GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU, pismo Miljenki Dabi Peraniću 16 studenog 1968., što je 55 godina.

(Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim jedno generalovo pismo kojega je on pisao svojem suradniku u Pariz Dr. Miljenko Dabi Peranić. Pismo je pisano 7 mjeseci i 4 dana prije njegove pogibije. Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969” na st. 947,948 i 949. U pismu ima mnogo dotaknutih tema, ali, po mom skromnom mišljenju, najvažnija tema od svih je riječ “Pakrački Dekret” kojeg je general dao Iliji Staniću. Ja ću po potrebi neke stvari za koje budem znao dopuniti kako bi pismo bilo potpunije. Mnogi su čuli za tu riječ “Pakrački Dekret” ali nitko ne zna pravo podrijetlo iste. Potražio sam tu riječ i pronašao u Dnevniku Sabora Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske…Page 2…iz knjige Trideseta saborska sjednica, koja je održana 17 veljače 1866., gdje se spominje na strani 276 slijedeće, citiram:

“…A posljedica tome je bila, da smo svi mi, koji nebijasmo pravi vijećnici, dobili pakrački dekret t.j. da u sjednice više pozvani biti nesmiemo…”

Dakle, sama riječ “pakrački dekret” potječe još od doba Oca Domovine Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ upotrebljava kako bi naglasio: da je Iliji Staniću dao otkaz, otpustio ga, prekid svih veza sa njim, dao mu nogu u tur i sl.Mo. Mile Boban, Otporaš.)

general DRINJANIN
16.IX.1968.

Dragi moj profešure !

Vratio sam se iz Madrida, pa evo da ti najprije reknem par riječi, prije nego zabodem nos u drek svakidašnji, koji mi se je povećao, jer sam morao izdati Iliji “pakrački dekret” /baš sada kada mi je bio počeo biti koristan, jer je za vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom, gospodjom i djecom/. (Mnogo se je među Hrvatima u emigraciji raspravljalo o ovom “sukobu” i kolale su razne verzije, a jedna od njih je bila i ta da je Ilija Stanić snapostovao stariju generalovu kćer Drinu kojoj je tada bilo nešto malo više od 12 godina. Ako generalova riječ “familija ” spada u taj “sukob” s njegovom kćeri, onda bi ta verzija mogla biti istinita. Mo. Otporaš.) I kada smo već kod njega: bio sam zadovoljan i već pomalo gajio nadu, da bi bio koristan za našu stvar. Bio je glup i dao se već drugi puta navući na tanak led, a onda biti “energičan”, mjesto da bude obratno, i našto sam ga upozorio prije (nekoliko) puta. Pao je dvaput na istom mjestu, i onemogućio se u vršenju “vlasti”! Pokušat ću ga negdje namjestiti ovdje, blizu, pa onda negdje gdje bi za Hrvatsku bio koristan, jer ovdje to već nije mogao. Žao mi je i šteta, pa ako već tu ne može, da bi barem bio koristan za Odpor vani. Razmisli, a i ja ću.

(E, sada. Preko više od četiri desetljeća me muči jedna te ista stvar, koju, iznoseći ovdje PISMA MAKSA LUBURIĆA ne mogu nikako prešutjeti. Dr. Miljenko Dabo Peranić i ja smo bilo dobri prijatelji. Radili smo godinama u istom poduzeću. Usko smo surađivali na svim poljima, za Hrvatsku, osobito o Odporu. Bio mi je vjenčani kum. Rekao bih da organizacijski tajnih među nama nije bilo. Ja sam napustio Pariz, Francusku i otišao za Ameriku u ponedjeljak 9 prosinca 1968. Dva tri tjedana prije mojeg odlaska za Ameriku, pozvao sam u goste, na večeru, kuma Dabu, kumu Mariju, njihovu kćer Anitu, Kita, i Marijina brata Nikolu Šonje, koji je upravo došao iz New Yorka posjetiti svoje u Pariz.

