Čuveni lijevi odvjetnik Anto Nobilo ima veliku sreću što Hrvatsku nije zadesila lustracija, pa na taj način i dalje može izmišljati „toplu vodu“.

Pojedini mediji brže-bolje objavljuju da je ponovno održao „lekciju desničarima“, odnosno  prenose njegovu izjavu u svezi zahtjeva nekih braniteljskih udruga da se pjevaču Bijelog dugmeta zabrani ulazak u Hrvatsku, jer je na dosadašnjim ponovnim nastupima ovog sastava pjevao „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“, što je bilo okićeno jugoslavenskim zastavama.

Nobilo kaže da je „apsolutno pravno neutemeljeno bilo koga goniti zato što pjeva o državi čiji smo članovi bili“ zatim dodaje da je „Jugoslavija povijesna činjenica i ona ne može imati  apsolutno negativne konotacije“.

Također tvrdi da Jugoslavija ne može „ni na koji način vrijeđati bilo kakve osjećaje naših građana“, i tako dalje i tako redom.

Da nije smiješno, bilo bi žalosno!

Dakle, Nobilo nam želi poručiti da se u ovih zadnjih 33 godine „ništa“ nije dogodilo, odnosno da su hrvatski vitezovi uzalud pali!

Pa, kad je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat u kojem nažalost ovaj lijevi odvjetnik  nije sudjelovao, hrvatski branitelji i hrvatski građani su se među ostalim borili protiv Jugoslavije, komunizma, Tita i baš takvih kakav je ovaj „advokatski estradnjak“, koji braniteljima poručuje da ovaj čin nije ništa drugo nego „pokušaj političkog egzibicionizma“ (gluplje da gluplje ne može biti).

Ako tko želi svako malo doći u „centar pažnje“ onda je to ovaj čovjek, kojeg uz ostalo pamtimo i kao tužitelja protiv utemeljitelja hrvatske države i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Naime, odvjetnicima bi trebalo biti strano (samo)reklamiranje, ali to očito za njega ne važi.

Ako, kako on tvrdi, „Jugoslavija ne može ni na koji način vrijeđati bilo kakve osjećaje naših građana“, je li to znači da se u Moskvi, primjera radi, slobodno mogu pjevati ukrajinske pjesme ili pak da se u Izraelu nikome ništa ne bi dogodilo da uzdiže Palestince, tim prije što su i Ukrajina i Palestina „povijesne činjenice“?

Problem Hrvata, a poglavito hrvatskih branitelja i stradalnika je i u tome što smo nakon pobjede u Domovinskom ratu vrlo brzo „zaboravili“ na dezertere i izdajice, što smo iznimno lako u svoje redove prihvaćali bivše Udbaše i što smo prebrzo oprostili onima koji su kad je trebalo bili na tzv. drugoj strani.

Raznim nobilima bi bilo najbolje da se pokriju preko glave te da i dalje sanjaju svoju Jugoslaviju, koja je ugušena u krvi, a da Hrvatsku prepuste onima koji su se za nju borili i ginuli.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)