Već treću godinu u Korizmi članovi Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Čakovca i Varaždina u molitvi obilaze grobišta i spomen obilježja prešućivanim hrvatskim žrtvama likvidiranim u totalitarnim i komunističkim progonima Drugog svjetskog rata i poraća stradalim i poubijanim u organiziranom državnom teroru od komunističke vlasti. U molitve su uključili i poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu stradale u obrani Republike Hrvatske u velikosrpskoj agresiji, a u Čukovcu pomolili su se i za preminule članove Društva, kao i za ozdravljenje bolesnih članova Društva.

Prve, 2010. godine križni put održan je na Cvjetnicu popodne, grobištima Međimurja, posjetili smo i grobište Dravska šuma Varaždin, a zadnja postaja bila je u Kotoribi.

Iduće, 2011. godine uključene su postaje Čukovec kod Ludbrega, stadion Varteksa, Dravska šuma Varaždin, Gaj Strmec Podravski i Pancerica Otok Virje u općini Cestica gdje je nakon misu u spomen kapeli Blaženog Alojzija Stepinca predvodio mons. Josip Mrzljak. Ove godine posljednja postaja bila je u Štrigovi, a tu smo na grobišta Repova šuma obilježili i 65 obljetnicu masovnih komunističkih likvidacija izvršenih početkom 1947. godine, u Štrigovi i okolici. Između ostalih likvidiran je potkraj ožujka i Stjepan Dujh, otac dvoje male djece, Mirka i Marine, a uz konfiskaciju imovine uslijedili su progoni ostalih članova obitelji.

Treći po redu križni put

Treći križni put grobištima i stratištima Varaždinske biskupije održan je u subotu, 24. ožujka 2012. godine, a obilazak mjesta stradanja i uspomene na žrtve poginule u ratovima XX stoljeća započeo je ujutro u 10,00 sati, a na pojedinim postajama moljene su molitve križnog puta autora fra Vice Blekića napisane za Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini.

Sam križni put započeo je u Čakovcu, kod Spomen zida poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu iz Međimurja gdje je izmoljena uvodna i molitva prve postaje koje su predvodili fra Anđelko Rahkel i umirovljeni svećenik vlč Josip Horvat, te Josip Kolarić i Ružica Špoljar. Križ koji je za tu prigodu napravio Josip Kolarić, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma Čakovec, nosio je Drago Jurović, hrvatske zastave nosili su Stjepan Horvat i David Lešnjak, a svijeću Matijas Sermek.

Kod slijedećih postaja molitvu su predvodili i ostali hodočasnici, dvanaestogodišnje Magdalena Kolarić i Ivona Turk, četiri godina starije Barbara i Petra Turk, kao i stariji hodočasnici, a kod postaje u Čukovcu križnom putu se pridružila i Terezija Pavković rođena 1. rujna 1912. godine. Druga postaja bila je u čakovečkom starom gradu Zrinskih, a molilo se ispred ulaza u ćelije nekadašnjeg zatvora u kojem su nakon Drugog svjetskog rata mučeni, „nestali” i stradali brojni žitelji Međimurja. Treća postaja bila je kod spomen križa na grobištu Ksajpa u Šenkovcu, a četvrta i peta na grobištu Sep u Gornjem Hrašćanu, u župi Macinec.

Prvo se molilo kod grobnice pokopanih žrtava ekshumiranih 2009. godine i pokopanih 23. kolovoza 2010. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih ideologija XX stoljeća, a potom kod spomen križa postavljenog 2001. godine. Šesta i sedma postaje bile su na području grada Varaždina, kod spomen križa u Dravskoj šumi, najvećeg grobišta Varaždinske biskupije, a potom u podne i kod spomen ploče postavljene u sjećanje na žrtve i mučenike odvedene iz logora smještenog u poratnim danima Drugog svjetskog rata na igralištu Tivara, današnjem stadionu Varteks.

