“EVANĐELJE PO UDBI” – NOVA HRVATSKA 1975., piše Boris Maruna

EVANĐELJE PO UDBI, 

 Razmišljanje nad knjižicom  “Što mora znati svaki hrvatski gerilac?”

    Prije koju godinu i pol došla mi je u ruke knjižica “Što mora znati svaki hrvatski gerilac”. Tada se nisam osvrtao na nju pa ne bih to činio ni sada kad ne bi postojali razni pokazatelji da se neki naši, politički gledano, sasvim bezazeleni ljudi zanose baš takvim i sličnim štivom. U tom njihovu zanosu podržavaju ih i neki emigrantski listovi, čiji urednici. premda se sami nikako ne miču iz svojih sigurnih “uporišta”, uporno propovijedaju “gerili”, “revoluciju” i uopće našu kolektivnu spremnost da izginemo do posljednjeg čovjeka. (Prilažem koricu knjige koju je – druga stranica –  priredio I. Ivanović Krašan, pravo ime Jozo Vrbić a na trećoj stranici napisao velikim slovima: OVAJ PRIRUČNIK POSVEĆUJEM HRVATSKIM GERILCIMA KOJI PADOŠE U HRVATSKIM BOSANSKIM ŠUMAMA, U SRPNJU 1972. Ova knjiga od 116 stranica opisuje ulogu i karakter gerilaca, a zadnjih 16 stranica iznosi slike i nacrte kako se i od čega mogu i trebaju bombe napraviti, kako ih upotrebljavati i gdje ih, kada i u koje vrijeme treba postaviti. Ovo je važno iznijeti ovdje kako bi se popunila povijest od osam (8) opisa Drage Sudara “ZAPISI SA SUDA U NEW YORKU”. Ova knjiga je bila predmetom na tom tromjesečnom procesu hrvatske desetorke u New Yorku. Kada je Jožo Vrbić kao državni svjedok protiv optuženih svjedočio, svakog puta kada bi neki odvjetnik obrane, bilo ih je 10, postavljao pitanje gosp. Vrbiću o toj knjigi, javni tužitelj Baskin bi energično prosvjedovao protiv bilo kojeg spominjanja te knjige. Sutkinja Constance Baker Motley bi odmah rekla: “Sustained”, što znači “podržavam”, tako da se mora preći na drugo pitanje a to ostaviti na miru. Prilažem poveznicu zadnjeg opisa a koga bude zanimalo može pronaći i druge opise. Mile Boban, Otporaš.) 

   Knjižica “Što mora znati svaki hrvatski gerilac?” plod je podzemnog, anonimnog rada. S tim u svezi potrebno je ovdje, u samom uvodu, istaknuti sljedeće: premda anonimnost uvijek izaziva sumnje, upućuje na oprez i podsjeća na kakvo loše iskustvo, u okvirima konspirativnih djelatnosti ona načelno ne mora i nebi smjela biti prepreka za razumijevanje: u okvirima tih djelatnosti anonimnost je poželjna i nužna. U isto vrijeme je razumljivo da bilo kakvo anonimno pozivanje na hrvatstvo ne može značiti mnogo. Drugim riječima, identitet takvih djelatnosti ovisi isključivo o njihovim rezultatima…Uostalom, da bi nešto uistinu bilo pametno, nema tih okolnosti pod kojima bi pridjev hrvatski sam po sebi bio dovoljan…

    I evo: pridjemo li na rečenoj knjižici pod pretpostavkom da nije plod udbaške rabote, stranih obavještajnih službi, nego, recimo, uzavrelog hrvatskog patriotizma, onda se njezin autor ukazuje kao još jedna žrtva nedoraslosti hrvatske emigracije u ovom historijskom trenutku. Ta nedoraslost, naime, ostavlja široko polje diletanskim pokušajima. kad to kažem, neosporavam diletantima ni ulogu ni mjesto. Osobno ne vidim razloga zašto diletanti ne bi bili i u prvim redovima hrvatske borbe, ali iz toga ne slijedi da mogu biti i njezini učitelji. Kad god to pokušaju, oni griješe jer ne znaju za granice svojih mogućnosti, najmanje pak svoga neznanja.

    Medjutim, knjižica “Što mora znati svaki hrvatski gerilac?” nije djelo ni hrvatskog diletantizma ni razbuktanih patriotskih želja. Suprotno tome, ta knjižica, ma koliko se pozivala na hrvatstvo, predstavlja ne samo strano nego zlonamjerno i protuhrvatsko djelo.

