HERCEGOVAČKA GANGA, GUSLE, DIPLE I OSTALO, priredio Fra. Branko Marić

HERCEGOVAČKA GANGA, GUSLE, DIPLE I OSTALO

Priredio: Fra. Branko Marić – Hercegovačka Ganga

Doktor glazbenog umijeća i znanosti fra. Branko Marić (Vrdi, 1896. – Zürich,1974.) napisao je 1934. godine članak Hercegovačka ganga. Objavljen u Napretkovom “Hrvatskom kalendaru 1934”. (str.105-107).

Prilažem 4 slike, prva slika je glazbenih nota za Hercegovačku Gangu, druga slika Fra. Branka Marić, treća slika Fra. Branko Marić na sprovodu Georges Desbons-u u Parizu 26 rujna 1962., četvrta slika Poglavnik odlikuje Maitre Georges Desbons-a, Mile Boban, Otporaš.

Hercegovačka seljačka muzika nosi posebna obilježja pučke pjesme. U mnogočemu je tuđa i oprečna poimanju pjesme kultumih europskih naroda, njezinu ukusu i estetskom osjećanju. Školovanom muzičaru ili bolje muzičaru Europejcu pruža kod svakog novog susreta nova pitanja i nove probleme koliko pogledom na ukus i izvedbu toliko u analizi same tvorevine. Kratki zapletaji i raspletaji njezina dvoglasja, dinamika neodoljive snage i konačno završavanje iznenađuje nas svojom nama tuđom značajnom crtom, pa smo je navikli zvati nekulturnom i divljom. To je ime dobila samo naša čisto autohtona muzika, pjesma i svirka, dok je druga pojava odgajana pod uplivom Crkve (škole), a treća nosi neizbrisive znakove orijentalne toplote u ustroju samom a osobito u bujnim ukrasima melodije. Istraživanjima naših muzičkih folklorista, da se slijediti ta pojava u jednoj zajedničkoj niti, koja otkriva sad bujniju svoju pojavu a sad opet zaostalu i kržljaviju širom sela naše domovine. U tim selima naći ćemo sve pratipove modernog orkestra u živoj uporabi, koji su obično u srodnoj vezi vokalnog melosa dotičnog kraja.

Dok su drugi narodi zapadne i srednje Europe počeli još početkom zadnjega milenija razvijati muzički život putem škole, te doveli svoje tvorevine do savršenog stepena, uputili ih na operne i koncertne podije širom svijeta, instrumente razvili po zakonima akustičnih snošajeva, prema vlastitom ukusu ustalili poltonski sistem u duru i molu, dosljedno proveli harmonijsku i polifonijsku nauku, te danas tu disciplinu muzičke umjetnosti goji sav kulturni svijet, mi smo dotle – naša pjesma i svirka – bili prepušteni sami sebi, bez pomoći jače prijateljske ruke, tamo gdje je bio stoljećima zakrčen put ma kakvom kulturnom djelovanju među tim siromašnim narodom.

Nova istraživanja ponajprvih muzičkih učenjaka, koji su se u prvom redu od nazad ni pola stoljeća dali na proučavanje muzičkog folklora primitivnih naroda, upoznali su nas s novim sistemima od jednu trećinu, četvrtinu, petinu tona i drugim za nas egzotičnim pojavama u muzičkoj umjetnosti, upoznali smo se pobliže i s jednom osobitosti višeglasja heterofonijom. Te novosti osvajaju sve vise interesovanje ne samo stvaraoca nego i slušaoca, postoje već danas škole i instrumenti u četvrt tonskom sistemu, stvara se novo polje rada u traganju za novim sistemom, obnavljanjem, imitiranjem, svraća se velika pažnja primitivnom pučkom stvaranju i muziciranju.

Izraz heterofonije rabili su davno već Grci u svojoj muzici, ali ne u našem značenju i ako nismo još posve na čistu s njihovim pojmom te oznake. U modernoj muzičkoj znanosti označuje taj izraz višeglasje bilo vokalno bilo svirku bilo miješano. U koru dionice nisu vezane s glavnom melodijom niti u ritmu, niti harmonijom u našem pojmovanju, niti dosljednom provedbom motiva po zakonima naše polifonije. To je igra improvizacije sad u jednom sad u drugom glasu u srodnim i manje srodnim variranjima uz nedjeljivu pomoć ukrasa. Toga na oko posve slobodnog i nepravilnog stvaranja imamo uzorne primjere u ruskoj i javanskoj pučkoj muzici. Tih pojava imamo i na našem poluotoku u jednostavnijoj formi, pred svim u Bosni i Hercegovini. Među raznim rajonima muzičkog izražaja u tim zemljama osvrnut ćemo se ovaj put pukim kratkim opisom na hercegovačku gangu. Zorniju bi sliku dali primjeri koje ćemo ovdje izostaviti. Mimoići ćemo i jednopjev i nahijske naricaljke, svirku, bogate melose, sevdalinke itd., a zaustavit ćemo se kod seoskog dvopjeva. Taj dvoglas ima tvrdu koru za svrdlo našeg poltonskog sistema i našeg ukusa a sama je jezgra na prvi pogled nevidljiva, opora i gorka, ali ipak ta tekovina našega naroda mora da ima svoj (nesvjesni) sistem – zakon kreiranja i izvađanja, koji se zbiva pod dojmom ukusa i duševnog nastroja jedne narodne cjeline. Toj čistoj našoj narodnoj pojavi i ako “divljoj” moramo odavati više pažnje i dužnog poštovanja. To je stvorila ona ista kolektivna narodna duša, koja nam daje zdrave i divne originalne motive veziva i rezbarija, šarenilo narodnih nošnja i kretnje narodnih kola.

