EPOHA APSOLUTIZMA, piše dr. Ivica Ivo Josipović, Melbourne, Australija

 

Dr. sc. Ivica Ivo Josipović 

Nezavisni politolog i istraživač 

Melbourne Australia 

 

                      EPOHA APSOLUTIZMA 

                      Model ograničenog državnog suvereniteta 

 

          Uvodne napomene: 

U prvom dijelu je prikazan nastanak i razvoj prvotnih formi hrvatske države, što se uobičajeno podudara sa periodom narodnih hrvatskih vladara ili dinastije, a nastavlja se na epohu personalne unije ili prve, da bi se ovaj proces nastavio na epohu personalne unije Kraljevine Hrvatske sa Austrijom i Madjarskom u formi Austro-Ugarske personalne unije (monarhije) ili druge unije. Zadatak je identificirati ključne točke u Novoj hrvatskoj političkoj povijesti kao negativno-povijesnom procesu slabljenja izvornog modela hrvatske države ili procesu postepenog prenošenja dijela elemenata državnog suvereniteta na nadnacionalna tijela s jedne strane i značajno odstupanje od izvorno hrtvatskih interesa. 

(1) 

Polazna hipoteza glasi: 

Prvo, druga personalna unija se zapravo može označiti kao apsolutizam na djelu, pod čime se podrazumijeva proces slabljenja kraljevske vlasti te jačanje uloge izvršnih organa, prvih preteča birokratskih struktura koji su izvan potpune vladarske kontrole – nasuprot klasičnom obliku personalne unije kada se dešava obrnuti proces – i istovremeno jačanje sveukupne moći, uključujući političku, plemstva i socijalnih slojeva neposredno vezanih uz iste, a koji će se kroz kasniji razvoj više vezati za birokraciju i kasniju po postanku tehnokraciju; 

Drugo, ako su prvotne forme hrvatske državne organizacije odlikovane elementima samosvojnosti a što treba da znači izmedju ostalog nezavisnu i samostalnu unutarnju i vanjsku politiku utemeljenu na izvornim hrvatskim interesima, onda se kroz kasniji razvoj, a počevši od prve personalne unije, odvija neosporiv proces slabljenja izvornih karakteristika državne organizacije i prvi počeci uspostave modela ograničenog državnog suvereniteta; 

Treće, u osnovi ili sa stanovišta procjena i posljedica ovakvog povijesnog razvoja, može se konstatirati da se radi o negativnom razvoju koji kao takav nije na odgovarajući način razjašnjen u sklopu hrvatske političke povijesti; 

Četvrto, takav u osnovi razvoj sa izrazito negativnim karakteristikama, nastavlja se kasnije i to kroz formiranje vještačkih političko-državnih organizacija koje se uobičajeno označavaju kao prva i druga Jugoslavija; 

Peto, ključni elemenat u ovom procesu se sadržava u svojevrsno dragovoljnom prijenosu državnog suvereniteta koji izvorno pripada puku i legalno izabranim državnim tijelima, na tijela, institucije i organe koji nemaju nacionalni već protunacionalni karakter;  

Šesto, kroz čitav naznačeni razvoj se uočaja pojava i svakojako djelovanje dvije osnovne struje ili stranke. Prva je hrvatska ili ona koja zastupa izvorno hrvatske interese a druga je protuhrvatska koja zastupa nehrvatske, a koje se nazivaju promadjarska, proaustrijska ili prosrpka (projugoslovenska) ili proeuropska; 

Sedmo, kada se ovakav razvojni proces stavi u relaciju sa pitanjem demokracije, pod kojom treba razumijevati primjereno i na prihvatljiv način sudjelovanja pripadnika etničke, nacionalne ili državnotvornih pripadnika iste, u složenim procesima rasprava i odlučivanja, tada se jasno uočava nazadan ili proces kojim se poništavaju prvotne forme pučke demokracije (pučki sabori koji su služili kao oblik ostvarivanja demokracije) te istovremeno sužavanje stvarnog područja djelovanja narodnih predstavnika, što se podudara sa pojavom i usponom tehno i birokracije upravo u periodu druge personalne unije ili apsolutizma; 

Pretpostavka dokazivosti nevedene radne teze, sadržava se izmedju ostalog u primjerenom odredjenju sadržaja navedenih pojmovnih kategorija, naravno korištenjem politološkog pristupa i metoda koji su već objašnjeni. Prednost ovakvog pristupa je u tome što se omogućava proces teorijskog apstrahiranja pojmovnih kategorija i povijesnih procesa kroz koje se omogućava uočavanje dugoročnog a u osnovi i po svojoj prirodi negativnog, procesa slabljenja elemenata hrvatske državne organizacije s jedne strane i uporedo jačanje elemenata zavisne ili ograničene državnosti koje može, ako se nastave ovakvi procesi, dovesti do tolikog slabnjenja elemenata hrvatske državnosti, da će ona potpuno nestati ili se utopiti u druge, nama sada nepoznate oblike nadnacionalnih organizacija. Kratak i pozitivan po svojoj prirodi sa stanovišta našeg predmeta istraživanja, period formiranja suvremene hrvatske države, nije doveo u pitanje ustanovljeni proces, budući je on nastavljen krajem 20. stoljeća. Članstvo Hrvatske u EU ubrzalo je naznačene negativne procese. Kritički odnos prema postojećoj historiografiji, posebno onoj koja se odnosi na period od 1918. do 1990. godine, predstavlja temeljnu pretpostavku za ispoljavanje izvornosti i otklon od mogućeg zbrajanja i ponavljanja postojećih spoznaja a da se pri tome potpuno ili djelimično zanemari izvornost pristupa i procesa zaključivanja. Previše je radova koji se bave zbrajanjem postojećeg znanja, koje je često upitne vrijednosti, a premalo izvornih, što ujedno predstavlja temeljni znanstveni pristup i metod. Drugim riječima, prevelika vezanost za postojeću literaturu koliko donosi dobra, toliko predstavlja smetnju u nastojanju da se metod zbrajanja postojećih saznanja zamijeni za istinski znanstveni metod a koji se osniva na originalnosti. To predstavlja jedino ispravan put za uspostavu Nove hrvatske političke povijesti kao pretpostavci hrvatskog nacionalnog osvještenja. 

           Prvi čin ili povijesno zaledje: 

