Prolaze godine – evo ih skoro 55 iza nas – kako je umro jedan Čovjek.

Čovjek koji je bio simbol, neumorni radnik, obrazovani ideolog, hrabri borac, … veliki vođa!

Mnogi se pitaju je li on bio u pravu, je li dobro učinio, što je njegova krivica; ali sva pitanja moraju uztuknuti pred veličajnošću njegove Ideje i njegova Djela – Nezavisne Države Hrvatske!

Tu smo! NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA!

Bio je to, naravno, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr.Ante Pavelić!

Jedni su ga iznimno mrzili i proklinjali; drugi su ga voljeli i bezkompromisno sliedili.

Neki su bili spremni ubiti ga, a neki umrieti za njega.

Bilo je i ima onih koji cijelo njegovo djelovanje smatraju krivim i izdajom, a i onih koji ga smatraju nepogriješivim.

U svakom slučaju, Poglavnik, ON, dr. Ante Pavelić je ta ličnost, osoba koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Shvatili ga kao uspješnog odvjetnika, brižnog muža i otca, vrstnog književnika i pripovjedača, ‘prodavača’ hrvatske obale, velikog državnika ili lošeg političara; nitko mu ne možemo zanijekati značenje koje je imao u poviesti hrvatskog naroda.

Što je to što toliko polarizira narod oko određenih osoba i ideja koje one predstavljaju? VELIČINA!

To je pitanje na koje ću nastojati odgovoriti u ovom eseju, jer ova velika i značajna obljetnica idealna je prilika za prozboriti nešto o fenomenu vođe i narodnih pokreta.

Na kraju krajeva, zadnjih tjedana ove godine bili smo svjedoci i još jednih izbora za predsjednika Republike Hrvatske na kojima je svoje ‘liderske’ sposobnosti pokazalo 12 kandidata pokušavajući postati vođe svog naroda.

Ono što ti politikanti ne znaju jeste da se vođom ne postaje izborima, političkim prepucavanjima i ‘borbom protiv korupcije’.

Ne, vođa se rađa i stvara, on svoju ulogu ostvaruje neposrednim odnosom s narodom i pokazivanjem svojih sposobnosti u vođenju narodne i državne politike.

Prof. Ivan Oršanić u svojem eseju „O pokretu i vođi pokreta“ kažee

„U ovom odnosu između vođe pokreta i samoga pokreta, vođa je genij pokreta, onaj koji iz dubine tajanstvene veze između sebe i povijesne životne logike vadi određenja, misli namjernice, razloge i putokaze.“

(I. Oršanić: „Vođa i pokret“, Croatiaprojekt, Zagreb, 1999., str. 29.)

Oršanićev navedeni esej vjerojatno je jedan od malo takvih radova na hrvatskom jezičnom području.

Objavljen je 1940. u Hrvatskoj Smotri, dakle u vrieme kada su u Europi bujali nacionalistički pokreti i ideje te kada je započinjao rat između dviju velikih pokreta 20. stoljeća – fašizma i komunizma.

Vođa je nepogrješiv, pravi vođa je uviek sam siguran u sebe te ima povjerenje svojih sljedbenika i pristaša.

Za Oršanića, „vođa pokreta je gospodar istine o svemu što se odnosi na pokret i život pokreta, i nitko to nije više od njega“ (Isto, str. 33.).

Osim što je ‘gospodar istine’, vođa je i gospodar nacionalnog usuda.

On osluškuje narodno bilo, on je tumač narodnih želja i interesa.

Narod svome vođi daje ‘mandat’ i prepušta mu svoj nacionalni usud na upravljanje, na odvažnu i mudru prosudbu vođinog razuma.

Narod po prirodi ne želi odgovornost i dosadnu demokraturu nego traži karizmatskog, koliko hrabrog toliko i mudrog, diktatora!

Jer, diktator nije isto što i tiranin.

Određenje tiranina jeste nepravda, pa tako tiranin može biti i demokrat.

S druge strane, vođa je uviek pravedan, jer, u trenutku kad to prestane biti, on ujedno prestaje biti vođom te postaje – tiranin.

Vođa je, za razliku od feminiziranih i demokratiziranih političara u parlamentarizmu, uviek autoritaran.

Njegova autoritarnost počiva na njegovoj samosviesti u svoje poslanje i narodnu volju. Dr.Vinko Krišković uzpoređuje autoritarne i demokratske državnike pa kaže:

„Autoritativna vladavina živi od vječitih fizičkih, čuvstvenih i idejnih pokreta, koje prema prilikama stišava i podjaruje, a i ima za to potrebnu vlast u svojoj ruci.

Ustavni državnici, naprotiv brzo i lasno osjete svaki znak uzbuđena javnog mnijenja i znadu, da nemaju ni tako savršene vještine ni snage uputiti ga kamo hoće.

Ako u njih nema one moralne odrješitosti predsjednika Wilsona ni samosvijesti Clemenceaua, gube svoje najbolje snage u javnom raspravljanju tako golemih problema.

Zato u parlamentarnoj demokraciji nije bilo onoga reda i zamaha, što ga fašizam daje zemlji.“

(Dr.Vinko Krišković: „Na izmaku ove naše demokracije“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1940., str. 21.)

Zato vođe, osim par iznimaka (De Gaulle, Vladko Maček, i sl.), riedko svoju legitimaciju stječu u demokraciji.

Demokracija uostalom prezire snažne ličnosti, a preferira prosječnost i bezličnost, pa ju se i naziva ‘diktaturom prosječnog’.

Kada, pak, vođa za svoje poslanje dobije i demokratsku legitimaciju u obliku dobivenih glasova na izborima (na pr. Adolf Hitler, NSDAP 1933. dobiva 38% glasova i dolazi na vlast, op.tg.), njemu se to kasnije ignorira, a dobivene glasove smatra rezultatom manipulacije.

No vođa nije odgovoran politici niti imaginarnoj ‘glasačkoj volji’ nego, kako je to Caudillo Franco nekoć rekao, odgovara samo Bogu i Poviesti!

U poviesti je bio mnogo velikih narodnih vođa.

Ta ipak, poviest ne stvaraju mase nego iznimni, posebni pojedinci.

Od onih najpoznatijih u novije doba, valja izdvojiti Napoleona i Bismarcka u 19. stoljeću. U idućem, 20. stoljeću je težko pokazati na jednoga ili dvojicu jer je ono svietu dalo cielu plejadu vođa i velikih narodnih muževa.

Ono započinje s Benitom Mussolinijem koji u Italiji dolazi na vlast 1922., eda bi tri godine kasnije uveo fašističku diktaturu.

U Turskoj narod na vlast dovodi Mustafu Kemal-pašu koji uzpostavlja republiku, uspije obraniti ju u ratu s Grčkom, i naposljedku vrši preobrazbu nad turskim narodom.

U znak počasti, narod ga naziva Ataturkom, otcem Turaka.

U Poljskoj državnim udarom na vlast dolazi maršal Pilsudski koji više od jednog desetljeća vlada državom.

U Njemačkoj demokratskim putem 1933. na vlast dolazi vjerojatno najpoznatiji diktator 20. stoljeća – Adolf Hitler.

U svojih 12 godina vladavine on vrši preporod njemačkog naroda i uspijeva ga od poraženog naroda s nametnutim kompleksom krivice za Prvi Svjetski Rat, pretvoriti u snažni i samosviestni narod, te 3 godine čak u najjači narod Europe.

Kao njegov suparnik, u tzv. Sovjetskom Savezu vlada Josif Visarionovič Džugašvili Staljin.

Iako na vlast nije došao niti demokratskim niti revolucionarnim putem nego političkim smicalicama nakon smrti predhodnika mu Lenjina, a održao se nesmiljenim čistkama i ubojstvima političkih protivnika, on ipak dobiva veliko poštovanje svojeg naroda, a koje je prisutno i danas.

Godine 1932. na vlast u Portugalu dolazi Antonio de Oliviera Salazar, bivši ministar financija. Iako skroman i samozatajan, bez osobitih osobina vođe, na vlasti se održao 36 godina, kada ju (1968.) zbog zdravstvenih problema predaje u ruke svojem suradniku.

Uzpostavivši režim pod nazivom ‘Estado Nuovo’ (Nova Država), on u Portugalu provodi duboku nacionalnu i vjersku obnovu te održava ekonomsku stabilnost zemlje.

U njemu susjednoj zemlji, Španjolskoj, na vlast 1936. državnim udarom dolazi general Francisco Franco.

Kao profesionalni častnik, Franco nije bio osobito zainteresiran za politiku, no osjetivši poziv svog naroda ugroženog od militantnih, ateističkih i anacionalnih anarhoidnih ‘republikanaca’, on se odaziva i staje na čelo naroda.

U boju protiv republikanaca, u kojem mu pomoć pružaju sve zdrave nacionalističke snage Europe, on izvojeva pobjedu 1939. i nakon toga uspješno vlada Španjolskom do svoje smrti 1975. godine.

Ni hrvatski narod u novije doba nije bio uskraćen za vođe.

Prvi svehrvatski vođa i ideolog hrvatskog nacionalizma, dr.Ante Starčević, koji je svoje poslanje obavio u drugoj polovici 19. stoljeća, dobio je od svog naroda naslov Otac Domovine.

Nakon njegove smrti 1896., njegov pravaški pokret se razjedinjuje i gubi na važnosti u hrvatskom narodu. 1920-ih godina, hrvatski narod izkazuje plebiscitarnu podporu svom pučkom tribunu Stjepanu Radiću, čija Hrvatska Seljačka Stranka postaje najjačom hrvatskom strankom u medjuraću.

Njegov epigon na čelu HSS-a, Vladko Maček, prekida s Radićevom državotvornom politikom (koju je ovaj istinski prihvatio tek pred kraj svog života), ali ipak sve do 1941. ostaje vođa za veliku većinu hrvatskog naroda.

Među državotvornim hrvatskim nacionalistima, svoj utjecaj 1920-ih kao političar jača dr.Ante Pavelić.

