FRANJO IVIĆ GOVORI ZA OTPOR BR. 1. 1983. RAZGOVOR VODIO GLAVNI UREDNIK “OTPORA” GOSP. VLADO GLAVAŠ

           “4 HRVATA KOJI SU SVJEDOČILI ZA HRVATSKU”

     Osuda Čalinoj skupini u New Yorku, postala je povod mnogim Hrvatima zbog nepoznavanja činjenica, da bace blato na te hrvatske žrtve i nevino osuđene rodoljube prikažu najvećim ološem. S tim činom učinjena je divovska usluga zakletom neprijatelju, a Hrvate, koji su bili spremni na najveće žrtve, navode na sumnju, da se prije svake akcije upitaju tri puta ISPLATI LI SE IŠTA ZA TAKAV NAROD? Upravo ovi motivi naveli su suradnika Otpora, gospodina Vladu Glavaša, da na početku Nove 1983. godine  zamoli za jedan razgovor gospodina Franju Ivića, koji se nalazi na izdržavanju dugogodišnje kazne.

     GLAVAŠ: Za Vas Franjo mnogi kažu, da niste rođeni u Zagrebu, već da ste kao dječak doselili  u glavni grad Hrvatske.

      IVIĆ: To je također bilo i prvo pitanje koje mi je postavljeno u trenutku mog ulaska u prostorije NK “Croatia” iz New York-a još tamo u proljeće 1970. gdo. Naime, jedan od navijača mjesnog kluba, koji sebe voli ubrajati u nogometne sveznadare, takorekuć na samom ulazu u klupske prostorije upitao me je: “Je li Franjo  da ti nisi rođen u Zagrebu?”, a ja kao iz puške, u šali: Ne nisam, ja sam rođen u Trnju (Trnje je jedan od dijelova Zagreba, a smješten je južno od zagrebačkog kolodvora). Po tom se on slabodobitno okrene skupini hrvata oko nas i ajnštajnovskim izrazom lica razjasni: “Pa rekao sam vam da on nije iz Zagreba.” U stvari ja sam rođen u Zagrebu, točnije u Zajčevoj ulici, 9. rujna 1946. god. Očevo ime je Franjo, a majčino Slavica. Oboje su živi i zdravi u našem bijelom Zagrebu i kao stotine tisuća drugih Hrvata željno očekuju naš skori povratak. U iseljeništvu imam brata Krunoslava, koji živi u new Yorku.

          GLAVAŠ: mnogi Hrvati Amerike, a napose iz New Yorka, sjećaju se Vas kao dobra nogometaša a ne znaju da ste igrali za NK “Zagreb”, kada je bio u prvoj ligi, u društvu slavnog bubnja, Stanišića, Wahe i kompanije. Gdje ste započeli svoju nogometnu školu i kroz koje ste klubove prošli, prije dolaska u momčad “Zagreb”?

                                                       

                                                                           Ivan TuksorFrancuske novine su objavile vijest da je 28. kolovoza 1976. godine, u Nici ubijen hrvatski emigrant, glavni tajnik Ujedinjenih Hrvata Francuske. Ivan Tuksor rođen 4. prosinca 1933. godine, u selu Struga kod Ludbrega, prebjegao je 1. studenoga 1957. godine, iz komunističke režimske Jugoslavije i nastanio se u Francuskoj. Mo. Mile.) 

     Po povratku iz vojske igram još jednu godinu dana za “Lokomotivu” i to je bila moja najuspješnija sezona u dresu plavo-bijelog drugoligaša, konkretnije sa “Zagrebom”, Sarajevom i banjalučkim “Borcem”. Ipak sam ostao u Zagrebu i 1969. po prvi put zaigrao u prvoj ligi, debitirajući na utakmici protiv “Dinama”, u Maksimiru. U 32. prvenstvena kola nastupio sam na više od dvadeset utakmica. Treneri su mi bili Franjo Glazer i Vlatko Marković, a tehnički direktor “Zagrebove” momčadi bio je poznati bivši napadač “Bili” iz Splita “Bajdo”, Bernard Vukas. Funkciju predsjednika kluba vršio je istaknuti čovjek “Maspoka”, danas pokojni general Vlado Mutak. Najviše neprilike sam imao s Ivićom, Osmanom, “Štrausom s Grabovice”, kako su ga od milja zvali u “Želji”. Onako visok i na izgled nespretan, najprije bi te pokretom tijela izbacio iz ravnoteže a onda hitro projurio pšokraj tebe, pravio virtuz “dribling”. U Prvoj ligi polučio sam samo jedan zgoditak i to na utakmici protiv “Radničkog” iz Kragujevca, u Kragujevcu.

GLAVAŠ: Kao prvoligaški nogometaš putovali ste, susretali mnoge momčadi iz različitih naseobina, imali prilike proći kroz različita društva. Navedite nekoliko primjera iz Vašeg sjećanja, o jednoj i drugoj vrsti ljudi iz društva koja su Vas pratila?