Svaki pojedinačni dogadjaj ima pozadinu ili pripremne radnje. Da bi se to objasnilo, neophodno je izvršiti kratki prikaz povijesnih zbivanja koji su prethodili uspostavljanju prve faze druge personalne unije kao uvoda u epohu apsolutizma. Tako i kada se radi o prvoj personalnoj uniji. Kada su se istrošile prednosti, a one su dakako postojale jer u trenutku kada su se dijelovi hrvatskih staleža ili plemića, koji čine jezgro okupljanja promadjarsdke struje, obratili madjarskom kralju za pomoć, Hrvatska Kraljevina se nalazima na pragu gradjasnkog rata, takvog modela odnosno kada se sučelilo sa nepremostivim preprekama, jednostavno se sustav u kojem je madjarski kralj ujedno nosio naslov hrvatskog, raspao čime se pokazala njegov privremeni karakter. Kada je 1527.godine izabran habsburgovac na hrvatsko prijestolje, počinje period tzv. druge personalne unije a istovremeno prvi čin ili uvertira u nastanku epohe apsolutizma ili neograničene vlasti i moći jedne osobe i uskog kruga oko njega. Ovo je ujedno prva faza koja će dovesti do formiranja Austro-Ugarske monarhije koja je formalno trajala od 1867.do 1918.godine, kada su velike sile subjektivno se suglasile o njenom predstanku. Normativno promatrano, tzv. dvojna monarhija je predstavljala prema vladajućim gledištima, politički savez jednakopravnih država Austrije i Madjarske sa zajedničkim vanjskim predstavljanjem, vanjskom trgovinom i zajedničkom oružanom silom kao i habsburškim carem kao državnim poglavarom. Car Franjo Josip (1867.-1916.) bio je na čelu dvojne monarhije i okrunjen po dogovoru, u Madjarskoj. Glede Hrvatske Kraljevine onovremene koja se od vremena prestanka dinastije narodnih vladara postepeno vezuje za dvije najjače susjedne zemlje, Madjarsku i Austiju a čiji se nacionalni interesi u suštini nisu poklapali, obrnuto, sa hrvatskim, prvi čin predstavlja Sabor u Cetini ili stariji naziv, Cetingrad, 1527.godine. Tome je prethodila smrt madjarsko-hrvatskog kralja (prva personalna unija) Ludovika II Jagelovića u toku Mohačke bitke godinu dana ranije kada su Turci potukli do nogu mješovite madjarske snage. Fromalno-pravno ali ne i stvarno budući se personalna unija od samih početaka nalazila u stanju stalne krize, time se otvorilo pitanje prvo, izbora novog kralja, drugo, uspostavljanje normalnog načina života imajući u vidu Osmanlijsku prijetlju i treće, organiziranje primjerenog a time se misli efikasnog načina oružanog otpora borbi protiv Turaka. Dio hrvatskih staleža ili plemstva ovaj puta se počeo izrazitije zalagati za prijateljske odnose sa Austrijom, budući su bili nezadovoljni iskustvima sa madjarskim vlastima premda će uskoro skupo platiti svoju naivnost. Podjela Hrvata na dvije stranke ili struje predstavlja hrvatsku političku konstantu kako u prošlosti tako i danas. Sve do stvarnog raspada prve personalne unije madjarska stranka predstavljala je jednu takvu, da bi je ubrzo zamijenila proaustrijska. Na jednoj strani su dakle postojale stranke ili struje koje su se oslanjale na strani elemenat ili utjecaje a na drugoj, što je konstanta hrvatske političke povijesti, hrvatska ili prohrvatska stranka ili struja. Otuda se dio hrvatskih velikaša organizirao, u idejnom i političkom smislu, u tzv. proaustrijsku struju (ne stranku koja podrazumijeva organizaciono ustrojstvo i povezivanje na normativnoj osnovi) uputio javni poziv austrijskom nadvojvodi Ferdinandu I. Habsburgu da prihvati hrvatsku kraljevsku krunu. Slavonsko plemstvo je na Saboru 23. rujna 1526.godine zaključilo da se pošalje izaslanstvo. Dogovoreno je izmedju nadvojvode Ferdinanda i kneza Krste Frankopana saradnja u obrani hrvatskih teritorija te da se priznaju postojeće povlastice hrvatskog plemstva, što je trebalo biti preduvjet za dalje pregovore. Glavni Sabor odrzan je 31. prosinca 1526.godine. Prethodno su dvije strane razmotrile pravne osnove te zaključile da postoji osnovni pravni uvjet na temelju kojih bi nadvojvoda mogao postati hrvatskim kraljem. Iz metodoloških razloga, budući to nije osnovni predmet istraživanja, nećemo se baviti pravnim aspektom ovog pitanja premda prema kasnijim hrvatskim stajalištima, nisu postojali pravni osnovi za takvu odluku, već prevashodno državno-političkim pitanjima. Novi kralj preuzeo je obvezu poštivanja prava hrvatskih plemića kao i prava Hrvatske Kraljevine, premda je ugovor bio tako nejasno i neprecizno sastavljan u pogledu pravnih obveza, da Ferdinanda nije ni na šta stvarno obvezivalo. Prethodno su Madjarski plemići 16. 12. 1526.godine u Požunu, izabrali Ferdinanda za kralja. Potpisana je povelja od strane hrvatskih i austijskih predstavnika, i ona predstavlja prema svim hrvatskim povjesničarima, značajan dokumenat hrvatske državnotvornosti te se čuva u austrijskom državnom arhivu u Beču. Medjutim, slavonski plemići nisu prihvatili zaključke cetinskog Sabora te su već 6. siječnja 1527.godine na Saboru u Dubravi kod Čazme, koji je sazvao Krsto Frankopan, za hrvatskog kralja izabrali Ivana Zapolju. Time se stvoren razlog za dugotrajan gradjanski rat. Najznačajnija odredba ovog dogovora se odnosi na četvrtu točku u kojoj Ferdinand priznaje Hrvatsko Kraljevstvo kao samostalan pravni subjekt s posebnim pravnim poretkom i garantira postojeće vlasničke odnose. Istovremeno je 8. siječnja 1527. godine održan slavonski Sabor. Sazvao ga je proslavljeni hrvatski junak i vojskovodja Krsto Frankopan. Interesantno je da je jedan od predstavnika prvog cetinskog Sabora i supotpisnik povelje prema kojoj Ferdinand postaje hrvatskim kraljem, bio Juraj Frankopan, ili kao predstavnik proaustrijske struje. Krsto Frankopan je za razliku od Jurja, vodio, dakako uporedo sa vlastitim i obiteljskim interesima, računa o hrvatskim. Kao što je bio nepovjerljiv prema Madjarima isto tako je bio i prema Austriji i Ferdinandu. Predvodio je hrvatsku struju koja se opredijelila za Ivana Zapolju. Naime, prethodno je Ferdinand namjeravao preuzeti madjarsku kraljevsku krunu i glavni protukandidat je bio upravo Ivan Zapolja. Medjutim, Krsto Frankopan je u toku gradjanskog rata poginio 26. rujna 2527. kod Varaždina čime je prohrvatska struje oslabljena budući je izgubila glavnog idejnog i političkog predstavnika. 27. travnja 1527.godine organiziran je drugi cetinski Sabor i u zaključku hrvatski predstavnici jasno daju do znanja da su nezadovoljni načinom kako se dogovor sprovodi i izvršavanju preuzetih obveza koje je Ferdinand prihvatio, te su stoga napisali predstavku i uputili novoizabranom hrvatskom kralju. Habsburgovci su vladali Hrvatskom od 1.1.1527. godine do 1918., dakle skoro 400 godina.

(2) 

           Razlozi za organiziranje cetinskog Sabora: 

 

Treba na primjeren način pokušati odgovoriti na pitanje da li su postojali opravdani razlozi za organiziranje cetinskog Sabora kao završne faze u pripremama za uspostavljanje personalne unije sa Austrijom. U obzir se treba uzeti nekoliko činjenica. Prvo, idejna koncepcija koja će biti oblikovana u formi ugovora sa najvojvodom Ferdinandom, je nastala unutar odredjenih velikaških plemićkih obitelji. Medju njima se naročito ističu Frankopani kao jedna od najodličnijih. Kao što je prethodna idejna koncepcija o prvoj personalnoj uniji takodjer nastala unutar nekih hrvatskih plemićkih obitelji. Kao što se u prvom slučaju oubičajeno naziva promadjarska struja, postoji dovoljno razloga da se u ovom slučaju koristi pojam proaustrijska ili pronjemačka struja. Ne može se govoriti o postojanju posebne političke stranke što podrazumijeva organizaciono i programsko djelovanje sa članstvom i hijerarhijom. Primjereno je govoriti o idejnoj povezanosti osoba koje dijele ista ili slična politička stajališta. Otuda socijalne nosioce ovakve idejne koncepcije koja će potpisivanjem ugovora dobiti značenje političke koncepcije, treba tražiti unutar hrvatskih plemićkih obitelji onog vremena koje su se isticale kako po podršci stranom elemetu tako i hrvatskom orijentacijom. Drugo, u pitanju je idejni i politički koncept koji nije namutnut od stranog elementa već je proizvod hrvatskih sveukupnih prilika. Drugim riječima, to znači da isključiva odgovornost za posljedice, koje mogu biti pozitivne ili negativne, spada na unutrašnji elemenat. Treće, osnovne karekteristike onovremenog položaja Hrvatskog Kraljevstva mogu se ukratko svesti na nekoliko osnovnih. U prvu grupu se smještaju geopolitički uvjeti a u drugu subjektivno-politički. Istovremeno, postoji podjela na vanjske ili strane elemente i unutarnje i domaće. Od posebnog je, za ovaj predmet istaživanja, upravo subjektivni elemenat. Elementi koji slijede predstavljaju kombinaciju geopolitičkih, subjektivnih te stranih ili unutarnjih. 

1. Nedvojbena je činjenica da su dalmatinski gradovi i otoci bili pod vlašću i utjecajem Mlečana ili Venecije; 

1. Nedojbeno da je kroz relativno duži period prepoznatljiv agresivni ili osvajački odnos Austrije prema hrvatskim teritorijama a sve u cilju uspostave carstva po uzoru na rimsko; 

1. Iskustva prve personalne unije nisu bila pozitivna i na mnogim stranama šavovi koji su držali ovu vještačku državno-političku organizaciju, su pucali; 

1. Hrvatska Kraljevina de facto je bila podijeljena na dva odvojena dijela. Slavonija je imala status “regnum”sa vlastitom plemićkom organizacijom i Saborom. Hrvatska i Dalmacija su imale poseban i odvojen Sabor. Predstavničko tijelo Kraljevine Hrvatske i Dalmacije prvi puta je sazvano sredinom 14. stoljeća a Slavonsko i Hrvatsko plemstvo prvi puta je zajedno zasjedalo 1533. Tako je nastao hrvatski Sabor. Prvo zajedničko zasjedanje općeg Sabora kraljevina Dalmacije i Hrvatske (“Congregatio generalis regnum Dalmatiae et Croatiae”) održan je 1350. u Podgradju, istočno od Benkovca. To jasno svjedoči da je sa prekidom dinastije narodnih vladara došlo do vještačke podjele hrvastkog kraljevstva na južni dio (izvorno središte hrvatske države sa Kninom i sjeverni dio ili Slavonija), što je izložilo vještački izdvojene hrvatske teritorije utjecaju stranog elementa a prije svega Madjarske i Austrije, tako da je formiranje zajedničkog Sabora predstavljalo izraz političke volje prije svega hrvatskog plemstva da se ponovno uspostavi jedinstvo hrvatskih teritorija kao u vremenu prvotnih oblika državne organizacije. Nedvojbeno je činjenica o podjelama kako u teritorijalnom pogledu tako i socijalnom, imajući u vidu stavove i političke koncepcije pojedinih velikaških obitelji. “Regnum Croatie” obuhvatao je područje južno od Petrove gore. 

1. Osmanlijska opasnost je bila realna i hrvatske teritorije su, nakon okupacije Bosne, Posavine i Hercegovine prve bile na udaru.  

1. Nema sumnje da odredjeni dijelovi hrvatskih velikaških staleža nije primjereno procijenio sveukupan položaj u kojem se nalazilo Hrvatsko Kraljevstvo. Kao što su ishitreno posrljali u prvu personalnu uniju, postoje opdavdane sumnje da su to isto učinile u slučaju potpisivanja ugovora sa nadvojvodom Ferdinandom. Očigledno je da su dijelovi plemstva bili neiskusni da se nose sa realnom situacijom, nedovoljno lukavi a previše nekritički prema realnim mogućnostima da predstavnik habsburgovaca sjedne na hrvatski presto i uspješno riješi problem. A upravo se naivnost u tome ogledala što su naime prosto bili ubijedjeni da će se time riješiti status Hrvatske koja je bila na udaru s jedne strane Turaka, s druge strane Madjara i treće, Austrije.  