    Anonimni pisac, npr. potiče na otvorenu oružanu borbu, i to sada, smjesta, ali ne pruža eventualnim borcima ideološku podlogu njihove borbe, nego tvrdi da su “druge stvari mnogo vrijednije  jer su tehničke naravi”. Što se tiče ideologije, ta je nama “u biti znana, a razraditi je mogu hrvatski političari i ideolozi”. Od ta dva citata prvi je obmana i laž, jer u revolucionarnoj borbi nema znanja ni oružja koje bi bilo važnije od ideološke izgradjenosti borca. S druge strane, naša dosadašnja iskustva ne jednom su ukazala na ideološku i političku neizgradjenost hrvatskih boraca u času kad su pred stranim sudovima trebali posvjedočiti ne samo svoje hrvatstvo kojeg im ne manjka, nego i sposobnost da svoju borbu uklope u suvremene, političke i historijske datosti.

   Drugi citat je u najboljem slučaju samo poluistina jeftinog hrvatstva: priželjkivati hrvatsku državu nije isto što i ideološka izgradjenost borca za tu istu državu. Osim toga, taj je citat u očitom proturiječju s momentom borbe, iz čega treba zaključiti da se pisac zalaže za tvz. žarište, revolucionarnu teoriju prema kojoj sukob prethodi ideologiji i koja je po svim stručnim ocjenama tipični proizvod “revolucionarnog” intelektualizma. kao takva, ona je stajala glave She Guevaru, iskustveno i ideološki neusporedivo bogatijeg i izgradjenog revolucionara od hrvatskih momaka kojima često manjka i obična vojna obuka.

    Usporedivo s tim jednostavnim eliminiranjem hrvatske ideologije, anonimni pisac ne propušta priliku da u svoje prepričavanje tudjeg “već napisanog materijala”, utrka političke primjedbe koje bi, kad nebi bilo tendenciozne, graničile s najprimvitivnijim i vulgarnijim nepoznavanjem osnovnih pravila političke igre. Tako, npr., pisac ove knjižice(koja je meni stiga sa sjeveroameričkog kontinenta) ispovijeda neku vrstu socijalističkog uvjerenja i, kao taka, ne podnosi “pokvareni zapad” (zar zbilja?), jer je ogrezao “u krvi nad nevinim narodima Afrike, Azije, Latinske Amerike”. Što više, on ne podnosi “prljavu politiku ni Istoka ni Zapada” ili, ukratko, on ne podnosi politiku uopće. Dosljedno tome, on je svim svojim humanim organima, dušom i srcem (zar zbilja?), na strani porobljenih i eksploatiranih naroda, tj. svih onih kojima ne možemo pomoći niti nam mogu pomoći.

    Dopuštam, takvo političko stanovište moglo bi biti smatrano lijepim i vrlo dirljivim političkim stanovištem – posljedica, ali i tada uz kvalifikaciju da u politici nije isto osjećati i misliti, pa ni onda kad čovjek stvarno nešto misli. U svakom slučaju tako je nedopušteno misliti u ime tisuća koje se nagovara na borbu. Tu se takodjer postavlja i sasvim praktično pitanje: Odakle piscu takvih misli moralna kuraža da piše o smislu i organizaciji obavještajnih službu? Nije li mogao misliti da bi njegova knjižica mogla doći i u ruke obavještajne službe zemlje u kojoj je nastala? Ali, sudeći po svemu, njega za to glava ne boli.

    No, da tu nije riječ o glupanu, postoji jasno iz ove rečenice: “S naše strane bila bi skrajnja ludost brinuti se o sigurnosti Europe, ako mi Hrvati kao cjelina te sigurnosti moramo nestati.” Drugim riječima, i sad već sasvim jasno: anonimni se pisac ne zadovoljava samo slanjem nedužnih ljudi u sigurnu smrt, nego u želji da je osigura sa sedam šečata, prethodno ih i politički savršeno izolira, odstranjujući unaprijed i svaki mogući i politički efekt njihove smrti. Jer, s obzirom na to da Hrvatska nije u Africi, Aziji ili Latinskoj Americi, pisac ide za tim da učini uzaludnima čak i one progresivne snage na europskom kontinentu koje, sve kad ne bi htjele ili mogle poduprijeti hrvatsku narodnu borbu, ne bi nužno zauzele prema njoj ni negativan stav.

    Upravo kroz tu prizmu treba promatrati i činjenicu da pisac jednostavno nastoji “prirediti već napisan materijal i prilagoditi ga za naše prilike”, s nadom “da će u ovoj knjizi hrvatski gerilci naći barem najosnovniji material i da neće padati u zamke i pogreške”. Pritom mu ni jednom času ne pada na pamet da uzme u obzir i najvažnije materijale: dosadašnja iskustva hrvatske borbe u Domovini i emigraciji.

