EVO KAKO SAM JA KAO DEČKIĆ NAPUSTIO MOJE SELO…

“NEĆU BRTE, KAD SAM DO SADA MOGA ŽIVIT KO’ ČOVIK, MOGU I OD SADA!”  Ovu  izreku mi je rekao moj otac Petar 1956 godine.

Moj otac Petar Boban, Gabrić (1907-1981), bio je u Domobranima. Ranjen je bio na Kozari 1942. godine. Pričao mi je da mu je njegov zapovjednik toliko puta rekao da se zakloni za vrijeme borbi, jer da on sam ne može rat dobiti. Borio sam se srčano, iz srca za moju zemlju Hrvatsku, mnogo puta mi je to rekao. Dok nisam bio ranjen nisam mislio da me metak može pronaći. Poslije liječenja i oporavka, razriješili su ga vojničke obveze, te je došao kući. Njegov brat Mate, moj stric, je bio u Ustašama na dužnosti u Zavidovićima.

U mojem selu Bobanova Draga, na jednoj gomili, seljani su za svoje potrebe i svojim vlastitim sredstvima postavili zvono i posvetili ga sv. Iliji. Od tada, 1937. godine, svake godine na dan sv. Ilije 20 srpnja održi se sveta Misa na čast imena sv. Ilije. Poslije sv. Mise svak sa svojima iđe kući na ručak, dobro se najedu i napiju i tako, puni sreće i zadovoljstva, poslije ručka izidju iz kuća i hladovine, te odu dolje na cestu na DERNEK. Selo puno svijeta, naroda. Mnogi su došli iz susjednih sela i župa.

Te 1943. godine u proljeće su najprije naišli četnici. Zapalili su nekoliko kuća i u našem selu ubili Grgu Boban, grše (1896-1943) i ženu Stjepana (Stipuka) Zorić, a preko sela još trojicu. Neposredno iza njih, četnika, naišli su partizani. Oni nisu ni palili ni ubijali. Simbolično su prošli tuda i samo popljačkali što su mogli, kako su to oni znali reći “da je to za narodnu vojsku”. Hrvatske vojske tu nije bilo, ni blizu. Bilo je nešto u Imotskom i nešto seoskog redarstva, što nije bilo dovoljno pružiti bilo kakav otpor ni četnicima ni partizanima. Ali za taj slučaj se je čulo i hrvatska vojska je počela patrolirati tu liniju Imotski/Grude/Ljubuški/Široki Brijeg/Mostar.

Moj stric Mate je došao iz Metkovića na dopust za Ilindan, kako se je to kod nas govorilo, tj. za 20 srpnja. Koliko se još uvijek sjećam, bio je utorak. Bilo je mnogo naroda i Dernek je bio lijep, kao i po običaju. Jedni se šetaju, tamo-amo, dok drugi pred kućama u hladu sjede, pričaju, jedan drugome nazdravlja iz bukare ili pletare, svak se veseli, ganga se pjeva, jednom riječu: UŽITAK i milina! U jedan trenutak nastala buka, gužva i galama. Naišli Ustaše i naredjuju svima da se mirno razidju i da svak svojim kućama idje. Dernek je zabranjen poradi sigurnosti. Većina naroda je poslušalo i pognutom glavom uz kolovoz krenuli kući. Kada su došli pred Matanovu kuću, gdje su u hladu pod razgranatom šljivom sjedili moj otac, moj stric Mate i drugi seljani, Ustaše su ih počeli rastjeravati.

Jedan od njih je prepoznao mojeg strica Matu i svalio na njega svu hrpu uvreda i psovki zato što nije bio u ustaškoj odori, već u civilu. Moj stric se počeo – kao- pravdati i u tom pravdanju došlo je do fizičkog obračuna. Ustaša Ljubičić iz Runovića ispod Imotskog udario kundakom mojeg strica, na što je moj otac Petar odmah skočio u obranu svojeg brata i oduzeo pušku Ustaši Ljubičiću. Drugi Ustaša je odmah počeo pucati. Svak je utekao, spašava se kako tko može. U tuči su pet (5) Ustaša, moj otac i moj stric. Oba su ranjena. Na svu sreću rane nisu bile smrtonosne, ali metak nije znao hoće li biti smrtonosan ili ne.