1. Premda su hrvatski predstavnici imali u rukama moćno sredstvo kojim su mogli prisiliti Ferdinanda na konkretnije obveze budući mu je životni cilj bio da zasjedne ili na madjarskom ili hrvatskom prijestolju, oni to nisu iskoristili zato što su otvoreno priznavali nemogućnost ili nesposobnost da vlastitim snagama pokušaju rješavati ona pitanja koja su očekivali da će riješiti novi hrvatski kralj. Stiče se dojam da su po svaku cijenu željeli riješiti ovo pitanje prelamanjem preko koljena, što će ostaviti dalekosežne povijesne posljedice. Nedvojbeno da, kako se više udaljavamo od prvotnih formi hrvatske države, samosvijest o vlastitim snagama i mogućnostima glavnih socijalnih slojeva, prije svega plemstva, sve je manja i u neskladu sa izazovima. Uzgred, turski sultan je godinu dana ranije predlagao da se Hrvatska podvrgne turskoj vlasti i tom prilikom garantirao posjede i pravne običaje. Svakako, ovo se treba posmatrati kao diplomatski potez i kada se ima u vidu daljna sudbina Bosne i svih okupiranih teritorija, jasno je kakve bi bile posljedice prihvatanja ovog prijedloga. Plemstvo je to dobro znalo iz prve ruke budući su njihovi posjedi i svojina neposredno izloženi ratnim dejstvima, ljudskim i materijalnim štetama i stoga je odlučilo dragovoljno se podvrći radije austijskoj vlasti nego turskoj. To su namjeravali učiniti dimlomatski i na temelju obostranog ugovora. Tako se i desilo ali na hrvatsku štetu.  

1. I u ovakvim teškim vremenima, uporedo sa postojanjem struje koje su idejno i politički bile bliske stranom elementu, postojale su hrvatske snage koje su uvijek ideju vodilju nalazile u hrvatskoj samosvijesti i osjećaju o neophodnosti samostalnosti. 

Dakle, kada se želi dati odgovor na nevedeno pitanje te kada se izvrši analiza glavnih elemenata kao prednosti i nedostataka, može se konstatirati da povijesne okolnosti nisu išle na ruku ili bile naklonjene hrvatskoj strani, a posebno realna prijetnja turske okupacije, ali sa druge strane je činjenica da su hrvatski pregovarači u pripremnim fazama i tokom održavanja prvog setinskog Sabora pokazali neiskustvo, nedovoljno lukavosti, mudrosti da izvuku što više koristi od osobe koja je svim žarom nastojala dobiti naslov bilo kojeg kralja. Treba imati u vidu da je Ferdinandovo pravo na hrvatsku krunu isljučivo (budući da nije imao pravnu osnovu) ovisilo od odluke hrvatskog staleža. Da ga oni nisu priznali, on bi bio običan uzurpator prijestolja a sa njihovom saglasnosti on je postao zakonski kralj. Jasno se isčitava brzopletost, nedovoljna priprema i odsustvo više smjelosti u postavljanju uvjeta što bi polučilo bolje rezultate u pogledu Ferdinandovih obveza, te se stječe utisak da se željelo postići ugovor na brzinu i po svaku cijenu. Skupa je cijana plaćena brzopletosti te odsustva pregovaračkih umijeća. To se upravo desilo što je predstavljalo pravni osnov za vladavinu Austije skoro četiri stoljeća, a tragedija se manifestira u tome što su se slične greške ponovile kasnije. Naravno, neki će reći lako je biti pametan poslije boja ali stoje gore nevedene činjenice da se isti model ponašanja spram pitanja nacionalnih interesa stalno i iznova ponavlja, kako na ovom primjeru tako i kasnijim. Očigledno je da glavni socijalni nosioci, pri čemu se misli na hrvatske plemiće, nisu bili dorasli situaciji kao što će se to desiti kasnije, te su težiste stavili na strani elemenat umjesto na unutarnji ili hrvatski. Smisleno je pitanje, zašto su neki socijalni slojevi Hrvata skloni nekritičkom prihvatanju stranog elementa. Odgovor na postavljeno pitanje djelimično treba tražiti u brojnim traumama koje su takvi slojevi doživjeli i nikada nisu ostvarili razvijenu svijest o tome što je nacionalni interes i koja je njegova sadržina. Nacionalni ili hrvatski interes se ne ostvaruje na osnovu stranog element već isključivo domaćeg. Drugim riječima, nerealno je bilo očekivati da će Ferdinand voditi računa o hrvatskim interesima kao svojim. Jer kako drugačije objasniti krupna razilaženja izmedju Jurja i Krste Frankopana. Jedan je supotpisnik ugovora a drugi je predstavnik hrvatske struje, premda su izdanci istog podnevlja. Problem treba tražiti u procesu socijalizacije i formiranja osobnih i grupnih vrijednosnih stajališta. Mentalno stabilnim osobama primjeren je pozitivan stav prema vrijednostima kao što je samostalnost, nezavisnost i samosvojnost, kao što su druge osobe sklone prihvatanju stranih ili tudjih vrijednosti i stajališta. Svakako je uz to vezano i način odgoja osobe, vrsta doticaja sa drugim kao i odnos prema vlastitim i nacionalnim interesima. Ne dovodi se u sumnju da su osobe koje su potpisale ugovor u prvom redu se rukovodile vlastitim a ne nacionalnim interesima inače kako drugačije objasniti olako prenošenje ili odricanje značajnog dijela državnog (hrvatskog) suvereniteta na osobu za koje se i prije pretpostavljalo da će hrvatski interes biti u drugom planu. Kasniji razvoj je dokazao ovu tvrdnju, budući da novi hrvatski kralj nije ništa specijalno učinio da se popravi položaj Hrvatske glede turskih prijetnji. Koncepcijski je nadvojvoda zastupao stav da je Hrvatska uistinu predgradje kršćanstva ali nije ništa učinio ili vrlo malo, da se ustroji organizacija za obranu već je prepustio da se slabe hrvatske snage samoorganiziraju, premda je bilo jasno da se ne mogu oduprijeti brojnijem neprijatelju sa sigurnom zaledjinom i opskrbom. Austrijska strane, koja je inače imala ekspanzionističke namjere, prikladno je iskoristila priliku, dobila pravnu osnovu za teritorijalna i politička proširenja, kako će se po sličnom scenariju desiti prilikom potpisivanja sličnog ugovora sa EU.   

            Političke posljedice: 

Metodološka rasčlamba političkih posljedica: 

1. Državni suverenitet; Formalno-pravno on pripada pripadnicima hrvatska etničke zajednice koji se uobičajeno nazivaju puk ili narod. Temeljna politička pretpostavka državnog suvereniteta sadržava se u općoj pučkoj volji većine (što predstavlja osnovnu karakteristiku svakog demokratskog sustava, da naime većina odredjuje sadržinu političkih odluka, što svakako nameće niz ključnih pitanja odnosa većine i manine) (3) pripadnika etničke zajednice da kroz zajednički život ostvaruju kako vlastite tako i zajedničke interese. Otuda pučki suverenitet ili narodni, ima prvotno ili izvorišno značenje u procesu nastanka prvih formi državne organizacije. Iz narodnog suvereniteta proizilazi državni ili suverenitet koji narodni predstavnici koriste ili upotrebljavaju u državno-političke svrhe a na osnovu općeg društvenog dogovora prema kojemu puk dragovoljno, sukladno načelima odgovornog ponašanja i djelovanja u skladu sa narodnim ili nacionalnim interesima, prenosi na ovlaštene predstavnike koji se koriste istim sukladno propisanim pravilima i odgovorno. Ali ta se normativna koncepcija uvijek pojavljuje kao projekcija budući da neposredna veza izmedju puka, pučkih predstavnika i državno-političkih organa, uglavnom ne odgovara normativnoj razini. Glede perioda narodnih vladara narodni odnosno državni suverenitet podijeljen je na dva dijela. Prvi pripada hrvatskom kralju a drugi pripada skupštini ili saboru, koji istina još uvijek nije uspostavljen kao stalni zakondavni organ ali povijesni primjeri jasno govore u prilog činjenice da su se s vremena na vrijeme održavali sabori na kojima su sudjelovali kako predstavnici puka, tako uglavnom velikaši i vojnički sloj. Već u slučaju prve personalne unije, državni suverenitet je djelimično prenesen na strani element ili stranu osobu koja je vršila ulogu hrvatskog kralja. Kada netko iz hrvatske etničke grupe se izabere za hrvatskog kralja, onda se logičkim nameće potreba da se značajan dio državnog suvereniteta po opravdanoj osnovi prenese na takvu osobu koja time stiče odredjena prava kao i obaveze sukladno interesima etničke grupe. U primjeru izbora nadvojvode Ferdinanda jasno je da je značajan dio narodnog odnosno državnog suvereniteta prenesen na osobu koja ne pripada hrvatskoj etničkoj grupi, te stoga je opravdana pretpostavka da takva osoba neće odgovorno i u hrvatskom interesu, vršiti svoju ulogu koja donosi moć i ovlaštenja. Nema sumnje da je jedan i to značajan dio narodnog ili državnog suvereniteta koji inače, sukladno državno-političkoj organizaciji tog vremena, pripada vladaru domaćeg podrijekla, je nepovratno izgubljen ili potrošen a da se iza toga nalazila odredjena korist ili prednost. Opravdano je očekivati da će osoba potekla iz etničke grupe i koja istoj pripada, primjerenije koristiti preneseni državni suverenitet a to znači upravljanje etničkim ili nacionalnim bogastvima, uključujuci puk. I obratno. Ako je točna pretpostavka da je Ferdinandu životna želja bila da postane kralj, onda se ne treba čuditi njegovoj neodgovornosti, nemaru i zanemarivanju hrvatskih interesa. Praksa je uglavnom potvrdila ovu tezu.  

