Dana 18. studenoga 1935. u gradu Aix-en-Prowence, u sudnici prepunoj policije, ograđenoj bodljiknvom žicom s gomilom prepreka, započelo je suđenje ustašama. Zvonimir Pospišl, Mijo Kralj i Ivan Raić optuženi su za sudjelovanje, 9. listopada 1934. u Marseilleu, u atentatu koji je odnio život kralju Jugoslavije Aleksandru Karođorđeviću i francuskom ministru Louisu Barthouu.
Porotnim sudom predsjedava g. De la Broize, a što se tiče optuženika, njih brani poznati pariški odvjetnik Georges Desbons.
‘Gorljiva oka i energična lica‘, on je u svakom trenutku poznat ‘po svojoj borbenosti‘. Hrvatske udruge iz Buenos Airesa i Pitsburgha zamolile su ga da preuzme obranu triju optuženika – što on prihvaća bez ikakva honorara. Budući da je vrlo dobro upoznat s jugoslavenskom problematikom i da je odlučio ne dozvoliti da suđenje bude maska za niske osvetničke radnje, Desbons odmah prelazi u snažan napad. Već se prvog dana okomio na službenog prevoditelja kojega proziva ‘okom jugoslavenske policije‘ – da bi potom zaradio opomenu suda.
Sutradan, 19. studenoga, ponavlja napad. Ponovno se okomio na službenog ‘jugoslavenskog’ prevoditelja (stanovitoga ‘Ilića’) te opovrgava psihijatarske ekspertize i prosvjeduje protiv nepravilnosti u radu sudstva. U 14 sati i 30 minum dolazi do sukoba. Budući da mu je odbijeno pravo na riječ, Desbons udara šakom o stol i dobacuje predsjedniku: “Znači to je dakle, pravda Republike … No ne ćete dobiti glave ovo troje ljudi. Niti vi, niti vaš zamjenik, niti vaš krvnik!”
Ljutit, državni odvjetnik skače sa stolca i zahtijeva hitno micanje odvjetnika koji mu na to odmah odgovora: ‘Ne ću pokleknuti!’ Sud se povlači na nekoliko trenutaka, a nakon toga najavljuje se brisanje Desbonsa koji dovikuje: ‘Ne ću otići, osim ako me se na silu otjera.”
U općem metežu žandar poziva udvjetnika da ode.
“Odlazi’, napisao je bivši policijski komesar Ceorge Paulet, ‘uspravno, glave zabačene unatrag, praćen sve do garderobe svojim kolegama i novinarima”. “Moja smjena”, kazat će on, ‘izraz je počasti mojoj karijen”. Rasprava se prekida na neodređeno vrijeme, no nekoliko mjeseci kasnije, u veljači 1936., održat će se drugo suđenje nakon čega će optuženi koje brane drugi odvjetnici, konačno izbjeći smrtnoj kazni. Na žalost, o Desbonsu, ovom nesalomljivom odvjetniku koji nikada nije oklijevao riskirati niti svoju karijeru niti svoj kruh, šira javnost ne zna mnogo. Pedeseta godišnjica njegove smrti pruža nam danas sjajnu priliku da osvijetlimo tu neobičnu osobu.
PRAVNIK I ČOVJEK VISOKE KULTURE
Unuk diplomata i zamjenik gradonaćelnika, kao i sin suca, Georges Eugene Anatole Desbons pripada obitelji srednje klase iz jugoistočnog dijela Francuske poznate po uzgoju konja. Rođen je 5. studenoga 1889. u gradiću Maubourguetu u podnožju Pirineja, a na dan svog krštenja dobiva poseban blagoslov Njegove Svetosti Lea XIII. Kao đak lokalnih škola, nastavlja svoju naobrazbu u Pauu, a nakon toga pohađa koledž Stanislas, jedne prestižne katoličke škole u Parizu. Vjeran obiteljskoj tradiciji studira pravo, a 1911. postaje član odvjetničke komore u Parizu, i istovremeno nastavlja svoj rad na doktorskoj tituli.
