Kabinet u povijesti

– Ured je zaista ugodan – započinje Mimica. Svi koji su se koristili tim uredom u Banskim dvorima slažu se da je nekadašnji ured Ante Pavelića, Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, doista najljepši ured u hrvatskoj Vladi. Zapravo je taj kabinet namijenjen predsjedniku Vlade, ali zbog njegove uloge u doba NDH, u novijoj Hrvatskoj premijeri nisu željeli u njemu sjediti. U vrijeme SFRJ Banski dvori bili su sjedište izvršne vlasti i Predsjedništva SR Hrvatske. Nakon Domovinskog rata u uredu su se uglavnom izmjenjivali potpredsjednici Vlada: Ljerka Mintas-Hodak, Goran Granić, Jadranka Kosor, Božidar Pankretić, pa Mimica.

Jedini hrvatski premijer koji je sjedio u tom uredu, kažu mi sugovornici iako se glavni akter toga ne sjeća, bio je Nikica Valentić. Preuređivao se u to vrijeme dio zgrade, oštećen tijekom bombardiranja, u kojem se nalazio ured premijera. Bivši premijer Valentić iznenadio se kada smo ga pitali je li se njegovim nekadašnjim uredom u Vladi svojedobno koristio Pavelić.

Za one bez portfelja

– Ne znam. Bez kompleksa bih priznao da znam. Moguće je da je to istina, ali nisam za to nikad čuo – tvrdi Valentić.

Otad je, kaže, prošlo 20 godina te se i ne sjeća svih detalja.

Mimica priznaje da je čuo da je to bio Pavelićev ured.

– Tako su mi tu rekli, ne znam, ali od 2000. godine u tom su uredu sjedili potpredsjednici Vlade koji nisu imali pod sobom ni jedno ministarstvo pa nisu imali nijedan drugi ured. Zato bi im pripao najveći ured u Vladi – objasnio je Mimica.

I drugi potpredsjednici u Vladi, naime, imaju vlastite urede, ali ne tako velike. Ovaj se sastoji od dvije prostorije: radne i sobe za goste. U radnoj prostoriji je ogroman radni stol, fotelja za odmor i stol za četvero. Druga prostorija je ona za goste u kojoj je bivši potpredsjednik Mimica primao ministre, a Granić se prisjetio da je u njoj vodio pregovore sa sindikatima.

– Ne mogu se sjetiti ni jednog posebno važnog događaja, ali u njemu sam stalno boravio: održavao sastanke s članovima Vlade, primao goste te pregovorao sa sindikatima. Nisam baš imao vremena opušteno uživati u njegovu ambijentu, ali bio je ugodna radna sredina – rekao je Granić.

Palača za 75.000 forinti

Banski dvori vode se kao zaštićeno kulturno dobro. Povjesničarka umjetnosti Nada Premerl svojedobno se bavila istraživanjem Banskih dvora te je napisala rad o nekadašnjoj Palači Sermage-Kulmer, koja je nekad bila poznata kao Zemaljska kuća. Prenosimo dijelove iz njezina rada u kojem se pozabavila povijesnom pričom Banskih dvora.

“Sagrađeni su u stilu baroknog klasicizma krajem 18. stoljeća, i to na mjestu kuće bana Petra Zrinskoga. Kako je imovina Zrinskih nakon tragedije 1671. konfiscirana, stara kuća na Markovu trgu prodana je obitelji Čikulini, baštinom je prešla u posjed grofa Petra Troila Sermagea, a poslije naslijeđem u posjed obitelji Kulmer”.

Ivan Kulmer je, navodi, kuću, teško stradalu u požaru, obnovio 1801. Proširio je palaču i na susjedne objekte, a 1801. počeo gradnju reprezentativne palače.

“Nedovršenu gradnju prodao je 1808. Zemaljskoj vladi za 75.000 forinti. Kako se upravo tada javila potreba za zgradom za smještaj sudova, arhiva, dvoranom za sabore i reprezentativni stan za bana, tadašnji je ban Ignjat Guylay sklopio 1808. kupoprodajni ugovor. Gradnjom je rukovodio zagrebački graditelj Ivan Either. Odmah je odlučeno da se na južnom i zapadnom krilu podigne drugi kat. Adaptacija je dovršena za samo nekoliko mjeseci, tako da se 1809. ban Guylay uselio u palaču”.

Dom za 16 banova

Cijeli prvi kat, istražila je, bio je uređen za njegov stan, a na drugom katu bili su Vladini uredi te Banski i Zemaljski sudbeni stol, a u prizemlju Zemaljski arhiv (na Markovu trgu) i dvorana za saborovanje u Freudenreichovoj ulici.

“Kasnije su se sudovi i arhiv iselili pa je zgrada služila samo za banov stan, Vladine urede i kao sabornica. Staje za konje bile su u prizemlju prema Matoševoj ulici. U banov stan ulazilo se glavnim ulazom s Markova trga, a u urede posebnim ulazom iz Freudenreichove ulice”.

Od 1808., piše, stanovali su u zgradi svi hrvatski banovi. Od bana Guylaya do prvog Svjetskog rata bilo ih je 16. Među ostalima, Josip Jelačić, Levin Rauch, Ivan Mažuranić, Khuen Hedervary. Godine 1839. kupuje Vlada i susjednu baroknu palaču, dograđuje sjeverno krilo i zapadno te tako zatvara kompleks poput susjednih banskih dvora.

“U ovu zgradu preselili su Vladini uredi. Stara palača služila je od 1839. samo kao stan bana i njegove posluge.

U središnjoj dvorani na prvom katu priređivali su se Sjajni banski plesovi i reprezentativna primanja.

Za vrijeme bana Nikole Tomašića (1910.) bila je pregrađivana i nanovo uređena dvorana za primanje.

Napravljen je tada i zrcalasti strop i montirani stari vrijedni lusteri, zamijenjena je stara željezna peć novom keramičkom peći. Tada su u ovu dvoranu postavljeni portreti hrvatskih banova”.

Početkom stare Jugoslavije, tvrdi ona, ponovno su preuredili unutrašnjost dvora za potrebe kralja Aleksandra i kraljice Marije Karađorđević. Mijenjali su tada pokućstvo, specijalno spavaće sobe.

Bakarić okreće mapu

Nezavisna Država Hrvatska 1941. je poskidala portrete Karađorđevića i vjerojatno postavila ponovno portrete hrvatskih banova.

Uređen je tada i novi radni kabinet na sjevernom uglu u stilu neorenesanse za poglavnika Antu Pavelića.

– Zanimljivo je da se mapa s grbom NDH na pisaćem stolu u Poglavnikovu uredu nije mijenjala u socijalističkoj Hrvatskoj, okrenut je tek grb na poleđinu, kad je u toj sobi stolovao dr. Vladimir Bakarić, a ni 1990. u kabinetu predsjednika Predsjedništva Stipe Mesića, kada sam na zamolbu gospodina Hrvoja Šarinića, tada savjetnika predsjednika Republike, bila pozvana kao muzejska savjetnica Muzeja grada Zagreba i pregledala sve prostorije – prisjetila se svog otkrića povjesničarka Premerl.