EPOHA POLITIČKOG SAVEZNIŠTVA, piše dr. Ivica Ivo Josipović, Melbourne, Australija

(Ovaj opis hrvatske povijesne naravi dra. Ivice Ive Josipovića je ZLATA VRIJEDAN. Mile Boban, Otporaš.)

Dr. sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

EPOHA POLITIČKOG SAVEZNIŠTVA

Model ograničene države

Uvodne napomene: povijesno zaledje

Kada je posljednji hrvatski narodni vladar Petar Svačić poginuo u boju sa Madjarima na planini Gvozd 1097.godine te kada je promadjarska stranka odnijela pobjedu nad prohrvatskom – otuda nastade pojam madjarizacija i madjaroni kojima se označava prevlast odredjenog političkog stajališta – dogovoriše se zainteresirane stranke – hrvatsku su činila značajnija premena predstavljena u vodećim osobama, od kojih se razlikuju dvije struje, jedna koja se može nazvati prohrvatska i koja se zalagala za nastavak tradicije samostalne i nezavisne državne organizacije i druga koju su činili predstavnici plemstva koje je zastupalo stajalište da je povijesna nužnost uspostaviti jednu vrstu političkog savezništva sa jačom stranom a to su Madjari te da se time zapravo neće izgubiti elemenat samostalnosti i nezavisnosti – da se ostvari jedna vrsta političkog udruživanja ili savezništva i to u formi personalne unije. Slavonske plemićke obitelji predstvaljale su jezgro promadjarske stranke što je dijelom i razumljivo imajući u vidu neposrednu slavonsku blizinu Madjarskoj i njihovom vojnom i političkom utjecaju. Predstavnici južne Hrvatske i Dalmacije, kao prvim jezgrima na kojim je nastala hrvatska državna organizacija što je vrlo značajan elemenat koji pokazuje izvornost hrvatskog interesa, nisu prihvatali takav sporazum te se oni mogu označiti kao socijalni i politički nosioci prohrvatske stranke. Prema tumačenju zvanične hrvatske historiografije.

(1) Prva Hrvatska personalna unija počinje 1102.godine a završava se 1527.godine kada je hrvatski sabor izabrao Ferdinanda Hasburga za kralja Hrvatske ili druga personalna unija sa Austrijom. Nakon smrti hrvatskog kralja Zvonimira kojega po narodnoj tradiciji ubijaju plemići na zasjedanju Sabora 1089. novi kralj postaje zakratko ostarjeli Stjepan II. Poslije njegove smrti 1091.godine dolazi do izumiranja kraljevske narodne dinastije Trpimirovića. Tada Zvonimirova udovica a madjarska princeza koju su u narodu zbog ljepote nazvali Lijepa Jelena, pozivajući se na bizantske zakone koji udovici daju pravo da utječu na izbor kralja, obraća se svom bratu madjarskom kralju Ladislavu sa pozivom da preuzme hrvatski kraljevski prijesto. Poziv i prihvaćanje Ladislavovo uzrokovalo je formiranje dvije protivrječne struje, prohrvatske i promadjarske. Prema madjarskoj verziji kralj Ladislav je prvo Dalmaciju i Hrvatsku odnosno Slavoniju podrvrgnuo pod svoju vlast na temelju prava nasljedstva. Prema tom tumačenju, Ladislav se nije pojavio na hrvatskom prijestolju kao osvajač, nego kao nasljednik.

(2) Medjutim, takva gledišta ne uzimaju u obzir postojanje druge ili hrvataske stranke prema kojoj je on bio uzurpator budući je postojao izražen otpor tome. Svakako treba uzeti u obzir činjenicu da je od 1075. Hrvatska se smatrala papinskim lentom, a hrvatski kralj papinskim vazalom. Sukladno tome, postoje prijepori glede vjerodostojnosti dukumenta “Pacta Conventa” prema kojem je madjarski kralj sklopio ugovor s 12 hrvatskih plemena ili velikaša koji su prihvatili ugarskog ili madjarskog kralja za svog vladara. Madjarski povjesničari ili odredjeni broj, drže ovaj dokumenat povijesnim falsifikatom. Budući je otpor hrvatskog puka bio veliki, Madjari se nisu usudili formalno-pravno prisvojiti ili anektirati hrvatske teritorije. Otuda nastade stanje polu-samostalne i polu-nezavisne Hrvatske Kraljevine jer je Madjarima bilo izričito zabranjeno nastanjivanje odnosno naseljavanje u područjima južno od rijeke Save, gradovi su samostalno birali biskupe koje je madjarski kralj formalno potvrdjivao, gradovi nisu plaćali poreze ali je kralj dobivao prihode od carina, hrvatskog bana je potvrdjivao i postavljao madjarski kralj, te su se Hrvati obavezali odazvati se u vojnu i pomoći Madjarima u slučaju rata. Prva hrvatsko-madjarska personalna unije formalno-pravno započinje krunisanjem madjarskog kralja Kolomana uz suglasnost dijela hrvatskih plemića, za kralja Hrvatske u Biogradu na moru 1102.godine. Za metodološke potrebe, početak ove epohe smještamo u period kada se završava epoha hrvatskih narodnih vladara i uspostavlja personalna unija, te se primjenjuje politološki pristup i metod. Pod pojmom personalne unije se razumijeva normativno-pravna materija i praksa kada se u ličnosti jednog vladara sadržavaju dva kraljevska naslova. Dalje, u pravnom pogledu se uspostavlja formalno-normativna koncepcija vještačke državne organizacije kojom se medjutim i dalje zadržavaju pravne i zakonske odlike hrvatskog kraljevstva koje je odlučilo prevagom odredjenih grupa prenijeti dio državnog suvereniteta na nadnacionalna tijela s time što Hrvati i dalje zadržavaju isključivo pravo uredjenja unutarnjih odnosa. Kako je u prethodnom tekstu jasno naznačeno, hrvatska državna organizacije u prvim fazama je imala karakteristike samostalne i nezavisne, dakako sukladno vremenu u kojem se to dešavalo, državne organizacije imajući u vidu da nikome nije polagala račune o unutarnjoj i vanjskoj politici.

(3) te da je vlastitu politiku preovladjujuće odredjivala sukladno prvo etničkom a kasnije i nacionalnom interesu. Priroda takvog interesa odredjena je elementima povijesne nužnosti da se na primjeren način odgovori na različite izazove ili prijetnje. U kojoj mjeri su odgovori bili i stvarno primjereni hrvatskim interesima predstavlja klizav teren za istraživače. Onda kada se Hrvati udružiše sa jačim – u vojnom i političkom smislu –Madjarima nastade model državne organizacije koja se uobičajeno naziva personalna unija, pojava i fenomen manje više nepoznat na ovim prostorima.

Koncept personalne unije:

Njegova se suština sadržava u tome da kao oblik političkog savezništva dvije zainteresirane strane ili državne organizacije, predvidja da su prvo, Hrvati priznavali madjarskog kralja kao hrvatskog, čime su stavili do znanja da su spremni prihvatiti madjarsku dominaciju naročito u oblasti spoljne politike, i drugo, da su Hrvati bili oslobodjeni na osnovu pismenog ugovora (sporna tzv. Pacta Conventa iz 1102.godine) plaćanja danka i poreza, što drugim riječima jasno govori da su Hrvati u osnovi imali odriješene ruke da uredjuju unutarnje odnose, posebno u pitanju poreza i državne uprave. S druge strane su imali obvezu u slučaju rata da će navodno svako hrvatskoi pleme sudjelovati sa najmanje deset opremljenih konjanika i to o svom trošku do Drave a preko o trošku madjarske države ili kralja. To jasno svjedoči da su Hrvati izgubili karakteristike vodjenja samostalne i nezavisne vanjske politike ili s gledišta onog vremana, odnosa prema drugim državama. Objava rata Madjarima je predstavljao signal da se Hrvati trebaju uključiti u ratnim operacijama na strani madjarskog kralja. Ako zanemarimo dva različita stajališta o nastanku personalne unije prema kojem je s jedne strane Ladislav posjedovao nasljedno pravo i prema drugom da su strane zaključile dogovor, šustina personalne unije se sadržavala u prijenosu – koji je izvršen protivno stavu hrvatske stranke – dijela hrvatskog državnog suvereniteta na druga tijela a što se najočitije očitava u vladaru koji ima dva naslova, madjarskog i hrvatskog kralja. Uzimajući u obzir da su postojali značajni otpori tome, hrvatsko kraljevstvo zadržalo je karakteristike samostalne državne organizacije glede unutarnje politike. To se najbolje pokazuje na primjeru banske časti i hrvatskog sabora. Od 15. stoljeća Sabor je postao staleškim tijelom i nije imao nikakve veze sa hrvatskim pukom i njegovom predstavljanjem u istom. Slavonski sabori su održavani u Križevcima a od druge polovine 15. stoljeća, hrvatski sabor je zasjedao tu, kad je ujedinjena funkcija hrvatskog i slavonskog bana čime se ostvarilo političko jedinstvo južne Hrvatske i Slavonije. Sabor je predstavljao jednodomni staleški skup, na kojem su uz plemiće sudjelovali i crkveni dostojanstvenici. U unutrašnjim poslovima hrvatsko plemstvo uživalo je visoku autonomiju.

(4) Pitanje tzv. personalne unije izvor je brojnih javnopravnih prijepora izmedju hrvatskih i madjaskih predstavnika. Prema nekim gledištima, premda je Hrvatsko Kraljevstvo kao jedinstvena cjelina postojalo samo na papiru, dok je upravno-teritorijalno bilo rascjepkano, ipak je to “virtualno kraljevstvo” upućivalo na to da su hrvati povijesni narod. Prema istom gledištu, Hrvatska je izgubila državnu samostalnost, ali je sačuvala faktičnu političku posebnost.

(5) Pojam “zajednička država” zasnovan na nepostojećem ustavu već na zakonima, ispravama i običajnom pravu koje su madjarski i hrvatski predstavnici različito tumačili pružalo je dovoljno gradje da se personalna unija razumije kao oblik političkog savezništva koje i sam zastupam. Prema hrvatskom stajalištu, Hrvati i Madjari stvorili su personalnu uniju, pa je samo osoba zajedničkog vladara povezivala dvije države pri čemu je Hrvatska zadržala svoju državnost i samostalnost dok se prema drugoj strani, radilo o madjarskoj državi s jedinstvenim teritorijem, službenim jezikom i zakonodavstvom koje je bilo madjarsko. I sama činjenica da madjarski kraljevi nisu boravili u Kraljevini Hrvatskoj, nego su imenovali bana kao kraljevskog namjesnika govori u prilog prvom ili hrvatskom stajalištu.

