HERCEGOVAČKA GANGA JE HRVATSKI FOLKLOR ZA HRVATE ISTO KAO ŠTO JE PERJE ZA PTICU BEZ KOJEG PTICA NEBI BILA PTICA

Naletih na ovo gdje se i naša Bobanova Draga spominje i Markočevići. Šta ti znaš o ovome?
Pozdrav. Bog! Mile, Milan Boban, Gabrića.

Tomo: Sastali smo se za jedan mali razgovor, o gangi, o njezinu nastanku i svemu onome što je važno za gangu. Jako mi je drago da ste došli i na početku bi molio da se predstavite imenom i prezimenom:

Jure Begić, Jure Tomić, Stipe Jelić, Ljubo Begić, Ivan Sesar

Tomo: Gospodo, još jednom hvala što ste došli. I odmah ćemo krenuti na posao. Dakle, ganga, šta vi mislite o nekim teorijama. Najprije ćemo o starosti. Čitao sam različite teorije, čujmo vaše teorije. Kada je ganga nastala i otkud potiče?

Jure B: Ljudi koji su pisali nešto o gangi dosad i ono što sam ja pročitao, nije baš precizno terminirano gdje je nastala ganga i kada je nastala. Jedino po nekakvim predanjima koja su išla s koljena na koljeno imao sam prigodu čuti da i nije tako stara, možda nekakvih stotinu godina, dakle s kraja 19. stoljeća. Po nekim teoretičarima gange njeni se prvi začeci javljaju na prostorima Imotske krajine s kojih se širila prema zapadnim djelovima Hercegovine gdje i danas obitava, južno do doline rijeke Neretve, sve do Stoca i Neuma, zapadno do iza Sinja do nad Split, sjeverno do Livna, Tomislavgrada, Rama, Kupres. To bi bio taj prostor na kojemu ganga obitava. Ganga kao vrsta izvornog pjevanja i danas se može naći tu. Na ovim se prostorima svugdje jednako ne njeguje. Daleko se više njeguje ganga u Grudama, Sovićima nego li u Livnu. Daleko se više njeguje i intezivnije pjeva u Širokom Brijegu, Posušju, Bobanovoj Dragi nego li u Stocu. Jer na ovim graničnim prostorima dolazi do mješanja kultura.

Tomo: Jedno malo podpitanje; na ovim prostorima živi i stanovništvo koje nije katoličko, ne samo Hrvati. Da li je ganga karakteristična samo za hrvatski narod ili jepivaju, na primjer, Srbi kojih ima u Imotskome ili Muslimani u Ljubuškome?

Jure B: Mislim da bi to mogli bolje od mene odgovoriti starije kolege Jure i Stipe.

Jure T: Što se tiče mene, ja sam se prija družija kroz svoje vrijeme s nekima s područja Imotskoga, dok sam radija u Njemačkoj, s nekim pravoslavcima. Oni to ili ne prihvaćaju ili to djeluje kao da nije njihovo. Isto tako i na istočnoj strani prema Neretvi s muslimanima pogotovo. To jedino ako bi nekoga nagovorili.

Tomo: Dakle moglo bi se reći da je ona karakteristična za hrvatsko stanovništvo s ovoga Dinarskoga područja.

Jure B: Čisto je hrvatska pjesma, najhrvatskija od svih. To može biti i zaključak.

Jure T: Zato je nismo smjeli pjevati dugo jer je čisto hrvatska. Uvik smo bili karani i ugašivani.

Tomo: To je meni gospodin Sesar i prije ovoga razgovora rekao da je ganga uvijek bila karakterizirana kao nešto ustaško, nacionalističko?!?

Jure B: Političke prilike u dobroj su mjeri doprinjele nestanku i zatiranju gange. Prije svega, imali ste prilike gledati neke partizanske filmove u kojima je obavezno pojavljivanje ustaša pratila i ganga. S tim se je željelo žigosati, osuditi, izrugati i izbrisati je. Osim toga zna se kakav je bio taj odnos prema gangašima, koji su bili posebno obilježavani čisto iz političkih razloga. Druga stvar, može se shvatiti što je netko četnički nastrojen i orijentiran protiv gange ali je vrlo teško i žalosno shvatiti da je bilo i onih Hrvata koji su se radi poltronstva ili udvaranja, podilaženja ili pak bolesne ambicije počeli stiditi gange. To se naročito odnosi na intulektualne krugove, zbog političke funkcije, državne ili društvene. U dobroj mjeri to je negativno utjecalo na mlade, na njihov odnos prema toj pjesmi. Ja i danas tvrdim ako mislimo sačuvati gangu, ako želimo da opstane, ne smijemo očekivati da će se ona pjevati samu u najruralnijim mjestima i najudaljenijim selima od općinskih centara kao u Podbablju kod Imotskog ili Rakitnu kod Posušja,  je li to Veljaci, Šipovača u Ljubuškom. Morala bi se pjevati u općinskim centrima, trebali bi je pjevati ljudi koji nešto znače u gospodarskom, kulturnom ili političkom životu jednoga kraja, prosvjetni djelatnici. Ljudi koji dođu do funkcije nemaju uvijek vrimena da je pjevaju ali bi je trebali pjevati bar u prigodama, za Božić, za Veliku Gospu na nekakvim svadbama. Mislim da bi je tada mladi daleko lakše i bolje prihvatili.

Tomo (komentar): Kao jedan od naših narodnih obilježja na ovim prostorima mislim da bi se i država trebala pobrinuti poticanjem KUDova na ovim prostorima, da bi se mladi aktivirali. Ali vidim kako to nije baš tako. No, recite mi kako vidite danas stanje gange. Je li se više piva, manje? Je li proces zatiranja gange bio uspješan ili ona opet dobiva na svojoj vrijednost?