8. postaja – grobište Leskovec – župa Svibovec kod V. Toplica – Na grobištu Leskovec hodočasnicima su se pridružili i članovi Udruge Hrvatski domobran iz Varaždinskih Toplica. Tu se nakon izmoljene molitve hodočasnicima obratio Božo Bahunek, tajnik udruge HD Varaždinske Toplice, podsjetio na događaje od 29. rujna 1943. godine kada su partizanske snage osvojile Varaždinske Toplice, a potom jednu veću grupu (73) zarobljenih vojnika i branitelje poubijale na mjestu gdje smo nešto ranije izmolili molitvu 8 postaje, a druge zapadno od Varaždinskih Toplica, u Čurilovcu …

9. postaja – Čukovec kod Ludbrega – Za hodočasnike tu su članovi udruge pripremili okrjepu te smo nakon polusatnog odmora nastavili put prema Ludbregu i Čukovcu, gdje je bila molitva 9 postaje. Kod spomen križa molitvi su se pridružili, gospođa Nada Kancijan koja je, s danas bolesnim suprugom Pavlom, osobnim i doprinosom i ostalih potomaka i rodbine likvidiranih partizanskih i komunističkih žrtava, dala veliki doprinos podizanju spomen obilježja „nestalim” i ubijenim sumještanima Čukovca, a molitvi su se pridružile i Terezija Pavković rođena 1. rujna 1912. godine i Ana Tišljar, rođena 1924., kojoj je stradao brat Ivan Kolar. Nakon molitve kod spomen križa izmolili smo Oče naš za žrtve i stradale, za preminule članove Društva (Josip Borak, Mirko Mužek, Mijo Modrić ….. kao i preminule lanjske 2011. godine, Martina Štainglina iz Martijanca i Miju Ivančića iz Gornjeg Vratna…) i dobrotvore Društva (Štefica Koštarić…), kao i za bolesne članove (Pavao Kancijan, Zlatko Dianek, Zlatko Pišpek, …).

U druženju s članovima obitelji proveli smo petnaestak minuta, a za oproštaj od hodočasnika Terezija Pavković započela je pjesmu Zdravo djevo, koju su prihvatili i ostali hodočasnici i prisutni te smo se s pjesmom rastali od naših domaćina. Prije rastanka podsjetio sam prisutne da je tekst za ovu pjesmu napisao svećenik, pater Pero Perica kojeg su komunisti ubili, zajedno s više desetaka Dubrovčana, na otočiću Daksi, nakon što su partizanske snage u listopadu 1944. godine ušle u Dubrovnika, a od partizansko-komunističke ruke stradalo je više stotina svećenika, među kojima i fra Anzelmo Canjuga kapucin rodom iz župe Vidovec, skladatelj koji je uglazbio pjesmu Ljiljane bijeli Dragutina Domjanića. Umro je u logoru Stara Gradiška.

Kako je bilo dosta vremena do slijedeće, desete postaje koja je u naselju Cvetkovec, u župi Rasinja, u Koprivničko-križevačkoj županiji, zaustavili smo se kod Doma za starije i nemoćne osobe u Čukovcu i pozdravili bolesnog Pavla kojem je suza na oku kanula, a ni nama ostalim nije bilo lakše, planirali smo postaviti spomen križ i na grobištu Segovina….

10. postaja Cvetkovec, župa Rasinja – Koprivničko – križevačka županije – molila se kod spomenika na kojem su uklesane riječi: „Navik on živi ki zgine pošteno” Dana 24. – 27. svibnja 1945. godine po završetku II svjetskog rata, Jugoslavenska partizanska vojska poubijala je u Cvetkovcu i okolici, bez suđenja, 130 vojnika Nezavisne države Hrvatske. Zarobljneih u Bleiburgu i prisiljenih na križni put bez povratka. Mještani su 43 ubijena vojnika prenijeli na mjesno groblje gdje je podignut spomen križ. Gospodine Isuse Kriste udijeli im mir i vječnu radost. Slava im i laka hrvatska gruda!Spomen ploču podiglo društvo: Hrvatskio domobran – Koprivnica – Rasinja 8. rujna 1996.