Pojam političkog udruživanja:

Zastupam tezu koju ću nastojati obrazložiti da je Hrvatsko-Madjarska personalna unija predstavljala de facto poseban oblik tzv. političkog udruženja dvije zainteresirane strane. Inače, o pojmu političkog udruživanja se uglavnom referira kada se radi o odnosima izmedju osoba i grupa ali kada se govori o odnosima izmedju država koristi se pojam državnih odnosa. Otuda se pojmom političkog udruživanja označava i preciznije odredjuje priroda političkih odnosa izmedju dvije ili više država. Ako se prihvati činjenica da su Kraljevina Hrvatska i Ugarska predstavljale različite medjunarodno-pravno priznate subjekte onda se nameće konstatacija da su uspostavljeni, dogovoreni ili planirani odnosi medju istim, vrsta političkog dogovora o privremenom udruživanju u cilju realizacije odredjenih interesa. To se gledište znatno razlikuje od stajališta madjarskih predstavnika a djelimično se približava hrvatskom. Budući se ne može govoriti o zajedničkoj državi ili o sasvim novoj državnoj organizaciji koja nije posjedovala Ustav kao simbol državnog pravno-političkog postojanja a ujedno je hrvatska strana zadržala značajne elemente samostalnosti te državnosti, nameće se zaključak da se zapravo radilo o političkom dogovoru zainteresiranih strana kojim je dogovoren oblik političkog savezništva. Pod pojmom političkog savezništva treba razumijevati dogovor ili ugovor kojim se dvije ili više stranaka ugovorno odredjuju prema nekim političkim pitanjima. Pitanje vladara ili prijestolja prije svega predstavlja političko pitanje a ne državno koje se odnosi na oblike upravljanja nacionalnim resursima, te se otuda i može postaviti teza da je prijenos ovlasti hrvatskog kralja na ugarskog de facto političko pitanje imajući u vidu djelokrug rada i odgovornosti kraljevskog naslova. To što je madjarski kralj formalno-pravno nosio titulu ili naslov i hrvatskog, nema samo po sebi posebno značenje kada se ima u vidu da je hrvatsko plemstvo predstavljalo elemenat koji je upravljao Hrvatskom Kraljevinom budući je Hrvatska zadržala pravo na vlastitu vojsku i Sabor kao državnotvorno tijelo. U predmetnom smislu, može se navedena teza proširiti time što će se sve kasnije slučajeve kada su se Hrvati po istom načelu a rukovodjeni političkim ciljevima dijelova pučanstva ili tocnije dijelovima upravljačkog sloja ili plemićkih velikaša, udruživali sa Austrijom (Ugarskom) i Srbijom – tzv. ideja i koncept jugoslovenstva – u vještačke političko-državne zajednice koje su bile u pritivrječnom položaju prema izvornim hrvatskim interesima. Kao glavni argumenti u prilog navedene teže može se navesti slijedeće:

Politička volja jednog dijela etničkih Hrvata da se u cilju realizacije političkog cilja ostvari udruživanje;

Po svojoj prirodi takvo političko udruživanje je privremenog karaktera odnosno sve dok s jedne strane postoji potreba ili se zadovolje politički ciljevi s druge strane;

Teritorijalni opseg Kraljevine Hrvatske u etničkom i državnom pogledu nije se bitnije promijenio s time što su dijelovi Slavonije došli pod jači politički utjecaj Madjara kojima je istovremeno zabranjenmo naseljavanje sjeverenih dijelova iste;

Hrvatska je zadržala medjunarodno-pravni subjektivitet;

Hrvatska je istina prenijela dio suvereniteta koji se odnosi na vanjske poslove na madjarski parlement i;

Hrvatska je zadržala samostalnost u pogledu vodjenja unutarnje politike kao što su uredjenje administrativnih poslova, porezi i društvena organizacija i što je najvazniji dokaz državnosti, samostalno uredjenje vojnih ili oružanih snaga;

Iz navedenog razvidno je da se radilo o posebnom obliku političkog udruživanja, kao što bi analiza kasnijih formi to isto posvjedočila. Iz upravo ovog razloga, ovo poglavlje nosi naslov epoha političkih udruživanja budući da je hrvatska politička povijest sadržajno odredjena upravo ovakvim vrstama političkih savezništva ili udruživanja a ne državnosti. Državnotvorno povezivanje podrazumijeva dragovoljno odricanje od etničko oblikovanih formi državne organizacije i sukladno općem stavu hrvatskog pučanstva, formiranje jedne nove državne organizacije kroz koju se negira hrvatski etnički princip državnosti. Hrvatska se nikada u takvu avanturu nije upustila budući su svi poznati oblici političkog udruživanja nastali na načelu prisile a ne dobrovoljnosti i opće hrvatske suglasnosti. Naročito kada se radi o kasnijim formama tzv. dvije Jugoslavije, koje se u zvaničnoj historiografiji još uvijek nastoje prikazati kao oslobodilački procesi premda su po svojoj prirodi, kao i kada se radi o personanoj uniji, predstavljale oblik okupacije ne samo hrvatskih etničkih i državnih teritorija već i oblik negiranje Hrvata kao političke nacije mada i madjarski predstavnici ne dovode u pitanje pojam Hrvata kao političke nacije.

(6) Opća politička povijest ne poznaje slučajnosti izuzev prirodnih katastrofa, ili drugim riječima bilo koji značajan dogadjaj – kao što su dva svjetska dosadašnja rata – rezultat su idejno i organizaciono planirane aktivnosti. Formalan poziv madjarske princeze, Zvonimirove udovice, madjarskom kralju Ladislavu bio je samo povod da se preduzmu državno-politički koraci koji su vodili uspostavljanju madjarske kao regionalne sile te zgodna prilika da se pristupi realizaciji nacionalnih interesa. Sve ostalo je režirani igrokaz sa glavnim i sporednim ulogama. Kasniji prijepori državnopravne prirode izmedju hrvatskih i madjarskih predstavnika zanemaruju ovakvu prirodu dogadjaja, posebno glede madjarskih stajališta, i jednostrano tumače isti, zanemarujući da je personalna unija predstavljala jednu novu i drugačiju vrstu političko dogovorenog udruživanja privremene prirode. Pozicije dvije strane, madjarske i hrvatske, glede ovog predmeta su rovovske što je i razumljivo obzirom na njegovu prirodu i karakter.

Teritorijalni opseg hrvatske države:

Predmet koji je naznačen sadržava brojna otvorena pitanja. Primjereno je pitanje da li su političke okolnosti koje su postojale u užem i širem okruženju naznačene epohe, po inerciji ili povijesnoj nužnosti vodili ka značajnim promjenama teritorijalnih granica, pri čemu se pod povijesnom nužnosti podrazumijeva tok dogadjaja koji su uzrokovani različitim elementima od kojih su neki bili izvan kontrole. Na primjer, vrlo je teško bilo predvidjati kakav će razvoj slijediti kao posljedica odredjenih aktivnosti. Zatim, smisleno je pitanje da li je kroz ovu epohu (misli se na personalnu uniju) zapravo otpočeta prva faza u prekrajanju državnih odnosno etničkih granica kod Hrvata. Da li se i moralo dogoditi da se državne teritorije i granice ne poklapaju sa etničkim. Da li je hrvatski nacionalni interes da su značajni dijelovi etničkih Hrvata smješteni izvan državnih granica te da li je to sukladno izvornom modelu hrvatske državne organizacije. Slijedom analize ukupne hrvatske političke povijesti zanimljivo je usuditi se predvidjati dugoročni razvoj imajući u vidu stvarni povijesni razvoj. Ukoliko se nastave takvi procesi koji su po svojoj prirodi negativni, drugim riječima ukoliko se u kratkoročnoj i dugoročnoj budućnosti nastave ovi procesi, da li će to voditi ka daljnim smanjenjima teritorijalne granice koja će se još više razlikovati od etničkih. Mi već posjedujemo slična iskustva. U vremenu Domovinsko-obrambenog rata trećina hrvatske državne teritorije okupirana je od strane pobunjenih Srba i prosrpskih vojnih i paravojnih postrojbi. To je do sada jedini slučaj pokušaja otcjepljena značajnih dijelova državne teritorije te pretvaranje etničkih Hrvata u narodne manjine ili negiranja nacionalnih prava. Takav razvoj se može pratiti i kada se radi o migracionim kretanjima pripadnika hrvatske etničke grupe, kako sa stanovišta onih koji žive na državnom teritoriju tako i Hrvata koji žive u susjednim državama. Migracioni procesi imaju dva osnovna stajališta. Prvi su prisilne migracije da li uslijed ratnih operacija, progona ili izbjegavanja ugroze života. U prvim fazama hrvatske državne organizacije su ovakvi razlozi preovladjujući da bi se kroz razvoj pojavila nova forma migracionih kretanja koje se uobičajeno označava kao politički razlozi. Drugi vid migracija odnosi se na gospodarske te je izrazit razvojni proces pojačanja ovakvog vida migracija. Svakako da su i u epohi personalne unije nemiri, gradjanski ratovi i opća nesigurnost povodili osobe i grupe da počnu razmišljati o promjeni mjesta boravišta u potrazi za sigurnim. Prisilne migracije su se naročito pojačala već od prvih osvajanja Osmanlija kada su brojčano velike grupe – o brojevima se može samo pretpostavljati budući da postoje samo djelimični podaci – trajno napustile hrvatske etničke teritorije. U suvremenim pak uvjetima preovladavaju gospodarski razlozi sa značajnim utjecajem neslaganja sa praktičnim oblicima društvenog i političkog života, kako u pogledu Hrvata koji žive u Hrvatskoj tako i onih u susjednim zemljama. Gospodarske migracije se samo djelimično mogu nazvati dragovoljnim imajući u vidu da su Hrvati vezani za ognjište još uvijek. Bilo bi zanimljivo istražiti pitanje elemenata koji uzrokuju smanjenje teritorijalnog opsega hrvatske države i nesklada sa etničkim granicama. Naime, radi se o pitanju od nacionalnog interesa koji se proteže kroz ukupnu hrvatsku političku povijest. Hrvatski interes trebao bi biti nastojanje da se državne granice podudaraju sa etničkim ili da svi pripadnici hrvatske etničke grupe žive unutar državnih granica, što medjutim predstavlja jedino normativnu koncepciju koje postoje unutar svake nacionalne grupe. Podsjetimo samo na odnos srpske nacije prema ovom pitanju i različite političke koncepcije u formi tzv. memoranduma. U svakom slučaju legitiman je nacionalni interes da se državne granice u što većoj mjeri poklapaju sa etničkim. Kroz dalje izlaganje nastojaću objasniti pozadinu ovog pitanja. Upravo se na ovom predmetnom pitanju pokazuje prednost politološkog pristupa.