Jure B: Evo ovako, ganga je dosta zatirana. Političke su se prilike sada promjenile. Političke su prilike doprinjele da smo mi u jednom razdoblju, od 1957 do neke, imali strašno raseljavanje naših područja. Što bježanjem preko granice, što s putovnicom. Ona je tada nestala, ljudi koji su zbog političkih, ekonomskih, socijalnih i drugih razloga odlazili odnjeli su sa sobom i taj dio kulture. Ovi koji su ostali polako su je prestajali pivati; što iz stida, što zbog toga što nemaju supivača, što zbog razvoja tehnike, civilizacije i tako dalje. Dominacije televizije, nametanja drugih kulturnih sadržaja! Danas npr. u svatovima ne pretendiramo da to bude dominantna pjesma, ali želimo da se otpjeva 5-10 ganga, nek’ se zaganga, nek’ se zna da postoji, nek’ se ne mrzi, i to je dovoljno. Mislim da u posljednje vrijeme u posljednjih 10tak godina  što kroz razvoj KUDova koji samo u našoj županiji ima desetak, što kroz kazete i preko snimljenih materijala, zahvaljujući posebice i radijima, posebno vašem (Radio Grude) koji tu daje jedan veliki doprinos u popularizaciji slušanja, vjerujem da ste se i vi u to mogli sami uvjeriti da postoji dosta ljudi koji Vam se javljaju i žele čuti gangu i napojiti svoju dušu. A i mi smo se nedavno imali prilike uvjeriti na promociji našeg CD na kojoj je bilo nekoliko grupa mladića (12-13 godina) iz Mostarskog Graca ili nekoliko njih iz Posušja, Gruda, Sovića… Javlja se zanimanje i želja da se ta pjesma ponovno pjeva. I već dosta dobro to interpretiraju, oponašaju nas starije i različite vrste pivanja.

Tomo: Ajmo se ponovno okrenuti samoj gangi. Zanima me kako stariji gangaši kad čuju neku gangu naslipo znaju odakle dolazi? Reći će: ova je iz Drinovaca, iz Sovića. dakle, ima nešto u toj gangi po čemu se ona može razlikovati. Mene zanima koji je to element, što je to u gangi po čemu se ona može razlikovati od mjesta do mjesta (od područja do područja)? Da li je to izbor teksta, da li je to melodija, da li je to način pivanja glavnog pjevača, kako on upada, kako je siku?

Stipe: Ja se isto dugo zanimam za gangu. Pivao sam s raznoraznim ljudima iz raznih općina. Sad imaju gange, specifične čak i od nekih ljudi koji više nisu ni živi. Recimo Perkanovićev način: započimanje s bacanjem kape u zrak, i ono dokle se imalo dobrih zubi škrinit zubom, i ovu što piva on jednu gangu Kad pođeš uz Bosnu to je njegova. I ta ganga kaziva kad pođeš trbuhom za kruvom da ne bude ona žalosna, da je se povede (njegova divojka). Sad su se gange proširile, puno je viši izbor ganga. Nešto se novoga izmišlja. Ima jedna specifična ganga iz Drinovaca koju je piva pokojni Frano Perkanović. Bila je kod nas ganga u Sovićima, pođimo sad od Waltera, puno je više prije bilo ganga u Bobanovoj Dragi, iz Šimića  ili iz Lukovca. Sad se tu malo zapostavilo. Sad smo mi društvo na višoj razini, najprije HKUD , pa se osnovalo i u Posušju, nas je pet-šest koji ne odustajemo od toga. Dokle ćemo to moć propagirat ja ne znam ali mladih ima puno manje koji se javljaju, ali mi ne odustajemo od toga. Ja znam kad gangu zapiva Jure jedan ili drugi ili Walter, moj pajdo, ja to odma pripoznan, to su nezamjenjivi glasovi.

Tomo: Šta čini ono u gangi da možeš reć’: e, ovo je sovićka! Je li postoji poseban tip gange koja je sovićka, koja je posuška, podbabska???

Jure T: Svakako način vođenja onoga ko pjeva, a i oni koji ga prate, po melodijama možeš razlikovati. Mi smo ovdje, recimo konkretno Jure Begić, on obuhvaća sve te gange. Mi za njim pratimo. Čim on počme mi znamo dal’ će to biti belevarska, ili nainska, bekijska.

Tomo: Kako je ti možeš pripoznati kad on počne? Kad ti odganga neku novu, da li je možeš pripoznati prema riječima ili po melodiji?

Jure T: Ništa prema riječima jer taj tekst kruži svukud skoro isti. Taj tekst ti upotrijebi svaki, ali po melodiji je možeš pripoznati.

Ivan: One su tako obilježene. Mi kažemo: Jure aj` nam zapivaj jarsku, ajde nam zapivaj drinovačku, ljubušku, goričku, bobanjsku… One imaju svoje nazive.

Stipe: Ali starinske gange su bile sasvim slične svugdje. Recimo pođimo iz Gruda, Drinovaca, Posušja.

Jure T: Tada su se dijelile samo na tri glavne grupe: Donja i Gornja Bekija bio je jedan način pjevanja. Naija – ljubuški kraj i istočno su pivali svoju pismu, a Belevarija je bilo Široki Brig  i dio Brotnja.

Tomo: Ali velikih razlika između ganga nema, to su sve sitnice, nije velika razlika između imotske i posuške?

Jure T: Nema velikih razlika, ko zna pjevat , ako je dobar, on će pjevat svaku.

Ivan: Prija se znalo gangu iz nekog sela, selo je pivalo samo svoju jednu gangu jer nije se ni odalo na široko. Mi se danas sastajemo pa znamo za različita pivanja. Prija je netko znao samo jednu, svoju gangu, ali danas se repertoar proširio na puno veći izbor.

Tomo: Čuo sam jednu staru priču da ona ganga koju su prije pivali u Bobanima (Bobanova Draga) ne pivaju više po starinski, hoću reći kako se sve to izmišalo i pretumbalo?

Stipe: Je točno, prije se u Bobanima karakteristično pivalo, ali se u njih to malo ugasilo. Ja se svratim ponekad, ali je malo ljudi s kojima danas mogu zapivat. Možda Markočevići kada dođu doma, kad se sastanu, s njima se može zapivati. Eventualno kad je dernek, Sveti Ilija onda se može ponovno zapivati ali nažalost sve se to pomalo gasi.

