GENERAL HOS-a NDH VJEKOSLAV SERVATZY “BEGO”, piše Vjekoslav Maks Luburić

na strani 10. Pošto je čitljivo, mišljenja sam da nije potrebno prepisivati.

nije čuo govoriti o sebi, ni o ličkom ustanku, koji je njegovo djelo, niti je govorio o drugim ustaškim podhvatima, koji su polod njegova tehničkog zvanja, njegove odanosti Pokretu i Poglavniku, bezprimjerne hrabrosti i požrtvovanosti i sposobnosti svake vrsti, koje je malo tko dostigao i nitko od nas prestigao. Bio je nenadmašiv drug, veseljak i u najtežim časovima, ugodan, visok, nasmijan, niti jednog dana nije odležao u krevetu, i nitko ga nije čuo, da bi se potužio na zlu sudbinu. Stotine anegdota čekaju na pero, da ih spasi za hrvatsku povijest. Biti će to zahvalan posao.

    Pripremne Ustaške bojne, sve vrsti milicija, pokušaj stvaranja Vojne Krajine na Drini, (što i piše ispod priložene slike: “Bego” je pokušao stvoriti Vojnu krajinu na Drini, mo. Otporaš.) i svi slični podhvati njegova su inspiracija, njegovo djelo i plodove tih podhvata mora hrvatska ratnička povijest upisati kao njegovu zaslugu. Bio je stari Austro-Hugarski častnik, bio je u Hrvatskom Domobranstvu, i na Crnom Vrhu u Srbiji, kao zapovjednik posebnih pionirskih odreda zadao je strahovite gubitke srpskoj vojsci. Posjedovao je znatnu medalju za hrabrost i bio je jedan od najbolje odlikovanih častnika bivše Monarhije. Više je štete nanio srpskim četnicima na čelu posebnih hrvatskih odreda, sastavljenih od Beginih Srijemaca i Bošnjaka, nego čitavo legendarno Mackenzenovo topništvo. Taj je ponosni sin hrvatskog Srijema dobro poznavao četnike već u prvom svjetskom ratu. Njegovi su ga vjerni Bošnjaci i prozvali “Beg” i od dragosti ga zvali “Bego”, kako je adet u junačkoj Bosni. Zato je on već tada bio “ratni zločinac” i spasio se je tek u zadnji čas ispred gedja. On je već 1918. postao emigrant, i odmas es ukopčao u rad tako zvane prve emigracije, kojoj su bili na čelu general Sarkotić i Dr. Frank. Donio je bogato tehničko znanje i bio je prvi i najbolji tehnički i organizatorni zapovjednik Ustaškog Pokreta.

    Nije mogao manjkati takav čovjek pri stvaranju Ustaškog Oslobodilačkog Pokreta, i sam Poglavnik, Vodja tog Pokreta, može kazati što je značio Bego za ustaški Pokret u danima njegovog stvaranja. Dolazio je i nestajao misteriozno. Govorio je skoro sve jezike Europe i prelazio granice uz pomoć pola tuceta pasoša, najviše vlastite fabrikacije. I uviek je nešto donio, što je već postao kod njega običaj, a kad jednom prilikom nije imao pri ruci ništa, odnekle je na brzinu nabavio nekoliko lutaka i razdielio ih. Svi smo se od srdca smijali, svi bili presretni, a dobri i neumorni Bego tumačio je prednosti svojih lutaka, kojima su se divili ljudi, od kojih je svaki imao svoju borbenu poviest.

    Kada su srbokomunisti obkolili Udbinu u Lici, Bego je trideset puta doletio u obkoljenu Udbinu, donosio im streljiva i duha, organizirao obranu i jačao posadu. Imao sam sreću biti prisutan, kada mu je poglavar dao veliku srebrenu kolajnu za hrabrost, da ga pola sata nakon toga i opet pošalje, kako se je reklo, na teren. Jedan i sada živući viši časnik, a tada Glavar Stožera jednog podhvata u Lici govorio mi je sa toliko zanosa o jednom podhvatu, što ga je vodio Bego početkom godine 1943. u Lici, da sam neodoljivo osjetio potrebu otići i viditi ga. Junački su Ličani gledali u njega s onim udivljenjem, koje je svojstveno sinovima Velebita, kada govore o svojoj Lici i o svome “Starom”. Izdržao je više nego i jedan vojnik, autom, zrakoplovom ili na konju, pješke ili na tanku, svejedno, ali Bego je svugdje tamo bio, gdje je barut zamirisao u tim težkim danima.

    Kada se je nakon četiri mjeseca vratio u Zagreb, Poglavnik ga je dočekao raširenih ruku i ako je netko zaslužio Željezni Trolist za uspješno vodjenje borbe, tada je to bio Bego. Nikada tih Poglavnikovih rieči zaboraviti neću. Tako je to bilo u Mostaru, u Travniky, u Splitu, u Foči, Osjeku i Daruvaru. nabavljao je iz Italije puške, iz Švicarske municiju, iz madjarske bombe, od Njemaca strojnice. I kad su sva Ministarstva zatajila, Poglavnik je još uvijek imao jednu mogućnost pronaći na terenu begu i poslati ga, da stvori najnužnije. Bio je administrativac, obskrbnik, političar, diplomata i prije i poslije svega bio je vojnik. Bio je Ustaša bego i general Vjekoslav Servatzy, a vrlo je težko biti obadvoje u isto vrieme.

    Kad se je oslobodila Dalmatinska obala od talijanskih nametnika, Bego je vodio podhvat i postao prvi Obalni Zapovjednik. Vraća se u Zagreb, jer je Poglavnik trebao Velikog župana Zagrebačkog područja. A kada je izgledalo, da se primiče kraj, Poglavnik svoga vijernog begu postavio za Zapovjednika Glavnog Grada Zagreba, jer je samo Begina ustrajnost i njegov optimizam mogao tada održati na zamjernoj visini djelovanja našeg vojničkog aparata. Bego je napustio i nije branio glavni grad, jer mu je tako odredjeno. Srbokomunisti htjeli su sravniti naš bieli Zagreb sa zemljom i uništiti pola milijuna Hrvata u njemu. (Prilažem poveznicu koje sadržaj donosi general Luburić iz knjige MISIJA U HRVATSKOJ, Madrid, 1967. Vrlo zanimljivo. Molim čitatelje da si priušte toliko vremena za prošitati “Pro Domo Sua”. Mo. Otporaš.)

    Na kraju je ostavio bieli Zagreb u društvu svoje nerazdružive supruge i poznate “ustaške tetke” Ane, koja ga je pratila, kao i onda 1918. godine i bila njegova i žena i majka, suradnica i tajnica. Rastavila ih je zla sudbina i sliepilo Saveznika, koji su ponosnog begu predali u ruke srbokomunističkih krvnika, koji mu nisu mogli oprostiti niti Crnog Vrha ni Ličkog ustanka, ni Udbine, ni Drine, ni njegovih Pripremnih bojna. Umro je vedra čela s poklikom: “Izvršio sam svoju dužnost”.

    S kolikom pravom je rekao te rieči, na kojima mu može zamjeriti i bogodani pjesnik Kipling, koji ni svome kralju nije mogao zaželiti ljepši život nego onaj Ustaša i vojnik Vjekoslav Servatzy – Bege.

                                                                                 General DRINJANIN

Kraj, stranica 13.