Osnovne karakteristike povijesnog pristupa i metoda:

Naime povijesni pristup i metod opisuje teritorijalne promjene u pojedinim vremenskim periodima dok politološki objašnjava uzroke i posljedice. Ograničenost povijesnog pristupa ogleda se u tome što se temelji na povijesnim izvorima koji mogu biti kako proizvod subjektivizma, nepotpunosti, netočnosti ili namjernog iskrivljavanja, što onda može voditi nepotpunim objašnjenjima. Kao zoran primjer može se navesti slučaj bana Kulina i tzv. bosanska hereza.

(7) Mnoštvo elemenata utječe na tok dogadjaja uključujući i formalnu stranu pri čemu se imaju u vidu pisani izvori. Otuda politološki pristup unosi novi metod kojim se nastoji prevazići ograničenosti povijesnog. Zanimljivo je da prostor koji su zauzeli Hrvati – ako se prihvati još uvijek vladajuća teorija o seobi južnih Slavena uključujući Hrvate – je bio u prostornom smislu deleko veći nego što su to bile teritorijane granice prvih formi hrvatske državne organizacije u vremenu narodnih vladara. Povijesni pristup govori da hrvatska država za doba narodnih vladara nije ni približno obuhvatala teritorije na koje se smjestio, ukoliko se prihvati zvanična teorija o doseljenju Hrvata, hrvatska etnička grupa poslije seobe. Hrvatske etničke teritorije obuhvatale su Korušku sa središtem na Gosposvetskom polju, Posavsku Hrvatsku sa sjedištem u Sisku, zatim Dalmatinsku od Raše do Cetine ili “Bijela Hrvatska” koja nije identična zakarpatskoj, dalje slijedi Neretljanska Hrvatska od Cetine do Neretve, Zahumlje, Travunjska ili Trebinjska Hrvatska, Dukljanska Hrvatska. Prvi od južnih Slavena, ako je ova teorija točna, Hrvati su stvorili državnu organizaciju, pedeset godina prije Bugara. Središte stare hrvatske države obuhvaćalo je zagorsku Dalmaciju, Liku i Krbavu i središnju današnju Bosnu, što se poklapa sa teritorijama izmedju Raše i Cetine na zapadu, Vrbasa i donje Bosne na istoku, a Drave i štajersko-kranjskog pograničnog područja na sjeveru. Iz tog središta širile su se granice Hrvatskog Kraljevstva na primorske gradove, dalmatinske otoke, uključujući južnu Dalmaciju prema Duklji, na Hercegovinu i istočnu Bosnu a takodjer i na današnju Slavoniju sa Srijemom. Radi se o povijesnim činjenicama koje su dokazane a kojima se zorno prikazuje teritorijalni opseg hrvatskih etničkih granica s jedne strane i preklapanje sa državnim s druge strane. Personalna unija sa Madjarima nije se poklapala sa povijesnim etničkim i državnim granicama Hrvatskog Kraljevstva. Ona se ticala znatno užih državnih ali ne i etničkih granica.

Pojam etničke granice:

Njime se označavaju teritorijalne granice na kojima je smještena kroz duži vremenski period etnička grupa. Ne postoji apsolutno čista etnička grupa što onda podrazumijeva da se unutar etničke grupe pronalaze pripadnici drugih koje prihvaćaju dominaciju većinske pa čak se vremenom i srodjavaju sa njom i gube karakteristike druge etničke grupe. Još uvijek ne postoji jedinstveno stanovište o elementima koji su primarno utjecali na genezu etničkih granica, a ujedno se zapaža nastojanje da se pozitivno afirmira suvremeno post-europsko stanovište prema kojem etničke granice jesu de facto prepreka ili barijera modernim proeuropskim integracijam, koje se dakako kao takvo ne može prihvatiti kao jedino ispravno.

(8) Primjer ostataka Avara na području koje su ratom osvojili Hrvati čija se prisutnost odredjuje na osnovu naziva mjesta kao što je Obrovac ili ilirskih ostataka koje se dokazuje na osnovu toponima. Etnička grupa je na različite načine, uglavnom kroz seobe i naseljavanje, što uzrokovano domino-efektom, što migracijama iz drugih razloga (prirodne katastrofe, sušne godine) stižu na odredjenu teritoriju koja je ili nezaposjednuta ili je već zaposjednuta što onda podrazumijeva oružani oblik zaposjedanja. Etnička grupa vještija u ratovanju i bolje organizirana posjedovala je veće mogućnosti vojnim sredstvima osvajanja teritorije. Prema pisanju Porfirogeneta, Hrvati su upravo na taj način preoteli zemlju od Avara i nemetnuli se kao gospodari i vlasnici zemlje. Naime, imajući u vidu hrvatsku povijest u ranom srednjevjekovlju i usku povezanost izmedju Avara i Slavena – ako se naravno prihvati zvanično historiografsko tumačenje – u pogledu zajedničkog osvajačkog djelovanja, logičkim se nameće zaključak da je fizička prisutnost Avara na prostoru Dinarskog poluotoka a naročito u južnoj Panoniji, morala ostaviti traga i onda kada su Avari nestali sa političke pozornice.

(9)

Državne granice:

Onda kada etnička ili nacionalna grupa zadovolji uvjete glede organizacije i nacionalnog interesa, tada kada se uspostavljaju prve forme državne organizacije, nastaju teritorijalne granice koje se opisuju u pisanim dokumentima, kao što je Ustav. Prvotne državne organizacije nastajale su na principu etničkih. Tamo gdje je etnička grupa uspostavila državnu organizaciju, tada se primjenjivalo pravilo da su svi pripadnici etničke grupe kao i teritorije koje zauzimaju iste, uključene u državne granice. I tako je u prvim fazama hrvatske državne organizacije i bilo. Tako se i moglo desiti da su područja koja su zaposjeli Hrvati bila uključena u prvotne oblike državne organizacije. Hrvatska država u vremenu Tomislava upravo je imala takve granice odnosno državne granice koje su se uglavnom podudarale sa etničkim. Knez Tomislav pobijedivši Madjare proširio je svoju vlast nad Panonskom Hrvatskom. Premda je u to vrijeme donekle vladao samostalno Zahumljem i Dukljom Mihailo Višević (910.-930.) je uskoro ovladao i Neretljanskom oblasti, koju je protivno njegovoj volji zauzeo za tri do četiri godine srpski župan Petar Gojniković, ipak su se oni osjećali pripadnicima Hrvatske te su priznavali Tomislava za vrhovnog poglavara.

(10) Primjena politološkog pristupa i metoda omogućava objašnjavanje stanja u kojem su državne granice bile istovjetne sa etničkim. Kada su se Hrvati smjestili na teritorijama na koje su došli, naravno pod pretpostavkom da se proces naseljavanja zaista odigrao na način koji zastupa vladajuća historiografija koja usput rečeno nije spremna otvoriti se drugačijim gledištima koja su sve prisutnija te se nameću činjenicama, i koja su bila slobodna ili zauzeta te oružanim putem preoteta, desilo se stanje u kojem su jedino Hrvati nakon odredjenog vremena predstavljali jedinu zamjetljivu ili aktivnu etničku grupu koja se nametnula drugima – dakako su postojale druge etničke grupe ili njihovi ostaci kao što su ostaci ilirskih plemana, romanski ostaci ili Avara ili drugih prijašnjih osvajača koji su prolazili u osvajačkim i pljačkaškim pohodina ovim prostorima – je zauzimala teritoriju i koja je vremenom prerasla u hrvatsku etničku. U susjedstvu su se nalazile etničke grupe koja su po istoj formuli vladali odredjenom teritorijom. Dakle, to objašnjava zašto su odredjene teritorije koje su nastanjivali Hrvati predstavljale etničke granice. Stvarna fizička prisutnost i zaposjednutost od strane odredjene etničke grupe bila je kao takva u prvim fazama nastanka etničkih granica prihvaćena od strane drugih kao etničkih skupina u konstituiranju a posebno susjednih sve dok se kroz kasniji razvoj oružane sile i pojave prvih ekspanzionističkih politika, nije iskazala želja ili potreba da se prisilno otvori proces oduzimanja teritorija etničkim grupama. I pored toga, za odredjeno vrijeme su hrvatske etničke granice ostale onakve kakve su bile u početku za razliku od kasnijeg perioda kada je izražen proces nasilne etničke asimilacije (taj negativni proces dobio je najveći intenzitet u stoljetnim Osmanlijskim osvajanjima i okupaciji, kada su značajni dijelovi hrvatkog etničkog elementa prosto nestali i utopili se u strani) i to kao posljedica dugogodišnje izolacije spram matice te uslijed pojačanog djelovanja prvih susjednih vojno jačih etničkih skupina medju kojima se posebno ističe po agresivnosti srpska. Medjutim, sam proces formiranja prvih formi državne organizacije počeo se odvijati već u vrijeme kada se broj etničkih grupa na ovom prostoru povećao i neke nove su se pojavile kao na primjer Madjari, te što su neke susjedne, primjer Austrije, počele pokazivati namjere da preotmu teritorije drugih etničkih grupa. Na tom stupnju a u vezi sa državnom organizacijom koja je imala zadatak zaštite teritorija, desilo se da su odredjena područja koja su inače predstavljale teritorije nastanjene etničkim Hrvatima, ostale izvan državnih granica. To je posljedica djelovanja drugih elemenata kao što je politika većih etničkih grupa i agresivnost državnih organizacija u teritorijalnim proširenjima. Treba imati u vidu da je intenzitet obrade obradive ili koju je trebalo obraditi i prilagoditi za potrebe pučanstva, zemlje predstavljalo osnovni pokazatelj efikasnosti poljoprivredne proizvodnje, što je onda pretpostavljalo faktičko posjedovanje veće teritorije kao uvjet fizičkog opstanka grupa. Ujedno, stočarstvo kao jedna od osnovnih privrednih grana je podrazumijevalo proces sezonskog seljenja na druga područja zbog ispaše što je onda dovodilo do nemira i sukoba medju etničkim grupama. Stoga su etničke granice od samih početaka bile izložene stalnim preinakama u korist jednih i štetu drugih. U pravilu ukoliko je hrvatska etnička grupa bila više udaljena od matice i time više izolirana, to je ona predstavljala lakši plinen za druge. Imajući u vidu razvučenost hrvatskih etničkih granica nije za čuditi što su etničke skupine Hrvata na krajnjim dijelovima iste, najviše bile izložene takvim procesima. U vremenu ili epohi personalne unije sasvim je razumljivo da su etničke grupe Hrvata na sjevernim rubovima Slavonije posebno bile izložene opisanim procesima. Treba priznati da su očekivanja da se etničke granice preklapaju sa državnim, sa stanovišta državno-političke teorije, nerealna te da se treba prihvatiti realno stanje koje je istina dobrim dijelom posledica takovih namjera. S druge strane pak djelomično je opravdan zahtjev etničkih grupa da se priključe matici zbog mogućnosti promicanja vlastitih interesa. Izuzev što se u prvom slučaju državne granice manje ili više razlikuju od etničkih, moguće je – a praksa pokazuje – da se državne granice protežu preko etničkih što znači da su oduvijek postojale ozbiljne namjere da se druge etničke grupe uglavnom prisilno priključe državnim granicama. Problem nastaje onda kada su u pitanju druge etničke grupe koje ne dijele iste interese sa nosiocima osvajačkih poduhvata. Kada se podvuče crta, jasno se zapaža da su značajne etničke grupe Hrvata izvan državnih granica kako u prošlosti tako i danas što jasno govori o krupnim problemima u definiranju i realizaciji hrvatskih interesa u pojedinim epohama a što se odnosi i na period personalne unije. Naime, prvi hrvatski interes u sklopu izvornog modela hrvatske države upravo se odnosi na etničku odnosno nacionalnu cjelovitost ili drugim riječima potrebu da se Hrvati kao nacionalna grupa nalaze unutar granica hrvatske države. Sukladno tome, razvidno je da politička odluka dijela hrvatskih velikaša o pristupanju personalnoj uniji nije predstavljala hrvatski nacionalni interes kako sa gledista etničkih tako i državnih granica budući se time otvorila prva faza u negativnom procesu različitosti etničkih i državnih granica odnosno procesu prisilnog izdvajanja značajnih hrvatskih etničkih grupa iz teritorijalno-državnih granica. Treba imati na umu da je konstrukcija personalne unije, kao i druge koja će uskoro slijediti a u čemu će se pojaviti Austrija u novoj ulozi, imala prvo, privremeni karakter i drugo, da je ona služila madjarskim nacionalnim interesima. Da nije bilo tako nikakva sestrinska ili bratska ljubav ne bi mogla opravdati preuzimanje goleme odgovornoti u upravljanju takve vještačke političke konstukcije. Ali očigledno da je ona donijela dosta uživanja ili koristi upravljačima jer kako objasniti da su isti projekat izveli sa Austrijom. Uostalom, preuzimanje dodatne obveze i sukladne odgovornosti se jedino može opravdati praktičnim koristima, da li gospodarskim da li geopolitičkim. U suprotnom, može se sumnjati u sposobnosti upravljača da realno procjene prednosti i nedostatke personalne unije kao oblika političkog udruživanja.

