GOVOR DRUGA RANKOVIĆA 13 JUNA 1953. “DRINA” br. 9-10, rujan 1953.

GOVOR DRUGA RANKOVIĆA 13 JUNA 1953. “DRINA” br. 9-10, rujan 1953.
image.png
                 Svaki čitatelj, Hrvat ili ne Hrvat će se s pravom pitati: 
                         “O   Č E M U   S E   O V D J E   R A D I ?”
Ja ću Vam reći. Prilažem sliku naslovne stranice specijalnog i vrlo rijetkog časopisa DRINA koju je Vjekoslav “Maks” Luburić, general Drinjanin tiskao 1953. godine. Te godine 13 lipnja 1953. godine Aleksandar Ranković je održao u Zemunu govor u kojem je URBI ET ORBI rekao da je Zemun srpski grad. Na osnovu tog govora Maks Luburić je izdao ovu specijalnu DRINU i tajnim vezama i kanalima razaslao po zagrebačkim, sarajevskim, mostarskim i drugim sveučilištima kako bi studenti mogli to nesmetano primati i čitati. Dolje na dnu vidjet ćete gdje piše: IZDANJE “SVEST”, GAVRLIO PRINCIP BR.8. Unutra je sve o hrvatskim borcima, hrvatskim pravima i sve što je HRVATSKO. Ova knjižica je formata 18 cm. sa 12 cm., ima 56 stranica. Druga slika je Božo Kavran, idealni Ustaša.
Mile Boban, Otporaš.

image.png          S T A L N O S T   N A Š E G   O D P O R A, piše general Drinjanin

“Prema težini tereta Križa odmjerio je Bog i širinu pleća”
general Drinjanin.
HRVATSKOJ ratničkoj poviesti nije potrebno poraze pretvarati u pobjede, kao što to Srbi čine, jer u svojoj trinaest stoljetnoj ustanovljenoj vojničkoj povijesti imademo razmjerno više pobjeda nego i jedan narod Europe. Zato mi tako zvanu Kavranovu akciju nećemo proglasiti pobjedom, niti stvarati mit hrvatskog “Kosova”. Ne, Kavranova akcija je jedna izgubljena bitka, koja će u hrvatskoj političkoj poviesti ostati zabilježena kao jedan od najsvetijih primjera ljubavi i žrtve za Domovinu. Za protukomunistički Zapad služiti će kao uzor, kako se je moglo biti antikomunista unatoč svega i svakome već i godine 1946. i 1947., a ne tek 1953.
Kada su srbokomunistički sudci pitali mladog rojnika HOS-a Miju Jagarinca zašto je došao u hrvatske šume, neustrašivi rojnik odgovorio je:
“DOŠAO SAM, DA SE BORIM PROTIV VAS, JER SAM ZALJUBLJEN U HRVATSKU”.
 
Eto, ta zaljubljenost u Hrvatsku mogla je pokrenuti u borbu preko stotinjak Hrvata razne dobi, zanimanja i socijalnog položaja. Žarko rodoljublje, spremnost na žrtvu, politička sviest i ustaški odgoj stvorili su idealni tip ljudi, koji su tada 1946. i 1947. imali dovoljno jakosti uhvatiti se u koštac sa snagama svjetske komunističke revolucije. tada na obzorju Europe nije još blistala sjajna zviezda američkog antikomunizma, da bi ih ona vodila u borbu, nego je u dušama Kavrana i drugova tinjala vječna iskra revolucije, koja se je razbuktala u plamen i odvela ih u borbu i smrt!
Za akciju nije bilo pogodnog političkog momenta, nije bilo sigurne polazne točke, nije bilo materijalnih sredstava i nisu se mogle poduzeti dovoljne mjere za sigurnost, uzevši u obzir snage neprijatelja i njegovu odlučnost i sposobnost u gerilskom ratovanju. Veličina Kavrana i drugova i jest u tome, da su pod takovim okolnostima preuzeli na sebe tako veličanstvenu zadaću.
Iz materiala procesa vidimo, da ni jednoga od njih nije vodio očaj. Ni truna zdvojnosti nije bilo ni u jednom gestu na smrt osudjenih. Jednostavno, obistinila se još jednom tvrdnja, da će svaka borba odgajati borce, koji će joj biti dorasli i zato su snaga i duh naše hrvatske revolucije tada izbacili na površinu Kavrana i drugove.
Bezdušnici su govorili o besmislenosti akcije, jer joj nisu bili duhom dorasli. Jest, platilo se životima, napravilo se je i propusta tehničke prirode, došao je u pitanje i naš prestiž dobrih konspiratora i izvrstnih gerilaca, ali ima jedna stvar, koja je tim bezdušnicima nedokučiva. Politička tealnost je dominirajući čimbenik u svakoj političkoj i vojničkoj akciji, ali nikada u poviesti ni jedan porobljeni narod nebi došao do svoje slobode, da je vječno čekao na sigurni potez bez rizika u neposredni uspjeh, ili da je brutalnu silu htio pobjediti izpraznom filozofijom, kojom se danas služi većina hrvatskih intelektualaca, tobože da nam dadu lekciju iz političke realnosti, a zapravo, da prikriju golotinju svojeg duha i svoj oportunizam. Oportunizam može biti jedan od faktora, ali ne može biti temelj oslobodilačke politike jednog porobljenog naroda.
Gospodin general Perčević govorio je u smislu žrtve kao takove, a pjesnik hrvatske revolucije Fertilo dao je u par stihova tomu smislu žrtve izraz vječnosti. Žrtva Kavrana i drugova je karika u lancu, koji obuhvaća sve vrsti borbe, koje je vodio hrvatski narod u sto godina ustaške revolucije od Ante Starčevića do Poglavnika Ante Pavelića.
Španjolski general Arenas rekao je na proslavi Desetog Travnja 1953. u Madridu između ostaloga i ovo: “Došao sam, da se pomolim za prognani hrvatski narod i njegovog Primasa kao obični i skromni Kristov vojnik: ali ako ustreba, pred španjolskim jedinicama stajati će jedan general više, da se bori protiv onih, koji žele pogaziti ljudska prava i kršćanske zasade”.
General Ridgway, američki heroj u Koreji, i danas glavni zapovjednik američke vojske izjavio je, da je u Koreji njegov posao bio “likvidirati što više komunista”.
Božo Kavran i drugovi htjeli su pokazati hrvatskom narodu i svietu, da je naša revolucija permanentna, a svojom žrtvom dali su nove snage duhu našeg odpora, dok ne sazriju svi preduvjeti za konačni obračun sa silama komunističke revolucije. Kavran je dao primjer, i danas vidimo, da je žrtva imala smisla i da se čas obračuna neumoljivo približava.
                                   I mi ćemo taj čas dočekati!
general Drinjanin.
Prepisao Mile Boban, Otporaš iz spomenute DRINE strana 1, 2, 3.
Austin, Texas, dana 19 veljače 2020.

Komentari

Odgovori