On 1930-ih pokreće veliku političko-promičbenu djelatnost u inozemstvu i revolucionarnu u domovini, a sve kako bi uzpostavio slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cielom narodnostnom i poviestom području hrvatskog naroda.

Njegov napor rezultira uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. i čuvenom Desetotravanjskom revolucijom.

U tome, Poglavnik dr.Ante Pavelić stječe ogromnu, plebiscitarnu podporu hrvatskog naroda, i time postaje prvi hrvatski državnik nakon 839 godina ugnjetavanja hrvatskog naroda u drugim državama i državnim zajednicama.

Njegova ideja – Ustaštvo, i njegovo djelo – Nezavisna Država Hrvatska, ostaju u hrvatskoj poviesti i narodnom pamćenju kao jedan od temelja za svaku hrvatsku borbu, a Poglavnik dr.Ante Pavelić postaje najvećim hrvatskim vođom u poviesti.

Nakon toga četverogodišnjeg osvježenja, Hrvatska se vraća u balkansku i jugoslavensku kaljužu, ovaj put s komunističkim predznakom.

Tom novom jugoslavenskom državnom tvorevinom (DFJ, FNRJ, SFRJ) upravlja kao diktator Josip Broz Tito.

Iako neprijatelj hrvatskog naroda, neobrazovani razbojnik, cinker, odmetnik, on se na vlasti održao do svoje smrti 1980., i to uz više-manje dobru podporu i hrvatskog naroda. Kao „najveći sin naroda i narodnosti Jugoslavije“, provodi ideologiju abstraktnog i nerealnog ‘bratstva-jedinstva’ i ‘socializma s ljudskim licem’, te predstavlja svojevrstni ujedinjujući činbenik u Jugoslaviji.

Nakon njegove smrti, među svim narodima Jugoslavije jača nacionalizam i težnja za nacionalnom slobodom, pa se Titova tvorevina 1990-ih godina razpada u krvi.

Njegov najmlađi general, kasniji disident, ali doživotni sljedbenik njegova lika i djela, Franjo Tuđman, dolazi na vlast u Republici Hrvatskoj 1990. godine.

Kao predsjednik, odnosno kasnije samoprozvani Vrhovnik, u Hrvatsku uvodi liberal-demokratski režim, stavlja se u službu Amerike.

Tiekom njegove vladavine, velik je broj hrvatskih nacionalista stradao pod nerazjašnjenim okolnostima (Ante Paradžik, dr.Fuad Muhić, Blaž Kraljević, Miro Barešić, Ludvig Pavlović,…), uz opravdanu sumnju u povezanost njihovih smrti s državnim vrhom i predsjednikom Tuđmanom.

No ipak, Tuđman u hrvatskom narodu, izmanipuliranim i izpranih mozgova kroz 45 godina komunističke Jugoslavije, stječe veliku podporu i umire 1999. kao karizmatski vođa.

Desetljeće na izmaku obilježeno je sivilom hrvatske političke scene, bez velikih ideja i vođa; time oskudieva i ljevica i desnica.

Hoće li nam se u godini ili desetljeću pred nama pojaviti neki važan muž koji bi poveo narod u spas i nacionalno jedinstvo, ostaje nam za vidjeti.

„Nu ja ne razlučujem, kada se učim za život, poviest po narodih: svi su narodi samo ljudi, zvao se Julij Cezar ili Likurg Krešimirom i Porinom, ili kako drugačije, bili oni po narodnosti tko im drago, ja ih smatram i štujem samo kao velike, zaslužne muževe“ – rekao je jednom Ante Starčević govoreći o snazi poviesti i velikim muževima davnine.

I kao što su narodni pokreti jedinstveni u svom vremenu i prostoru, a ipak vječni, tako je i vođa ‘oruđe vječnosti’.

Iako tjelesno umire, vođa ostaje živjeti u narodnom pamćenju.

Bio on dobar ili loš, narod ga pamti i vrjednuje u skladu s njegovim djelima.

Ipak, u većini slučajeva, a pogotovu onda kada vođu zamieni blieda, formalistička i dosadna demokracija, na vođu se rado narod prisjeća i želi vratiti njegovo vrieme.

Jer, vremena velikih vođa i velikih pokreta uviek su veličanstvena i nezaboravna.

Vrieme našeg Poglavnika bilo je vrieme ponosa i slave.

Njegovih deset godina vođenja pravaštva, 12 godina vođenja bezkompromisne ustaške borbe, 4 godina vođenja Nezavisne Države Hrvatske, te na kraju 14 godina održavanja svietla hrvatske državotvorne borbe u izseljeničtvu – to je ono vječno i nezaboravno.

Poglavnik dr. Ante Pavelić, obnovitelj hrvatske državne nezavisnosti, otac hrvatske revolucionarne borbe, umro je.

No i 50 godina kasnije, Njegov duh živi u nama, sljedbenicima Njegova učenja.

Poglavnik je bio vođa i zato je vječan!

Piše: TRPIMIR GUDAR
Autor je mladi hrvatski nacionalist iz Vinkovaca, mrežni publicist i suradnik nekoliko internetskih portala i časopisa. – www.Uzados.Net