“…26 Rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Paris. Trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja (5) Vidušun – “Freškić”, 257 bis, Bld. Jean-Jaures, 92 Boulogne, Billancourt (Cafe-Restaurant, 71 rue Obercampf, Paris 11), drugi mu tražili posao (6) Milan Bagarić, 87 rue Tocqueville, Paris 17, a za legalizaciju sam ga poslao s X.om (6) (jer ovaj X (6) je imao auto a to je Milan Bagarić, mo. Otporaš.) Vlč. Ostojiću, (Zdravko Ostojić, hrvatski svećenik pri Hrvatskoj Katoličkoj Misiji u Parizu, mo. Otporaš.) Upravitelju Hrvatske Katoličke Misije u Paris-u, kada je pak on odbio, dao sam mu sam garanciju, koja je i danas u njegovu dosiju (Prefecture de Police, Paris.) Dobio je dozvolu za mjesec dana dok se ne zaposli. Pokazao mi ju je. Otišao je u svoj stan, (kod br. (5) Vidušina “Freškić”, mo. Otporaš.) rekao sustranarima da je susreo nekog prijatelja, te nestao – Bog zna gdje. Strana 43/44 knjige “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA”, koju je napisao Dr. Miljenko Dabo Peranić, Generalov Povjerenik, D – Press P.O.Box. 245 Bat port, N.Y. 11705.

Kada sam u kolovozu 1978. iz San Francisca otišao posjetiti u New York moga vjenčanog kuma Dra. Dabu Peranića, kod njega sam i odsjeo preko Week-ends. Tada smo o svemu razgovarali a najviše o generalovoj pogibiji. Tada mi je kum Peranić dao rukopis ove knjige da ga pročitam, i, ako nešto smatram potrebnim, da nadodam. Taj rukopis još i dan danas imadem. U tom rukopisu se nalazi jedan list na kojemu je Dr. Peranić stavio od br, jedan do br, 34 osobe koje je želio zaštiti u knjigi, osim što je stavio u zaporkama broj ( ) a na listu ime i prezime dotične osobe s adresama. Zato smatram, da je došlo vrijeme da se ove osobe iznesu i njihove uloge, tim više da sam bio osoba povjerenja Dra. Peranića a da on meni ni riječi nije rekao o Iliji Staniću, niti sam ikada zanj prije čuo dok nije generala ubio. Bit će govora još o tome ovdje. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

Dobio sam iz Usa. paket sa 4 knjige Klaićeve povijesti. Ima krasnih stvari, posebno starih hrvatskih potvrda iz svih naših krajeva, što bi moglo obogatiti našu DRINU posvećenu starijim dobima, dok o tekstu ne mogu ništa reći. Dao sam uokviriti knjigu, i pokušat ćemo nabaviti ostale za budući rad. Bogatiji smo nešto, naime u knjigama…Da li si poduzeo što da mu se plati, jer mi je poslao fotografiju tvog pisma u tom pogledu, pa da znam reći našima tamo u Kaliforniji, da to plate. Ne zaboravi.

OBRANU sam ti poslao avionski, a i pakete. Povisio sam tiražu, jer su mi to tražili iz Usa i Kanade. Ako trebaš još, mogu to dati. Odmah ide i nova, tj. 97-8. za koju imam gotov POSEBNI PRILOG od 6 stranica sa FEDERACIJA POČIMA FEDERIRATI.

