak nisu bili kažnjeni zbog toga jer se stražari nisu pridržavali uputstava. Oko 1500 ljudi je umrlo od neke nepoznate bolesti koja je harala logorom. Oko 600 logoraša i 120 Ustaša je poginulo tijekom britanskog bombardiranja logora, a piloti su bili pripadnici jugoslavenskog kraljevskog zrakoplovstva iz Egipta, koji su 1944. nakon amnestije za četnike prešli u partizane. Također valja napomenuti da su logoraši imali mnogo bolju medicinsku njegu od hrvatskih vojnika. Dok su naši vojnici ginuli jer nisu imali bolničara kraj sebe, neprijatelji hrvatske države su ležali u bolnicama i o njima su se brinuli najbolji doktori s najboljom opremom. Vidljivo je kako su zatočenici primili preko Švicarske preko 6.000 pošiljki, kako u lijekovima, tako u odjeći i prehrani. Od kolovoza 1944., svim zatočenicima bio je priznat status “RATNOG ZAROBLJENIKA”, što je vlada NDH dala pismeno Međunarodnom Crvenom Križu u Genevi, pa su onda i mnogi pušteni kućama (Milko Riffer). U svakom slučaju, prošli su mnogo bolje od Hrvata na Križnom Putu, nad kojima je počinjen masakr bez suđenja, i to uz blagoslov Zapadnih Saveznika koji su samo zažmirili na to. Savjetujemo onima koji oplakuju nepostojeće žrtve Jasenovca da pročitaju ovo i neka dobro razmisle o svojim lažima. Mi Jasenovac smatramo logorom u kojem je stradalo više desetaka tisuća ljudi, bez suđenja. No, mi ovdje ne govorimo o radno-popravnom logoru koji je radio od 1941. do 1945., već o jugoslavenskom logoru smrti, koji je punom parom radio od 1945. do 1948. U njemu je pobijeno, prema nekim izvorima, i do 80 000 Hrvata. No, mi nismo Srbi ili Židovi pa nećemo govoriti o broju žrtava bez dokaza i sramotiti se na taj način. Valja napomenuti da su istraživanja o stradanjima u Jasenovcu prekinuta jer su na žrtvama nađene domobranske uniforme, čizme i odličja. Mi zahtijevamo da napokon ponovno počnu iskapanja u Jasenovcu, kako bi se možda neke od ondje pobijenih Ustaša, domobrana ili hrvatskih civila moglo identificirati, te kako bi ih njihovi najmiliji mogli dostojanstveno pokopati, umjesto da leže u jednoj od preko tisuću masovnih grobnica koje su napunili partizanski “osloboditelji. DOSTA nam je komunističkih, židovskih i srpskih laži, neka napokon priznaju ISTINU čitavome svijetu!
j.perkovic 25.01.2010 11:40 h
Gospodine Domobran takvim kao šta je ( matrixdc ) ne isplati se njemu objašnjavat o ISTINI jer on ne zna drugu istinu nego onu koju je naučio od Partizana i komunista a ota istina bila je uvijek velika LAŽ. također isto važi za (Delivuka) pušu zajedno u istu rupu i ne podnose istinu.
Delivuk 25.01.2010 13:56 h
j.perkovic mislija san da si malo bolji čovik. Moja dva strica su se borili u partizanima za ovu našu zemlju Rvacku. Moja dva strica su se borili u HOS za ovu našu zemlju Rvacku. Moj ćaća je bio u Domobranima a dida bija Domobranski Tabornik našeg sela. Ja tražim ono što mnogi oće znati a to je koji je bija na pravoj strani a ko na krivoj. Pajdo matrixdc mi lipo kaže i ja njega volin čitati. Ja volin čitati što i ti pišeš, jer iznosiš ono što drugi ne znaju. To je dobro tako da se čuje i druga strana zvona. Što Otporaš donosi za mene je duboka povjest, koja kada je čitan odman se znojim.
Delivuk 25.01.2010 13:59 h
matrixdc ti si me sada rastužija. Kažeš da nećeš više pisati. Ja san to razumija ovako da ti meni i drugima ne želiš iznositi tvoje mišljenje, koje je ipak naše rvacko mišljenje. Nemoj se plašit. Poznato je da oni koji se plaše bilo čega, brzo odustaju od svega i svoga mišljenja. Tako je meni moj dida govorija.
Gospodine Delivuk ? j.perkovic 25.01.2010 15:51 h
Gospodine Delivuk? Vi govorite da su se vaši stričevi borili za Hrvatsku, a ko se onda borio za Jugoslaviju i komunizam ako nisu Partizani.
Delivuk 25.01.2010 22:14 h
j.perkovic. Jest, moja dva strica su bili u partizanima, dva u Ustašama a moj otac u Domobranima. Moj dida je uvik vika na svoja dva sina koji su bili u partizanima da su nosili na glavi srpsku šajkaču sa petokrakom i tako se sa Srbima borili za Jugoslaviju. Oni su se uvik branili da su se borili za socijalizam i protiv fašista i okupatora. Dida bi na njiha vika i psova da on nije nikakav fašista ni okupator ko ni njegova braća koja su se borila za Rvacku. Ja ko dite i mališan kako su me ukućani zvali, nisan zna ništa nego slušati. Kada bi u kući nastala svadja oko ko je di bija za vrime rata, ja bi samo otiša iz kuće u pojetu na sino ili slamu, izvalija bi se i samo mislija i mislija. Tek 1972 godine kada su neki iz Australije došli se boriti za našu Rvacku, i pošto je to bilo u našem kraju kroz koji su prolazili, tek tada san nešto sazna od dida i ćaće da naši dolaze. Ali to se brzo završilo i ušutilo. O tomu više niko ne govori, a ja bi volija nešto više o tome znati. Jer kako moj dida kaže, moj sinko mi smo svi naši samo neki su dobri a neki nisu. To je što mene boli i što mi ti i matrixdc morete razjasniti.
j.perkovic 26.01.2010 09:23
Gospodine Delivuk? Vaš dida je bio pametan Čovijek i treba mu se zahvaliti jer je bio kako vi pišete pravi Hrvat i nije hteo da njegovi Sinovi nose Srbsku šajkaču. Gospodine Delivuk šta se tiče Emigranata iz Australije koji su došli u Hrvatsku ta su bili veliki Rodoljubi i kojima su Partizani poubijali Očeve ili kako vi kažete stričeva i imali su toliku HRABRIST da dođu u Komunistički Raj i ako su znali da će izgubiti Živote,koje su izgubili zato što je TITO naredio da se svi poubijaju ,bio je Sud ali je bila unaprijed stvorena presuda od Druga TITE jeli to bila Demokratcki.
Delivuk 26.01.2010 13:51 h
j.perkovic. Vala ti što tako misliš o mome didu. On je zbilja bija dobar čovik. Bija je 2 metra i 2 centimetra visok. Kada se idje u crkvu testom od sela pa do crkve, ljudi su govorila za moga dida: lako je Gabrića pripoznati kada je za glavu veći od drugi. Ljudi su ga respektirali i nisu se sa njim šalili. Zato su i njegova dica ga se bojala. Viruj mi da je jednog puta kad smo u vinogradu radili, oba sina koji su bili u partizanima zgrabija za prsa, jer su oni pivali pisme o Titu i Staljinu, i stresa ji tako da jim je zabranija pred njegovin ušima pivati takve pisme. Oni su se protivili i pitali zašto da ne pivamo te pisme. Dida jim je rekao zato što je pola žena udovica i pola dice u našem selu su siročad i brez ćaće, jer su jim Tito i Staljin pobili očeve. Eto za to nikad više da niste pred menom to zapivali. Za one iz Australije ti vala što si mi reka. Mene to vele zanima a o tome malo znan. Neki dan mi je neko reka da je neko o tome pisa ovdeka ali je to ne mogu naći. Lipo te pozdravlan.
j.perkovic 26.01.2010 15:18 h
Gospodine Delivuk uvijek je lijepo se informirati prije nego Čovijek nešto priča šta nije istina, svaki pametan Čovijek uči dok je živ i niko još nije umra da sve znade tako će biti i sa nama POZDRAV.
Otporas 26.01.2010 20:12 h
matrixdc ja sam se latio posla da iznesem ono što ja znam o našoj zajedničkoj stvari. Ja ne iznosim ništa što se nije dogodilo. E, baš o tome što se je dogodilo, ja iznosim i s užitkom mogu konstatirati da ste vi i mnogo drugi nešto od meme doznali što niste znali a što sam ja Sizifovski iznosio na ovim stranicama. Takodjer mogu izjaviti, dragi kolega matrixdc, da ja od vas nisam ama baš ništa doznao na ovim stranicama što bi bilo zanimljivo kopirati i za povijest – našu hrvatsku povijest – iskoristiti. Ali, naprotiv, sam pročitao mnoge tvoje žučljive uvrede i izazovne riječi.
Delivuk 27.01.2010 01:25 h
Otporaš ne znan zašto tako napadaš čovika, ni kriva ni dužna. Čovik je samo reka svoje mišljenje. On na to ima pravo i sa Božije i sa državne strane. On se meni dopada ko čovik koji zna što piše. Ako se tebi ne dopada, nemoj ga molim te napadati. On je naš Rvat ko i ti i ja.
j.perkovic 27.01.2010 02:03 h
Delivuk svaki ima svoje mišljenje ali mora da bude istina i ne sme se nikoga vrijeđati a to je matrixdc više puta na portalu napravio što od drugi nisam nikada pročitao.
DOMOLJUB 27.01.2010 13:02 h
j.perkovic to je istina što si rekao da on uvijek druge vrijedja i da na postavljena pitanja nikada ne odgovara.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.