Tomo: Gospodin Begić vi ste htjeli nešto reći?

Jure B: Htio sam reći kako razlikovati bekijsku od nainske, belevarske, imotske, duvanjske. Ovo bi mogle biti neke globalnije podjele, unutar njih postoje još uže podjele. Spominje se Bobanjska, pa Gorička, Drinovačka. Ovdje na području Gruda ili kod nas u Posušju postoji jedan način pjevanja dok Zagorje, Zavelim, Podbila, Rastovača drugi način, daleko sličnija Duvanjskoj gangi jer gravitiraju tome kraju. Gorička ganga ima više sličnosti imotskom pivanju jer gravitiraju tom području. Donji djelovi Posuške općine isto tako imaju različitu gangu, selo Lipovice bliže je grudskom pivanju, a Begići opet sasvim drugo, mada su to dva susjedna sela. Što je još od bitnih obilježja za prepoznavanje gange: grudska, sovićka, posuška pa imotska što se tiče visine tonova tu je to. Grudska ganga (bar starija, jer poslije je došlo do mješanja, pruzimanje tih pjevanja) ima kraće pjevanje, manje se priginja (koje izvode gangaši, a ne pjevač) i nisu tako izražene u dužini trajanja ali su prinaglašene u muškosti i ne priginju se na svakom izgovorenom slogu riječi nego se nekada izgovori i cijela ili dvije riječi pa se tek onda priginja. Dok je za najinsku i beleversku gangu karakteristično priginjanje na svakom izgovorenom slogu isto kao što je u notnom sustavu to karakteristično, da se označava svaka nota svojim znakom, tako da bi njihove gange bilo lakše označiti u notama negoli na primjer grudsku, imotsku ili posušku. Najinska i belevarska imaju izrazito više tonove koje pjevaju tako da se većina gangaša teško uklapa, teško se mogu prihvatiti tih visina. Jure, Stipe, Ljubo i Ivan prihvaćaju sve te vrste ganga jer imaju izuzetno dobre glasovne sposobnosti, dobra pluča, glasnice i sposobni su. Ali ipak nekada treba velika visina koja naprimjer treba u pivanju Knešpolja, u okolici Blata. Ova najinska je za nijansu blaža, ali je teška i karaktreristična po svojim tonovima. Na prostoru Duvna, jugozapadni dio i zapadni dio općine Posušje je izrazito brzo pjevanje, takorekuć rafalno priginjanje, kraće gange. To bi bile najznačajnije osobine po kojima se pripoznaje ta ganga i odakle je. Recimo tako ako prolazite pored gostionice, a da ne vidite tko unutra pjeva znate odakle su pivači.

Tomo: Šta bi bilo karakteristično za jednog dobrog gangaša, jesu li to dobra pluća, boja njegova glasa, smisao za takt, smisao za harmoniju? Šta čini gangaša dobrim pjevačem?

Ljubo: A šta da ti kažem. Ja gangam od svoje trinaeste godine, a sada mi je priko 60 godina. Kao gangaš moraš imat prvo dobra pluća, a isto tako i dobru boju glasa. Jer ako ti se boja glasa ne slaže s drugim to ne ide, to je naporno. Ali ako imaš dobru boju glasa to se podesi, složi i onda to bude dobro. Mora se gangati iz grla, ako ne, onda je to dubinski, e onda je ganga naporna.

Tomo: Vi pivate u crkvenom zboru. Je li mora gangaš imati iste karakteristike kao i tamo da zna te note, harmoniju, osjećaj za takt. ili je to baš iz srca?

Ljubo: Ti kad si u zboru pjevaš i gledaš te note, a ovdje ti imaš svoj sluh, slušaš druge pjevače i po njima pjevaš.

Tomo: Kad već znaš u note, je li istina da se ganga ne može notno zapisati?

Ljubo: Ne, ne!

Tomo: Dakle to je ipak istina.

Ivan: Ja mislim da su tri glavne karakteristike dobroga pjevača. Prvo je njegovo grlo, pa onda sluh, a tek onda pluća. Ako su pluća slabija i kraću će pivat, ali ako nema sluha i grlo neće pivat ni jednu. Triba imat dobar osjećaj.

Ljubo: Triba imat i sličnu boju glasa. Ako nema to je onda teško.

Jure B: Ja bi još nešto dodao, šta je najosnovnije da bi netko mogao biti dobar gangaš. Potreban je i genetski faktor koji je veoma bitan. Ganga je pjesma koja se pjeva po osjećaju bez notnog sustava. U većini slučajeva prenosi se po lozi. Tamo gdje su postojali dobri prethodnici, preci bili dobri tamo će i novi izdanci biti također dobri. Iako to ne mora značiti, nije izričito pravilo. Zatim tu je i fizička kondicija. Najbolje se pivalo dok su momci kopali, pješačili na sijelo, kresali grm i ja osobno uvijek poslije napornog fizičkog rada, uz zdravo objedovanje i uz dobro vino. Najbolje se zapjeva kad se čovjek fizički dobro osjeća. To znači da bi uz ovo što smo naveli glasne žice, pluća, sluh, dijafragma, trbušni mišići – sve sudjeluje u gangi, i fizička kondicija je važna za ovo pjevanje. Nekada znamo stajati i po 15 sati na nogama, ne sjednemo i samo pjevamo. Ima ganga koje su po dužini trajanja po skoro pola minute. Koliko puta tu čovjek ostane a da ne udahne čist zrak. Za to mu i mozak treba biti zdrav i krv puna kisika da bi izdržao inače bi se onesvijestio.

Tomo: Recite mi kad smo već kod fizičkih predispozicija, to me je isto zaprepastilo, gangaš ganga cijelu noć a nije promukao, to mi nije jasno? Je li to zbog posebnih tehnika? Ja li to zbog posebnog načina pjevanje gange?

