GOVOR DRUGA RANKOVIĆA 13 JUNA 1953. “DRINA” br. 9-10, rujan 1953.
Svaki čitatelj, Hrvat ili ne Hrvat će se s pravom pitati:
“O Č E M U S E O V D J E R A D I ?”
Ja ću Vam reći. Prilažem sliku naslovne stranice specijalnog i vrlo rijetkog časopisa DRINA koju je Vjekoslav “Maks” Luburić, general Drinjanin tiskao 1953. godine. Te godine 13 lipnja 1953. godine Aleksandar Ranković je održao u Zemunu govor u kojem je URBI ET ORBI rekao da je Zemun srpski grad. Na osnovu tog govora Maks Luburić je izdao ovu specijalnu DRINU i tajnim vezama i kanalima razaslao po zagrebačkim, sarajevskim, mostarskim i drugim sveučilištima kako bi studenti mogli to nesmetano primati i čitati. Dolje na dnu vidjet ćete gdje piše: IZDANJE “SVEST”, GAVRLIO PRINCIP BR.8. Unutra je sve o hrvatskim borcima, hrvatskim pravima i sve što je HRVATSKO. Ova knjižica je formata 18 cm. sa 12 cm., ima 56 stranica. Druga slika je Božo Kavran, idealni Ustaša.
Mile Boban, Otporaš.
S T A L N O S T N A Š E G O D P O R A, piše general Drinjanin
“Prema težini tereta Križa odmjerio je Bog i širinu pleća”
general Drinjanin.
HRVATSKOJ ratničkoj poviesti nije potrebno poraze pretvarati u pobjede, kao što to Srbi čine, jer u svojoj trinaest stoljetnoj ustanovljenoj vojničkoj povijesti imademo razmjerno više pobjeda nego i jedan narod Europe. Zato mi tako zvanu Kavranovu akciju nećemo proglasiti pobjedom, niti stvarati mit hrvatskog “Kosova”. Ne, Kavranova akcija je jedna izgubljena bitka, koja će u hrvatskoj političkoj poviesti ostati zabilježena kao jedan od najsvetijih primjera ljubavi i žrtve za Domovinu. Za protukomunistički Zapad služiti će kao uzor, kako se je moglo biti antikomunista unatoč svega i svakome već i godine 1946. i 1947., a ne tek 1953.
Kada su srbokomunistički sudci pitali mladog rojnika HOS-a Miju Jagarinca zašto je došao u hrvatske šume, neustrašivi rojnik odgovorio je:
“DOŠAO SAM, DA SE BORIM PROTIV VAS, JER SAM ZALJUBLJEN U HRVATSKU”.
Eto, ta zaljubljenost u Hrvatsku mogla je pokrenuti u borbu preko stotinjak Hrvata razne dobi, zanimanja i socijalnog položaja. Žarko rodoljublje, spremnost na žrtvu, politička sviest i ustaški odgoj stvorili su idealni tip ljudi, koji su tada 1946. i 1947. imali dovoljno jakosti uhvatiti se u koštac sa snagama svjetske komunističke revolucije. tada na obzorju Europe nije još blistala sjajna zviezda američkog antikomunizma, da bi ih ona vodila u borbu, nego je u dušama Kavrana i drugova tinjala vječna iskra revolucije, koja se je razbuktala u plamen i odvela ih u borbu i smrt!
Za akciju nije bilo pogodnog političkog momenta, nije bilo sigurne polazne točke, nije bilo materijalnih sredstava i nisu se mogle poduzeti dovoljne mjere za sigurnost, uzevši u obzir snage neprijatelja i njegovu odlučnost i sposobnost u gerilskom ratovanju. Veličina Kavrana i drugova i jest u tome, da su pod takovim okolnostima preuzeli na sebe tako veličanstvenu zadaću.
Iz materiala procesa vidimo, da ni jednoga od njih nije vodio očaj. Ni truna zdvojnosti nije bilo ni u jednom gestu na smrt osudjenih. Jednostavno, obistinila se još jednom tvrdnja, da će svaka borba odgajati borce, koji će joj biti dorasli i zato su snaga i duh naše hrvatske revolucije tada izbacili na površinu Kavrana i drugove.
Bezdušnici su govorili o besmislenosti akcije, jer joj nisu bili duhom dorasli. Jest, platilo se životima, napravilo se je i propusta tehničke prirode, došao je u pitanje i naš prestiž dobrih konspiratora i izvrstnih gerilaca, ali ima jedna stvar, koja je tim bezdušnicima nedokučiva. Politička tealnost je dominirajući čimbenik u svakoj političkoj i vojničkoj akciji, ali nikada u poviesti ni jedan porobljeni narod nebi došao do svoje slobode, da je vječno čekao na sigurni potez bez rizika u neposredni uspjeh, ili da je brutalnu silu htio pobjediti izpraznom filozofijom, kojom se danas služi većina hrvatskih intelektualaca, tobože da nam dadu lekciju iz političke realnosti, a zapravo, da prikriju golotinju svojeg duha i svoj oportunizam. Oportunizam može biti jedan od faktora, ali ne može biti temelj oslobodilačke politike jednog porobljenog naroda.
Gospodin general Perčević govorio je u smislu žrtve kao takove, a pjesnik hrvatske revolucije Fertilo dao je u par stihova tomu smislu žrtve izraz vječnosti. Žrtva Kavrana i drugova je karika u lancu, koji obuhvaća sve vrsti borbe, koje je vodio hrvatski narod u sto godina ustaške revolucije od Ante Starčevića do Poglavnika Ante Pavelića.
Španjolski general Arenas rekao je na proslavi Desetog Travnja 1953. u Madridu između ostaloga i ovo: “Došao sam, da se pomolim za prognani hrvatski narod i njegovog Primasa kao obični i skromni Kristov vojnik: ali ako ustreba, pred španjolskim jedinicama stajati će jedan general više, da se bori protiv onih, koji žele pogaziti ljudska prava i kršćanske zasade”.
General Ridgway, američki heroj u Koreji, i danas glavni zapovjednik američke vojske izjavio je, da je u Koreji njegov posao bio “likvidirati što više komunista”.
Božo Kavran i drugovi htjeli su pokazati hrvatskom narodu i svietu, da je naša revolucija permanentna, a svojom žrtvom dali su nove snage duhu našeg odpora, dok ne sazriju svi preduvjeti za konačni obračun sa silama komunističke revolucije. Kavran je dao primjer, i danas vidimo, da je žrtva imala smisla i da se čas obračuna neumoljivo približava.
I mi ćemo taj čas dočekati!
general Drinjanin.
Prepisao Mile Boban, Otporaš iz spomenute DRINE strana 1, 2, 3.
Austin, Texas, dana 19 veljače 2020.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.