Foto: Hrvatski branik/gkvk.hr

U ARHIVI Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci može se pronaći Hrvatski branik tjednik koji je izlazio od 1935. godine do 1942. godine u Vinkovcima, a koji je početkom Drugog svjetskog rata postao proustaško glasilo. Kako podsjeća PolitikaPlus u to vrijeme su Pavelića uspoređivali s kraljem Tomislavom i banom Jelačićem te bili zaduženi za propagandu kako bi pridobili što više mladih.

Broj 46. Hrvatskoj branika izašao je 14. studenog 1941. godine te je u njemu izašlo objašnjenje “ustaškog pozdrava” pod naslovom “Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake”.

Članak prenosimo u cijelosti i u integralnoj verziji sa stranica vinkovačke knjižnice:

Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške Junake

Dragi ustaški junaci! Svakoga dana, prije svakoga sata u školi, prije i poslije svakoga sastanka, na ulici i kod kuće mi se pozdravljamo s našim lijepim ustaškim pozdravom: za dom spremni. Taj je pozdrav lijep, pun smisla i sadržaja. Da bismo taj naš pozdrav mogli još više zavoljeti, da bismo ga s razumje-vanjem i poštovanjem izgovarali, ja ću vam danas govoriti što znači taj pozdrav i zašto se ml ustaše baš tako pozdravljamo.

Kada kažemo: za dom, vi znate da ne mislimo ovaj ili onaj dom, ovu ili onu kuću, nego mislimo na zajednički dom svih nas Hrvata na našu lijepu Hrvatsku domovinu. Kao
što je dom, kuća, obitavallšte jedne obitelji male zajednice ljudi povezanih krvnom vezom, tako je domovina veliko obitavalište ogromne obitelji, koja se zove narod.

Ali, vidite dragi ustaški junaci, nije to samo slučajno, da riječ domovina dolazi od riječi dom.

Domovina je dom u velikom, a dom je domovina u malom. To nam krasno tumači naš pjesnik Duro
Arnold u svojoj pjesmi: Domovina.
Ta se pjesma nalazi u staroj čitanci
111. razreda gimnazije i sigurno su je neki već čitali.

U njoj se opisuje jedan mali, ubavi dom, u kojem za dugih zimskih večeri uz svjetiljku sjedi jedna obitelj: otac s malim sinom na krilu, majka, što ziba kćerku i pjeva joj:
Lijepa naša domovino.

Mali sin čuo je riječ domovina, pa ga je počelo zanimati, šta to znači. On se okrenu tati:

Netom sinu rujne usne sina

Reci, tato, što je domovina… ?!

I sada mu tata stane tumačiti:
˝Dok si, sine, bio malen kao seka, domovina bila ti je cijela ova zipka kićena i meka, majka, ja i ova izba bijela. Ali poslije, kada si malo odrastao, ti si vidio da ti ne pripadaš samo ovoj zajednici, našoj kući i obitelji, nego da si ti pripadnik ovoga sela. Poslije, kada podeš u
školu, vidjet ćeš, da ti pripadaš još većoj, još široj zajednici, zajednici ljudi:

Kojim isti govor život sladi
. Kojim isto srce grije grudi . . .

Oni sačinjavaju jednu veliku zajednicu, koja se zove narod.

Oni imaju mnogo toga zajedničkog, što svi nazivlju svojim. N. pr. imaju zajedničke velikane s kojima se ponose pred drugim narodima kao što se mi Hrvati ponosimo sa svojim kraljem Tomislavom, Krešimirom, Zrinskim, Starčevićem, Kvaternikom i s našim Poglavnikom.
Nikada nećete čuti pripadnika drugog naroda n. pr. Srbina, da bi te ljude nazvao svojim i da bi se s njima ponosio.

A mi s ponosom izgovaramo: oni su naši! I mi znamo, kako su naši velikani učinili velika i sjajna djela, kojima se divio Čitav svijet.
Kako su oni čitavim svijetom pronijeli slavu hrvatskoga imena. Vi znate, da su nas katoličke Hrvate zvali svuda u Evropi: predziđe kršćanstva. A u isto vrijeme su muslimanski Hrvati na drugoj strani bili najugledniji dostojanstvenici na dvorovima sultana na kojima se govorilo hrvatskim jezikom . . .

Kada je trebalo braniti svoju grudu zemlje na kojoj žive Hrvati, naši su pređi bili prvi. Bili smo narod ratnika i boraca za krst časni i slobodu zlatnu. No osim toga našlo se kod nas ljudi, koji su dospjeli usred bojne buke da pograbe pero još u ruke, •— da napisu krasna književna djela, koja dokazuju, da mi Hrvati nismo samo narod vojnika, nego i kulturni narod književnika, umjetnika i učenjaka.

I, evo dragi ustaški junaci, to sve što su oni nama ostavili, to je naš dom, to je naša domovina.Obranili su nam naše lijepe krajeve svojom krvlju. Njima imamo zahvaliti da divno Jadransko more možemo nazivati našim. Ostavili su nam slavu ratnika i boraca, slavu umjetnika i književnika.

To je sve naš dom, to je naša domovina. Baština naših umrlih junaka. I oni su nam je ostavili, ne da se samo s njome hvalimo, nego da njihovu baštinu još povećamo, da nastavimo njihovo djelo.

U spomenotoj pjesmi ˝Domovina˝ pita na završetku otac svoga maloga sina: Hoćeš li mi, sinko, ti djedova stazom ?
A mali sinčić odgovara:
Hoću, tato, kunem (t se vjerom
Radit ob dan, učit u noć kasnu.
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu.

Vidite, dragi ustaški Junaci, taj mali je pokazao tim riječima sve ono, što mi razumijevamo pod rječju: spreman

Spreman! — raditi, učiti, da se izobrazim za pametnog, spremnog i za svaki posao sposobnog Hrvata, koji će moći dobro poslužiti domovini.

Spreman! — slušati i pokoravati se svojim predpostavljenima, držati disciplinu na svakom koraku, jer se bez discipline ne postizava niita.

Spreman ! — žrtvovati se, pregor-jeli svoje lične Zelje i prohtjeve, jer samo na žrtvama gradi se veličina hrvatskoga doma.

Zato, dragi ustaški junaci, izgovarajte naš pozdrav s poštovanjem, da pokažete, da razumijete što on znači.

Pokažite u životu, da ste razumjeli naš ustaški pozdrav. Ne izgovarajte ga samo riječima, nego i u vaiem vladanju pokažite da ste zbilja ZA DOM SPREMNI!

GODINA: 1941 BROJ: 46 STRANICA: 3    DATUM: 15.11.1941. VOLUMEN: XVII

Otporaš.