Jure B: Recimo nogometaš koji je pripremljen može izdržati i stopedeset minuta, isto tako i pravi gangaš. To je izdržljivost. Ima ljudi koji mogu otpivat pet puta i ne može više. Svak’ može ostati bez glasa, gangaši osjete kad su glasne žice preopterećene. Recimo ako u toku večeri promjeni različite nejednake glasove i gangaše različite visine, boje glasa i dužine  pjevanja i tako dalje izdržljivi izdrže, ali slabiji ne. Ova je ekipa puno puta to izdržala i kad bi svanulo, u zoru najbolje zagangali. Stariji gangaši imaju veliko iskustvo što znaju čim hladiti glasne žice, da ne ostanu suhe, uvijek pomalo vina, ne previše hladnog.

Tomo: Kad već spominjete vino, zanima me druženje. Koje su to bile prilike kada se je gangalo? Da li je to samo bilo u gostionici kada bi se malo popilo? Je li ganga povlači sama sa sobom druženje ili druženje povlaći gangu?

Ivan: Tko je stariji, ko koga vuče.

Jure B: Sada je ganga razlog za sastajanje ljudi dok je prije bila popratna pojava, bila je svakodnevna pojava. Jer se pjevalo i na ulici i na sijelu, i na derneku, prije i poslije mise, u putu i na povratku do crkve i kod kuće . I poslije kopanja i najviše kod ovaca.

Tomo: .ima prilika kad se ne pjeva, u korizmi ili kad ti umre netko od bližnjih.

Jure T: To je način pjevanja koji je pun veselja i čovjek to ne može ni u kojem slučaju izdržati ni učiniti ako je nesretan, nervozan.

Stipe: Ona i liječi ponekad.

Tomo: To mi je rekao Walter: Dvadeset godina mi je dala ganga.

Stipe: Ali u korizmi ne piva ni drugih pisama.

Jure T: Nije veselje, ni drugih pisama kad je muka Isusova, postoji poštovanje, rešpektiranje, prema vjeri. Jednom smo mi ovdje snimili i kontanje Plača (muke Isusove) koji se u to vrijeme odigravao. Divojkama je to služilo kod čuvanja stoke, kad iđu po vodu. Ispada kao pjevanja, ali to je žalosno pjevanje, nije to pjevanje veselo.

Tomo: To je gospodin Begić meni doveo tri žene iz Bova pa su pjevale Gospin Plač.

Jure B: Vi ste prvi radio koji je to snimio, a bilo je puno pozdravljeno, bila je dobra reakcija slušatelja. Možemo nastaviti našu suradnju i dogodine.

Tomo: Kad smo već spomenuli; Kakvo je to pivanje Gospin plač? Ima elemenata gange?!?

Jure B: To je tekst koji se kanta, konta u korizmi, to je vrsta pjevanja, ali žalosnog pjevanja. To je vid molitve, kantaju su muke Isusove. Ta pjesma kad se pjeva, lica i ambijent su ozbiljni, nema cirkusa, užitak je to slušati. Nosim uspomene prije tridesetak godina kad se cure poslije Križnog puta u sumrak vraćaju i kantaju od crkve do kuće.

Tomo: Ja sam čuo više različitih vrsta tog plača.

Jure T: Ima kantanje, ima i pjevanje plača. Pjevanje se pjeva lagano i ima razmak između riječi a kantanje je kao da brojiš, kao da čitaš.

Jure B: Ja bih se vratio na vaše pitanje – kad se pivaju gange. Stipe i Jure su rekli da se ne piva u korizmi. To se prije daleko više poštivalo ali i danas se stvarno u velikom tjednu ne ganga nikako. To bi stvarno bilo ružno za čuti. Ima još jedan period koji je više osobno vezan za pojednica: u slučaju smrti člana uže obitelji pjevač ne pjeva godinu dana. Jedan običaj koji je dosta star. Lakše je mjenjati u saboru zakone nego ove stare običaje. Iako je svakome to jako teško, oni to ispoštuju, ali ljudima koji žive u gangi i pjevaju gangu to je strahovito teško izdržati. U tim obiteljima čak se tišina od godine dana ne ispoštiva, prvo počmu sa slušanjem informativih emisija, pa onda malo djeca hoće glazbe, televizije, pa malo pomalo sve se to vrati na svoje… ali prema gangi vrijedi onaj starinski zakon nepivanja. U ovom je sistemu ganga ipak najviše zakinuta, malo je odnos previše strog i ja bih i ovim putem apelirao na ljude ako vide gangaše koji trideset, četrdeset godina pivaju i ako u petom, šestom misecu žalosti zapivaju da imaju obzira prima njima, da mu ne zamire. Ja imam svoju teoriju; ima način poštovanja živih i način poštovanja mrtvih i oca i majku i brata i sestru i svoje dite. Živi na pošteni način i poštuj pažnjom, darivanjem, posjetom, a mrtve kićenjem cvijeća, molitvom i obilaskom groba, plaćanjem misa.

Tomo: Rekli ste da je ovaj period za gangaša jedan strašan period, zanima me što je to u gangi što to gangašu (čoviku) ne da mira? Čitao sam na primjer u knjizi od Mijatovića da čak i kod intelektualaca koji su porijeklom iz ovih krajeva, koji su zavoljeli i druge vrste glazbe, klasičnu, zabavnu itd, stavljaju sve to na stranu, a ganga je ipak ono što ih najviše privlači i zaokuplja. Zanima me koja je to čudesna moć gange, kako je to sve skupa povezano?

Jure B: I mi, neposredni sudjelovatelji, smo se više puta upitali što to ljudi tako strastveno proživljavaju. Nije nikakvo čudo da u prigodama gdje se pjeva ganga ljudi toliko opuste i popiju koju čašu vina više i razvesele. To je jedna neizmjerna ljubav, ta pjesma raduje što jednostavno želi još na neki način poboljšati svoje raspoloženje. Ganga je karakteristična svojim mjestom postojanja, vezana s mentalitetom ovih ljudi između Cetine i Neretve, zbog osjećaja da je proganjana, zbog sjećanja da su u drugom ratu i posljednjeg nestali mnogi gangaši. Kad se zbog socijalnih prilika selilo nostalgije je bilo, i onda, a i sada kad se zapjeva u inozemstvu to su neviđene ovacije. Mislim da je to jedna genetska pjesma koja je u krvi.