1. Hrvatski sabor; Ako se narodni ili državni suverenitet dijeli u dvije grane, onda druga se usmjerava ka hrvatskom Saboru kao organu ili tijelu koji ne samo raspravlja već i odlučuje zajedno sa kraljem o svim važnijim pitanjima. Budući je razvoj saborske demokracije tekao sporo, te je tek u kasnijim fazama on postao stalni zakonodavni organ, to upućuje na konstataciju da je suverenitet koji je koristio kralj, ujedno predstavljao i dio suvereniteta koji bi normalno pripadao Saboru. Ali kako on nije bio stalni već ad hoc organ koji se sastajao po potrebi i na poziv uglednih osoba i krugova, proizilazi da dio suvereniteta koji njemu pripada nije upotrebljavan na odgovarajući način ili je on prenesen na kralja i izvršne organe. Hrvatski sabor je u to vrijeme predstavljao politički slab organ u poredjenju sa kraljevskim ovlaštenjima. Uostalom, činjenica da su postojala dva odvojena hrvatska Sabora, jedan Slavonski a drugi izvorno Hrvatski, svjedoči o slabostima saborskog sustava vladavine praćeno neupitnom kraljevskom vlasti. Štoviše, u ovo se vrijeme udaraju temelji na kojima će se izgraditi zgrada apsolutizma ili neograničene vlasti vladara, što upućuje na zaključak da u fazama koje slijede, uloga i značaj Sabora nije odgovorao potrebama niti je nalikovao takvim organima u prvotnim fazama državne organizacije. Zaključiti se dade da je dio državnog suvereniteta koji uobičajeno pripada ovakvom tijelu, de facto prenesen na vladara i prve forme izvršnih organa koji su djelovali kao vladareva produžena ruka.  

1. Politički sustav koji je postojao se može primjereno označiti kao oblik ograničene državne suverenosti sa tendencijom porasta uloge vladara i izvršnih organa ili drugim riječima, model državnog apsolutizma. Uspostavom druge personalne unije sa kućom habsburgovaca, veći dio narodnog odnosno državnog suvereniteta prenesen je na nazovi hrvatskog kralja, a zapravo stranca koji se nije poistovjećivao sa Hrvatima i njihovim interesima, te se otuda može zaključiti da je to praktični oblik državno-političkog apsolutizma u formi druge personalne unije.  

1. Vanjsko predstavljanje; Već je prva personalna unija dovela do umanjivanja hrvatskog predstavjanja prema drugim državama budući je zajednička državno-politička organizacija preuzela tu funkciju. To je dodatni dokaz o umanjenom državnom suverenitetu imajući u vidu da se puna suverenost manifestira kao samostalno voljenje vanjske politike i predstavljanja interesa Hrvatske prema drugim državama. 

1. Unutarnja politika; Ako se ukupni suverenitet brojčano prikaže kao 100 jedinica nečega, onda na unutrašnji elemenat ili politiku otpada 60 jedinica a na vanjsko predstavljanje otpada 40. Drugim riječima, Hrvatska Kraljevina zadržala je značajne ovlasti u uredjivanju unutarnjih poslova kao što je državna uprava i administracija te porezi, premda su carine ostale u nadležnosti zajednične države. Dakako, način ostvarivanja ovog prava bio je ograničen na preostale hrvatske teritorije koje su ostale netaknute turskim teritorijalnim osvajanjima. Medjutim, budući je Ferdinand preuzeo odredjene obveze glede obrane hrvatske teritorije, to drugim riječima govori da je takodjer dio unutarnjih poslova prenesen na stranog hrvatskog vladara, koji je trebao organizirati izmedju ostalog izgradnju i popravak fortifikacijskih objekata u sprečavanju turskih upada.  

1. Normativno promatrano ono što se uobičajeno naziva jedinstveno nacionalno tijelo, ili različiti socijalni slojevi koji objektivno pripadaju hrvatskoj etničkoj grupi, se podijelilo na tri odvojena ogranka ili struje. Prva je prohrvatska struja, druga promadjarska, te je sa izborom Ferdinanda za hrvatskog kralja formalizirana treča, proaustrijska struja, čime je de facto podjela porasla za još jednu struju. Može se govoriti o: 

1. Hrvatskoj stranci nedorasloj aktuelnoj situaciji i sa nedovoljnom organizacionom povezanosti te političkim utjecajem u promicanju prohrvatskih interesa; 

1. Promadjarskoj koja je nastala za vrijeme prve personalne unije; 

1. Proaustrijska stranci koja je postojala relativno duže vremena a njen politički uspon se povezuje sa jačim gospodarskim, rodbinskim i političkim vezama sa njemačkim elementom; 

Političke namjere tri glavne struje su ne odredjenim točkama protivrječne ili kada se radi o političkom povezivanju sa jednim ili drugim elementom. To je stalna politička konstanta hrvatske unutarnje politike a iskazuje se kroz različite oblike državno-političkog povezivanja sa drugim subjektima. Hrvatski elemenat ili orijentacija ka razvoju hrvatske države utemeljeno na samostalnoj unutarnjoj i vanjskoj politici proizašloj iz izvorno hrvatskih interesa, čini se da je kroz relativno duže vremena marginalizirano. Time se pokazuju karakteristike socijalne ili etničke strukture ili baze iz kojega potiče izvorni suverenitet (narodni), koji se zatim prenosi na državnu organizaciju i izvršna tijela. Jasno je da pojedini socijalni slojevi opravdavaju prenošenje suvereniteta na strani elemenat, kao što je slučaj prve i druge personalne unije, što zorno svjedoči o ograničenim mogućnostima korištenja suvereniteta, a koji se sadržava u pravima, ovlaštenjima i odgovornostima, kako bi se definirao hrvatski interes i sukladno isti ostvarivao. O političkim strankama još je rano govoriti, tako da je primjereno govoriti o strujama koje se po potrebi okupljaju oko odredjenog političkog projekta. Upravo je ugovor hrvatskih predstavnika sa Ferdinandom posljedica okupljanja odredjenih socijalnih grupa oko projekta personalne unije sa kućom habsburgovaca. Po pravilo, takvi oblici političkog okupljanja i djelovanja imaju privremeni ili ad hoc karakter te prestaju kada se ostvari odredjeni cilj. Sabor u Cetini upravo tako treba promatrati: organiziran i izveden od strane proaustrijske struje u cilju uspostave zajedničke državno-političke organizacije sa kućom habsburgovaca. Opravdanje se nalazilo u općem položaju u kojem se nalazilo Hrvatsko Kraljevstvo u prvoj polovini 16. stoljeća. Primjenom metode analize odredjenog predmeta, a to su odluke cetinskog Sabora, jasno upućuje na posljedice koje imaju dugoročnu prirodu, a posebno kada je u pitanju osnovni pojam državne organizacije kao što je suverenitet. Ne dovodi se u pitanje konstatacija da je predmetni suverenitet, što čini osnovnu okosnicu i sadržinu državne organizacije, koji se u normalnim uvjetima prenesi na legitimne državne organe, a prije svega zakonodavni organ, de facto prenesen i to bez narodne volje ili suglasnosti, u značajnom opsegu, na strani elemenat, zbog čega je primjereno govoriti o modelu organičenog suvereniteta kao već poznatom u političkoj teoriji i praksi. To su glavne političke posljedice koje se u osnovi svode na praktični model državne organizacije sa ograničenim suverenitetom u uredjivanju unutarnjih poslova i znatno suženim ovlastima u vodjenju samostalne vanjske politike. Sa metodološkog stajalista, analiza posljedica prvog cetinskog Sabora, treba da se odvija unutar dva predmetna pristupa. Prvi je unutarnji elemenat i drugi vanjski ili strani. Analiza se stoga kreće unutar zadatih okvira. Medjusobni odnos dva osnovna oblika pristupa je različit, slojevit i višeznačan kako sa gledišta uzroka tako i posljedica. Pri tome se treba uzeti odredjen broj konstanti kao što su geopolitički položaj, geneza hrvatske etničke skupine, nastanak i razvoj državne organizacije i oblika materijalne proizvodnje, kulturni razvoj, a posebno kršćanstvo kao glavna poveznica svih zemalja koje se pribrajaju u zapadnoeuropsku civilizacijsku tradiciju. Od presudne važnosti je izdvojiti neposrednu blizinu i dodor sa etničkim grupama njemačkog podrijekla. Dva osnovna elementa se stoga medjusobno prožimaju, te iz tog razloga nije moguće osnovni izvor nastanka našeg predmeta i njegovih posljedica pripisati jedino unutarnjem elementu, pri čemu se ima u vidu da je neposredan, kako pojedinačni, grupni i državni kontakt sa etničkim grupama njemačkog podrijekla, presudno utjecalo na genezu najznačajnijih hrvatskih velikaških obitelji koje su s druge strane odlučujuće utjecale na kreiranje političke koncepcije druge personalne unije odnosno uspostavu modela ograničenog državnog (narodnog) suvereniteta. Prožimanje unutarnjeg i stranog elementa nedvojbeno je glavni uzrok nastalog stanja a ujedno inicirajući čimbenik za nastanak stanja državne organizacije organičenog tipa. Iza toga slijedi period porasta uloge i značaja centralne vlasti. Uostalom, može se kroz različite vremenske perioda jasno pratiti kako slabljenje tako i jačanje uloge centralne vlasti ili kralja a što je povezano sa nizom čimbenika, od kojih se posebno treba istaći ratne prilike i ugroze različite vrste, kada je centralna vlast a u cilju postizanja nacionalnog jedinstva, prenosila dio centralne vlasti na niz tijela uključujući velikaške staleže. Oni su upravo u ratnim vremenima dobivali na značaju (rast političkog utjecaja) i obratno, u vremenima mirnog razvoja dio prenesene centralne vlasti se ponovno vraćao odakle je potekao. Upravo je u prvim desetljećima 15. stoljeća karakterizirano jačanjem centralne vlasti i slabljenjem političke moći hrvatskih staleža. Na takvim osnovama počinje se graditi novi politički sustav koji se uobičajeno naziva apsolutizam a podrazumijeva proces koncentracije ukupne društvene, državne i političke moći u rukama jedne osobe ili uskog kruga. Upravo je period od sredine 13. stoljeća do kraja 14. stoljeća u znaku porasta gospodarske i političke moći velikaških staleža i slabljenjem centralne vlasti. Upravo su u tom periodu najznačajnije hrvatske obitelji stekle znatno bogastvo, posjede a time i politicku moć, što svakako nije ostalo nezapaženo predstavnicima državne organizacije. Od početka 15. stoljeća se odvija obrnuti proces te se mnoge hrvatske velikaške obitelji nikada neće vratiti na staru slavu, kao što su Frankopani i Babonići, koje su inače presudno utjecale na pripremu i odluke prvog Sabora. Početkom 15. stoljeća odvija se proces značajnih administrativnih promjena i upravnih reformi unutar Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva. U Kraljevini Slavoniji su organizirane samo 4 županije, zagrebačka, virovitička, križevačka i varaždinska, čime je moć uglednih velikaških staleža znatno smanjen. Time se dodatno podastiru prilozi koji govore o modelu organičene državne organizacije.  