11. postaja – Kotoriba – grobište Leš – Nakon molitve ukrcali smo se u autobus te nastavili prema Međimurju i Kotoribi, našem slijedećem odredištu, tu smo stigli desetak minuta prije najavljenog termina, a molitva je bila kod spomen križa na grobištu Leš, kraj željezničke pruge, preko puta željezničke stanice. Molitvu su tu predvodili Dragica Markan (kći nestalog Ivana Siladi….) i Ivan Lovaković. Pridružilo nam se tridesetak Kotoripčana, a neki su pristizali i nakon toga.

Zahvalili smo im na sudjelovanju te se uputili do našeg bolesnog člana Zlatka Pišpeka. Normalno da u posjet nisu mogli svi hodočasnici te ga posjetilo izaslanstvo Trećeg križnog puta grobištima i stratištima Varaždinske biskupije (Dragica Markan, Barbara Turk, Josip Kolarić, Franjo Črep i Franjo Talan). Na putu prema gornjem Međimurja hodočasnici su se pomolili i za žrtve „Bugojanske grupe” kod spomen ploče likvidiranom Đuri Horvatu strijeljanom u Sarajevu 17. ožujka 1973. godine.

Dvanaesta postaja bila je u Držimurcu, a u molitvi su sudjelovala i braća Horvat, vlč Josip, Stjepan i Antun, i dvadesetak žitelja naselja kojima su u poratno doba nositelji komunističke vlasti odveli i poubijali najmilije. Tu je bila i mala Julija, koja nas sveke godine dočeka, danas je već starosti pet godina… Predzadnja postaja bila je Vratišinec, a molilo se kod spomenika komunističkim žrtvama i hrvatskim braniteljima kojeg je 8. listopada 2008. godine blagoslovio mons Josip Mrzljak, varaždinski biskup.

14 postaja grobištu Repova šuma u Štrigovi – 65 obljetnica likvidacija civila – Posljednja postaja bila je kako je i planirano u 17,40 sati na grobištu Repova šuma u Štrigovi, a molitvu te postaje predmolili su Ružica Špoljar i Mirko Dujh, sin ubijenog Stjepana. Tu je završnu molitvu predvodio preč. Damir Bobovec, izaslanik biskupa Mrzljaka, a molitvi su se pridružili i župljani, potomci i rodbina ubijenih i preč Leonrad Logožar, štrigovski župnik i dekan. Kod spomenika je položen vijenac i zapaljene svijeće, a povodom 65 obljetnice stradanja molitvi su se pridružili i članovi Matice Hrvatske i Braće hrvatskog zmaja. O stradanjima u Štrigovi 1947. godine govorio je Josip Kolarić, a nazočnima se obratio i dr. Stjepan Hranjec, predsjednik MH Čakovec. Po odavanju počasti vjernici su se za križem uputili u župnu crkvu u kojoj je preč. Damir Bobovec predvodio misu i održao nadahnutu propovijed u kojoj je, između ostalog, rekao kako se vjernik kao aktivni sudionik povijesti ne smije miriti sa zlom i grijehom te je upravo zato pozvan zalagati se na svaki način da bezakonja, laži, nepravde i patnje bude što manje. Jedan od načina na koji to može i treba činiti jest uporno i trajno zalaganje za sve one kojima se na bilo koji način činila ili im se čini nepravda, raskrinkavanjem laži i promicanjem istine (kompletnu propovijed donosimo izdvojenu, op ft).