 IVIĆ: Istina je, da sam kao prvoligaški nogometaš dosta dosta putovao ali biti profesionalac, u bilo kojem športu, zahtjeva i mnogo samoodricanja, napornog treniranja i žrtve. Proputovao sam skoro kroz sve države Evrope, no ova kratka crica, koju ću Vam ispričati, dogodila se u vlaku, na putu NK “Zagreb” na prvenstvenu utakmicu s “Partizanom” u Beogradu. Iz razumljivih razloga imena neću spominjati. Imali smo svoja spavaća kola i uravo smo prelazili preko zemunskog mosta, koji predstavlja hrvatsko-srpsku granicu, kad se vagonom začuje snažan glas: “Putnice na pregled. Mjenajte valutu. Za koji trenutak stižemo u drugu državu”. U prvom trenutku tišina, a kad smo vidjeli da je to povikao jedan od igrača, urnebesno odobravanje i pljesak.

GLAVAŠ: U cijelom svijetu je poznato da su mnogi glumci, pjevači i športaši prilično koritoljubivi, da ih rodoljublje puno ne zanima. Kako to da ste Vi zaplivali u “nesigurne” nacionalne vode?

IVIĆ: Pa ne bi se u potpunosti složio s Vašom ocjenom, da su glumci, pjevači i športaši u Hrvatskoj “manji” rodoljubi od ljudi drugih zvanja. Naprotiv, tvrdim da je među njima dobar dio onih, koji će, u budućim domovinskim gibanjima, odigrati značajne uloge. Međutim značajna je činjenica, da ljudi gornjih zvanja, za sada, nisu spremni na skrajnje materijalne i fizičke žrtve, kao što je to recimo jedan radnik u rudniku ili tvornici. Što se mene osobno tiče, ja sam, najvjerojatnije već tamo od povratka iz Francuske, (zbog ujaka Ivana), bio na široj listi “sumnjivih” u Hrvatskoj, koju je tako “uredno” u to vrijeme vodio Aca Ranković. No rekao bih da sam, kako se to kaže “zaplivao” u nacionalne vode zbog mog čvrstog uvjerenja u pravednost naše stvari, osjećaja koji sam prvi osjetio po dolasku u emigraciju, gdje mi je bilo mogoće vidjeti i čuti i “drugu stranu medelje.”

GLAVAŠ. koji su Vas motivi naveli da napustite Domovinu i da pošete u nepoznatu tuđinu? kada ste pošli vani, jeste li se namjeravali vratiti u Domovinu, ili ostati kao stranac u nepoznatom svijetu?

IVIĆ: Jedan od razloga mog odlaska iz Domovine bio je taj, što je NK “Zagreb” 1969. godine ispao iz Prve lige, a moj brat Kruno, koji se već tada nalazio u New Yorku i igrao za lokalnu “Croatiu”, pismeno me je upitao, aki bih volio doći igrati za istoimeni klub. Nikad nisam mislio ni sanjao, da ću postati jedan od stotinu tisuća hrvatskih emigranata iz baš iz toga razloga sam se 1971. godine vratio u Zagreb. Iako nisam oblikovao događaje koji su tada digli na noge cijelu Hrvatsku, osobno sam sudjelovao u nekoliko zbivanja lokalnog karaktera. Tvrdim, da se je hrvatski narod i te 1971. godine, još jedno plebiscitarno izjasnio za Suverenu Hrvatsku Državu, a do hrvatskih boraca i djelatnika stoji, da narodnu volju sprovedu u djelo.

GLAVAŠ: Nakon dolaska u New York 1971. godine ubrzo ste postali članom HN Otpora. kako to, da ste se, pored mnogih drugih bezopasnijih hrvatskih političkih organizacija, odlučili bas za OTPOR, koji je na crnoj udbaškoj listi, kao i na listima mnogih međunarodnih policija?

IVIĆ: Nakon povratka u New York, drugom polovicom 1971. godine još uvijek sam bio skeptičan pristupiti u bilo koju hrvatsku političku organizaciju, ali kad sam vidio da kao neorganizirani pojedinac mogu za našu stvar učiniti vrlo malo, gledao sam naći strukture kojima nije bilo glavni cilj donkihotski juriš na vjetrenjače, već izročito beskompromisno stajalište rušenja Jugoslavije i stvaranje Hrvatske. Pročitavši “Osnovna Načela HN Otpora”, shvatio sam, zašto ta organizacija toliko smeta Jugoslaviji i njenim “udvaračima”. Isto tako sam saznao da je ogroman postotak hrvatskih boraca, koji su u posljednjih deseta godina ubijeni od UDb-e, pripadao HN Otporu. To je za mene bio dovoljan dokaz da je HN Otpor na pravom putu. 