            Model organičenog suvereniteta: 

Već u prvim fazama personalne unije, kada je madjarski kraj ujedno bio i hrvatski, zapažaju se elementi organičenog suvereniteta s tom razlikom što su Hrvati ipak imali nadležnosti i prava da samostalno uredjuju unutarnju politiku kao što su porezi, državna uprava i administracija te uredjivanje osnovnih socijalnih i društvenih odnosa u čemu su značajnu ulogu imali banovi i župani. Centralna vlast se nije previše miješala u uredjenje unutarnjih odnosa što je ostavljalo više slobodnog prostora za praktično političko djelovanje prohrvatske stranke te realnih mogućnosti da se potiču izvorno hrvatski interesi. Svakako, periferne oblasti su još uvijek živjele starohrvatskim načinom života te puk nije toliko osjećao promjene, izuzev ratova da li vanjske ili unutarnje prirode. Važno je naglasiti slijedeće, da je naime hrvatski puk – odnosno hrvatska ideja države sa samostalnom i nezavisnom unutarnjom i vanjskom politikom – preživio sve negativne promjene i zadržao hrvatski način života ili samosvojnost, uglavnom zbog toga što su se promjene uglavnom dešavale u administrativno-upravnim centrima i tu se zadržavale. U suprotnom bi Hrvati nestali sa europske etničke i političke pozornice. Odlukama prvog cetinskog Sabora, kao što smo vidjeli, značajno su ograničene nadlažnosti Hrvata da nezavisno uredjuju unutarnju politiku i s druge strane su značajna prava prenesena na strani elemenat, što predstavlja školski primjer modela ograničene državne suverenosti. Osnovne karakteristike ovog modela prikazat će se kroz nekoliko točaka. 

1. Pitanje hrvatskog ili nacionalnog interesa: 

Proces nacionalne geneze, generalno promatrano, proizveo je svakako najznačajniju političku kategoriju koja se uobičajeno naziva nacionalni interes ili korist. U vremenu kojim se bavimo, hrvatsko etničko ili nacionalno tijelo, inače u pojmovnom smislu cjelovito, karakterizirano je izmedju ostalog, teritorijalno-upravnom podjelom na Kraljevinu Slavoniju i Kraljevinu Hrvatsku odnosno onaj dio jedinstvene hrvatske teritorije koji predstavlja jezgro nastanka prvotnih oblika državne organizacije. Prema stanovištu još uvijek formalne povijesne znanosti, to je dio teritorije na koje su se, prema istoj teoriji, naselili doseljena hrvatska plemana. Glavne socijalne nosioce procesa upravljanja ovim teritorijama predstavljali su staleži, predstavnici oružane sile i crkveni dostajanstvenici. Sasvim je razumljivo da su glavni Slavonski plemićki staleži, a prije svega Blagajski- Babonići, bile u bliskim vezama sa susjednim madjarskim, sa kojima su imale brojne zajedničke karakteristike a bili su uključeni i u rodbinske veze. Razumljivo je da su takvi društveni odnosi utjecali na odnos istih prema pitanjima hrvatskog ili nacionalnog interesa. Za razliku od Slavonije, predstavnici Kraljevine Hrvatske u većoj mjeri, a prije svega Šubići-Zrinski i Frankopani, su bili usmjereni prema teritorijama pod njemačkim govornim područjem, što je takodjer moralo ostaviti traga na proces definiranja hrvatskih interesa. Metodološki promatrano, kategorija nacionalnog interesa može se, glede ovog perioda, definirati kao Slavonski i Hrvatski, premda oba predstavljaju zapravo jedan nacionalni interes. Razlika je u stupnju utjecaja madjarskog ili njemačkog elementa, što nedvojbeno svjedoči o ozbiljnim problemima ili preprekama da se definira i prihvati nacionalni interes hrvatski po svojoj prirodi. Kriteriji definiranja praktičnog interesa povezani su sa pragmatičkim vrijednostima, gospodarskim rastom i teritorijalnom proširenju te odgovarajućoj političkoj moći mjereno kroz stupanj sudjelovanja u vršenju javnih funkcija, kao što je recimo banska čast. U slučaju kada se velikaški staleži mogu pronaći u ovim kreterijima, oni su spremni takve interese prihvatati kao hrvatske, premda to ne mora biti. Prijenos elemenata državnog suvereniteta na strani elemenat svakako da nije izvorni nacionalni interes. Kriteriji korisnosti i pragmatičnosti imali su presudnu ulogu u tome da li će se odredjena korist prozvati i priznati kao općehrvatska. Dvije grupe interesa, slavonskih i hrvatskih, su na odredjenim točkama suprostavljene – to se pokazuje na primjeru odluka cetinskog Sabora i slavonskog Sabora 5 dana kasnije – ali i sukladne. Opći hrvatski interes obe grupe ili stranke, ticao se nužnosti organizirane i efikasne obrane hrvatskih teritorija od turske opasnosti – što je pragmatičan i neposredan povod za njegovo organiziranje i formuliranje zaključaka – premda se, kada se radi o načinu realizacije, pokazuju razlike. Jedna struja je zastupala stav da jedino Ferdinand može u datim uvjetima obraniti hrvatski interes, dok je prema drugom gledištu, to mogao biti jedino Ivan Zapoljski. Kao drugi primjer se može navesti rasprostraljena politička igra nanošenje moralne (kleveta pred kraljem) i materijalne štete nekim velikašima ili favoriziranje drugih ovisno od sklonosti podržavanja ovih ili onih, posebno u očima kralja koji je posjedovao moć ili vlast da dijeli i uskraćuje (kažnjava) nepoćudne plemiće. Medjutim, u situacijama opće opasnosti i ugroze, postojala je veća vjerajotnoća uspostavljanja jedinstvenog nacionalnog interesa. Upravo su odluke prvog cetinskog Sabora jedan takav primjer kada je, sa gledišta sudionika koji su planirali i izveli projekat, postignut nepotpuni nacionalni ili hrvatski interes ili korist. Formalno-pravno obrazloženje se nalazi u spoznaji o stupnju opće opasnosti u kojem su se nalazile hrvatske teritorije, Slavonija i Hrvatska, te se zaključak temeljio na značajnim teritorijalnim gubicima, koja će biti još veća ukoliko se ne preduzmu što prije neophodne promjene. Stalne turske provale, praćeno gubljenjem značajnih fortikacijskih uporišta za obranu, praćeno elementima gradjanskog rata izmedju velikaških obitelji, opća ugroza života i svojine, utjecali su na prvo, da je na ovoj točki postignuta djelimična suglasnost o nacionalnom interesu, drugo, analiza će pokazati da su se u pozadini sadržavali brojni pojedinačni interesi koji nisu uvijek sukladni nacionalnom i treće, neupitna je činjenica da takav tzv. nacionalni interes nije bio prihvaćen od strane nekih slavonskih velikaških staleža, što dovodi u sumnju stav da se zapravo radilo o nacionalnom interesu. Premda odluke prvog cetinskog Sabora treba smjestiti unutar procesa definiranja nacionalnog interesa, njegova suština je na, budući je Hrvatska oslabljena i izložena različitim ugrozama i prijetnjama sa kojima se sama nije mogla nositi, na prenošenje znatnog dijela hrvatskog suvereniteta na strani elemenat i nadnacionalne institucije, što daje dovoljno osnova za kritički odnos prema odlukama kao djelimično nacionalnom interesu. Pitanje da li se moglo pronaći bolje rješenje sa stajališta državnog suvereniteta, predstavlja poseban predmet istraživanja. Elementi u prilog tvrdnje da se ipak radilo o nacionalnom interesu su prvo, što je on nastao kao rezultat realne procjene na terenu položaja u kojem se Hrvatska nalazila, kao i opće geopolitičke situacije društva i države, drugo, da su u njegovom kreiranju sudjelovali hrvatski društveni, državni i politički čimbenici a strani je elemenat ipak igrao sporednu ulogu u svemu i treće, što je strani elemenat prihvatio činjenično stanje i suglasio se da aktivno sudjeluje u njegovoj realizaciji budući da se radilo o zajedničkom interesu. Otuda ja formirana poznata sintagma da je Hrvatska predstavljala predzidje obrane kršćanstva. Ona je to i u suvremenim uvjetima. Štoviše, EU Hrvatsku promatra sa takvih pozicija što otvara brojna pitanja kritičkog odnosa o smislu i svrsishodnosti pristupanja istoj. To nije obična fraza već praksa pretočena u misaonu kategoriju koja je sastavni dio kulturne i znanstvene baštine. Na pitanje da li se radilo o prohrvatskim nacionalnim stajalištima ili strankama, može se dati uslovan pozitivan odgovor imajući u vidu da su glavni društveni i politički elementi u Hrvatskoj u osnovi zastupali prohrvatske nacionalne interese jer su dobro znali da se njihovom obranom štite i vlastiti. Premda stoji prigovor o prevelikom oslanjanju na strani elemenat, što može biti posljedica naivnosti, neiskustva, nekritičkog odnosa prema istom ili kombinacija više elemenata. Prema nekim gledištima, Sabor je pokazao da ga vodi razum, jer se opredijelio za vladara koji je u tom trenutku jedini imao razloga braniti hrvatske zemlje, a i raspolagao je potrebnim sredstvima. (4) Slobodan sam primijetiti da se dobre namjere predlagača o održavanju teritorijalne cjelovitosti, uslovne političke nezavinosti kao i efikasnosti državno-upravnog sustava, ne dovode u pitanje. Po svemu sudeći su manevarski prostor i mogućnosti djelovanja bile skučene, što je imalo za posljedice odluke sa značajnim političkim posljedicama. Treba imati u vidu da je od vremena posljednjeg narodnog vladara, postojala ozbiljna namjera da se kroz politička savezništva sa jačim, kao što su madjarski i austrijski strani elemenat a upotpunjeno sa krvnim srodstvom, nadoknade slabosti koje su rezultat podjela i razilaženja u pitanju nacionalnih interesa i modela državne organizacije. U tome se sadržavaju prvi izvori procesa koji se uobičajeno nazivaju kao denacionalizacija nacionalne države. Treba odgovoriti na pitanje da li je navedeni tzv. nacionalni interes, potaknut voljom odredjenih pojedinaca i krugova, zaista po svojoj prirodi nacionalni interes ili je primjerenije razmišljati o pojedinačnoj strateškoj odluci koja u osnovi nema elemente da se može okarakterisati kao nacionalni. Ukoliko se pod nacionalnim interesom podrazumijevaju neposredni, kratkoročne i dugoročne koristi primjerene većini pripadnika hrvatske etničke skupine, onda se može zaključiti da je navedeni tzv. nacionalni interes, imao po svojoj prirodi značaj strateške odluke te sukladno tome nema osnova za njegovo proglašavanje za nacionalni interes u sklopu uvjeta o kojima se predmetno radi. Ključan kriterij za takvu procjenu se zasniva prvo, na dugoročnim političkim posljedicama i drugo, što se time pojačao proces formiranja praktičnog modela organičenog državnog suvereniteta. Izvorni je hrvatski interes ili nacionalni, izgradnja modela potpunog ili neograničenog državnog (narodnog) suvereniteta, a što se uobičajeno kvalificira kao nezavisna i samostalna unutarnja i vanjska politika.