Odnos etničkog i državnog:

Da bi se ovaj predmet bolje razumio treba uspostaviti vezu izmedju etničkog i državnog elementa odnosno granica. Na početku se nalazi etnička grupa koja kada se steknu neophodni uvjeti prerasta u nacionalnu zajednicu koja onda pristupa formiranju prvih formi državne organizacije na temelju povijesne nužnosti sa zadatkom zaštite života i vlasništva. Etnička odnosno nacionalna pripadnost odredjuje postojenje realnih zajedničkih interesa koji se pojavljuju kao opravdan razlog da se formiraju prvotna državna tijela i izvršni organi koji bi vršili funkciju zaštite života, svojine i ukupno gledano prvotnih zajedničkih interesa. Oni su bili s današnjeg stanovišta prizemni, osnovni i ticali su se elementarnih pretpostavki za život etničke zajednice. I u suvremenim uvjetima takvi interesi su primarni s tom razlikom što se je u medjuvremenu društvena i politička organizacija pretvorila u konglomerat tehnološkog progresa koji pomalo gubi smisao ili ideju vodilju budući je protivrječna nekim antropološkim i ontološkim odlikama ljudske vrste (na primjer robotizacija i umjetna inteligencija kao oblik zamjene za ljudsku nesavršenost) premda se u slučajevima prirodnih ili drugih katastrofa jasno pokazuje dominacija temeljnih interesa. Etničke granice su odredjene fizičkim smještajem ili okupacijom odredjene etničke grupe nad dijelom teritorija te se one kao takve pojavljuju kao prvi oblici uspostavljanja granica izmedju etničkih grupa. Sa uspostavljanjem državne vlasti, one se pretvaraju u državne granice. To znači da bi, teorijski promatrano, etničke granice trebale da se poklapaju sa državnim ili obrnuto. Onda kada se one ne poklapaju to znači da su drugi elementi ili čimbenici odlučujuće utjecali na različitost etničkih i državnih granica. Uzrok tome treba tražiti u susjednim etničkim ili nacionalnim grupama i njihovoj osvajačkoj koncepciji ili politici, što kada se radi o hrvatskom slučaju ima odlučujući utjecaj. Jer kako drugačije objasniti da su prostorno rasprostranjene hrvatske etničke granice značajno svedene na uže državne. Metodološki promatrano, vanjski negativni utjecaji se mogu klasificirati na prvo, susjedne nacije ili državne organizacije kao što je slučaj sa susjednim Madjarima čiji je nacionalni interes od samih početaka sadržan u teritorijalnim proširenjima, što je sasvim sukladno onovremenim prilikama i načinu sticanja političke moci (primjer franačke države) i izlasku na Jadransko more. Svakako, kada se usporede tadašnje političke koncepcije prevashodno zasnovane na vojnoj sili i političkoj moći proizašloj iz teritorijalnih osvajanja, sa suvremenim, zapažaju se krupne razlike a prva koja pada u oči je postepeno napuštanje politike teritorijalnih osvajanja i prihvatanje koncepta nenasilnog kultorološkog i ideološkog djelovanja na ljudsku svijest i obrasce ponašanja. Promatrano sa gledišta onovremene realne politike, glavni nedostatak hrvatske nacionalne politike se sadržavao u prihvatanju i pridržavanju koncepta odustajanja od osvajačkih politika čime su se Hrvati stavili u neravnopravan položaj sa susjednim koje se nisu odricale teritorijanih osvajanja. Budući su Hrvati sjedili na teritoriji koja je bila od posebnog interesa za Madjarsko pleme, nije za čuditi da su od samih početaka radili na tome da se Hrvati razjedine i učine lakšim plijenom. Drugo, države u širem okruženju, primjer Austrija koja je od početka, slično Madjarskoj, pokazivala osvajačke interese glede hrvatskih teritorija što se kasnije zvanično učinilo kroz formiranje Austro-Ugarske monarhije i okupaciju Bosne i Hercegovine. Treće, velike sile su kako u prošlosti tako i sada, naravno sa metodološkim preinakama i stavljanjem naglaska na specialnom ratu i djelovanje propagandnog aparata, crtale političku kartu svijeta a naročite Europe. One su postigle da se neke državne organizacije ugase ili da se druge formiraju. Glede trećeg pitanja, s gledišta empirijske političke povijesti, sigurno je da su velike sile presudno utjecale na predmetni odnos etničkih i državnih granica. Sa gašenjem Venecije i Dubrovačke Republike, vanjsko-politički odnosi Hrvatske znatno su se promijenili što je uvjetovalo kasnije jače vezivanje za Austiju i Madjarsku, kao što je prije toga ona bila više vezana za Veneciju ne samo kao neprijateljsku državu. Kada se radi o hrvatskom slučaju, opravdano je analizu temeljiti na dvije kategorije:

Unutarnje prilike, stupanj političke stabilnosti i gospodarskog razvoja odnosno samostalnosti, prisutnost ili odsustvo remetilačkih elemenata kao što su socijalni nemiri ili pak gradjanski rat pod kojim se podrazumijeva oružani sukob izmedju pripadnika iste etničke ili nacionalne grupe temeljem neslaganja u pogledu smjerokaza društvenog i političkog razvoja.

Utjecaj politika susjednih država kao destabilizirajući elemenat. U predmetnom smislu, nastanak i jačanje uloge tzv. madjarske stranke ili struje neposredna je posljedica djelovanja ovakvih elemenata, pod kojim se razumijeva:

Sama činjenica o smještenosti i prostornom odredjenju hrvatske etničke grupe koja zauzima izuzetno značajno geopolitičko područje što je presudni razlog tolikog interesa za ovu teritoriju;

Brojnost etničke grupe i geopolitički značaj iste nisu u pravilnom odnosu, ili drugim riječima malobrojno hrvatsko pleme okupira ili je u posjedu velike teritorije;

Trajan madjarski interes je izlazak na Jadransko more što se može ostvariti jedino kroz teritorijalna osvajanja. Otuda je početak epohe personalne unije predstavljao zlatnu epohu u spoljno-političkom razvoju Madjarske zato što je uspjela izaći na toplo more, i štoviše madjarski kralj je okrunjen u Biogradu na moru, što nema samo simboličko značenje.

Otuda se posebna pažnja posvećivala vojnom elementu kao preduvjetu teritorijalnog proširenja;

To su neke od karakteristika prilika i uvjeta koji su rezultirali u uspostavljanju personalne unije.

Rascjepkanost i izoliranost:

Generalno promatrano, rascjepkanost a samim time i izoliranost u osnovi jedinstvene hrvatske etničke zajednice, dakako da negativno utječe na stupanj jedinstva kao i oblike osjećaja etničke pripadnosti a istovremeno i na realne mogućnosti formiranja jedinstvenih etničkih interesa i akcije te njihovoj realizaciji. Premda se sa eničkog gledišta radi o jedinstenoj zajednici rasprostranjenoj na znajačanoj teritoriji, istovremeno su različitosti sastavni dio posebnosti svake posebne etničke grupe, što se posebno izražava kroz različite dijalekte, tradicije, običaje i odnose prema drugim grupama. Premda su različitosti prisutne, njima se ne negira jedinstveni etnički korpus odredjen kroz nastanak iste grupe. Ako su različite grupe Hrvata koje pripadaju istoj etničkoj skupini, potomci onih prvih Hrvata koji su zaposjeli ove teritorije, svakako da oni čine jednu te istu etničku grupu koja je uostalom mogla opstati samo kao zajednica čiji pripadnici dijele iste ili slične karakteristike i interese. Zarana su shvatili neophodnost povezivanja prvo na krvnom srodstvu a zatim etničkom, nacionalnom i na kraju interesnom. Rascjepkanost i izoliranost ne podstiče nacionalno jedinstvo niti moguće zajedničke akcije. Nedvojbeno da su Hrvati u pripremnim fazama personalne unije odlikovani podjelama – najprimjereniji je slučaj odnosa izmedju Ljudevita Posavskog i Borne, dva hrvatska kneza koji nisu radili u istom etničkom interesu – te izoliranosti koja je postojala izmedju Slavonije, Dalmacije ili Bosne. Faktička izoliranost omogućila je efikasnije organiziranje personalne unije te značajan porast političkog utjecaja Madjara na hrvatnim teritorijama. Sticajem okolnosti to što su Hrvati živjeli unutar SFRJ kao vještačke političke tvorevine u jednu ruku je omogućilo nesmetano povezivanje pripadnika iste koje dijela zajednička stajališta i organiziranje Domovinske obrane u kojoj su sudjelopvali Hrvati kako iz Posavine, Hercegovine tako i Bosne. Mi sada jasno vidimo svu težinu problema izoliranosti etničke grupe koje žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama. Sada bi mogućnosti za organizaciono povezivanje i izvodjenje Domovinsko-obrambenog rata bile znatno manje zbog prvo, državnih granica, drugo, posebnih pravnih i zakonskih sustava i treće, ograničenijih mogućnosti komunikacije i neposrednog dodira kao pretpostavki za takav poduhvat. Hrvatska etnička grupa smještena unutar posebnog pravnog i državnog sustava organičava pokretljivost glede zajedničkog cilja kao i stupanj etničke povezanosti. Sve to nije posljedica slučajnosti već stalne nemjere da se umanji nacionalna snaga koja je nositelj nacionalne državne organizacije. To je jedna od krupnih posljedica nepoklapanja etničkih sa državnim granicama. Sve su to pitanja koja su se pojavila već u prvim fazama personalne unije kada su značajni dijelovi hrvatske etničke grupe odvojeni i stavljeni pod upravu drugih političkih subjekata.

O uzrocima:

Na ovoj se točki jasno pokazuje različitost povijesnog pristupa i njegovog metoda koji suhoparno opisuje dogadjaje za razliku od politološkog koji se koristi bogatijim rječnikom pa čak i emotivnim stanjima da se ustanove uzroci. Premda je znanstvena disciplina prema opisu objektivna što će reći neutralna glede povijesne gradje, ostaje značajan dio političke povijesti koji se može objasniti jedino korištenjem pojmova kao što su nacionalna pripadnost i osjećanja, psihološke odlike osoba, grupa i kolektiva te utjecaj takvih stanja na političke procesa, koje je teško znanstveno mjeriti, na tok i sadržaj društvenih i političkih dešavanja. O uzrocima podijeljenosti, rascjepkanosti te samime time i izoliranosti nije se do sada znanstvenena disciplina bavila premda neopravdano. Nema sumnje da je od samih početaka postojala idejna konstrukcija koja je kasnije oblikovana u političku, koje su služile kao idejna baza za formuliranje politika, prije svega se misli na susjedne nacije i države, kojima se nastojala i u odredjenoj mjeri sprovodila politika “zavadi pa vladaj” ili politička koncepcija razbijanja nacionalnog tijela i formiranje posebnih etničkih cjelina koje bi bile odvojene od matice. To podsjeća na ljudsko tijelo kada mu se oduzme desna ili lijeva ruka. Ovakve namjere u osnovi negativnih karakteristika, nalazile su oduvijek plodno tle i medju pripadnicima hrvatske etničke grupe a naročito medju socijalnim grupama nezadovoljnim vlastitim položajem, statusom i moći. Jedino se tako može objasniti i opisati uzrok, zašto su neke hrvatske plemićke obitelji ili neki predstavnici hrvatskih plemena spremno prihvatili ideju da se u jednoj osobi – madjarskom kralju – sadrži i naslov hrvatskog kralja. Time su jasno stavili do znanja da se medju Hrvatime ne može pronaći prava osoba ili krugovi koji bi mogli ostvarivati funkciju državnog upravljanja. Teza da se time nastojalo izbjeći gradjanski rat ne stoji ili je trebala biti samo paravan, budući je uspostavljeno stanje koje će kroz kasniji razvoj predstavljati vid opravdanja političkog djelovanja protuhrvatskih stranaka. Teza da se na taj način nastojalo zadovoljiti posebni interesi – ili interesi koji su svojstveni nekim socijalnim grupama – a ne hrvatski je primjerenija imajući u vidu kasniji razvoj. Taj slučaj je služio kao opravdanje da se i kroz kasniji razvoj prihvataju posebni interesi. Primjer djelovanja tzv. jugoslovenskog odbora kao predstavnika takvih posebnih ili specialnih interesa koji se u osnovi mogu označiti kao protuhrvatski. Da li je tzv. promadjarska stranka – pojam madjaroni upravo izražava takvo političko djelovanje koje nije utemeljeno na izvorno hrvatskim interesima ili kao opravdanje nastanka pojma germanizacija ili projugoslovenksa koncepcija – onda kada se nije mogla dogovoriti sa narodnom ili hrvatskom te poslala poziv madjarskom kralju da preuzme naslov i hrvatskog, bila toga u potpunosti svjesna te da li je na taj način svjesno ili planirano nastojala oslabiti jedinstvo i cjelovitost hrvatskog etničkog tijela mi nemamo valjanih i pouzdanih informacija niti dokaza već o tome možemo samo voditi teorijske rasprave. Bez sumnje da je takva politička koncepcija predstavljala protivrječnost ili suprotnost izvorno hrvatskom ili nacionalnom interesu da se održi etničko jedinstvo te da se, kao što je to bio slučaj u vrijeme vladanja Tomislava, uglavnom ili manje-više, etničke hrvatske granice poklapaju sa državnim. Otuda i nije čuditi otpor narodne stranke te se može otići korak dalje i konstatirati da se time posijalo sjeme podjela kojima svjedočimo i u suvremenim uvjetima. U pitanju su podjele pri čemu nisu bitne predmetne, da li se radi o podjeli izmedju narodne ili madjarske stranke, ili izmedju projugoslovenske i hrvatske, ili podjele izmedju predstavnika komunističke ideologije i predstavnika hrvatskog izvornog interesa. Načelo podjele hrvatskog etničkog bića neposredno se kosi sa izvornim modelom hrvatske državne organizacije u čijim se temeljima nalazi izvorni hrvatski interes. Na takvim činjenicama otpočeo je dalji negativan proces razlikovanja etničkih i državnih granica i štoviše izražene namjere da su državne granice po opsegu bitno manje od realnih etničkih granica, zbog čega se i moglo desiti da značajni dijelovi etničkih Hrvata ostanu izvan državnih granica. Očigledno je princip državnih, po postanku kasnijih granica, prevladao izvorno načelo prvotnih ili izvornih etničkih. Po dogovoru izmedju madjarskog kralja i promadjarske stranke medju Hrvatima, de facto su sjeverni dijelovi hrvatskog kraljevstva točnije Slavonije, prepušteni na svakojakom utjecaju madjarskom što je značilo de facto legalizaciju rascjepkanosti i izoliranosti hrvatskih etničkih skupina te procesu prisilne ili psihološke asimilacije. Takav proces se na sličan način odvijao i onda kada su Osmanlije okupirale dijelove hrvatskih teritorija, pa i kasnije kroz praktično djelovanje dvije Jugoslavije. To bi se isto dogodilo u slučaju nastanka treće. U kasnijim fazama na političku scenu stupaju tzv. velike sile ili države koje su po brojnosti, vojnoj sili i političkom utjecaju stekle nepisano pravo da pišu, prekrajanju i sankcioniraju medjunarodno-političke odnose što je podrazumijevalo gašenje i nastanak država te kreiranje vještačkih državnih granica. Sadašnje hrvatske državne granice bitno se razlikuju od etničkih što se velikim dijelom može pripisati upravo subjektivnom djelovanju nekih velikih sila. Kao takve su one neprirodne, nepravedne budući da su izvan njenih državnih granica ostali značajni dijelovi etničkih Hrvata. Dakle, za razliku od prvih faza etničkih i državnih granica kada su one bile primjerene pri čemu se misli na to da su se poklapale, kroz kasniji razvoj nastaje kategorija vještačkih državnih granica bitno različitih od etničkih. To je jedna od posljedica negativnog i subjektivnog ili selektivnog aktivizma velikih sila u zastupanju posebnih interesa. Takva praksa se i dalje nastavlja a dokaz toj konstataciji se može pronaći u uvodnom dijelu teksta hrvatskog ustava u kojima se kao načelni principi hrvatske državnosti navode odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a koje su bile politički motivirane namjerom da se praktično ostvari rascjepkanost i izoloranost hrvatske etničke grupe. (Ovo je točno i o tome je pisao i još uvijek o tome piše dr. Tomislav Dragun da taj ZAVNOH i AVNOJ pravno i legitimno nikada nisu ni postojali, već političko/komunističkim i jugoslavenskim smicalicama rušili tada postojeću Prvu Hrvatsku Država sa tri (3) inicijala NDH od pacta convente 1101, i nametnuli hrvatskom narodu tu političko jugoslavensku platformu koju je Druga Hrvatska Država sa dva (2) inicijala RH stavila i uvrstila u svoj ustav, mo. Otporaš. To smatram tvorničkom greškom suvremene hrvatske državne organizacije isto kao što je to predstavljala personalna unija. Takve ugradjene greške se nastavljaju i kasnije. Takve odredbe su krupna smetnja u pravilnom pristupu i definiranju hrvatske državnosti. Koliko je strani elemenat ili madjarska politika, tome doprinio toliko je zasluga unutarnjeg elementa ili promadjarske stranke. Uzrok tome treba tražiti u prisutnosti elemenata različitosti nacionalne politike odnosno odsustvu jedinstvenog stajališta o tome koji su izvorno hrvatski interese ili koristi. To se pojavljuje kao uzrok nesuglasicama kako u prošlosti tako i u suvremenim uvjetima. Posljedica je podjela jedistvenog etničkog tijela na različite stranke i struje te sukladno tome različite i često oprečne političke koncepcije. To se najjasnije očitava u vremenu postojanja NDH kada uporedo sa narodnom strankom egzistira protuhrvatska koja se protivi bilo kojem obliku hrvatske samostalne državne organizacije. Pa tako i danas postoji tzv. proeuropsksa struja koja rješenje nalazi u prenosu značajnih elemanata državnog suvereniteta na nadnacionalna tijela i narodna stranka koja se zalaže za održavanje principa nacionalno suverene državne organizacije. Pitanje o tome koji elementi – domaći ili strani – su prevagnuli u primjeru uspostave personalne unije, može se pronaći u otvorenom dakle javnom pristajanju jedne stranke ili struje da se zarad posebnih interesa koji su bliski osobnim i grupnim, nacionalni ili općehrvatski interese stave u drugi plan, što je krunski dokaz da je domaći ili unutarnji elemenat imao odlučujući utjecaj. Motivacioni elementi ovakvog političkog pristupa tiču se uspostavljanja društvenih i političkih odnosa koji omogućuju da pripadnici takve strane preuzmu sve značajnije političke funkcije u Hrvatskoj te da se one nastave i na njihovo pokoljenje. Drugim riječima, goli ekonomski interesi i računice su motivirale takvo političko štetno djelovanje. To je klasičan primjer povijesnog pristupa i medoda koji istina omogućuje razumijevanje temeljnih povijesnih činjenica ali nedostaje analiza uzroka i posljedica posebito sa gledišta kasnijih dešavanja. Naime, ovakav značajan dogadjaj nije ostao usamljen i zarobljen u epohi personalne unije već je utjecao na kasniji razvoj. Zadatak je politološkog pristupa i metoda pronalaženje i analiza takvih elemenata sa stanovišta kasnijeg razvoja. Kada se primijeni povijesna analiza od prvih početaka do danas, jasno se nameće zaključak da kako se više udaljavamo od vremena kada su Hrvati zauzeli teritorije do suvremenih perioda, teritorijalni prostor ili granice raznih formi hrvatske države sve su manje kao i to da se etničke granice sve manje podudaraju sa državnim. Današnje granice se bitno razlikuju od državnih granica u vremenu NDH, koje su usput promatrano bile manje-više povijesne granice, a naročito od vremena prvih državnih formi. (Točno, točno i točno! rečeno gosp. Ivica Ivo Josipoviću, mo. Mile Boban.) Današnje teritorijalne granice daleko su manje nego što su izvorne hrvatske teritorije. Tako se desilo da nijedna hrvatska državna forma nije obuhvatala sve teritorije koje nastanjuju Hrvati, a naročito u suvremenim uvjetima. Do sada nije ostvarena jedinstvena zajednička državna organizacija u kojoj bi se etničke granice poklapale sa državnim. Nu, desilo se da su zahvaljujući političkim odlukama Hrvati u Posavini, Hercegovini i Bosni ostali u sklopu druge države. Otuda je značajna karakteristika hrvatske etničke grupe što teritorijalne granice nisu ni približno blizu prirodnim ili etničkim, tako se i moglo desiti da su značajne etničke grupe Hrvata ostale izvan granica suvremene Republike Hrvatske. Granice Hrvatskog Kraljevstva bile su najšire za vremena vladanja Petra Krešimira.