Uz pratnju na orguljama Mateja Ščavničara pod misom je pjevao zbor župe, predvođen Jasminom Rep i Dejanom Brežnjak, a izvodile su se; ulazna pjesma “Svaka duša”, psalam “Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin”, prinosna pjesma je bila “O Isuse izranjeni”, pričesna “Prosti, moj Bože”, te završna skladba “Stala Majka pod raspelom”. Na kraju mise izaslaniku biskupa mons. Josipa Mrzljaka, koji je bio spriječen doći (isti dan pokopan je u Splitu mons Ante Jurić, umirovljeni biskup Splitsko-makarske nadbiskupije te je prvi čovjek Varaždinske biskupije nazočio oproštaju od kolege i op ft), vjernicima i sudionicima Trećeg križnog puta zahvalio je i domaći župnik mons. Leonard Logožar

Nakon mise župljani župe Štrigova priredili su u vjeronaučnoj dvorani zakusku, a puni dojmova polako smo se prema Čakovcu i svojim domovima uputili oko pola devet sati.

Križni put grobištima i stratištima Varaždinske biskupije organizirali su Društvo za obilježavanje grobišta žrtava komunizma Čakovec i Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, a da bi se sudionici upoznali sa što većim brojem grobišta trasa križnog puta svake godine ide drugim smjerom. Ove godine križnom putu prisustvovalo je četrdesetak sudionika, točnije 41, na cijeloj trasi kojom smo prevalili oko 200 kilometara, a na pojedinim postajama uključili su se žitelji župa kroz koje smo prolazili. Uz trasu od Varaždina prema V. Toplicama nalazi se i veliko grobište Kolnjak, a trasom od Leskovca do Ludbrega ukazalo se na grobišta u Kalničkoj gori, kao i na grobište „Šoderana” kod Kućana Ludbreškog te poslije na Segovinu. Putem u autobusu molila se i krunica, a svoje pjesme nastale u vrijeme Domovinskog rata, u razdoblju 1990. – 1995. godine. iz zbirke „Srce je ludo, hrvatsko” čitao je sam autor Ivica Procoj.

Homilija preč. Damira Bobovca na Sv. Misi u Štrigovi

Okupljeni danas ovdje na ovom bogoslužju na završetku trećeg križnog puta grobištima i stratištima Varaždinske biskupije s posebnim smo raspoloženjem i osjećajima slušali inače nam poznate riječi proroka Jeremije koje čitamo svake godine na ovaj dan: A ja bijah kao janje krotko što ga vode na klanje i ne slutih da protiv mene snuju pakosne naume. „Uništimo drvo još snažno, iskorijenimo ga iz zemlje živih, da mu se ime nikad više ne spominje!”( Jer 11, 19).

Ove je riječi prorok Jeremija u 6. st. pr. Krista izgovorio o sebi samom, o svojoj sudbini neshvaćenog, prezrenog i odbačenog proroka, čovjeka koji govoreći istinu smeta prevladavajućoj, ili možemo reći i vladajućoj, struji, mentalitetu ili interesu, pa ga zato treba ukloniti. Budući da je bio prorok svojom sudbinom i svojim riječima upućivao je na budućnost, odnosno nagovijestio jedno buduće „krotko janje” odvedeno na klanje – Isusa Nazarećanina, u kojem se Bog koji je postao čovjekom definitivno i nepovratno za sva vremena, prošla i buduća, poistovjetio sa sudbinom onih nevinih koji smetaju samim time što postoje i što su drugačiji, što se ne uklapaju, pa stoga bivaju proganjani ili čak uklonjeni s lica zemlje. Štoviše sve njihove žrtve on je stopio u svoju vlastitu kalvarijsku otkupiteljsku žrtvu i na taj ih način posvetio i osmislio. To je odgovor Boga, „pravednoga suca”, kako ga zove i prorok Jeremija i današnji psalam (Ps 7, 12), na sve one vapaje nevinih i obespravljenih koji se uzdižu k njemu. Takvi i nisu imali kome povjeriti svoju parnicu nego Bogu i od njega očekivali pravdu. Oni koji u očima naše ljudske povijesti loše prolaze i trpe nepravdu u Božjoj natpovijesti zadobivaju pravdu siromašnog Lazara iz glasovite Isusove prispodobe. Jer kao što su imali dijela u patnjama i smrti Kristovoj jednako tako imaju dijela u njegovoj pobjedi, vječnom životu i sreći.