Tomo: Da vidim to i kroz svoj primjer, ja nisam bio predodređen za gangu – nisam je slušao dok sam bio mali jer sam rođen i živio u Njemačkoj, ali se jednog dana nešto probudilo u meni.

Jure B: Gangom se razgovara s djevojkom, s roditeljima, s krajem, punicom, puncem, prijateljem, neprijateljem, u desetercu najčešće nekad u sedmercu se razgovara, iskazuju se poruke. Nekad ima i poetike i te kako velike u tim pjesmama koje obični, često nepismeni puk sroči. Moj je jedan dobar prijatelj Iko Šućur  nedavno u intervju za Slobodnu i Imotsku Krajinu (novine) kazao da ganga zna biti ružnija od đavla, a i ljepša od divojke. Tako i u gangi ako se nešto hoće dotjerat, da ima skladnih tonova, ona nikome ne smeta. Bili smo u prilici da smo je pjevali u dalmatinskoj Zagori, u Skradinu, u Kanadi, Italiji, Njemačkoj, Francuzima, Englezima, u Americi, ljudi su je tako dobro prihvatili, zanimali se za nju, tražili kasete i rado nas slušali. Nije odbojna za svakoga. Ali ja tvrdim ako se emitira kao što je to bilo u sapunici onda je to antipropaganda pjevanja i gange. Onda je to jedno urlanje i deranje, jedan nesklad. Tamo gdje je sklad tonova, one kategorije koje svaka pjesma ima, i duljinu i visinu trajanja i sklad glasova tamo je i dobra ganga. Tvrdim vam da su glasovi kakve imaju Ljubo, Ivan i Stipe većinom u kategoriji tenora, mogli su biti vrhunski pjevači. Zato kažem ganga dira u srce ali dira samo dobra ganga, mi smo se to tisuće puta uvjerili. Nama je uvijek bilo veliko zadovoljstvo kad osjetimo da nečiju dušu napajamo našom gangom. To nam je i prava plaća za naše pjevanje. Mi smo proveli i noći i dane na dernecima od  Metkovića do Kupresa, Rame, Splita, po svijetu svugdje po Slavoniji, po cijelo Hrvatskoj  u raznim prigodama od svadbe, krštenja, krizme, do vjerskih blagdana, svetaca zaštitnika župa na političkim skupovima, sportskim, uvijek smo bili počašćeni i nikada nismo žalili ni truda, ni troška, ni izgubljenog vremena, ni odvojenosti od obitelji ako smo vidjeli da smo ugodili ljudima u dušu.

Tomo: Dakle i za nenaviklo uho ako je skladna ganga, svak’ će je primiti. Ja sam mislio upravo obrnuto.

Ljubo: Ovo što Jure kaže da se osjeća dobro kad nekome ugodi. Bili smo ja i Jure na Križevcu i zapivli smo. Došla je jedna gospođa i rekla nam ajde zapjevaj još jednu, vaša ganga dvanaest bolestiju liječi. Prava je ganga bez razlike dobra, ali ako je ona dođi mi odi mi tu niko ne sluša.

Jure B: Što se tiče odnosa prema gangi naš je jedan širokobriježanin Ante Kraljević u svom tekstu napisao.

Ivan: Isto tako kad je Careras gostovao u Međugorju dobio je na dar video kasetu običaja ovoga kraja. Kad je stigao do gange kazao je navodno da je to ono pravo, to je to što vrijedi. Neki su komentirali da je to slično jer i jedno i drugo su velike visine, visoki ton se pjeva. Tko to razumi taj voli, baš kao i operu.

Stipe: Nije to lako ni pivat. Triba imat sve predispozicije i glasne žice.

Tomo: Kako se uči ganga? Rekli su mi to ideš na brdo pa se dereš, izgleda da nije to baš tako. Kako se prije učila ganga ? Da li je potrebno da se mladi uče sa starijima ili kako?

Ivan: Ja se i ne sjećam kad sam počeo gangat. Dvije čobanice malo starije od mene naučile su me.

Jure B: Mi imamo jedan dobar primjer momka koji je veliki zaljubljenik u sve vrste narodnog izvornog stvaralaštva. To je Tomislav Kovač Strukić. On i gusli i dipli i svira lijericu, ganga i kao folkloraš dosta izučio nošnje, on će sam kazati, a solidno piva, da je naučio gangu s kazete. Ima urođenog genetskog osnova i uz to ljubav i jedno uporno slušanje i evo naposlijetko dosta dobro pjeva.

Tomo: Je li vi možete jedno mladom čovjeku kojeg prvi put čujete odmah reći: ti nikada nećeš biti dobar gangaš ili ti možeš?

Jure B: Možemo!

Tomo: Dakle nije ganga nešto što se godinama dograđuje?

Jure B: Predispozicije se primjete odmah. Malo je onih koji pokušavaju ako nemaju onog urođenog.

Stipe: Dosta se toga može utrenirati. Glasne žice se mogu razvijati, treba imati velik raspon glasa da se može spuštati na skaline (stepenice) kako mi to kažemo. Može se to svakodnevnim treniranjem dotjerati, ali predispozicije moraju postojati.

Tomo: Je li u svitu postoji nešto slično kao ganga ili je to baš karakteristično za dinarski dio Hrvatske? Čuo sam priče da u Ukrajini postoji nešto slično.

Jure T: Mi smo čuli da Irci imaju nešto slično gangi, neko svoje izvorno pjevanje.

Jure B: Vratimo se malo pitanju kad je nastala ganga, kad je mogla nastati, koliko je stara na ovim prostorima? Mislim da smo rekli da nema čvrstih dokaza, zapisa. Postoje priče da je na ovim prostorima stara stotinu godina . Imao sam priliku čuti od starijih ljudi da je negdi oko 1900 godine. Nešto slično tvrdi i Ante Kraljević koji kaže kad smo promovirali našu kasetu da je ovo prava prilika za proslavu stogodišnjice gange. Kako je nastala? Kraljević kaže da je brojkavica starija od gange, tu se samo izgovaraju riječi. Pjeva se, postoji prvi glas koji izgovara i ostali glasovi koji izgovaraju. To je karakteristična bekijska pjesma, posebna za muške, posebna za ženske. On smatra da je ganga moglo nastati najvjerojatnije kad se pjevala ta brojavica kad je netko počeo neartikulirano izgovarati slog iz glasa, određeni slog, i to se ljudima izgleda svidjelo i tako su počeli. Inovacije u gangi su dovele do njene raznovrsnosti, stariji nisu tako gangali, tonski raspona bio je daleko manji, daleko kraće, manje raznovrsno.