Mislim da bi trebalo br. 99-100. dati nešta representativnije, možda kao Posebni BOŽIĆNI I NOVOGODIŠNJI BROJ. Razmisli. Materijala običnog ima i previše, ima i članaka, i tu bi trebala ući stvar o RANKOVIĆU i novoj situaciji, koja se razvija pod dojmom čeških i slovačkih problema s jedne, a medjukomunističkih s druge, što mislim da treba iskoristiti baš u Rankovićevom Posebnom prilogu, jer dokazuje da je nacionalni osjećaj jači, pa i gospodarski interesi i strategija, od odeologije i biti komunizma /Proleteri svih zemalja…/

Bio sam u Madridu sa prof. Dragom Zudengom, pa kako sam njega i Tijana zvao profešurom, a oni mene djeneralom, a kakve smo rdje… elim i Tebe titulirama, iako se izlažemo da te nazovu nepismenim. Kao i Gracijana i Šimata. (Prilažem sliku, s desna: Živko Vasilj, Maks Luburić, Drago Zudengo, Barcelona, ljeta Gospodnjega 1962. Tu sliku mu je dao moj prijatelj Živko Vasilj u svome stanu u Štittgadru mjeseca svibnja 2014. Danas 8 prosinca 2023. Mile Boban, Otporaš.)

                                 
Prof. Zudenigo (Na strani 1041 spomenute knjige PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969 se nalazi jedna slika iz 1962, godine. Pogrešno je u knjigi prikazano da je to bilo godine 1952. Na toj sliki s lijeva je dr. Drago Zudengo, u sredini Vjekoslav Luburić a prvi s desna je Živko Vasilj, mo. Otporaš.) mi je dao ime ove knjige, koju svakako nabavi. Ne znam da li je to ona, koju si bio donio i koju sam poslao Mikcu. Donio mi je samo jednu malu knjižicu EDITIONS DU SEUL 27 rue Jacob, Paris VI. a to je tvoja ulica. (Dr. Peranić je živio na 30 Rue de Jacob, Paris 6-eme, mo.) Zove se PETITE PLANETE; collections microcosmos, a br. 2 je Jugoslavija. Ima na francuskom i engleskom, barem, jer sam ove vidio. Imam francusko izdanje..

On je isto donio LE MONDE sa vijesti o Draganociću, koja je i ovdje izišla, i koju si poslao. Kada smo već kod njega: dobili smo povjerljivim putem obavijesti, da neće biti procesa, da će dobiti župu, itd., a to potvrdjuju iz Clevelanda i Toronta, gdje su im “klerikalnim kanalima” stigle potvrde osobne prirode u tom pravcu. Inače DANICA i drugi donose članke onih, koji hoće da ga brane…Bili su u Europi ing. Bosiljević i Meinzl, koji i dalje tjraju, da ga “Amerika izbavi”. Nu mislim to su prozreli mnogi, a Odbor se raspada, ljudi se povlače i traže natrag pare. Možda je tako unosan posao “braniti ga” kao što je bio i “prodati ga”. Advokati, ugledni ljudi, naši prijatelji i td. su svi “mobilizirani”, putuje se, hoda, i dok bude jednog dolara, oni će ga “braniti”. Teško njemu!

Dobio sam Tvoje pismo od 8.IX. sa prilozima. Vidim da si obrao bostan sa bubrezima. (Dr. Peranić je imao problema sa bubrezima, uvijek se je tužio, mo.) Deset kila! Kada bi se moglo urediti da ti nosiš te kamence, a ja da gubim kile, to bi išlo! (Podsjetimo da je ubojica Ilija Stanić u svojoj prvoj izjavi Sarajevskoj (ili bosanskoj, svejedno) Udbe od 29 travnja 1969., dakle samo devet dana od gnjusnog zločina kojeg je počinio nad jednim hrvatskim generalom, izjavio “…Puče lubanja…Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznanađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu…”, HRVATSKI LIST – 23 srpnja 2009., strana 19, mo.) Pa da nisi baksuz!