Što se tiče osvete koju spominje prorok Jeremija, a koja je inače česta tema kod starozavjetnih proroka, njezino povjeravanje Bogu temelji se na njegovoj vlastitoj riječi objavljenoj Mojsiju: Osveta i nagrada meni pripadaju (Pnz 32, 35). Nisam siguran da imamo pravo bilo koji ovozemaljski događaj pripisivati Božjoj osveti i naplati, koliko god imali napasti u tom smislu. Bog očito nije govorio o kažnjavanju u vremenitosti koja je ionako prolazna, već na naplatu po zaslugama u onostranosti, u vječnosti koja je neprolazna.

Ne treba podcjenjivati činjenicu da je patnja i smrt, osobito nevinih, oduvijek smatrana glavnim izazovom vjeri u Boga. Stoga je za mnoge ovakvo vjerovanje u Božju osvetu i naplatu bilo, a za neke još uvijek jest, opijum za naivne i lakovjerne. Za nas je to pitanje povjerenja u Božju objavu i smisao egzistencije i žrtve kojega iz nje spoznajemo. Sretni smo što smo obdareni predragocjenim darom vjere. Tu i takvu vjeru ste i vi danas posvjedočili spajajući pobožnost križnoga puta s pohodom stratištima i grobištima braće i sestara kojima je nasilno prekinula život ljudska mržnja.

Dok ne prođe obličje ovoga svijeta i ne završi njegova povijest drama stradanja nevinih će se nažalost nastavljati, no ona je za vjernika ipak dobila smisao time što ju je prihvatio i kroz nju prošao sam Bog kad je postao jednim od nas. Obdarivši čovjeka slobodom, Bog je dokraja poštuje, kao i sve izbore koji iz nje proizlaze, pa čak i onda kad to za čovjeka znači opredjeljenje za zlo i grijeh i time izvor patnje za drugoga čovjeka. Tu i takvu stvarnost naše povijesti sv. Pavao naziva otajstvom bezakonja (2Sol 2,7). Radi se doista o otajstvu pred kojima gotovo da zastaje ljudsko promišljanje, o otajstvu koje je teško shvatiti i prihvatiti naravnom ljudskom umu, i ono smisao poprima jedino ako ga se promatra iz perspektive vjere.

Naravno da se vjernik kao aktivni sudionik povijesti ne smije miriti sa zlom i grijehom. On je, upravo zato što je vjernik, pozvan zalagati se na svaki način da bezakonja, laži, nepravde i patnje bude što manje. Jedan od načina na koji to može i treba činiti jest uporno i trajno zalaganje za sve one kojima se na bilo koji način činila ili im se čini nepravda, raskrinkavanjem laži i promicanjem istine. Nepravdu nazivati nepravdom, a zločin zločinom ne znači ništa drugo do li promicati istinu. A istina nas je jedina kadra osloboditi, kako nas uči Krist, naš Gospodin (usp. Iv 8, 32). Obnavljati spomen na one koji nisu imali pravo na spomen i dati grob onima koji nisu imali pravo na grob za vjernika nije pitanje politike i politiziranja, već kršćanskoga morala i dužnosti. I pritom treba hrabrosti da se čovjek ne uplaši i ne odustane ako takvo njegovo djelovanje nije „politically correct” tj. ako nije u skladu s trenutnom strujom i modom, ideologijom i interesima. Budući da su njegovi motivi djelovanja sasvim druge naravi, vjernika u konačnici uopće ne bi trebala ni zanimati pokuda ili pohvala, kazna ili nagrada koje bi mogle doći od nositelja struja i moda ili od onih koji su nošeni strujama i modama. To će, istina, moći ostvariti u onoj mjeri u kojoj bude slobodan od kruhoboračkih obzira i interesa, a oni koji put znaju biti više nego snažni.