Tomo: Je li možete vi pratiti da li se ganga još uvijek razvija?

Jure B: Da.

Ivan: Isto kao i autoindustrija, uvijek nešto novo, mi smo puno tu isto tako učinili i razvili.

Tomo: Dakle mislite da se razvija, da nije ista kao ona prije trideset godina? To mi jevažno kao činjenicu znat.

Jure B: Unazad kojih 25-6 godina kada je ona stvarno bila ugrožena počela su okupljanja. Mi smo Posušani u tome bili najnapredniji kad je u pitanju druženje. Počelo je to od manje grupe mi ovdje i još nekoliko ljudi iz Gorice pa se širilo s prijateljima koje je svak od nas pozivao. Tako da smo mi neformalno, bez statuta imali društvo gangaša i na nekakvim sjelima nas je znalo biti i po 200. U svim tim prilikama postoji nacjetateljski duh, jer svatko želi pokazati nešto više, isto kao i kod šijavice ili nogometa ili buća tako i u gangi svatko želi pokazati nešto više.To je dalo jedan pozitivan momenat u razvoju i napredovanju gange. Onda je počelo tko će ljepše zapjevat, čija će biti tonskija, zvučnija, raznovsnija, glasnija, ljepša, duža.i s tim jedruženjem počelo i prenošenje gange. U našem se kraju nikada nije tako raznovrsno pjevalo. Ali isto tako i na drugoj strani u Drinovcima, u Sovićima, u Jarama, Ljubuškome, Kočerinu, Knešpolju. pjevaju se te iste gange iz našeg zajedničkog druženja koje je preraslo u prijateljstvo s kojim smo se i vezali. Kad je dernek u njegovoj župi mi smo tamo, kad ima svatove mi smo tu i oni kod nas. Mislim da toga ranije nije tako bilo, u takvoj mjeri. Naprotiv, ganga je znala u prošlim vrimenima, prije nekih 30-40 godina kad su se momci manje kretali, biti povod velikoj tučnjavi, svađi. Izazovna pjesma bi to izazvala, da bi u posljednje vrijeme ona postala sinonim pomirbe, ljubavi, poštovanja i druženja.

Ivan: Čak toliko smo povezani da se rijetko uzimaju djeca gangaša, oni smatraju da smo mi toliki prijatelji da je to grijota, mada bi mi to ipak volili.

Tomo: Svjedoci smo u posljednje vrijeme (zadnjih deset godina) pojave velikog broja festivala ganga. Od nekih sam čuo da je to dobro. Da li bi se od vas moglo čuti da i vi to pozdravljate. Mada se od drugih čuje da im nije drago zbog toga što se tamo dijele nagrade za prvo, drugo treće mjesto, i da je to razlog što se zametnula svađa između gangaša. Da li bi mogli reći da su ti festivali jedan od vidova koji bi gangu mogli ponovno vratit u narod?

Jure B: Ganga je jedno pučko pjevanje, za veselje u masi. Tamo gdje ima struje i dizel motora kao danas na dernecima nas to odgoni i onemogućuje nam pjevanje gange. Tamo gdje je primitivna muzika koja se čuje, kako bumbaju uvijek u istom taktu i tonu sa toliko decibela da ubije u ušima svu muziku tu ne možemo pivat. Mi smo ove godine bili onemogućeni u Gorici gdje smo otkad pamtimo dolazili na Stipanjdan u pokojne Matije i u njenoj gostionici ispod odrne. Tu ljudi iz Njemačke i čitavog svijeta dolazi, puno ih dolazi tu radi gange, a oni su stavili tri ringišpila i preglasnu glazbu da se ne može na pola metra razgovarati. Mi smo bili primorani se povući.

Tomo: Da li bi se moglo reći da je vrijeme da ganga tako s nekih derneka prijeđe u neke festivale, jednodnevna druženja kojima će ganga biti jedina svrha, da prijeđe iz gostionica u kulturnoumjetnička društva?

Jure B: Ganga je pučka pjesma. Nju treba njegovati i pjevati na način kako se to nekada pjevalo. U vezi festivala i nagrada. Ja i Jure (Tomić) smo puno puta nastupali na našoj nekadašnjoj međunarodnoj smotri folklora Zvuci s kamena u Posušju. Nas dva smo se osobno zalagali da se te nagrade jednostavno ukinu. Mnogo smo puta osvajali prva mjesta, ali smo bez obzira što smo mogli osvajati i na drugim mjestima nismo htjeli dolaziti na mjesta na kojima su se djelile nagrade. Nismo željeli da to ubije draž nastupanja jer svak misli da je njegova pjesma najbolja, svakome je drago nastupati. Tako da odkada smo to isposlovali od tada je i zaživilo pravo druženje. Neprijatno je bilo. Nitko od nas ne živi od toga, ne bavi se svakodnevno, to nam nije izvor života, bavimo iz ljubavi prema tom, kad imamo slobodnoga vremena, kad je prigoda derneka, bez ikakve nagrade. Nije u redu da zbog toga što neko kaže da sam ja bolji ili da je on bolji moje prijateljstvo s drugima poremeti i prekine. Većina ljudi na to nije mogla zgodno gledati pa smo isposlovali da bude bez nagrada.

Ivan: Mi mislimo da je ganga za dernek, ali nisu ringišpili za dernek. Ganga je uvijek bila na derneku.

Jure B: Djeca idu na ringišpil radi vrćenja. Kojemu je do vrćenja njemu ne triba pisma, on će doć ovako ili onako. Trebalo bi se ringišpil smjesti na određenu daljinu i prikiniti s bučnom glazbom.