Mislim da “ona dvojica” nemaju veze sa onih “40”, koji su na kraju bili negdje u kojoj Udbinoj birtiji u Munchenu: Nikolić i njegovi pjesnici, Mladi Grubišić (Dr. Vinko Grubišić, mo.) iz Švicarske, Sagunić iz Londona, (Nova Hrvatska, mo. Otporaš) Jurčić /sin Gl. ravnatelja/ itd. Poslali su im referat, ali bio nije nitko od njih, i “neki iz domovine”, možda iz grupe Tomičića, (Zlatko Tomičić i skupine oko Nezavisne Zaklade TIN VUJEVIĆ, mo.) kako neki insinuiraju /, a možda su i ovi bili pasošari sa kukuljicom, kao i Jelićevo Vijeće. (Možda se ovdje radi o jednom tajnom simpoziju kojeg je, kako se je tada pričalo, organizirala Hrvatska Revija, koju je uređivao prof. Vinko Nikolić. U knjigi HRVATSKA DANAS I SUTRA, IZDANJE HR. Munche 1969. donosi, na prvoj stranici okvira: “…Hrvatska Danas i Sutra objavljuje predavanja sa Simpozija skupine hrvatskih intelektualaca, održanog u Evropu 29 -31. kolovoza i 1 rujna 1968.”, mo. Mile Boban, otporaš.)

Razaslali jesu mnogima, odgovarali poneki, ali išao nije nitko, tako da ćemo vidjeti što će izići. Bio je jedino Dr. Mate Meštrović, barem figurira njegovo ime na jednoj praznoj izjavi, ali oni sami vele da mu ne vjeruju jer da je bio sa Djilasom u Jugoslaviji. Bio je i Dr. Čolak, onaj iz grupe Mihailova. (Mislim da se ovdje radi o Mihajilu Mihailovu, profesoru na zadarskom fakultetu, koji se je tih godina 1967/68., navodno, pobunio protiv partije ili komunizma, ali nikako se on nije bio pobunio protiv Jugoslavije. To je neke hrvatske intelektualce natjeralo da mu se približe, kao što mu se je bio približio i prof. Mirko Vidović iz Francuske, te ga to približavanje koštalo nekoliko godina tamnice u Staroj Gradiški. Mo. Otporaš.) Plaču za pravima. Provjeri i javi, a i ja ću tebi upodpuniti podatke.

Pošalji mi tu stvar Antića o Sredozemlju, jer imam samo neke brojeve. Uostalom, ako ćeš obraditi, zadrži, pa kasnije pošalji. Htio bih to vidjeti, posebno br. 9. Markuse i svibanjski dogadjaji: napravi za Obranu, jer je barem za ovu DRINU kasno. Morao sam ostaviti posla za tiskaru i svršiti i ne može ući.

Draga mila Kita, (Dra. Peranića kćer Anita, koju od milja zovu “Kita”, mo.) koja se sjeća svih! I to sada kada su nam otišli i Vjeko i Mirica u Valenciju na škole. Pusta kuća bez ovih nestašnih andjela, posebno Mirice, koja je najmanja i zato najdražesnija, (Ne bih se s ovim složio, jer je kćer Dra. Peranića Anita rodjena u lipnju 1962., dok je generalova kćer Mirica rođena 1958., mo.) pa je sve ispunjavala. Fali nam svima. Ali kad dodje Kita onda ćemo ih ići vidjeti u Kaledž.