1. Definiranje proeuropskog interesa:

Treba razmotriti tezu da li su kreatori odluka cetinskog Sabora time nastojali formulirati politički koncept proeuropske orijentacije. Ukoliko se pod ovim pojmom podrazumijeva prihvatanje socijalno-društvenih i političkih normi utemeljenih na kršćanstvu i humanizmu, a sa kojima su Hrvati oduvijek bili u dodiru zbog svog geopolitičkog položaja, i uostalom oni su sa prihvatanjem kršćanstva ujedno prihvatili proeuropsku političku orijentaciju a što se još uvijek ne može nazvati koncepcijom, tada se može zaključiti da bi takav zahtjev bio opravdan ukoliko se dokaže da je postojao. Kako je već napomenuto, Hrvatsko Kraljevstvo (Slavonija i Hrvatska) se u tim nemirnim vremenima nalazilo na razmedju istoka i zapada, i da su postojale unutarnje političke snage koje su mogle ubijediti puk u očigledne prednosti povezivanja odnosno predaje Turcima, to bi se i desilo, slično kako se desilo sa hrvatskom etničkom skupinom u Posavini, Bosni i Hercegovini. Nedvojbeno da su postojale pristaše takve političke koncepcije. Ali budući su Hrvati prvi na Dinarskom području ili ono što se u zvaničnoj uporabi naziva Balkanski poluotok, prihvatili kršćanstvo koje je izvorno nastalo unutar zapadnoeuropske civilizacijske tradicije, sasvim se podrazumijevalo da Hrvati ostaju dosljedni proeuropskoj političkoj orijentaciji. Moguće je da su u glavamo vodećih osoba koje su organizirale cetinski Sabor i izručili ili predali time dobar dio državnog suvereniteta u ruke jednog stranca koji nije imao razvijenije osjećaje za hrvatske potrebe, prisutne takve misli i razlišljanja, te kada su prilike pritisle – misli se na tursku opasnost – onda su se odlučili za jedan takav korak, jer su smatrali da čine dobro djelo zbog toga što sudbinu Hrvatske stavljaju u ruke strancu za kojega su mislili da će donijeti dobra napaćenom hrvatskom puku. Kada se bolje pronikne u izvorišta ovog pitanje, sve jasnije se nameće konstatacija da se radilo o pitanju nužnosti i očiglednom strahu o opstanku hrvatske nacije i države. Nadali su se da će osoba za koju su smatrali da posjeduje razvijeniju svijest o nužnosti obrane i očuvanja hrvatske države, zaista se odgovorno ponašati te učiniti sve da se ono ostvari. Takvo razmišljanje ima povijesnu zaledjunu. Naime, od samih početaka hrvatski narodni vladari su se krvno vezivali sa srodnim velikaškim obiteljima u Veneciji (Mlečani), Italiji, Madjarskoj i Austriji a dijelom i sa istočnim susjedima. Od samih početaka hrvatsko je pleme, premda istovremeno ugroženo od zapadnih susjeda (primjer Franaka), dominantno orijentirano prema zapadu – od rimskih vremena Drina je predstavljala prirodnu i kulturološku granicu istoka i zapada – što je ukupno djelovalo na genezu značajnijih hrvatskih velikaških obitelji. Upravo je ideja cetinskog Sabora nastala u glavama osoba koje su formirane u okruženju i vrijednosnim stavovima, prozapadne ili proeuropske orijentacije. Sa te strane promatrano, ovakva geneza ovog pitanja je opravdana i razumljiva ali joj nedostaje strateška razrada pod čime se podrazumijeva utanačenje ugovora u kojem će se jasno definirati prava, dužnosti i obveze. Da su one kao takve ugradjene, svakako da bi Ferdinand bio prisiljen ozbiljnije raditi na zaštiti hrvatskih interesa, ali kako su oni nejasno, dvosmisleno i neprecizno formulirani, bilo je vrlo jednostavno za sve naći opravdanja. Prema tome, samoj ideji da se na djelu sprovede proeuropska politička koncepcija koja je trebala pomoći Hrvatskoj u teškoj situaciji, nema prigovora niti dobrim namjerama kreatora čitavog projekta. Nedvojbeno da državno-političko jače vezivanja Hrvatskog Kraljevstva sa kućom habsburgovaca je trebalo služiti kao osnova za pridruživanje proeuropskom političkom konceptu (što će se formalno potvrditi kasnijim članstvom Hrvatske u EU), ali je sama realizacija traljavo uradjena i na kraju ispade da su hrvatske teritorije i puk izručene osobi koja nije imala razvijenije osjećaje za hrvatske interese. Uspostavljanje praktičnog modela ograničenog državnog (hrvatskog) suvereniteta sigurno da nije sukladan proeuropskom političkom konceptu koji podrazumijeva primjenu europskih idejnih, kulturnih, kršćanskih vrijednosti sukladno hrvatskim posebnostima i različitostima. Da se uspostavio model državne organizacije koji bi omogućio uspješnu obranu hrvatskih teritorija i zaštitu nacionalnih interesa, a prije svega puka, onda bi se moglo govoriti o dobro uradjenom poslu. Situacija ne samo da se nije promijenila na bolje, već je Hrvatska još jače izložena agresivnoj turskoj politici. Imajući u vidu da je bitni elemenat proeuropske političke koncepcije u vremenu o kojem govorimo, odnos prema katoličkoj crkvi i kršćanstvu, nedvojbeno da je kršćanski odgoj osoba koje su odgovorne za ovaj projekat, presudno utjecao na stav o neophodnosti jačeg približavanja, i po cijenu gubljenja samostalnosti u vodjenju unutarnje politike, prozapadnim političkim koncepcijama. Sve u svemu, može se konstatirati da su postojale dobre namjere ali je posao uradjen traljavo. 