Tomo: Ovo bi mogao biti apel na organizatore derneka neka malo pripaze kod organizacije?

Jure B: Ilijino Brdo je velika pučka fešta, narodnih športova, igara i bikijada, puno šatora, puno svijeta, ali vam tvrdim da tu nikakva osjećajna pjesma ne može doć u obzir pored stotine agregata koji trebaju osigurati struju za šator ili da okriću ražanj s janjcima. To se jednostavno dalo organizirati da se lociraju s druge strane ograde, dislocirati ih, odamknuti ih daleko i nek tamo pale agregate. Ovo je apel zbog svih gangaša i naših derneka da se organizira tako da bude i gange  i djeci ringišpila i janjaca i opet da svi budu zadovoljni.

Tomo: Dakle, moglo bi se reći da bi s ovom nekulturom mogla doći u pitanje i sam bit derneka i starinskog načina života i običaja koji postoji radi naše vjere koja je od starina. Ali kako smo sad došli u vrijeme brze zarade.

Jure B: Mi smo svjesni da je čovjek evoluirao u obrazovnom, kulturnom, u sociološkom i svakom drugom pogledu, a isto tako su evoluirali i derneci i tradicionalna okupljanja po bilo kojem osnovu. Mi se tome prilagođavamo. Sasvim je normalno da imamo maksimalno razumjevanja prema tome. Znam kada sam s materom išao na Veliku Gospojinu tada se zadovoljavalo s grumenom sira i nekoliko uštipaka i stat ispod drva u hlad. Međutim danas je drugovačija situacija. Danas, jedino ako nisi velika sirotinja, ne moš` ić na dernek bez da si uzejo kilo pečenoga ili cilo janje se nađe i tako je na svim današnjim dernecima. Tako nešto prati i naše planinske derneke koji su van urbanih mjesta: Keđara, Bile, Bare, Dabil. Svi kulturni sadržaji što podrazumjeva gangu, bećarac, izvorne instrumente, kola ne mogu se nadjačavati i nadglasavati s velikim pojačalima, prejakom glazbom ili zvukom dizel motora. Spomenuo sam Ilijino Brdo gdje ljudi zdušno dođu kako bi se opustili, odmorili i zabavili, da vide nešto iskonsko, ali mnogo ih otiđe nezadovoljno zbog buke. Oni od nas traže da pjevamo ali mi nismo u mogućnosti, bježimo od toga.

Tomo: Da li vi gangaši možete ponuditi neko riješenje.

Jure B: Sve se može riješiti. Ko najčešće pravi buku. U posljednje su vrijeme najveći problem ringišpili, njih bi trebalo samo dislocirati malo dalje, u protivnom odlazimo mi. Ako ne možemo mi tu, mi sebi nađemo prostor jer sebi za dušu pjevamo, a željeli bi i drugome ali ne možemo tako.

Tomo: Moglo bi se reći da će ljudi koji dođu na dernek biti uskraćeni za jedan dobar osjećaj.

Jure B: Janje bi se moglo peći stotinjak metara dalje i biti donešeno. Mi smo se nekoliko puta žalili ali izgleda da je u ovoj priči ipak važniji novac.

Tomo: Pri kraju našega razgovora želio bih se spomenuti svih starih gostionica, mista gdje se znalo da su se gangaši okupljali. Spomenuli ste Matiju u Gorici.

Ivan: Ja imam spomenuti Vukovina u Privalju i Ljudevita u Višnjici.

Stipe: Bilo je aktivno u Bobanovoj Dragi, u Jurke prije 40tak godina. Ima i sad s gornju stranu gostionica, ali više nije tako atraktivno. Kod Kuma u  Prlićin se isto pivalo, u Waltera naravno, pa u Kate Kordića vaktile, to je bilo davno. Pa u Čuture, Nikole Čuture doseljenika u Gorici, u Hajduka u Gorici na raskrižju prema Drinovcima.

Jure T: Prija se moglo zapivati u bilo koju gostionicu u kojoj se točilo piće. U današnje vrijeme je toga manje.

Jure T: I još jedno mjesto, jedno od starijih, u Mostarskom Gracu u Šubića, tu bude na Ime Isusovo puno ljudi. Tu se svi skupa okupimo i družimo. U Rakitnu kod Anića, kod Čurde, kod Antulje u Sutini. U Imotskom smo imali gostionicu na Kamen mostu kod Mare i gostionica na Pazaru (IMA).

Ljubo: Kod nas je Sveti Frano, mi smo kod Šandrovića uvijek pjevali a zadnji put nismo mogli jer je susjed doveo glasnu muziku i nije išlo pa smo otišli.

Tomo: Čuo sam da dolaze pevaljke s svojim pojačalima i agregatima, gleda se komercijala, čuo sam da su se ljudi razočarano vraćali s Keđare.

Ivan: Svake je godine sve manje svita, ove godine je bilo upola neg lani, upravo zbog toga. Ugasit će se dernek ako ovako nastavi.

Tomo: Možda će ti festivali i takva slična druženja, koji se sve više javljaju, postati neka forma gdje će ganga moći dalje živiti.

Jure B: Kada bi se osigurao ambijent i kada bi se gangaši mogli međusobno poštivati s više discipline. Jedna grupa dok pjeva drugi preglasno pričaju. To je nedisciplina gangaška a i nepoštivanje unutar naših gangaških pravila. Pravilo je dok gangaš pjeva ostali slušaju. A svak će dobit vrijeme kad može pokazati što zna i umije. Festivali su dobri kao što su Biorine, pa u Slivnu, to je dobro.

Tomo: I ovo što je bilo u Otoku (restoran u Grudama), gangaši su se sastali samo radi pjevanja.

Jure B: Samo nek nema nagrada.

Tomo: Možda bi nagrada trebala biti pečena janjetina , da svi imaju pojist i popit.

Ivan: Bit će zdraviji odnos i bit će više grupa.

Tomo: Eto to me podsjetilo, zanima me kako se gangaši gledaju međusobno. Da li je ta gangaška nedisciplina izuzetak ili je to isto koliko ljudi toliko ćudi.