     U svezi drugog dijela Vašeg pitanja, ovdje želim napomenuti da Udba nije toliko svemoćna, kako je neki žele prikazati, a osim toga danas bi svaki hrvatski borac i radnik morao u svom radu biti konspirativan i spreman na sva možebitna iznaneđenja. Tu naravno prije svega mislim na osnovon poznavanje obrambenih vještina (jednogodišnja škola za karate ili džiu-džicu), te poznavanje i rukovanje lakim vatrenim oružjem.

GLAVAŠ: kao Hrvat i i zbog hrvatske nalazite se na digogodišnjoj robiji, što su mnogi hrvatski zlobnici i tuđe sluge iskoristili da vas i Vaše društvo nazovu najgorim imenima. Na ove navode želim čuti Vaš osvrt, a ujedno i savjet, kako se hrvatski borac mora ponašati u ovakvim situacijama?

IVIĆ: da Vam iskreno kažem ti su me nitkovi u prvim mjesecima poslije uhićenja natjerali na razmišljanje i konskekventno tome napisao sam nekoliko dopisa na “Tjednik”, “List” i “Otpor”, u kojima sam ljudski, hrvatski, pozvao na njihovu savjest i zdrav razum, ali osim časnih iznimaka(prof. Radica), oni su i dalje nastavili svoj plaćenički posao. Što više, kome danas nije potpuno jasno kuda ti “Politički prvaci” žele odvesti hrvatski narod, taj ili je slijep, ili je pak najobičnija budala. Ne znam kako bih drugačije nazvao Hrvate i Hrvatice, koji su članovi Hrvatskog Narodnog Vijeća, a čiji se novac prvenstveno upotrebljava za kružna putovanja (turistička) oko svijeta, na kojima pojedinci kao Vidović, Kušan, Badurina i Vrbić drže “vatrene” govore protiv hrvatskih političkih zatvorenika, hrvatskih boraca i hrvatske osloboditeljske borbe uopće. Ja sam kao i mnogi drugi, isprva naivno vjerovao, da oni to čine zbog nepoznavanja činjenica, ili nekih razumljivih razloga, te da će s vremenom uvidjeti svoje zablude i povratiti se u hrvatske redove. na žalost to se nije dogodilo i ja držim da su ti “ljudi” za hrvatsku stvar, potpuno izgubljeni. isto tako mislim, da se mi ne bi smjeli puno obazirati na njihove klevete i laži, nego zbližiti one kjoi vjeruju u hrvatsku i koji su za za nju spremni na materijalne i fizičke žrtve. Naš moto treba biti, kako mi je suborac Čale jednom prilikom rekao da “Hrvatske nema bez krvavih gaća.”

GLAVAŠ: na koncu što imate poručiti članovima HN Otpora, čitateljima časopisa OTPOR i Hrvatima uopće?

IVIĆ: Najbitnije je, da naši u Domovini, a i mi u iseljeništvu, jednom zauvijek shvatimo, da Hrvatske nema i neće je biti bez našeg oružanog ustanka. Vođe hrvatskog MASPOKA nažalost nisu tako mislili i svi mi dobro znamo što ime se dogodilo. kako se stvari u Hrvatskoj sada razvijaju, uopće nema dileme da je novo “proljeće” na pomolu. Domovinske snage vjerojatno znaju, da je današnja prigoda za oživotvorenje Samostalne Države Hrvatske mnogo realnija nego što je bila 1971. godine, i to uglavnom zbog tri bitna faktora. kao prvo Jugoslavija se (to priznaju oni sami) danas nalazi u najtežoj gospodarskoj krizi poslije Drugog svjetskog rata i stručnjaci predviđaju da će se situacija rapidno pogoršati. Druga razlika između 1971. godine i danas jest, da nema više Tita, dakle nema osobe za koju su prilikom njegove smrti neka strana sredstva javnog priopćavanja pisalo, da je “umro posljednji jugoslaven”. Treći, a možad i najveći razlog našeg realizma trebao bi svakako biti ustanak Albanaca na Kosovu, koji će u travnju ove godine obilježiti dvogodišnjicu početka raspada jugoslavije. Jer ukoliko naši u hrvatskoj, u slijedećih nekoliko godina, otvore drugu frontu protiv velikosrpskog imperijalizma, nema nikskve sumnje, da ćemo mi Hrvati, postati itekako važan čimbenik s kojim će morati računati i Istok i Zapad.

    Na koncu pozdravljam sve hrvatske borce, zatvorenike, članove svih državotvornih organizacija i cijeli hrvatski narod s jednostavnom porukom: NA POSAO!

(Četrdeset (40) godina je od ovog vrlo povijesnog intervjua kojeg je dao hrvatski borac Franjo Ivić za časopis OTPOR br. 1. 1983. Fala gosp. Vladi Glavašu na velikom trudu za ovaj vrijedni intervju.Najiskrenije pozdravljam moje prijatelje i suborce Vladu Glavaša, Franju Ivića i druge.

Mile Boban, Austin, Texas, četvrtak 8 lipnja 2023.