Njegova disertacija (1912.), ocijenjena kao ‘izuzetna’, ima za temu ‘kapitalizam i poljoprivredu’. Vjeran svojim seljačkim korijenima pokazuje veliko zanimanje za selo, kao što svjedoče njegove knjige Credit Agricole (1913.), (Poljoprivredni zajam), la cooperation rurale au Danemark (1916.) (Suradnja sela u Danskoj), čiji predgovor piše ministar i član radikalne socijalističke stranke Maurice Violette, i La crise agricole et le remede cooperatif (1917.) (Poljoprivredna kriza i lijek u zadrugama).
Kao svestranog mladića ne zanima ga samo poljoprivreda. Godine 1913. počinje se baviti zloporabom vojnih sudova koje optužuje u svom članku (L’agonie de la justice militaire) (Agonija vojnog pravosuđa,) objavljenog u La Revue socialiste. Bavi se i tehničkim pitanjima, u knjigama Le mormorium des loyers (Moratorij na najamninu) i La responsabilite civile des communes (Građanska dgovornost komuna), esej koji objavljuje 1915.
Premda je iz zdravstvenih razloga oslobođen vojne obaveze, ipak dragovoljno odlazi na bojišnicu u kolovozu 1914. gdje služi kao običan vojnik. Borit će se sve dok surovost rovova ne počinje narušavati njegovo zdravlje. Zatim počinje raditi u administraciji. Budući da je zapažen po svojim intelektualnim kvalitetama, a blizak lijevom centru, ministar Rene Viviani imenuje ga podžupanom. U tu svrhu odlazi u grad Uzes gdje potiče na aktivnosti glede potrage za nestalim vojnicima (uključujući i svoga bratića Jeana, budućega zastupnika). 1917. objavljuje malu brošuru Pour le droit par le droit (Za pravo od prava) posebno namijenjenu za pomoć obiteljima.
Završetkom Prvog svjetskog rata Desbons još nije navršio 30 godina, no već uživa stanoviti ugled, a to je možda i razlog što ga crnogorska vlada u egzilu u Francuskoj traži da brani interese Crne Gore. Kao odvjetnik kraljevske obitelji, Georges Desbons postaje savjetnik Crvenog križa Crne Gore i Ureda Crne Gore za vanjsku trgovinu. Svjedok je ekscesa koje čini srpska vojska tijekom aneksije Crne Gore te će kao mladi pravnik stalno osuđivati nepravednost ugovora i brutalne ambicije Beograda.
1920. piše predgovor malom pamfletu Pere Soća L’allić martyr, le Montenegro (Crna Gora; saveznik martir), prije nego što i sam počinje pisati veliko djelo L ‘Agonie du Rayaume de Montenegro (Agonija Kraljevine Crne Gore) (knjiga nije do dandanas objavljena).
Interes za Balkan navodi ga da razmotri slučaj Makedonije i Bugarske. Njegovu knjigu La Bulgarie apres le Traite de Neuilly (Buganska nakon Sporazuma u Neuillyju), čiji predgovor piše bivši ministar Justin Godart, a koja izlazi 1930., pozdravlja broj istaknutih akademika, a on će sam biti odlikovan od bugarskog kralja Borisa III. Tri godine kasnije, njegova knjiga La Hongrie apres le Taite de Trianon (Mađarska nakon Sporazuma u Trianonu) ponovno dobiva pohvale velikog broja ljudi (uključujući i generala Georges Brissauda-Desmailleta, grofa Telekija i Josipa Balogha, urednika Nouvelle Revue de Hongrie), koji hvale Desbponsovu neovisnost i nekonformizam.
lako je vanjska politika uvijek u središtu njegovih interesa, Georges Desbons također je aktivan i na drugim područjima. Objavljuje razne tehnička studije iz područja prava (Le commerce des chiffons et la loi de 1905 sur les fraudes; Notre sur la loi de revision du prix de venete des fonds de commerce) (Trgovina tkaninom i zakon iz 1905. Protiv prijevare; Napomena o reviziji zakona o prodajnoj cijeni u trgovini) kao i iz područja kolonijalne politike gdje su brojne njegove intervencije. Kao član geografskog društva u Parizu piše 1929. brošuru od 20 stranica Une richesse nationnla bulgare; La culture des roses et la fabrication de l’essence de roses. (Bugarsko nacionalno bogatstvo; uzgoj ruže i proizvodnja ružinog ulja).
U svojstvu savjetnika nekoliko tvrtki koje posluju u inozemsrvu Desbons putuje u više navrata u Maroko i Tunis (dvije zemlje koje mu dodjeljuju najviše počasti), no u isto vrijeme, usprkos aktivnostima u poslovnom svijetu, on i dalje brani male ljude, kao što svjedoći njegova podrška tuniskim socijalistima i zastupniku progresista s otoka Martinique, Josephu Lagrosilliereu. U lipnju 1934. g. predložen je za dodjelu nagrade Legije časti radi svojih ‘uvjerljivih zasluga koje je pružio kolonijalnoj Francuskoj’, a na visokom je mjestu u listopadu 1935., u odboru za sponzorstvo povodom tri stotine obljetnice spajanja Antila i Gvajane s Francuskom.
INTEGRITET l SAMOSTALNOST
Takav je 1935. profil odvjetnika koji preuzima težak zadatak da brani ustaše. Budući da je visoki dužnosnik odvjetničke komore, blizak umjerenoj ljevici i establišmentu, ni po čemu se ne naslućuje odlučnost s kojom će tražiti pravdu za svoje opasne klijente. Svakako da Desbons ima ambicija i vještine, no on sigurno nije oportunistički dvorjanin. Kao pedantan odvjetnik, on odlično poznaje tajne jugoslavenske politike, a konačno on je čovjek integriteta koji se ne namjerava upustiti u zamku sudske maskarade, čak ako je to u ime državnog interesa. Od strane vlasti – što će mu Pierre Laval kasnije priznati – apsolutno je bitno da se njega ukloni sa sudskog procesa gdje bi kombinacija njegova talenta i integriteta mogla imati loše posljedice.
Treba zato izmisliti jeftini povod. Zabranjuje mu se obrambeni govor već drugog dana suđenja. Zahvaljujući tom skandalu, George Desbons ipak uspijeva usporiti mašineriju. Predstojnik odvjetničke komore, Emile de Saint-Auban i njegovi kolege nastavit će njegovim stopama te će u konačnici opluženici ipak uspjeti izbječi giljotinu, što nije nipošto bilo predvidljivo. No pored triju optuženika, gospodin Desbons i njegovi kolege dobro su uspjeli prodrmati savjest nekih ljudi. Zastupnik Lionel de Tastes čak prijeti da će zvati Vladu na sud, a utjecajni dnevnik L’Ceuvre 2. prosinca 1936., otvoreno govori o ‘marseilleskom misteriju’, dok revija Esprit (čiji je urednik i Emmanuel Mounier) prepušta mladom sociologu Georgesu Duveauu da napiše jedan zdrav zaključak: ‘Ante Pavelić nije profesionalni terorist, te ako već ustaše prisežu politici atentata i nasilja, to je na žalost srpska diktatura koja njima pruža žalostan primjer i navodi ih na ljutu mržnju. Cijela afera ustaštva ukazuje na dvostruku odbojnost koju nose svi hrabri ljudi suočeni s policijskom i državnom tiranijom’ (broj 42, ožujak 1936.,. str. 998).
Nakon događaja u Aix-en-Provence, George Desbons nije dugo ‘na ledu’ budući da je već službeno vraćen na posao 31. ožujka 1936. Sada može nastaviti praksu u svojoj struci, premda ugodan posao postaje sada neugodan posao. Neki su mu predmeti oduzeti te sam sebi mora tražiti nove klijente. Nakon što je dugo uživao visoki stupanj simpatija, sada se mora suočiti s otrovnim kritikama. Negdje ga optužuju da je fašist, negdje da je komunist (jer je neprijateljski raspoložen prema reviziji Versailleskog ugovora i sporazum u Muenchenu), ili čak da ima veze sa slobodnim zidarstvom! Koliko god je pogođen ovim nepravednim navodima, Georges Desbons ipak nastavlja vlastiti samostalni put. Nakon vojnog poraza Francuske 1940. i uspostave nove ‘francuske države’, on i nadalje zastupa patriotske republikanske stavove.