BANSKA DRINA: sliveno, osim uvoda, komentara klišejima i podataka o Banovima i Kraljevima. Danas sam zaboo mos u to, ali ovog časa barem osjećam da to “prevazilazi” moje snage. Da ja to sam sredim trebalo bi pretvoriti kao što Španjolsci vele “hacer de tripas corazón”, ili “pretvoriti trbuh u srdce”, a ja se vidim okružen ogromnim kupovina papira, novina, pisama, knjiga i sve mislim, da je sve to samo zato izmišljeno da mene zafrknu…
Inače nemam mnogo posla i trebalo bi odmah uzeti u posao. Previše naslova, pod naslova, bilježaka, tumačenja i nisam siguran u taj sklad stvari jedne povijestne knjige.
Iskreno ti kažem, bojim se da ne bih zasrao. I baš sada kada tvoji bubrezi i posao kompliciraju prijašnju nakanu, da ti osobno nadzireš stvar.
Ilija je to ispravljao, a bolje bi bilo da nije. (Sada se doista postavlja jedno ozbiljno pitanje, na koje samo Ilija Stanić može odgovoriti, jer je još živ, a svi sada znamo da je bio zaduženi agent Udbe da ubije generala Drinjanina, da li je on ikada i namjerno tekstove izmjenjivao, neke svoje udbaške ideje ubacivao; jer se je tada vrlo dobro znalo da su se u novini OBRANA često puta pojavljivale pogreške, gdje bi general znao odgovoriti da se je to učinilo samo zato jer španjolski slagači ne poznaju razliku u slovima c “ć”, z “ž”, s “š”, d “dž” itd., i da ne govore hrvatski. Mo.)

Mogao bih ja recimo to poboljšati, ali nisam siguran pri raspodjeli, naslovima, iako si ti ostavio sve organizirano, naznačeno, klišeje itd. Ovu stvar se ne može olako praviti, na brzinu, nu ako ne bude drugoga Boga, morat ću. Istina tebi bi dobro došao odmor, bolovanje, a ja bih ti platio put, ali znam da je to problem tvojih bubrega, šefove džigarice i Marijina salvo condukta za povratak kući. Ali po srijedi je tvoja PRVA KNJIGA, tvoja povjesnica, jer bi napravili i kao Drinu i kao separatu, što bi nama dalo prestiža, a i nešto novca. Sklepati kako god bilo, mislim, da ne bi smjeli.

Dobio sam nekih pisama, obavijesti itd. iz Pariza i Francuske, ali za ovaj čas, dosta. Tvoji bubrezi nisu za više probleme…Dobio sam nešto novina i razgovarao sa dosta ljudi u Madridu, pa i sa onima iz domovine, iako su “neodredjeni”. Ne znam do koje mjere je ozbiljna stvar mobilizacije, omladinskih brigada, etc., ali bojim se da bi i opet Tito bio moralni pobjednik i da bi jugoslavenska ideja nadahnula one, koji su imali stomak pun i glavu praznu, medju Hrvatima, i da bi to dovelo do jačanja jug. ideje kod onih, koji nikakve ideje imali nisu. Posebno kod mladih. Dokle je komunizam rastvorio dušu našeg radnika i gradjana, službenika i vojnika, komuniste i ljevičara?

Selo je ostalo, Crkva neoperativna, šefovi slabići, ambijent nikakav izvana, i sada strah od Rusa. Važem stvari, mislim, mislim ne kao emigrant, nego glavnom onih u Zagrebu. Razgovarao sam sa mnogima, od kojih ni jedan nije bio ni komunista, ni anacionalan, i ipak svi vele, da smo na jedinom ispravnom putu nade u hrvatske komuniste. Ima ih kojima je sve to previše naivno, ima ih, koji vele da su to sve hulje, kojima ništa nije sveto, nego je čisto kruhoborstvo, koji podsjećaju da je Bakarić teško bolestan, opterećen tuberkulozom i da se od jednog Kuferšmidta, kako li se zvao, nema čemu nadati. Pa ipak: tko može prodrijeti u tajne uma i srdca?

Pokušaj saznati da li stoji da je Tripalo oženjen sa sestrom ili sestričnom Jovanke? Istina to nebi trebalo značiti ništa, kad on ne bi već poticao iz jugoslavenske familije odprije. Sve troje to skupa: jugoslavenska tradicija u obitelji, fratar-komunista, i oženjen sa Jovankinom sestričnom, to je ipak previše za jednog TRIPALA…

Vele da je porazan rezultat mješovitih brakova na našu štetu.

Ako ti Marija i bubrezi dozvole, javi se. Grli vas odani

general Drinjanin.