Jure T: Osim pojedinaca svi se gledamo kao rodbina. To je takav tip čovika. Uglavnom je pravilo da se gangaši drže zajedno.

Jure B: Često sam razmišljao o gangašima i o sebi kao gangašu. Što je to što nas drži i okuplja zajedno? Veliki razlog je ljubav prema pjesmi ali ima i drugih razloga – ljudske osobine. Mi smo jedno neformalno društvo, neću prekoračiti cifru ako kažem da nas ima sigurno trista i do petsto i iz Imotske krajine i Hercegovine koji volimo zapivati i družiti se. Što me je često radovalo što sam i sam gangaš? Osjetio sam da su to veoma plemeniti ljudi čvrsta karaktera, ljudi skromni, samozatajni, veoma moralni, nisu bahati i veoma iskreni. To su radišni ljudi. Ako pogledamo socijalne prilike gangaša može se vidjeti da su to dobro situirani ljudi, normalno žive, imaju solidan život, a sve što je zarađeno dobiveno je u najvećoj mjeri teškim radom, znojem i trudom.

Tomo: Dakle ne može se reći kao u Slavoniji – onaj ko piva to je bećar, pije i nema ni kuće ni okućnice. Ganga dakle nosi nekakve pozitivne ljudske kvalitete.

Jure B: Ima i onih koji ne mogu izdržati naša pravila, il zbog žene, ili zbog toga što nije voljan potrošiti u društvu ili zbog drugih razloga, njega društvo jednostavno zanemari.

Tomo: Bilo mi je drago što smo malo popričali i nadam se da ovo nije zadnji put.

Jure B: Hvala i Vama, što ste i prije, a i sada propagirate našu stvar.

Tomo: Dobro, mislim da je nama svima skupa to zajednički interes, nemamo se mi što jedan drugome zahvaljivati kad nam je interes isti. Eeee još nešto sam se sitio, pohvalit ću svakako vaš dupli CD, zove se Gange Zapadne Hercegovine i Imotske krajine. Pročitao sam u jednom članku, spominješ da je tu ispivano 120 različitih načina pivanja., Što si mislio pod tim 120 načina, da li pjevanja ili iz različitih krajeva? Što je Mijatović mislio kad je napisao da znaš (Stipe) 52 različita napjeva.

Jure B: To je 120 različitih napjeva, u melodijskom smislu. One su sa šireg područja iz sviju zapadnohercegovačkih općina i Imotske krajine, ali se razlikuju ne samo po lokalitetu nego i u melodijskom smislu. Nijedna se ne ponavlja. Nijedna nije potpuno ista. Ima tu puno ganga koje sam ja komponirao, kojima sam ja bio autor, osobno sam ih sačinio, nisam pokupio samo ono što sam po sluhu čuo. Nama je cilj bio staviti i novije i starije gange. Ima puno starijih ganga koje nisu ni zabilježene. Mi smo u posljednje vrijeme pjevali zahtjevnije, duže, frekventnije i zanemarivali te kraće, jednostavnije, osjećajne gange. Ima tu ganga koje su pjevali naši djedovi, pojedini stariji ljudi iz našeg sela. I obično se ganga veže uz neku osobu, po tome se prepoznaje, po pjesmi ili po osobi koja je pjeva.

Tomo: Dobro, uvijek je bilo tako da je jedan pojedinac izmišljao gangu, a šira zajednica bi joj dala života, pa ako je valjala ostala bi .

Jure B: Kao živući spomenik.

Tomo: Što misliš kad kažeš da si ih ti napisao, misliš li na riječi ili na melodiju?

Jure B: Mislim na tekst. Uz melodiju koja postoji može se pjevati svaka pjesma.

Tomo: Da li je ganga strogo određena desetercem ili.?

Jure B: Ima i desetercem, ali i u sedmercu, no deseterac je dominantni. Taj su sedmerac pjevale žene iz Cerna, pokojna Ljilja Barbarić, ona je bila alfa i omega ženskog pjevanja. To je bio jedan prefinjeni glas koji je sve pjevao, sve, a gangu iznad svega. I ostalih gangaša nestaje. Sve je više gangaša koji umiru, više ih mrije nego se novih rađa. U zadnjih godinu dana iz KUDa Brotnjo umrla su tri gangaša. S ovih naših prostora nema nam više Frano Pipanović, Mirko Ćozinović, Perkanović.

Stipe: pokojni moj kolega Ferdo Vlašić.

Jure B: Jedan od razloga što smo to snimili je bio i ovaj.

Tomo: Mislim da je to jedini način da ovo sačuvamo našoj djeci,  ako snimimo, zapišemo pogotovo u današnje vrime kad je tehnologija napredovala. Sve triba zapisati i snimiti i pohraniti u arhivu, pa će i oni jednom, kao što je Strukić, učiti s kazeta.

Jure B: Mi smo svi u šestom desetljeću, to su odmakle godine, dabogda što duže.

Tomo: Bi li bilo rješenje kad bi se organiziralo od državnih institucija, pa da se folklor unese i u škole. Svaka čast KUDovima ali to je mali broj ljudi, onaj ko to voli taj će tamo doći, a ostali možda nikad neće ni čuti za to.

Jure B: Da se samo u nastavnom planu i programu glazbenog odgoja ugradi nekoliko sati. Ne mora nastavnik znat pjevat, pa bi i mi došli demostrirati po školama. Time bi se populariziralo ta vrsta pjevanja i dica se nebi stidila. Najveći je problem stid, tvrdim da mnogi ne počinju pjevati zbog stida, jer neki to smatraju zaostalo, primitivizam. Spomenuli ste istočnjačke šundove koji su preplavili naša auta, barove.Tvrdim ako izgubimo gangu ništa karakteristično nam ne ostaje. Ako ptica izgubi perje po kojem je karakteristična onda više nije ista tica. Isto tako i ganga, ako mi izgubimo ovu pjesmu izgubit ćemo nešto što je najjače u našem kulturnom životu.
Tomo: S ovim ćemo završiti. Gospodo hvala Vam.