1. Odnos prema tradiciji izbora kralja: 

Predhodni i elemenat koji slijedi usko su povezani budući da drugi proizilazi iz nekritičkog prosudjivanja i praktičnog prihvatanja nekih stranih vrijednosnih kategorija, koje nisu izvorne Hrvatske po svojoj prirodi, a tiče se odnosa prema nekim tradicionalnim vrijednostima. Konkretnije, prema tradiciji i običaju izbora hrvatskog vladara ili kralja. Hrvatski običaj koji je vremenom prerastao u tradiciju, je da se medju najodličnijim Hrvatima, a uglavnom po nasljednoj liniji ali isto tako izmedju najboljih – što je uostalom bila europska praksa takodjer – izabere osoba koja će nositi naslov hrvatskog kralja. Izbor kralja ili vladara morao je zadovoljiti dva uvjeta. Prvo, pristanak i suglasnost velikaških staleža i kasnije Katoličke crkve o izboru i drugo, pučka prihvaćenost osobe za koju se unaprijed znalo da će slijediti hrvatske interese. Takva praksa se kroz čitav period narodnih hrvatskih vladara pokazala manje-više uspješnom, primjenjujući načelo poštivanja tradicionalnih obrazaca ponašanja, postojala je od prvih oblika državne organizacije a posebno u vremenu narodnih vladara, i po tome što su se oni birali i pod utjecajem puka, čitava se epoha otuda naziva po narodnim vladarima. Domaći sinovi su nosili ogromnu odgovornost na svojim ledjima, prvo za život i svojinu plemena, zatim kolektiva i države, te imajući u vidu da su odrasli u istoj sredini oni su posjedovali visok stupanj svijesti o obvezi zaštite hrvatskih interesa. To je ključna prednost izbora domaćeg čovjeka na hrvatski prijestol. Od takve prakse se značajnije odstupilo kada je za hrvatskog kralja izabran Ladislav (prva personalna unija). Teško je vjerovati da medju Hrvatima nije postojala osoba koja je mogla vršiti funkciju vladara ili kralja. U pitanju su nedvojbeno druge stvari. Problem se nalazi u podjelama, razilaženjima, neslaganjima koje proizilaze iz odnosa prema kategoriji privatnog, grupnog, etničkog ili nacionalnog interesa. Na jednoj strani postoji opći ili nacionalni interes a na drugoj privatni, grupni ili posebni. Unutar ovakve krute podjele svakako da se mogu pronaći interesi koji objedinjavaju sve navedeno. Naime, neprimjereno je govoriti o isključivo ličnim ili privatnim, ili pak općim, imajući u vidu da se kroz svaki od oblika prelamaju različiti interesi. Idealna situacija je kada se kroz ostvarivanje općeg, ostvaruje pojedinačni. Teorijski gledeno, onda kada osoba ili grupe prepoznaju da se kroz ostvarivanje zajedničkog ostvaruju i osobni ili grupni interesi, primjereno je govoriti o nacionalnom interesu. Onda kada se lični ili grupni pretpostavljaju zajedničkim, nastaje problem u redu značaja jednih ili drugih. Pravilan odnos spram osobnih ili grupnih i zajedničkih interesa, pretpostavka je uspješnosti državne organizacije da ostvaruje interese primjerene zajednici te da se efikasno postavlja prema drugim subjektima, kako u pogledu vojne obrane tako i političkih odnosa. Radi se o osnovnim pretpostavkama razumijevanja predmeta odluka prvog cetinskog Sabora, kao i kasnijim društvenim i političkim posljedicama. Podjele se ponajprije pronazale medju interesima hrvatskih velikaša, kako u pogledu gospodarske moći, bogastva, tako ugleda i političkog utjecaja i na kraju svega, i o tome tko će biti kralj. Opće-hrvatski interes je da na hrvatskom prijestolju sjedi osoba etnički Hrvat sa najboljim odlikama, koja će voditi računa o državnim interesima, dakle čitave zajednice, a prije svega zaštite života i svojine iste. Nesumljivo da su sve velikaške obitelji (5) potajno željele da netko iz njihove sredine zasjedne na prijestoju, što onda donosi mnoge prednosti. Proizilazi da hrvatski velikaški staleži nisu u odgovarajućem omjeru vodili računa o zajedničkom interesu već prije svega pojedinačnom ili grupnom, jer kako drugačije objasniti da su pozvali stranca da vlada Hrvatskom. Očigledno da dogovor nije mogao da se postigne o tome tko će od domaćih obavljati ulogu kralja, te su u nedostatku pravog dogovora, izabrali stranca. Istina, pitanje je da li je jedna velikaška obitelj onog vremena posjedovala duhovne i materijalne pretpostavke da objedini sve oko jedne ličnosti. U svjetlu podjela i prisutnosti protivrječnih interesa, nije postojala takva osoba. Pitanje, da li je Krsto Frankopan zadovoljavao takve uvjete je predmetno, ali i da jeste, prerano je poginuo u boju. To predstavlja krupno odstupanje od narodne tradicije i običaja velikaških staleža, kao i krupan problem u sklopu ukupne državne organizacije. Pronadjeno je srednje rješenje po kojem je stranac sjeo na hrvatski prijestol a banska čast je bila obezbjedjena za predstavnike hrvatskih velikaških staleža. Medjutim, prvotno oduševljenje je splasnulo za manje od četiri mjeseca a dokaz su zaključci drugog cetinskog Sabora. Od hrvatskih predstavnika su je potvrdili (odluke cetinskog Sabora) Nikola Zrinski, Juraj Frankopan i Stjepan Babonić-Blagajski, dakle predstavnici najodličnijih hrvatskig obitelji onog vremena. Knezovi Babonići svoje podrijeklo vuku sa prostora srednovjekovne slavonske županije Gore. Inače, njihova moć je slomjena 1327. u boju protiv Slavonskog bana Milca Prodavića. Ipak, i u kasnijem razvoju oni su ostali jedna od važnijih hrvatskih velikaških obitelji, a to se vidi i tome što je njihov predstavnik jedan od potpisnika odluka cetinskog Sabora. Veze knezova Frankopana s plemstvom sa prostora Njemačkog carstva su postojale od druge polovice 13. stoljeća, da bi bile ojačane ženidbenim vezama. U političkom životu knezova Frankopana posebno je važan brak Elizabete Frankopan i Fridrika Celjskog 1388.godine. Od početka 15. stoljeća Nikola IV. Frankopan je održavao dobre odnose sa Ernestom Habsburgovcem koji je vršio vlast zemaljskog kneza u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj. (6) Većina hrvatskih velikaških obitelji prema tome su krvo izmiješane sa sličnim velikaškim obiteljima susjednih zemalja što utječe i na proces odnosa prema pitanjima vlastitih i nacionalnih interesa. Ovime se doprinosi boljem pojašnjenju pitanja zbog čega su se predstavnici vodećih hrvatskih obitelji upravo za pomoć obratili Ferdinandu. Dva su osnovna razloga. Prvi se odnosi na opću idejnu i kulturološko-političku, podrazumijevajući crkvenu, usmjerenost (ili proeuropska orijentacij) ka zemljama Njemačkog Carstva odnosno govornog izričaja. Drugi razlog se nalazi u pragmatičnim ciljevima. Naime, uslijed gubitka odredjenih teritorija i vlasništva nad istim kao posljedica turskih osvajanja hrvatskih zemalja, ove su obitelji, a naročito Frankopani i Babonići, nastojali nadomjestiti kupovinom (7) odgovarajućih posjeda unutar teritorija zapadnih dijelova današnje Hrvatske i sjevernih dijelova današnje Slovenije koje su pripadale njemačkom Carstvu a što ih je dovelo u prvi dodir sa Habsburgovcima koji su gospodarili tim teritorijama. U vremenu održavanja i odluka prvog cetinskog Sabora, ove su obitelji politički oslabljene, ekonomski iscrpljene stalnim medjusobnim sukobima i ozbiljnom Turskom prijetnjom na granicama i stoga je njihova pregovaračka moć bila ograničena i nedovoljna jaka. To objašnjava kako se moglo desiti da se prekine sa tradicijom odnosno starohrvatskim običajem izbora hrvatskog kralja iz redova odličnih Hrvata. Ferdinand je to sigurno imao u vidu odnosno krug osoba koji su zastupale njegove interese. Gospodarski i politički su ove velikaške obitelji bile usko povezane sa predstavnicima njemačkih i austrijskih staleških obitelji, što je dobrim dijelom utjecalo na odluku da se nadvojvoda Ferdinand izabere kao kandidat za hrvatskog kralja. Pitanje ženidbe i udaje izmedju hrvatskih velikaških obitelji sa ravnopravnim obiteljima sa njemačkog područja je s jedne strane značajno i ujedno zanemareno s druge strane. Zastupam tezu da se kroz procese rodbinskih veza (ženidba i udaja) sa stranim elementima, u odredjenoj mjeri utjecalo na obzirnost prema drugoj strani (vrijednosti, stavovi, običaji, orijentacije, sklonosti) koja dolazi sa već formiranim stajalištima i vrijednostima te koja posjeduje sklonost pozitivnog ili čak subjektivnog ili nekritičkog, odnosa prema obiteljskim, iz koje vuče korijen, tradicijskim i obijačnim vrijednostima. Utjecaj roditelja i uže rodbinske skupine je svakako bio značajan na donošenje odredjenih odluka, a naročito kada se radilo o najodličnijim obiteljima sa područja njemačke dominacije. Pristrasnost i subjektivizam su prateće pojave ovog odnosa, a što se svakako ispoljavalo u prosudbi odredjenih odluka. Otuda analiza uzroka i posljedica svakako treba uključiti ovaj pristup. Ujedno treba imati na umu da je kuća ili dinastija Habsburgovaca stekla krunu sv. Stjepana 1527. godine, što su oni smatrali prigodom da se obnovi Ugarsko-Hrvatsko kraljevstvo ili prva personalna unija. Ovaj fenomen ima značajne socio-psihološke karakteristike, kojemu se do sada nije posvećivala potrebna pažnja.   