(11) Takav razvoj je zabrinjavajući budući se s jedne strane državne granice ne poklapaju sa etničkim i drugo, značajni dijelovi etničke skupine su smješteni na teritoriju drugih država što negativno djeluje na prirodu hrvatskog nacionalnog tijela.

Apsolutizam u nastanku:

Polazna ili radna hipoteza glasi da naime kako se udaljavamo od prvotnih oblika hrvatske državne organizacije te prelazimo preko epohe personalne unije pa sve do suvremenog perioda, jasno se zapaža smanjenje stvarne zastupljenosti – iskazano kroz sudjelovanje u rasprava i odlukama – pučanskih ili narodnih predstavnika u procesima upravljanja lokalnom zajednicom i državnom organizacijom. Sukladno tome, hrvatski Sabor se postepeno preinačuje od općeg pučkog tijela u prvotnim fazama upravljanja kolektivom, u staleški organ, nekada utemeljen na staleškim pravima i zemljišnom posjedu a danas na znanju i vještini upravljanja. Iz toga proizilazi teorija tehno i birokracije. Sa tog stajališta, epoha personalne unije predstavlja prvu fazu u preinačivanju Sabora iz demokratkog tijela u staleško zakonodavno. Pitanje hrvatske državnosti od presudne je važnosti kada se ima u vidu da je čak i prema svjedočenju madjarskih predstavnika, hrvatska državnost starija od madjarske

(12) i Hrvati su prvi na Dinarskom području imali vlastitu državu. To je krunski dokaz postojanja Hrvata kao političke nacije. Nedvojbeno je oblik upravljanja takvom vještačkom državnom organizacijom nastalom na političkom udruživanju nekih predstavnika Hrvata sa Madjarima, centralistički i po ugledu na slične državne forme onog vremena, ali taj centralizam je umnogome preuzet od Madjara budući da Hrvati nisu do tada posjedovali razvijen oblik centraliziranog ili apsolutnog upravljanja. Premda je banska čast u vremenu personalne unije (riječ ban dolazi prema nekim gledištima od imena kagana Bajana

(13) – poprimila odlike takvog oblika upravljanja, ona je još uvijek počivala na sudjelovanju većeg broja osoba u upravljačkim procesima. Banska čast sadržavala je značajne državnopravne elemente, posebno u pogledu poreza i raspodjele korištenja zemljišnim posjedom. Tu su ulogu vršile vrle hrvatske velikaške obitelji. Banovi Hrvatske odnosno Dalmacije ili primorja postali su Šubići, kasnije Zrinski, a Slavonije, Babonići. Ipak, jasno se zapažaju procesi centralizacije koji će onda kada se sveukupna politička moć nadje u jednoj osobi, dovesti do formiranja oblika vladavine koji se uobičajeno naziva apsolutizam. I zaista je u nekoliko osoba, kao što su kralj i banovi, posjedovalo ogromnu moć da “vedre i oblače”, tako da se u prvim fazama personalne unije jasno uočava opadanje sudjelovanja običnog puka u upravljačkim procesima. Otuda je samo jedan korak do uspostave normativno-pravnog poretka u kojem će jedna osoba, temeljem izvanrednih, protu-ustavnih i zakonskih ovlaštenja, predstavljati izvor i smisao upravljačkog procesa državnom organizacijom. Administrativno-upravni sustav banovine ili teritorija pod upravom bana, koga je birao ili postavljao kralj na 3-4 godine, je tradicionalni oblik teritorijalne i upravne organizacije koji je medjutim, bez jasnih razloga, napušten u svjetlu suvremene administrativne podjele premda s druge strane starohrvatsko uredjenje pozna samo županije kao osnovne političko-upravne i gospodarske jedinice prema nekim gledištima.

(14) Uvijek treba imati na umu da su u to vrijeme vladari, kraljevi i banovi, dijelili časti, naslove, gradove, sela i zemlju, posebno kao nagradu za učinjene zasluge. Uostalom, kao i danas. Na taj način su velikaške, po postanku usko vezane za kraljevsku nagradu, obitelji postajale socijalni i personalni nosioci banske časti. Socijalnu bazu banskog oblika upravljanja kao hrvatske izvorne tradicije, predstavljale su velikaške obitelji Krčkih ili Frankopana, Šubića/Zrinskih i Babonića, koje se ni po čemu nisu razlikovale od sličnih madjarskih aristokratskih velikaških obitelji sa kojima su se povezivali kroz bračne veze. Jedna takva poslužila je kao povod za uvodjenje personalne unije. Razvijeni centralistički ili apsolutistički oblik vladanja podrazumijevao je s jedne strane neposredno sudjelovanje uskih krugova unutar kojih se odvijao proces upravljanja i potpunu isključenost predstavnika običnog puka s druge strane. Od prvotnih formi društvene organizacije, hrvatskom etničkom elementu svojstven je demokratski oblik upravljanja zajedničkim poslovima. Kao primjer se može navesti Vinodolski zakon, koji je sastavljan 1288.godine u Vinodolu kao oblik demokratskog oblika reguliranja društvenih odnosa.

(15) Sukladno tome, hrvatski Sabor je predstavljao staleško tijelo sastavljeno od predstavnika velikaških obitelji koje su i pored značajne povezanosti sa hrvatskim pukom i ugledom koji su stekli medju istim, predstavljali kastinsku socijalnu grupu te se tijelo u koje su birani (Sabor) nije mogao nazivati demokratskima, kao što to nije uostalom ni danas. Sa stanovišta oblika političkog sustava, epoha personalne unije predstavljala je tipičan za onovremene uvjete, kastinski način upravljanja za razliku od epohe narodnih (hrvatskih) vladara kada je obični puk predstavljao subjekt političkog procesa. Obzirom da se pretežito pučanstvo nalazilo u kmetovskom položaju te da nije posjelovalo zemlju, bilo je za očekivati njegovu isključenost u pogledu upravljačkih procesa. Pojmovno, kmet označava seljaka koji je vezan za zemlju svog feudalnog gospodara. Nu, kmetovski oblik privredjivanja specifičan za starohrvatske prilike, u kojem su slobodni seljaci posjedovali političku slobodu kretanja ali su gospodarski bili vezani za velikašku zemlju budući da nisu posjedovali vlastitu, kao izvor vlastitih prihoda, svakako da nije mogao predstavljati osnovu političkog oblika vlasti u kojem bi njihovi ili puka, predstavnici bili predstavljeni u pojedinim osobama u hrvatskom Saboru. Vinodolski primjer zorno pokazuje elementarne društvene odnose koji se temelje na običajina, načinu privredjivanja i položaju osoba i grupa unutar takvog sustava. Ujedno, sustav personalne unije ostavio je netaknut starohrvatski oblik društvene i gospodarske organizacije koji je postojao na hrvatskim teritorijama odnosno periferiji. Jedino su se promjene osjećale na granicama, gdje se odvijao ubrzani proces izgradnje fortifikacijskih objekata

(16) i u administrativno-upravnim centrima a naročito u pogledu banske uprave. Bez sumnje da su se oblici društvenih odnosa značajnije razlikovali što se više udaljavalo od administrativnih centara koji su izloženi opisanim procesima. Medjutim, na periferiji socijalni odnosi još uvijek su imali tradicionalno starohrvatsko značenje i dobrim dijelom su se odvijali sukladno običajnom pravu. Drugim riječima, posljedice personalne unije najviše su se osjećale u većim upravnim centrima a periferija je uglavnom ostala netaknuta za odredjeno vrijeme. Jedino su nemiri i ratovi svjedočili o novoj epohi. U analizu svakako treba uključiti pored državno-političkog elementa i kulturološke utjecaje te promjene u socijalnoj strukturi puka. Naročito su rascjepkane i izolirane hrvatske etničke grupe na rubnim granicama Slavonije i bliže madjarskoj matici, bile više izložene nego što je na primjer izvorna Hrvatska ili Dalmacija. To se prije svega izražava kroz jezičke izražaje, prihvatanje vrijednostih stavova primjereni Madjarima kao i obrasca ponašanja, običaja a ujedno i proces asimilacije kroz udaju i ženidbu. Isto tako se osjećao crkveni utjecaj imajući u vidu stalno nastojanje da se proširi utjecaj na hrvatske krajeve. Kao posljedica takvih procesa, nastao je pojam “madjarizacija” i “madjaroni”. Prvim se označava kulturni i drugi utjecaji iz Madjarske a drugim se označavaju pripadnici hrvatske etničke grupe koji nekritički prihvataju strane ili ugarske socijalne, kulturne i politicke vrijednosti uključujući jezički izričaj. Istovremeno, u opisanim karakteristikama sadržavaju se i objašnjavaju osnovni elementi izvornog hrvatskog modela državne organizacije koji se vezuju za starohrvatsku društvenu strukturu i drzavu.