Kao bivši veteran osjeća veliko poštovanje za maršala Philippea Petaina, ali ne prihvaća ukidanje Republike niti odobrava politiku svoga prijatelja iz djetinjstva, Pierrea Lavala. Premda ga se moli da prihvati mjesto župana i gradonačelnika jednog okruga u Parizu, i da bude predsjednik Prizivnog suda, on odbija sve ponude i ostaje vjeran svome pozivu branitelja. Budući da živi u okupiranoj zoni, u kontaktu je s franjevcem Corentin Cloarecom, koji je takoder svećenik u Pokretu otpora. Uz njegovu pomoć on pruža materijalnu pomoć brojnoj djeci i osiromašenim obiteljima.
Bez ikakve naknade pruža stručnu pomoć brojnim pripadnicima Pokreta otpora i pojedincima koji odbijaju odlazak na prisilan rad. Radi toga dva puta Gestapo čini premetnčinu u njegovu stanu.
OD VELEPOSLANSTVA DO ZATVORA
Budući da nije nikada izgubio veze sa svojim bivšim ustaškim klijentima, Desbons pozdravlja proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, gdje će uskoro – untoč snažnom protivljenju Italije i Trečeg Reicha – biti pozvan od strane novih vlasti. Tijekom svojih posjeta, odvjetnik Desbons ističe posebne odnose koje ima s Antom Pavelićem, generalom Ivanom Perčevićem i Andrijom Artukovićem kod kojih se zauzima za neke Francuze koji su pobjegli iz njemačkih logora.
U želji da mu oda priznanje hrvatskog naroda, poglavnik ga odlikuje, 11. siječnja 1943. g. Redom krune kralja Zvonimira, što je jedna od največih počasti hrvatske države. Protiv svoje volje George Desbons našao se u središtu teško rješivih diplomatskih zapleta. Francuska priznaje samo de factoneovisnost Hrvatske, dok Ante Pavelić želi dobiti puno priznanje i to imenovanjem Desbonsa za francuskog veleposlanika. No ostavština Marseillea čini stvar vrlo delikatnom. Doista, u Francuskoj je za poglavnika i nadalje na snazi smrtna kazna, a predsjednik francuske vlade i ministar vanjskih poslova nije nitko drugi do Pierre Laval, nasljednik ubijenog ministra Barthoua 1934.
U iščekivanju povoljnog raspleta potpisuje se trgovinski sporazum od strane dviju zemalja, a francuskom misijom u Zagrebu službeno rukovodi konzul Andre Gaillard. Budući da nije službeno imenovan francuskim veleposlanikom, Desbons djeluje u svojstvu glavara “francuskog izaslanstva” u Zagrebu, kojega će posljednji put posjetiti u ožujku 1944. godine.
Čim je Paris oslobođen, u kolovozu 1944., Desbonsovi neprijatelji nastavljaju svoju ofenzivu, navodeći ovaj put tri Desbonsova odlaska u Hrvatsku i optužujući ga za ‘kolaboraciju’ i izdaju. Naravno da je riječ o čistoj kleveti, no odvjetnik Desbons svejedno mora u zatvor Fresnes, gdje provodi nekoliko mjeseci. Novine iz toga vremena, poput Paris-Presse, više ili manje sarkastično pokušavaju ismijati Desbonsa – “Komično veleposlanstvo Georgesa Desbonsa najekstravagantnijeg višijevskog diplomata koji provodi dvanaest dana u Hrvatskoj, a završava svoju karijeru u Fresnesu“. (7. veljače 1945.)