            Odredjenje pojma apsolutizma: 

Temeljna karakteristika epohe apsolutizma ili modela organičenog državnog suvereniteta sadržava se u nastanku prvih faza državno-političkog šireg društveno-političkog fenomena koja se uobičajeno naziva apsolutizmom. Pojam apsolutizma ima dva osnovna značenja. Prvi je državno-pravni i drugi je politički. Prvi obuhvata nastanak odgovarajućih normativnih koncepcija koja omogućavaju s jedne strane sužavanje ovlasti, nadležnosti i prava plemićkih staleža kao onoga koji posreduje izmedju puka i vladara, praćeno pravnim sustavom koji omogućava, s druge strane značajno proširenje ovlasti vladara, kralja i njegovog uskog kruga koji predstavljaju zapravo oblike izvršne vlasti. Prvi aspekt se ispoljava prije svega u normativno-pravnom načinu propisivanja djelokruga rada saborskih organa i prenošenju dijela njihovih ovlaštenja na vladara ili izvršne organe. Drugi se prelama kroz političke odnose a prije svega temeljem oslabljene gospodarske moći velikaških staleža kroz iscrpljujuće unutarstranačke sukobe i borbu protiv stranih osvajača, što je praćeno umanjenom realnom mogućnosti ili sposobnosti temeljem toga, utjecaja na prirodu i karakter odvijanja političkih procesa. Ne može se očekivati od osiromašene vlastele, koja je počela gubiti svoje posjede iz različitih razloga, da predstavlja značajniji politički elemenat unutar državno-političke organizacije. Fromalno obrazloženje za ovakav proces, koji će se nastaviti i u kasnijim vremenskim periodima, sadržano je u realnim uvjetima te praktičnim opasnostima kojima su bili izložene državno-političke tvorevine koje su se nalazile prve na udaru turske agresije. I zaista, metodološki promatrano, sasvim razumljivim izgleda, jedino se državno-politička organizacija koja je imala centralističke odlike, mogla suprostaviti ovoj opasnosti. Iz prethodnih faza jasno se pokazuje da pojedinačni hrvatski velikaši nisu mogli se uspješno nositi u obrani hrvatskih teritorija spram već cenralizirane turske vlasti. Otuda se može postaviti teza da je uspjeh turskih osvajanja uglavnom rezultat organiziranja uspješne, prije svega vojne, državne vlasti koja je onda mogla usmjeravati svoje potencijale prema odredjenim ciljevima. Prvi poznati oblik apsolutizma zapravo je nastao na istoku i vezuje se za uspon Otomanskog carstva. Stoga je bilo neophodno da se zapadne državno-političke organizacije koje su se nalazile na prvoj liniji turskih osvajanja, organiziraju na istom principu. Taj princip se sadržavao u centralizaciji svih raspoloživih potencijala, ljudskih i materijalnih, u rukama uskog broja osoba, prije svega vladara i njegovog kruga, kako bi se uspješno rukovodilo obranom. Jedini problem u ovom modelu sadržava se u pretpostavci da će vladar imati dovoljno inteligencije, iskustva, mudrosti i znanja da definira nacionalne prioritete te kanalizira raspoložive snage ka tome. Druga slabost se sadržava u nezadovoljstvu medju velikaškim staležima uspostavljenim državno-političkim modelom vlasti, u kojem su oni izgubili značajne povlastice, te su otuda mnoge od istih na svaki način nastojale da ne slijede generalne upute, što je imalo za posljedice dalje gubljenje teritorija. Na primjer, stoji činjenica da se stanoviti broj hrvatskih oružanih četa, kojima su upravljali predstavnici velikaških staleža, nisu odazvale na poziv za sudjelovanje u Mohačkom boju ili su stigle prekasno, što treba tumačiti upravo kao vrstu osvete hrvatskih staleža za umanjenim povlasticama. Metodološki promatrano, centralizacija upravljanja državno-političkim resursima, predstavlja opravdanu mjeru u postizanju planiranog nacionalnog cilja, premda nema opravdanja da se istovremeno ograniče prava velikaških staleža od čijeg sudjelovanja je ovisio čitav projekat. Kao neposredna posljedica uspostave modela apsolutizma dolazi s jedne stane do neograničene vlasti vladara i uskog kruga oko njega i s druge strane do ozbiljnih smetnji u sudjelovanju velikaških staleža, što je organičavajući elemenat u funkcioniranju modela apsolutizma. Model državno-političkog apsolutizma izrazito se ispoljava kroz s jedne strane prenošenje na druga po prirodi strana tijala, sadržine državnog suvereniteta, i s druge strane kroz ograničavanje preostalog dijela, a koji se tiče velikaških staleža, te uspostavljanjem formi državno-političke organizacije čiji sustinski dio predstavlja ograničeni državni suverenitet. Ako je osnovna katekteristika prethodnog modela u tome što je apsolutna državno-politička vlast podijeljena izmedju vladara i velikaških staleža, što je imalo za rezultat da ni jedna grupa nije ostvarivala dominantnu ili apsolutnu političku vlast, uspostavom drugačijeg modela onaj dio državnog suvereniteta koji je oduvijek pripadao velikaškim obiteljima ili staležima a sve u cilju uspostave ravnoteže, neopravdano je prenesen na jednu stranu, koja time postaje u apsolutnom posjedu državnog (narodnog) suvereniteta, što sasvim opravdava uporabu pojma apsolutizma, kao oblika zlouporabe i vrste smetnje u efikasnom funkcioniranju državno-političkih institucija, a zapravo obliku zadovoljenja osobnih i grupnih političkih apetita. Epoha apsolutizma predstavlja, sa stanovišta hrvatske političke povijesti, jednu od faza u dugoročnom procesu nastojanja denacionalizacije nacionalne države, koja je prisutna u suvremenom period i koja se oštro sučeljava sa modernim pojmom suverenizma. Otuda se kroz ove priloge nastoji prikazati geneza i razvoj kasnijeg glabalističkog pristupa, koji de facto vuče korijene iz ovih perioda, te se u modernim uvjetima ispoljava kao nastojanje da se nacionalni suverenizam transformira u globalni. Ma koliko s jedne strane, proces centralizacije ima opravdanje u upravljanju i grupisanju nacionalnih resurse u postizanju odredjenih ciljeva, toliko su praktični oblici njegovog ostvarivanja polučili kontra rezultate, što se naročito ispoljava u nastojanju da se na trajan način održava takvo stanje, koje će se formalno završiti 1918.godine za zelenim stolom. Prethodno su nastala neka nova zarišta ili točke koje će odrediti kasniji razvoj hrvatske političke povijesti, a to se naročito odnosi na nastanak i operacionalizaciju tzv. panslavističko-jugoslovenske ideje i djelovanju tzv. jugoslovenskog odbora pod krinkom ilirskog pokreta.    

U zaključku se može konstatirati da i pored toga što je “historia magistra vitae” još uvijek, što znači iznova, nije ušla u glavu nekim Hrvatima koji su bili u poziciji odlučivanja o hrvatskim interesima, premda je slučaj kada su neki hrvatski staleži priznali i to planirano i svjesno, habsburgovce za zakonite vladare, treba predstavljati izvanredno poučan primjer, koji će se dešavati, na žalost i kasnije, a zoran primjer je djelovanje tzv. jugoslovenskog odbora, prva i druga Jugoslavija te ugovor o pristupanju suvremene Hrvatske EU integracijskim gospodrskim i političkim procesima. Dakle, može se jasno pratiti negativan povijesni proces denacionalizacije hrvatske države, ili preciznije prijelaz od izvornog modela koji podrazumijeva samostalnu i nezavisnu unutarnju i vansku politiku, nezavisan položaj spram stranih utjecaja, ka modelu organičenog državnog suvereniteta (izuzetak je kratak period postojanja NDH), od vremena prestanka narodnih vladara. Istovremeno, ovakve točke kao što su prva i druga personalna unija, cetinski Sabor i kasniji dogadjaji, predstavljaju osnovne točke oko kojih se odigrava hrvatska politička povijest u negativnom smislu, za razliku od zvanične historiografije koja ima sasvim drugačiji pristup, a posebno glede odnosa prema projugoslovenskoj (zapravo prosrpskoj) idejnoj i političkoj koncepciji. Ujedno, ovakav pristup prema ovom predmetu predstavlja okosnicu ili jezgro oko kojega se formira Nova hrvatska politička povijest, kojeg sam i sam zagovornik.  

1. Glede literature, ona je sasvim ogromna, misleći na onu koja se bavi povijesnim aspektom. Posebno su inspirativna djela Vjekoslava Klaića. V. Klaić: Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća Svezak prvi, Zagreb, 1899.godine i Svezak Drugi, Prvi dio, Zagreb 1900. godine.  

1. Detaljnije vidjeti: L. Margetić: Cetinski Sabor u 1527., Senj. Zb. 17. str. 35-44; 

1. Odluke prvog cetinskog Sabora mogu se izmedju ostalog, promatrati sa stanovišta odluka većine i manjine, što uostalom predstavlja srž pojma demokracije i oblika političke vlasti. 

1. N. Budak: Habsburzi i Hrvati; Kolo br.3, 2002; 

1. U hrvatskoj političkoj povijesti se uglavnom, uključujuci i ovaj rad, spominju uglavnom nekoliko najznačajnijih i najutjecajnijih velikaških obitelji premda je njihov broj daleko veći. Pojedine se naročito ističu po svojoj političkoj moći i kroz potčinjevanje drugih. Nedovoljno se spominje na primjer pleme Gusića, koje je prebivalo u župi Krbavi i gdje je stolovao knez Kurjak – od kojih će poteći prezime Kurjaković – kao nasljedni župan. Samim time što su vršili funkciju župana, govori da su igrali drugorazrednu ulogu u odnosu na one iz čijih redova su se birali banovi. Tu se može pribrojati pleme Svačića, od kojih je potekao Petar Svačić, posljednji kralj hrvatske krvi. (O tome detaljnije vidjeti: V. Klaić: Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svrsetka XIX.stoljeća; Svezak Drugi, Prvi dio, Zagreb 1900, str. 4); 

1. Grupa autora: Izmedju Kraljevska i Carstva; Studija prekograničnih kulturnopovijesnih veza; Ljubljana, 2013. str. 98-108; 

1. Na primjer Bele krajine – Metličkog. Ibid. str.98;