Stara i Nova hrvatska politička emigracija:

Ponajprije treba jasno konstatirati da su kod Hrvata oduvijek postojali socijalni slojevi koji su idejno, teorijski i praktično prednjačili u predstavljanju modela državne organizacije koja bi izražavala hrvatsku samosvojnost i premda mi nemomo valjanih dokaza o tome, sigurno je da su već u prvim fazama pojave prvotnih formi etničke organizacije postojale takve osobe i krugovi. One se sigurno trebaju tražiti u tadašnjim vodjstvima rodova i plemena, koji su zarano razumijevali značaj ovog pitanja a kroz kontakte sa drugima kroz koje se jasno prepoznavale otvorene osvajačke želje ili neprikrivene namjere asimilacije. Uostalom Hrvati su u prethodnim fazama, pretpostavlja se, već imali negativna iskustva djelovanja u konfederciji sa brojnijim i vojno nadmoćnijim plemenima tako da je to značajan izvor koji je ponukao osobe i grupe da se počnu baviti mišlju da se rješenje nalazi u stanju samostalnosti i nezavisnosti ili samosvojnosti. To je karakteristika koja se može jasno pratiti kroz sveukupni hrvatski povijesni a naročito politički razvoj. Na odredjenom stupnju ili onda kada su druge etničke ili nacionalne grupe jasno pokazivale ili vršile praktičnu politiku zatiranja i prikrivenog ili otvorenog negiranja hrvatske nacije, kao što su primjeri ove epohe a posebno prva i druga Jugoslavija, pojavile su se socijalne grupe, medju kojima su prednjačili osviješteni i kritički orijentirani intelektualci, koje su kroz otvoreno podržavanje, kako idejno, teorijsko i praktično, hrvatske ideje samostalne i nezavisne državne organizacije, po ugledu na prvotne oblike hrvatske države, neposredno prouzrokovali pojavu termina hrvatska politička emigracija kao idejna i politička koncepcija okupljanja osoba i krugova koji su idejno ili teorijski razmišljali o pojmu izvorne hrvatske državnosti. Takve osobe su dobro znale da je hrvatska država prva a time i najstarija na prostoru Dinarskog (Balkanskog) teritorija te im je služilo kao ideja vodilja. Već spomenute starohrvatske velikaške obitelji kako su bile nosioci kulturnih promjena a ujedno i znanstvenih posebno u pogledu prikupljanja povijesnih izvora koji će kasnije biti dragocjeni svjedoci značajnih dogadjaja, isto tako su predstavljale socijalne nosioce drugačijih idejnih stajališta ili promišljanja različitih pitanja. One se mogu prepoznati i označiti kao prve socijalne grupe iz kojih će nastati kasniji pojam političke emigracije. Brutalnost u razračunavanju sa socijalnim i idejnim nosiocima starohrvatske ideje državnosti (koja počinje sa okrutnim i licemjernim ubojstvom Frankopana i Zrinskih navodno zbog urote a vrhunac je doživjela na Blaiburškom polju) zorno svjedoči da su se njihove političke koncepcije bitno razlikovale od zvaničnih. Ove obitelji ili njihovi predstavnici, pribrajaju se prohrvatskoj stranci nasuprot promadjarskoj, što je prouzrokovalo negativan odnos zvaničnih vlasti, posebno u Austriji. Budući su predstavljale jezgro okupljanja prve generacije hrvatskih intelektualaca koji su dobro znale povijest hrvatske države, za očekivati je bilo njihovo ostroisanje ili izopačenje iz javnog života. Oni su istovremeno prototip prvih hrvatskih političkih neistomišljenika ili intelektualnih krugova koji su posebnu pozornost posvećivali izvornom modelu hrvatske države ili hrvatskoj samosvojnosti. Zarano su shvatili da je pitanje opstojnosti (samostalnost plus nezavisnost) hrvatske etničke grupe i državne organizacije neposredno povezano sa sposobnosti strane ili druge u osnovi pozitivne utjecaje prilagodjavati hrvatskim starinama ili posebnostima a nikako obratno. U takvom svjetlu se treba promatrati epoha personalne unije. Upravo je odbijanje, idejno i praktično, drugog modela, osnovno jezgro oko kojega se vrši idejno, svjetonazorsko i političko okupljanje osoba i krugova koje drugi nazvaše političkom emigracijom premda pravi izraz treba biti “hrvatski svjetonazorski i politički neistomišljenici ili ustaše ili otporaši”. (Opet točno! gosp. Ivic Ivo Josipoviću. Mo. Otporaš.)

Geneza pitanja političkih neistomišljenika:

Moja teza glasi naime da su opći ili širi društveni i politički odnosi i uvjeti nakon prestanka epohe narodnih hrvatskih vladara te formiranja vještačke političko-državne organizacije kojoj je na čelu bio madjarski kralja koji je ujedno predstavljao i hrvatskog, dakle organizacije koja nije bila sukladna interesima prohrvatske struje zato što je to značilo gubljenje dijela državnog suvereniteta i elemenata samostalne i nezavisne unutarnje i vanjske politike te preveliki utjecaj madjarskog plemstva ili elementa, da su proizveli ili polučili prve forme političke reakcije socijalnih grupa koje se nisu slagale sa takvom koncepcijom, a koje će se kroz kasniji razvoj uobličiti u politički pokret koji se uobičajeno naziva hrvatska politička emigracija ili politički neistomišljenici. Prije nego što se pristupilo formalnom obrazovanju tzv. personalne unije, formirale su se dvije osnovne struje ili stranke – premda se one tako mogu označavati samo u pojmovnom smislu – kroz koje se može pratiti sadržina političke i državne aktivnosti. Prva je prohrvatska struja koja je prizašla iz socijalnih slojeva koje su predstavljali nosioce dinastije narodnih vladara ili drugim riječima onih koji su smatrali da na hrvatskom prijestolje treba sjediti Hrvat od posebne odličnosti, kao što je dokazano naslijedje, iskazane vrline, sposobnosti, hrabrost i intelektualne sposobnosti. Pod pojmom narodnih vladara se podrazumijeva situacija ili čin kada hrvatski puk u masama prihvati odredjenu osobu za kralja ili vladara. Hrvatska ili prohrvatska struja ima dugu tradiciju koja korijen vuče od samih početaka dinastičkog vladanja i prihvaćenosti vladara kao narodni izbor premda puk nikada nije neposredno sudjelovao u izboru već su to činili predstavnici plemena, rodova i svakako vojske. Na drugoj strani stajala je promadjarska stranka koja je u poredjenju sa prvom novijeg vremena i njen se nastanak vezuje za jaču ulogu Madjara na hrvatskim prostorima, uključujući Posavinu i Bosnu. Dijelovi plemstva ili točnije rodova i plemena smatrali su, a temeljem mogućnosti da postignu odredjene prednosti glede vlastite i plemenske koristi, da je primjereno jedan dio narodnog suvereniteta i političke ovlasti prenijeti na stranku (madjarski kralj) koja je brojnija, utjecajnija i sa efikasnijom oružanim snagom. Drugi dio razloga ležao je u stajalištima prema kojima se na taj način sprečavaju izvori gradjanskog rata izmedju struja i stranaka koje se ne mogu dogovoriti o tome tko će sjedeti na kraljevskoj stolici. Medju nasljednicima kralja Tomislava, Miroslav i Mihajlo Krešimir II (sinovima Krešimira I) nastao je gradjanski rat koji je umnogome oslabio Hrvatsku u svim pitanjima a naročito vojnom. Kao posljedica toga, dolazi do sužavanja teritorijalnih granica Tomislavove države. Poslije smrti Stjepana Držislava (sina kralja Mihajla Krešimira II) ponovi se gradjanski rat što je imalo za posljedicu gubljenje teritorija. Kada je umro Zvonimir (1076.-1089.) nastadoše nemirna vremena. Kada je umro posljednji Trpimirović kralj Stjepan II (1089.-1090.) otpoče gradjanski rat koji je trajao 12 godina. Stranka Zvonimirove udovice Lijepe Jelene pošalje poziv svom bratu madjarskom kralju Ladislavu, koji na poziv izvrši vojnu invaziju na Hrvatsku i preotme sjeverni dio Hrvatske teritorije te postavi kao hrvatskog kralja svog sinovca Almoša. Nakon svakog gradjanskog rata dolazilo je do teritorijalnog smanjenja opsega državnih hrvatskih granica. Znali su to dobro predstavnici prougarske struje te su na svaki način nastojali ukloniti ovaj izvor gradjanskog rata. Sa te strane promatrano, opravdano je bilo tražiti načina da se uklone svi izvori koji mogu prouzročiti gradjanski rat. I zaista u hrvatskoj povijesti postoje slučajevi kada je dolazilo do otvorenih neprijateljstava izmedju struja koje su zastupale različita stajališta (pretposljednji takav je sukob pristaša hrvatske države i projugoslovenske a posljednji u nizu je razilaženja globalista i suverenista) a sve zbog toga što odredjena osoba ili krugovi mogu utjecati na socijalni status, moć i bogastvo odredjenih rodova, obitelji ili osoba koje su mogle očekivati odredjene položaje neposredno uz kralja ili političkih moćnika. Budući da se naznačena stajališta nisu mogla pomiriti, izabrano je srednje rješenje i zatraženo da madjarski kralj ujedno bude i hrvatski, u obliku personalne unije. Naravno, to je konstruktivna varka. Posljedice ovoga su različite, brojne i tiču se socijalnih, političkih i državnih poslova. Jedna od takvih posljedica je pojava kategorije tzv. političkih protivnika ili neistomišljenika pod kojom se razumijeva de facto postojanje socijalnih grupa koje dijele odredjena politička stajališta koja su protivrječna vladajućim odnosno zvaničnim. Ujedno se to može smatrati u širem smislu kao prvi oblici i forme političke oporbe. Ovakve socijalne grupe uskoro će postati rasadnik drugačijih političkih koncepcija na tragu izvorne hrvatske države, što će uskoro voditi ka pojavi tzv. političke emigracije ili potrebe da se odredjene osobe ili krugovi fizički izmjeste na mjesta gdje će biti sigurni i politički djelovati kroz odredjenu politički zaštitu drugih država. Otuda je u medjunarodnom pravu nastao pojam političkog azila ili drugim riječima, institucija koja je omogućila razvoj pravnih normi u cilju fizičke zaštite i političke slobode djelovanja takvih osoba. Slikovit je i poučan primjer Dubrovačke Republike. Pojam je doživio svojevrsni, po predmetnoj osnovi, procvat za vrijeme 1945/90.godine. Prikladan naziv je tradicionalna ili stara hrvatska politička emigracija imajući u vidu razlike u pogledu metoda djelovanja. Nedvojbeno da su u ovom vremenu postojale takve osobe i krugovi koji se nisu pojmovno označavali kao emigracija (koja podrazumijeva dislociranost sa hrvatske teritorije i političko djelovanje na prostoru drugih) već su se karakterizirali kao neprijateljska aktivnost. U tu grupu se svakako svrstavaju pripadnici prohrvatske stranke ili struje ili njeni značajniji predstavnici dok su predstavnici promadjarske struje imali državno-upravne mehanizme preko kojih su mogli onemogućiti njihovo političko djelovanje jednostavno stavljajući etiketu anti-državni elementi. Po svemu sudeći primjereno je, glede suvremenog razvoja, pisati o nastanku tzv. Nova hrvatska politička emigracija čiji se pojmovni sadržaj značajno promijenio budući da obuhvata ideološko-političke i svjetonazorske istomišljenike nezavisno da li žive i djeluju u Hrvatskoj ili drugim državama. Od odlučujućeg značaja je sadržina političke aktivnosti a ne fizičke karakteristike.