Svi progonjeni i nevino ubijeni nisu tek materija za povjesničare, oni neizbježno postavljaju pitanja i našoj suvremenosti. Teško je vjerovati da danas netko dobronamjeran, istinoljubiv i barem prosječno obaviješten o povijesnim zbivanjima, nakon otkrića tolikih nepobitnih tragova nečovještva i zemnih ostataka žrtava, samo za jednu jedinu stranu u svim ratnim sukobima na ovim prostorima može još uvijek smatrati i tvrditi da nije okaljala ruke djelima koja nisu dopuštena ni po Božjem ni po ljudskom zakonu. A ipak smo svakodnevno svjedoci takvih tvrdokornih stavova. Dok se i sama čast i čistoća Domovinskog rata brani na taj način da se čak i s najviših mjesta poziva na iskreno priznanje i procesuiranje nedopuštenih djela počinjenih na njegovim marginama, ne vidimo jednaku dobru volju i hrabrost da se taj isti kriterij primijeni i na nedjela počinjena u Drugom svjetskom ratu i nakon njega od strane koju se neskriveno simpatizira. One pak koji su aktivno sudjelovali u tim događanjima okrvavivši ruke, a još ni danas ne pokazuju ni trunke kajanja, možemo samo najiskrenije žaliti moleći se za njih da odustanu od svoje okorjelosti u grijehu i nekajanju prije nego stanu pred sudište Božje kad već nisu stali pred ljudsko. Opterećenost ideološkim predrasudama, nažalost, zaista može zatamniti ili čak sasvim zatomiti u čovjeku i istinoljubivost i pravdoljubivost. A najgore je to što nas takav „selektivan odnos prema žrtvama režima i ratova prošlog stoljeća na hrvatskim prostorima ne oslobađa od tereta prošlosti i ne daje sigurnost željenog mira” (kardinal Bozanić na Jazovki, 16.lipnja 2011).

Mi vjernici smo pozvani čuvati se takvoga pristupa. Koliko god u spomenutoj društvenoj klimi nametanja dvostrukih mjerila bilo otežano življenje kršćanskih principa opraštanja i pomirenja mi od njih niti imamo pravo niti želimo odustati. Naše bavljenje ovom tematikom, naše nastojanje i zalaganje za pravo na istinu, grob i pijetet nikada ne smije biti trovanje sebe ili drugih osjećajima mržnje ili željom za osvetom. Naši su motivi ljubav prema svakome čovjeku, napose onom obespravljenom i progonjenom, te spoznaja i promocija povijesne istine kao temelja zdravog i skladnoga razvoja društva, neopterećenog zavjerama šutnje, nepriznatim i neokajanim zlodjelima.

Svjesni uzvišenosti tih motiva i ideala, a u isto vrijeme i svojih ljudskih slabosti, te ograničenosti svojih moći i svoga djelovanja, ispovijedamo svoje pouzdanje u pomoć Boga Svemogućega – Stvoritelja, Otkupitelja i Posvetitelja – Oca i Sina i Duha Svetoga, pred kojim nam se svima pojaviti kao Sucem povijesti i ljudskih srdaca, a kojemu neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

Napomena: Izrečeno pod misom u homiliji preč. Damira Bobovec, izaslanika biskupa Josipa Mrzljaka na obilježavanju 65. obljetnice nestanka i likvidacije tridesetak civila gornjeg Međimurja mučenih i poubijanih od nositelja vlasti početkom 1947. godine, a posljednja od žrtava, Stjepan Dujh, odveden je u noći 24/25 ožujka 1947. i nakon mučenje ubijen – pokopan u Repovoj šumi. Misa je služena na završetku Trećeg križnog puta grobištima i stratištima Varaždinske biskupije, a koju su zajednički organizirali Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin i Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma iz Čakovca. (pribilježio Franjo Talan)

Tekst i fotografije: Franjo Talan,
predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava