Vrijeme nastanka Hrvata odavno je predmet znanstvenih rasprava i uvijek je izgledalo da će vječno ostati tajna ali se ono danas lako može utvrditi. Dosadašnja istraživanja daju nam tri jasna dokaza kada su, gdje i kako nastali Hrvati.

1. krvni dokazi

U zadnjih nekoliko desetljeća genetska istraživanja su otkrila podrijetlo svake ljudske zajednice na svijetu te dob njihova nastanka pomoću haplogrupa. One pokazuju kada se neka krvno srodna skupina ljudi odvojila od svojih najbližih rođaka i koji su to ljudi, a za Hrvate su to stanovnici današnje Poljske i Ukrajine gdje je prije 1400 godina postojala zakarpatska Bijela Hrvatska.

Doselidbom iz Bijele Hrvatske u bivšu rimsku pokrajinu Dalmaciju dolazi i nova genetika – slavenske haplogrupe R1a i I2, na mjesto starosjedilačkih ilirskih, rimskih, grčkih i ostalih antičkih haplogrupa – G, R1b, E i J, koje danas imaju manjinski udio od oko 30% među hrvatskim muškarcima. To stanovništvo Hrvati su zatekli prilikom doselidbe i s vrjemenom ih pretvorili u Hrvate. Zato moramo vidjeti kakve su hrvatske haplogrupe R1a i I2 koje imaju 2/3 udjela među Hrvatima da bi se odredio nastanak hrvatskoga naroda.

Indoeuropska haplogrupa R1a povezana je sa širenjem slavenskog jezika a njezina hrvatska podskupina Y2608 nastala je prije oko 1950 godina.

Regional disparities also exist in ex-Yugoslavia, but among deeper clades. Bosnian and Serbian R1a belongs for the most part to a young clade of CTS1211 (Y33>CTS8816>Y3300>Y5647>YP611>YP3987>YP3992 subclade; TMRCA 950 years), with a minority of older M458 (CTS11962>L1029 subclade; TMRCA 2200 years) and Z92 (Y4459>YP617 subclade; TMRCA 3400 years). Croatian R1a falls almost exclusively within CTS1211, but to another clade (Y35>CTS3402>Y2613>Y2608 subclade, TMRCA 1950 years), with a small minority of YP340>P278.2 (TMRCA 2100 years). The R1a-Y3300 (aka L1280) found in Serbia and Bosnia seems to have expanded from Poland via Hungary during the early medieval period. The Croatian R1a-Y2608 also expanded from Poland during the same period, but via Czechia, Slovakia, Austria and Slovenia.

https://eupedia.com/europe/Haplogroup_R1a_Y-DNA.shtml

Haplogrupa I2, europska grana azijske haplogrupe IJ (haplogrupa J je semitska), postojala je u istočnoj Europi i tamo dočekala indoeuropljane koji su ju asimilirali. Jedan dio otišao je u Skandinaviju a drugi se poslavenio i iz Bijele Hrvatske se raširio u negdašnju rimsku Dalmaciju prije 1400 godina. To je haplogrupa I2-L621, nastala prije oko 1800 godina.

Nowadays, I2a1 is five to ten times more common than G2a in Southeast Europe, while during the Neolithic period G2a was approximately four times more common. What can explain this complete reversal? At one point in history, I2a1 lineages seem to have benefited from being on the winning side. Apart from a minor boost from (hypothetically) joining Yamna’s westward expansion to Europe, the principal determining event that allowed I2a1b-L621 to become a major Eastern European lineage was probably the Slavic migrations from the 6th to the 9th century CE. Most modern Eastern Europeans belonging to I2a1b fit into the L147.2 (aka CTS10228, CTS2180 or Y3111) subclade, which is thought to have arisen 5,600 years ago (just before the Yamna period and the Trypillian expansion into the steppe), but has a TMRCA of only 2,300 years according to Yfull. The minority of I2a1b-L621 individuals negative for L147.2 are all found around eastern Poland, Belarus and western Ukraine, suggesting that this is where this lineage survived since the Chalcolithic. The I2a1b-L147.2 subclade seems to have expanded very fast from 1900 years ago, which is concordant with the timing of the Slavic ethnogenesis, considering that it takes a few centuries before one man can have enough male descendants to start having an impact at the scale of a population. This I2-L147.2 ancestor would have such an impact on the burgeoning Early Slavic population, still small 2,300 years ago, but booming.

After the Germanic tribes living in eastern Germany and Poland, like the Goths, the Vandals and the Burgundians, invaded the Roman Empire, the Slavs living further east filled the vacuum. Following the collapse of the Western Roman Empire in 476, the Slavs moved in the Dinaric Alps and the Balkans. By the 9th century, the Slavs occupied all modern Slavic-speaking territories, apart from the eastern Balkans under the control of the Turkic-speaking Bulgars.

Nowadays northern Slavic countries have between 9% (Poland, Czech republic) and 21% (Ukraine) of I2a-L621, while southern Slavs have between 20% (Bulgaria) and 50% (Bosnia). The higher percentage of I2a-Din in the south is probably just due to another founder effect due to the fact that the South Slavs originated in western Ukraine, where the ratio of I2a to R1a was higher. Virtually all Dinaric I2a falls under the L147.2 branch, and the majority to the S17250 ramification, who descend from a common patrilinear ancestor who lived only 1,800 years ago.

https://eupedia.com/europe/Haplogroup_I2_Y-DNA.shtml

Zanimljivo je zamijetiti kako se nastanak hrvatske R1a procjenjuje nekih 100 godina prije nastanka hrvatske I2 što se dobro poklapa s činjenicom da su Indoeuropljani asimilirali Europljane i nametnuli im svoj jezik, u ovom slučaju slavenski, a isto tako je i najvjerojatnije da su izvorni Hrvati bili R1a, Slaveni koji su se okupili pod istočnoiranskim alanskim imenom.

2. jezični dokazi

Ime Hrvat je istočnoiranskog podrijetla a jedini iranski narod prije oko 1900 godina koji je bio u doticaju sa Slavenima bili su Alani, čiji su današnji izravni potomci Oseti. Oni se u 2. stoljeću nalaze sjeverno od Kavkaza odakle se počinju širiti u Europu i dolaze u doticaj sa Slavenima točno u vrijeme nastanka hrvatskih inačica haplogrupa R1a i I2. Hrvatski jezikoslovac Ranko Matasović etimološki je utvrdio da jedina jezikoslovno ispravna i značenjski smislena etimologija iz istočnoiranskih jezika u slavenski dolazi iz riječi *haurvatā-, odnosno u alanskoj inačici *xurvæt- ili *xurvāt- što znači čuvar. Ta se tvrdnja dobro poklapa sa pretpostavkama da su Hrvati prvo nastali kao društveni sloj, odnosno kao ratnička skupina koja je potom prerasla u narod. Usto se još može uvidjeti i da su prvi Hrvati bili Slaveni jer se iransko ime poslavenilo a ne obratno, kao i po tome da u Hrvata prevladava slavenska haplogrupa R1a-M458 a ne iranska R1a-Z93 koje Hrvati ni nemaju pa ako je Alana i bilo među prvim nositeljima imena Hrvat ili ako su ga oni izravno donijeli Slavenima bili su izuzetno malobrojni.

https://hrcak.srce.hr/file/332786

Osim što su Alani Hrvatima donijeli ime jamačno su donijeli i naziv župa, odnosno župan koji je nastao od istočnoiranskog izraza *fsu-pāna (pastir) te naslov bana istog podrijetla (perzijski -pān, avestanski pān – čuvar, zaštitnik) što je bio dio naziva u Partskom i kasnije Sasanidskom Carstvu za neke vojne činove (marzbān, paygosban, pushtigban salar).

3. pisani dokazi

Prvorazredni izvor iz toga vrjemena i prostora su dvije Tanajske ploče iz grčke kolonije Tanais u blizini današnjeg ruskoga grada Rostova na Donu kraj obale Azovskoga mora koje su nastale na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće. U to vrijeme grad je bio nasljen Grcima, Sarmatima i Gotima a ploče su nastale prilikom obilježavanja gradskih javnih radova te se u njima nabrajaju imena zaslužnih dužnosnika u gradskoj vlasti, između ostalih i nekoliko osobnih imena istočnoiranskih Sarmata koja sadrže hrvatsko narodno ime – ΧΟΡΟΑΘΟΣ, ΧΟΡΟΥΑΘ[ΟΝ] i ΧΟΡΟΑΘΟΥ, točno usred razdoblja kada se odvajaju dvije hrvatske haplogrupe i iransko ime prelazi na Slavene.

https://hrcak.srce.hr/file/45095