(17) Sama činjenica postojanja prohrvatske struje jasno govori u prilog teze da forma državne organizacije nije bila opće prihvaćena već je bila nametnuta od strane osoba i krugova koje su prednjačili u traženju da se kroz personalnu uniju zapravo riješi formalno pitanje oko kojega su se sporili a ono se odnosi o nosiocu hrvatskog vladara premda se radilo o sukobu različitih koncepcija uredjenja hrvatske države. To proizilazi iz nekoliko metodoloških napomena. Prvo, priroda i karakter unutarnje politike uglavnom je ostala netaknuta i pod utjecajem dijela prohrvatske struje – uglavnom zbog postojanje banske dužnosti koju su obnašale osobe koje su pripadale starohrvatskim velikaškim obiteljima i nemiješanja druge strane u unutarnje poslove – a što se temelji na analizi djelovanja glavnih državno-političkih čimbenika u naznačenom period. Metodološki promatrano, njena samostalnost i nezavisnost predstavlja prvi elemenat izvornog principa. To podrazumijeva objašnjenje pojma samostalna i nezavisna unutarnja politika odnosno odsustvo utjecaja stranog elementa. Drugo, priroda i karakter odnosa pučanstva s jedne strane i upravljačkog sloja prema pitanju unutarnje politike. Na primjer, slučaj kada široke narodne mase se pozitivno odnose prema prvom principu a da pri tome upravljački sloj čini praktične akcije koje su tome protivrječne. Treće, nezavisna i samostalna vanjska politika. Treba ustanoviti kada se zapravo može govoriti o stalnoj djelatnosti na predstavlanju hrvatskih interesa. Uglavnom u ovom periodu još uvijek se može govoriti o ad hoc ili po potrebi djelovanja prema drugim subjektima. Treba ustanoviti u kojoj mjeri je Hrvatska imala nezavisnu vanjsku politiku a koliko je ona bila pod utjecajem promadjarske političke koncepcije. Četvrto, priroda i karakter hrvatskog ili nacionalnog interesa u ovom periodu. To podrazumijeva obrazloženja pojma hrvatski ili nacionalni interes. Promatranje ove epohe koja traje od formiranja hrvatsko-madjarske unitarne države i traje do propasti hrvatsko-bosanske države, primjereno je nabrojati osnovne hrvatske interese i to one koji se vezuju za prohrvatsku stranku a ne promadjarsku. Premda je uspostava personalne unije otvorila proces centralizacije barem dijela političke moći, periferija ili oblasti izvan glavnih centara je i dalje ostala subjekt tradicionalne hrvatske društvene organizacije. Pod centralizacijom se razumijeva proces prenošenja nekih ovlasti sa hrvatskog Sabora na centralni ili na različite oblike nadnacionalnih.

(18)

Posljedice:

Uzročno-posljedične veze ove epohe ili praktičnih formi državne organizacije mogu se promatrati kroz prizmu povijesnih nužnosti ili vrstu braka iz interesa – sve dok obe strane zadovoljavaju vlastite potrebe brak postoji a onda kada se pojave goleme prepreke u realizaciji nacionalnih interesa, on prestaje, kako dragovoljno, ili po dogovoru ili mirnim putem ili pak nasilnim ili oružanim. Evidentno je gubljenje karakteristika samostalne vanjske politike kao i zavisnost od odluka madjarske državne organizacije. Jačanje utjecaja promadjarske struje a kao posljedica toga dolazi – kao prirodna reakcija – do jačanja svijesti pripadnika prohrvatske stranke. U osnovi se radi o vještačkoj državno-političkoj organizaciji koja se pri susretu sa krupnim protivrječnostima raspala. Forma hrvatske državne organizacije u tom vremenu – kao i danas – značajno se razlikuje od izvorne posebno u pogledu nacionalnog suvereniteta i isključivog prava na vodjenje nezavisne i samostalne unutarnje i vanjske politike. Krunsko pitanje ili srž čitavog pitanja, svakako se tiče načina formuliranja, utjecaja socijalnih grupa i realizacije hrvatskih interesa.

U zaključku:

Premda su evidentni materijalni i političko-kulturološki utjecaji Madjarske na Hrvatsku Kraljevinu i njeno pučanstvo, a što se neposredno ispoljava u uspostavi tzv. personalne unije, i pored svega toga što je u odredjenoj epohi madjartski utjecaj bio golem i što se Hrvatsko Kraljevstvo nalazilo u sklopu madjarske državne organizacije i to kao posljedica političkog dogovora ili udruživanja, ipak nikada ona nije imala odlučujuću i presudnu pravagu nad hrvatskim elementom ili hrvatskom strankom, a dokaz u prilog takve tvrdnje je opstanak hrvatske države i etničkih Hrvata. Opća metodološka primjedba ili napomena glasi da se proces znanstvenog zaključivanja uglavnom temelji na pretpostavkama i analizi nekih normativnih stajališta, premda mi nikada nećemo saznati pravu istinu ili kako su se u realnosti odigravali odredjeni dogadjaji. Stoga je politološki pristup i metoda značajna novina koja unosi svježinu u povijesni pristup te da se popune brojne sadržinske praznine. Glede unutarnje politike odnosno uredjivanja i upravljanja pitanjima poreza, državne uprave kao i drugih unutarnjih odnosa, Hrvatska je strana zadržala bitne odlike samostalnosti i nezavisnosti. Drugo, kada se radi o vanjskoj politici, može se konstatirati da su Hrvati izgubili ili točnije prenijeli na drugu stranu neke ovlasti, posebno u pitanju rata i mira i zastupanja hrvatskih interesa. Treće, primjereno je govoriti o ograničenim formama hrvatske državnosti, slično suvremenoj državnoj organizaciji. Može se povući paralela oblika državne organizacije u vremenu personalne unije i suvremene, a ona se ogleda u tome što se umjesto madjarskog kralja, na političku scenu uvodi centralna vlada EU. Sličnost je u modelu organičenog državnog suvereniteta, element koji povezuje dvije različite epohe a ujedno svjedoči o krupnim odstupanjima od izvornog modela. Primjena politološkog pristupa i sukladnog metoda, omogućava dolaženje do slijedećeg zaključka naime da je glavni nedostatak ili krupna primjedba modelu organičene državnosti, kako u formi personalne unije tako u formi EU unije, prvo, značajan dio suštinski neprenosivog državnog suvereniteta se de facto prenosi na nadnacionalna tijela i drugo, kroz ovakva politička udruživanja se umanjuje izvorna vrijedost hrvatske državne organizacije.

Najpotpunija analiza ovog perioda sadržana je u studiji F. Šišića: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Pretisak izdanja iz 1925. Zagreb. 1990. Takodjer se ističe djelo N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjom vijeku; Zagreb, 1975.

M. Font: Ugarsko kraljevstvo i Hrvatska u srednjem vijeku, Povijesni prilozi, Vol. 28 No. 28, 2005. str.9.

Kada se primijeni ova konstatacija na formu suvremene hrvatske državne organizacije, jasno se pokazuje u kojoj mjeri ona de facto se nalazi u stanju i položaju da “polaže računa” tijelima EU.

M. Font, Ibid str. 8-15;

L. Heka: Hrvatsko-Ugarski javnopravni prijepori; str. 1262-1263;

Ibid, str. 1262;

Povijest B i H, Ibid, str. 208 – 215;

Detaljnije vidjeti Povijest Bosne I Hercegovine, Ibid, str.174-175.

D. Mlinarić; S. Gregurić: Prilog promišljanju oblikovanja hrvatskih granica u povijesnoj i suvremenoj perspektivi; str.156-173, Zadar,2018.

O tome detaljnije vidjeti: H. Gračanin: Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjevjekovlju; Plejada, Zagreb. 2011, str.119-147;

Povijest Bosne i Hercegovine; Ibid, str.175-176;

Povijest Bosne i Hercegovine, Ibid, str. 177.

M. Font, Ibid, str. 11;

Ibid; str.11;

M. Barada: Hrvatski vlastelinski feudalizam po Vinodolskom zakonu, Zagreb, 1952. Str.21;

Slikovit je primjer Dobor-kule u neposrednoj blizini posavskog gradića Modriča, koju je podigao hrvatski ban Ivaniš Horvat 1387.godine na temeljima starije iz XII stoljeća da bi utvrda poslužila kao uporišna tocna za napade u Slavoniju i Ugarsku. (Detaljnije vidjeti: Povijest Bosne I Hercegovine, str.359-360; Kasnije će ona poslužiti kao madjarska strateška uporišna točka.

M. Levak: Podrijeklo i uloga kmeta u Vinodolskom društvu XIII. stoljeća, str. 35-80;

Tzv. Stara je odigrala nesumljivo ključnu ulogu u pripremama i prvim fazama uspostave suvremene hrvatske državne organizacije. Medjutim, opterećena je krupnom greškom koja je ugradjena u suvremeni državno-politički model a koji se tiče prihvatanja koncepcije pomirenja ideološki-političkih protivnika. Nova se upravo razlikuje po tome, temeljem povijesnih iskustava, što u izgradnji izvornog modela državne organizacije mogu ići samo osobe i krugovi istog ili sličnog svjetonazorskog i ideološko-političkog stajališta. Već sada se uočavaju prve naznake takve Nove emigracije ili svjetonazorskih otporaša, a prvi siguran znak je prepoznatljivost osoba i krugova koja dijele ista ili slična stajališta.

Takav proces se može pratiti i u suvremenim uvjetima što upućuje na konstataciju da EU predstavlja de facto vrstu političkog udruženja u formi više personalnih unija.

EPOHA POLITIČKOG SAVEZNIŠTVA, piše dr. Ivica Ivo Josipović, Melbourne, Australija

Komentari

Odgovori