Ganga, to je stara naša pjesma s novim imenom. Taj način pjevanja vele da je u Hercegovinu došao pred kojih trideset godina iz Dalmacije – Imotske krajine- preko Posušja i Bekije. Danas je već u opadanju, potiskuje je gradska pjesma, osobito oko varoši i željezničke pruge. Oko Imotskog i Posušja imamo najdotjeranije uzorke te pučke kreacije, koja zaostaje za instrumentalnom muzikom. Pjevaju najmanje dva, tri, a rado i cijela skupina, momci za se, djevojke za se. To je pjesma mladosti. Počinje glavni pjevač-ica, a nastave svi i završe. Ime nosi otuda što onaj koji počinje uz još jednog ili najviše dva vještija pjeva tekst i melodiju, a ostali ih prate u istom ritmu na slogove gan, gan, a ponekada i na gan, gen, gin, gon, gun, prema vokalima pjesme glavnog pjevača. Glasovi su među se najrađe u disonantnim odnošajima, dodiruju (pratnja) razne intervale do kvarte, kvinte, prave glisanda, predudare, u raznim ritmičkim prikucajima glasa ; zapaža se oponašanje svirke, na diplama, sviralama i guslama, s kojom ima blizu srodnost. Ima nekoliko tipova gange, drugačija je u Posušju nego li Drinovcima, a opet drugačija u Gorancima i Most. Gracu nego oko Ljubuškoga. Dok su ti njezini oblici s desnu stranu Neretve razvijeniji, dotle je s lijevu stranu ostala priprostija i nerazvijenija u tvorbi melodije kao i u pratnji. Čudan dojam čini svršetak toga pjeva skoro uvijek u disonanci (oko sekunde) nekad mekšoj, a nekada opet tvrđoj, prema samom opjevanju, – ako je pjesma nježnija, tugaljivija zna se pratnja udaljiti do terce, obično male, a opet se nekada sliju oba glasa na koncu do male sekunde, najrađe u dvoglasu noćnih putnika, gdje dadu u jakoj dinamici oduška neodoljivoj snazi i nekom nesvjesnom čeznuću, pa kao da se ta disonanca gubi u tremolu udaljenog soliste. Intervali njihova pjeva ne odgovaraju uvijek temperiranom ugođaju, pa su i ovi navodi često puta za približnu oznaku. Za rješavanje toga problema čini se da su naša sredstva poltonskog sistema prevelika i nedostatna.- Interesantno je čuti natpjevavanje djevojaka i momaka za kolanja, za sijela, listanje duhana i drugih sličnih zgoda, gdje se čuje duhovitih domislica i pravih bisera pučke poezije.

Tekstovni je oblik skoro uvijek kod gange dvostih. U ta dva stiha, najrađe dva deseterca, izrazi se opjevana misao. Nađe se i posve nepravilnog sklopa npr. deveterac i jedanaesterac, sedmerac i osmerac i sl. Dominion je njezin erotika. Zapaža se prelazni oblik do varoške pjesme osobito u ženskim pjesmama; u novije doba sve jače u Brotnju i okolini Širokog Brijega.

Ganga prati hercegovačku mladost svuda kod svečanosti, sijela, kolanja, poljskih radova, zajedničkom putovanju, kod stada ltd. Njezina nepravilna pojava dvoglasja kao da gubi svoju svježinu u zadnje doba, čuju se već i završetci u kvinti, a pratnja u terci, kvarti i seksti, pa i u sekundi. Distih se raširuje, ima već slučajeva i strofičkog oblika, pa ta pojava u našem folkloru gubi svoj prestiž. Zato tim više zaslužuje i interesovanje muzičkih učenjaka a i naših muzičara uopće, da bi se bilješkama, opisivanjem, a što je najvažnije fonografom sačuvali ti priprosti tipovi naše muzičke pučke kulture. Na taj bi nas način upadne pojave bezobzirne nepravilnosti produciranja, a često i kreiranja dovele studijem i do svog obrazloženja i rješenja. Njezina starost u svojoj biti seže nedogledno daleko.