    Pod priredjivanjem on podrazuijeva ratnu vještinu od Sun Cea, odnosno od 5 st. p. Krista pa do Mao Ce Tunga i gradskih gerila naših dana. Iz same knjižice, medjutim, nije nimalo jasno što pisac podrazumijeva pod prilagodljivim, ukoliko ne misli na slobodno prepričavanje na hrvatskom…

    Anonimni pisac obmanjuje svoje čitatelje kad uopće ne analizira smisao temeljne, nezaobilazne poruke Sun Ceovog naučavanja: “Kažem ti, dakle, poznaj sebe, poznaj svog neprijatelja, i tvoja pobjeda neće nikada doći u pitanje. Poznaj teren, poznaj svoje vrijeme, i onda će tvoja pobjeda biti potpuna.”

    Umjesto analize koju zahtjeva svaki od tih elemenata, pisac nudi propagandnu frazu, demagoško zavitlavanjei svestrano potcjenjivanje beogradskih vlastodržaca kao da je, u krajnjoj liniji, o njima i njihovoj borbenoj spremnosti ovisilo u prošlosti i ovisi danas održavanje Jugoslavije. Štoviše, poštujući na taj način (uvijek u skladu sa svojom izolatorskom politikom), pisac jednostavno “zaboravlja” na kapitalnu činjenicu da su se sve suvremene gerilske borbe, svi tvz. oslobodilački ratovi i, uopće, svi lokalni sukobi nakon Drugog svjetskog rata odvijali i da će se odvijati ubuduće u sjeni  velikih vlasti. A to znači da je njihov lokalni značaj samo prividan i da poznavanje sebe i neprijatelja mora mora nužno uključiti, kao conditio sine qua non, i poznavanje odnosa u sjeni, itd, itd. Primjeri “zabrinutosti” anonimnog pisca za Hrvatsku I njezine ljude idu u mali beskraj, ali čemu ih navoditi?

    Neka mi ipak bude dopušteno svojoj uvodnoj tezi i ovo: knjižica “Što mora znati svaki hrvatski gerilac?” nije samo zlonamjerna i protuhrvatska u vulgarnom smislu riječi. Na svom višem nivou ona računa s našom političkom neizgradjenošću i našim porivom koji uvijek ide na apsolutno, na ono kobno, nerealno i nepraktično “sve ili ništa”. Na svom pak nižem nivuo, pod krinikom gerile i revolucije, ne ide samo za tim da najodvažnije i možda najbolje medju nama  pošalje u smrt, nego i za tim da čitavu hrvatsku narodnu borbu prikaže smiješnom i neodgovornom i da nam, čak i u očima nepristranih promatrača sa strane, oduzme svako pravo da se brinemo za svoju vlastitu budućnost.

    I s tim je o njoj uglavnom rečeno sve. Ali s tim se predmet ne iscrpljuje.

    Svako prilaženje problematici otvorenijih oblika hrvatske borbe mora, prije svega, uzeti u obzir sva dosadašnja iskustva te iste borbe. Samo na temelju tih iskustava moguće je graditi teoriju, propisivati taktiku i metode. Ili, jasnije: strane revolucionarne teorije ne mogu biti od koristi hrvatskoj narodnoj borbi. Sve strane teorije, naime, nastale su na temelju iskustva unutar svojevrsnih feudalnih ili kapitalističkih sistema koji su se bitno razlikovali od specifičnih prilika u kojima se odvija naša borba. Dosljedno tome, svako pozivanje na bilo čija tudja iskustva (kinensko, kubansko, irsko, židovsko, arapsko, itd.) može predstavljati samo pomanjkanje kriterija, neobavještenost i neznanje ili prikriveni pokušaj da se hrvatska narodna borba usmijeri i kanalizira krivim putom.

    Povrih toga, samo kritički pristum našim vlastitim iskustvima može ukazati na nove puteve i metode. Ovdje će dostajati ako upozorim da takav kritički pristup našim dosadašnjim iskustvima nesumnjivo ukazuju na to da klasični oblici apriornih revolučionarnih organiziranja u današnjoj Hrvatskoj ne obuhvaćaju uspjeh. Dok je, npr., iz fašističke diktature u Portugalu KP izišla kao najbolje ustrojena stranka u zemlji, u Hrvatskoj se već tridesetu godinu razbijaju “neprijateljske organizacije”, koje nikad ne broje čak ni dvadesetak članova. Vrijeme je, dakle, da iz tog povučemo i logični zaključak:

    U zemlji u kojoj policija a priori sumnja na svakog Hrvata i kontrolira zapravo sve, od manualnog proizvodjača do najviših članova SK ili časnika JNA, treba strogo izbjegavati sve oblike formalnoga, apriornog udruživanja. Drugim riječima, revolucionarne djelatnosti započinju od revolucionarnog pojedinca ili od malih kompaktnih ćelija. Svako organizacijsko proširivanje može biti temeljeno isključivo na borbi, odnosno: mora se sprovoditi isključivo kroz borbu.