Seljani, susjedi i prijatelji su na skalama/lotrama donijeli ranjenog mojeg oca i mojeg strica kući. Toga se još sjećam kao da je jučer bilo. Ali se takodjer vrlo dobro sjećam priča mojeg oca koje mi je pričao dok smo kopali. To su bili nekontrolirani incidenti, bez zapovijedi iz Zagreba. Moj stric Mate (1919-1966) je i dalje ostao u Ustašama i borio se za svoju zemlju Hrvatsku, bez da je pomišljao da iz nekog prkosa i zbog nekih prljavih Ustaša ode u šumu i pridruži se partizanima. On je bio zarobljen u svibnju 1945. godine izmedju Zidanog Mosta i Celja. Prošao je kroz velike muke i vezitkije uši i ostao živ.

U mom selu je takodjer veliki Dernek na sv. Petra i Pavla 29 lipnja. Kod nas se to obično i skraćeno kaže ‘Petrovdan”. Godine 1956, mislim da je bio petak, šetali smo se u Derneku. Moj rodjak Ante Grubišić i ja zapjevali smo gangu sa pjesmom: Meni moja govorila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati. Milicioner Djuro i Milan Šorman, oba od Mostara, Bjelog polja ili okolice, odmah na nas. Zametnula se gužva, te zatim tuča u kojoj je bilo i krvi. Sve se završilo dobro, jer je moglo biti i gore.

Sutra subota otac i ja kopamo na polju, evo ih. Ugledao sam ja njih kako se žurnim korakom približavaju k nama. Kratkim postupkom oni -milicija – hoće mene sprovesti u “Stanicu Narodne Milicije” u gornje Soviće. Ja sam im rekao da znam gdje je stanica i da ću sam doći, a da oni mene neće sprovoditi kroz selo 5-6 km. kao nekog lopova. Pristali su. Oni svojim putem a ja mojim. Otac mi je samo rekao: “Moj sinko, neka te dragi Bog čuva na svakom koraku. Za tebe ovdje nema više života. Širok ti je svit. Ima četiri (4) strane, Istok, Sjever, Jug i Zapad. Izaberi, prkrsti se i ajde. Samo nemoj na Istok. Iđi na Zapad. Ajde najprije kući i reci Vićeki, to mi je Mater, ona zna di je onaj veliki takujin da ti dadne malo para.

Eto, tako sam ja kao dečkić napustio moje selo, moju rodnu grudu koja mi se je zalijepila za tabane i kuda god koračam/hodam, tragovi hrvatstva ostaju. Imao sam priliku u zadnjih pola stoljeća mnogo puta razmišljati o svemu pa i o tome: tko je kriv? Sudbina, došao sam do zaključka. Ustaše koji su bili povod da moj otac i moj stric odu u protivni tabor, partizane, su bili izolirani negativni slučajevi, kao što, recimo, kod jednog kirurga, koji neoprezno i zaboravno ostavio neki kirurški pribor/alat u unutrašnjosti pacijenta, koji kasnije zbog tog neopreza umre. Još se nije slučaj desio da je netko u takovim slučajevima optužio medicinsku nauku i kao takovu osudio da ne valja. Tu je hrvatskodržavotvorna vrlina mojeg oca i mojeg strica, koju sam nesumnjivo naslijedio od njih.

Kada je 1963. godine jedna skupina hrvatskih rodoljuba i revolucionaraca došla iz emigracije u Hrvatsku, okolicu Papuka, s namjerom dignuti ustanak, mnogi, ako ne i svi, od moje obitelji i rodbine su bili pod Udbinom paskom. Tada je Nika Belac iz Drinovaca, koji je bio velika “budža” u CK KP BiH, došao k mojem ocu Petru i rekao mu da su oni u Mostaru zaključili da je on kvalificiran za prvoboračku penziju, na temelju one bitke sa Ustašama na 20 srpnja 1943. godine. Pošto je taj Nika naš susjed i mnogi su ga poznavali pa tako i moj otac, on mu je rekao: ” Pa, bolan Nika, kako ja mogu dobiti vašu prvoboračku penziju kada i Bog i čovik zna da sam se ja borio protiv vas a ne za vas. Šta će moj sin Milan (to sam ja) tada reći. Odrekao bi me se. Neću, brate. Kad sam do sada moga živit ko čovik i Rvat i bez vaše penzije i pomoći, mogu i od sada” .

Eto kako sam ja, Mile Boban, Otporaš, napustio, neiskusan i golobradat moju dragu domovinu Hrvatsku.

Izvor: Otporaš