Iz svoje ćelije, odvjetnik, čije je zdravlje narušeno, protestira i zahtijeva obustavu kaznenog progona. Konačno, dolazi nalog da ga se oslobodi u ožujku 1945., no postupak protiv njega i dalje traje, što njemu nikako nije po volji. ‘Državno tužilaštvo, piše Le monde 23. ožujka. 1945′, odlučuje pustiti na uvjetnu slobodu Georges Desbonsa, odvjetnika iz Pariza, koji je održavao bliske veze s Vladom Republike Hrvatske i njezinim čelnikom Ante Pavelićem. Optuženi, koji očekuje obustavu postupka, odbija napustiti zatvor u kojemu četiri dana štrajka glađu.’
Unatoč dobroj obrani i povoljnim svjedočenjima istaknutih ljudi, kao što je budući premijer Antoinen Pinaya, pravne zavrzlame Georgesa Desbonsa trajat će sve do 1947. godine.
SEMPER FIDELIS
Na kraju svih tih kušnji, čiji je jedini i pravi povod (što treba istaknuti) suđenje iz 1935. g., Desbons ne poriče ništa glede svog angažmana za hrvatske nacionaliste. ‘Hrvatska ima pravo na pravdu. Ovo pravo na pravdu podrazumijeva slobudu’, piše on 1954. na na stranicama časopisa Hrvatski domobran. Uvijek spremim na bitku sa svojim klevetnicima, on ostaje nadalje u pismenom kontaktu s dr. Antom Pavelićem, kojemu prenosi razne političke indiskrecije jer je dobro informiran, a koje i sam prenosi glede pojedinosti hrvatske zajednice u Parizu.
Premda susreće svaku vrstu lažnih prijatelja provokatora, Desbons se pametno drži po strani od svih intriga, a u islo vrijeme diskretno vrši utjecaj na ljude koje on zove ‘čistim elementima emigracije’. Tako on piše fra Branku Mariću, “uvijek sam bio vjeran prijatelj vaše domovine. U okviru mojih mogućnosti i mojih pravih informacija, razbijam lažne konstrukcije i izbjegavam greške koje mogu imati teške posljedice …. Drugim riječima, ostajem vjeran samom sebi”.
Neporeciv prestiž koji on ima kod mlađih emigranata omogućuje mu da se suprostavi dvosmislenim manevrima patera Teodora Draguna, rektora Hrvatske katoličke misije i njegove desne ruke, novinara i pjesnika Mate Vučetića (1892.-1981.), bivšeg novinskog atašea jugoslavenske ambasade. Koliko god su oni protivnici komunističkog režima (Vučetić je u Parizu službeni predstavnik Valatka Mačeka), oba su deklarirani protivnici hrvatskog nacionalizma. Budući da su povezani s bivšim zastupnikom Rokom Miletićem, oni pokušavaju (s mnogo poteškoća) mobilizirati hrvatske izbjeglice iza opasne iluzije o nekoj trećoj ‘demokratskoj Jugoslaviji’.
U želji da ostavi budućim naraštajima svoj iskaz u slučaju Marseille i da konačno svima obznani sve što bi on bio rekao u Aix-en-Provence da mu je bilo dopušteno iznijeti obranu. Desbons započinje prikupljati bitne dijelove za buduću veliku knjigu posvećenu hrvatskom pitanju. Na žalost knjiga ne će vidjeti svjetlo dana jer bolest koja ga nagriza bila je jaća od njega. Nakon što je završio u bolnici St. Joseph, 16. rujna 1962., umire 26. rujna, oko 22.30 sati, i to nakon što je primio posljednje sakramente. Nekoliko dana prije toga do njega je došao njegov stari prijatelj, pater Branko Marić. Koji će održati zadušnicu u bolničkoj kapeli.
U posljednjoj gesti prkosa, ukrašen na prsima s Redom krune kralja Zvonimira, pokojnika se pokapa 1. listopada 1962. na groblju Saint-Cloud, i to u nazočnosti dvojice članova Francuske akademije i izaslanstva mladih hrvatskih domoljuba. Hrvatska je izgubila vjernog i vrijednog prijatelja.
Piše: CHRISTOPE DOLBEAU
Preveo s francuskog: dr. Tomislav Sunić
Izvor: Hrvatski list, 20. rujna 2012.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.