    Konačno, u hrvatskoj emigraciji (osim eventualno nekolicine Jugoslavena koji se mogu izbrojiti na prste jedne ruke i koji su odavna prekoračili godine u kojima je čovjek još uvijek sposoban za borbu) nema nikoga tko bi nam osporavao bilo metode bilo sredstva u našoj pravednoj borbi za opstanak. Dijeliti to stanoviše, medjutim, ne znači uvijek i stajati na hrvatskim pozicijama. Medju onima koji ad hoc propagiraju “gerilu”, “revoluciju” i “oslobodilački rat” treba tražiti, osim Udbe i stranih obavještajnih službi, priglupe ili pak neuravnotežene ljude koji su izgubili vjeru u sebe i u Hrvatsku i koji su frustrirani, uglavnom, u vrijeme kad današnja pokoljenje stvarnih hrvatskih boraca nisu bila ni rodjena. Za takve ljude poigravanje s “revolucijama” predstavlja samo svjesni ili podsvjesni (svjedno je) pokušaj da prenesu na mladje dio svojih vlastitih neuspjeha i na taj način opravdavaju, barem djelomično, svoje jadno postojanje u historiji.

    U onoj mjeri u kojoj je svaki otvoreni sukob samo produžena ruka politike, on poput politike mora ostati  u granicama mogućeg. Svaka bi pak ozbiljna analiza razotkrila činjenicu da Hrvati danas ne mogu ići ni na jedan frontalniji oblik otvorene borbe. Zašto? Jednostavno zato što ne raspolažu čak ni s minimalnim političkim, financijskim i tehničkim preduvjetima.

    Sve to, medjutim, ne znači da Hrvati moraju odustati od revolucionarne borbe. Naprotiv, ali ne izlazeći nikada iz okvira mogućega, o kojima ne ovise samo životi naših boraca nego i uspjeh naše borbe. Konkretno, u ovoj etapi hrvatske narodne borbe nama stoji na raspolaganju čitav niz raznih oblika revolucionarnih djelatnosti. Njih omogućuje dva razloga:

    a) u hrvatskom narodu danas postoje velike moralne snage i ljudstvo spremno na borbu; i

    b) takve djelatnosti ne iziskuju veću organizaciju, finacijska i tehnička sredstva kao ni snažno političko vodstvo koje bi kataliziralo i usmjeravalo raspršene narodne energije.

    Taj oblik borbe, koji podrazumijeva individualne aktivnosti (u zemlji trajne gospodarske krize i malog broja benzinskih stanica, npr. moguće je postići mnogo čak i s nešto šećera u rezervoarima tih istih stanica, pogotovo ako napajaju park javnog saobraćaja) ili pak aktivnosti kompaktnih, brojčano vrlo ograničenih i medjusobno povezanih revolucionarnih ćelija, u ovoj etapi naše borbe imao bi sve izgleda da, uz minimum izlaganja, ubrza i pospješi unutarnju političku, moralnu i ekonomsku nestabilnost jugoslavenskog režima, dok bi u odnosu na vanjski svijet djelovao kao još jedan pokazatelj da Jugoslavija nije sposobna za život. U skrajnjoj liniji, učestalost takve borbe utjecala bi eventualno i na to da velike vlasti revidiraju svoj današnji stav prema Jugoslaviji i da konflikt, započet isključivo kao hrvatski obračun s Jugoslavijom, preraste stvarno u lokalni osolobodilački rat u sjeni, tj. bilo u uspješnu revoluciju bilo u uspješnu gerilsku borbu.

    dabome, da bi takva akcija bila izvediva potrebno je da hrvatski stručnjaci u emigraciji, pa i oni u domovini, što prije razrade taktiku i metode navedenih revolucionarnih djelatnosti koje su danas moguće i objektivno mogu koristiti ciljevima hrvatske drđavotvorne politike, vodeći pritom maksimalnu brigu o tome da se nikad nepotrebno i nikad u neravopravnom omjeru ne izlažu životi hrvatskih boraca. Sve dotle dok se to ne učini, treba se bojati da ćemo biti žrtve onoga što sam u naslovu nazvao “EVANĐELJE PO UDBI”, te nadalje stranih obavještajnih službi ili, jednostavno, naše vlastite gluposti.

ps: Ja bih samo nadodao: SVE U SVOJE VRIJEME I SVE U ODRAZU VREMENA. Mile Boban, Otporaš.