Ekskluzivni Intervju Josipa Jovića s Rankom Primorcem, Nedjeljna Dalmacija, 14.10.1992.

      OSUĐEN NA 40 GODINA; JEDANAEST JE ZATVORSKIH GODINA IZA NJEGA

Prepisat ću doslovno novinara Nedjeljne Dalmacije Josipa Jovića ovaj intervju s Rankom Primorcem. Na žalost ja nemam opise hrvatskih političkih zatvorenika u SAD, (1) Mile Markića (umro), (2) Drage Sudara (umro), (3) Ante Ljubasa (umro), (4) Milan Bagarić (umro), (5) Vinko Logarušić (umro), (6) Ranko Primorac (umro), a pošto sam bio jedan od tih hrvatskih uhapšenika i bio na sudu sa njima u Njujorku 3 mjeseca, od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, mnoge stvari su mi poznate, te ako se potreba ukaže za nadodati nešto, to ću učiniti kao dodatak ovom intervju. Na tom tromjesečnom sudu porota je pronašla šestoricu optuženika krivima, dok je četvoricu oslobodila svih krivničkih djela. To su: (1) Ivan Mišetić, (2) Anđelko Jakić, (3) Miro Biošić i (4) Mile Boban, Otporaš.

                                 KADIJA TUŽI, KADIJA SUDI – I U AMERICI

Bujača je prvo selo na koje ćete naići u općini Ljubuški ako idete iz pravca Gruda. Tu je 1947. rođen Ranko Primorac, jedan od sedmorice (šestorice, sa tog procesa, mo. Mile.) hrvatskih zatvorenika u SAD, osuđen na kaznu od četrdeset godina zatvora, koju izdržava u super strogom zatvoru Lewisburg u Pennsylvaniji. no kako sam kaže, prohodao je u Metkoviću. Zatvori su postali njegovom sudbinom od najranije mladosti. nakon neuspješnog pokušaja bijega u italiju, kao osamnaestogodišnjak dva mjeseca ispašta svoje grijehe u apsu. (Haps, tamnica, pržun, zatvor, mo. Mile.) Poslije zatvora pozvan je u JNA koja će mu, kao i mnogim drugim mladim Hrvatima čista srca i bez političkih opterećenja, otvoriti oči i opteretiti dušu. U tom miljeu apsolutnog bratstva i jedinstva najbrže se učilo tko je tko i što je što u bivšoj Jugoslaviji. JNA je i slijepima otvarala oči. I Ante je odmah (Ranko, mo. Mile) po dolasku na odsluženje vojnog roka u Strumicu uočio kako se posebna pažnja poklanja vojnicima nesrpske nacionalnosti.

Zbog izraelskog-egipatskog rata i državnog puča u Grčkoj na južnoj je granici stanje pripravnosti. U sklopu tih specijalnih priprema mladi Primorac je razoružan, uhićen i odveden na saslušanje pukovniku KOS-a Stevanu Bulju, koji je zbog tog važnog zadatka specijalno doputovao iz Skoplja. Optužen je za pokušaj organiziranja bijega grupe vojnika u Grčku, za nagovaranje vojnika da ne daju krv, zbog raspitivanja za “vojnu gotovost” takozvanih “bunara” (spremišta eksploziva) na granici. I naravno, Ranko je uza sve to trebao priznati kako je čitav taj posao radio zajedno sa jednim Albancem i još jednim Hrvatom. Ali nije popustio, usprkos bijesnim prijetnjama kapetana KOS-a: “Priznaj, bre, dok ti metak nisam sprašio u glavu!”. Da je kapetan uspio iznuditi priznanje, sigurno bi dogurao do majora..

    Od tada će Ranko i u domovini i izvan nje neprestano imati posla s Udbom, koja ga brižno prati i s vremena na vrijeme tuži za rabotu protiv naroda i države. Nikada nije sam. Ni na utakmicama (bavio se nogometom), ni na treningu, ni u autobusu. Budne oči brižne Udbe svugdje ga prate. A i tamo gdje ona ne stigne nađe se povjerljiv izvor informacija. O kako se strašnom tipu radi, bilo je definitivno jasno kad se suprostavio tamo sedamdesete da igrači njegova kluba “Neretva”, osnovanog 1919, nose na majicama  petokraku. Osim za “Neretvu”, igrao je za “Zadar” i za livanjski “Triglav”, a karijera nogometaša odvela ga je, kao i Franju Ivića, u Ameriku, točnije u NK “Croatiju” iz Toronta, kamo ga je 1974. pozvao poznati nogometni radnik i dugogodišnji direktor “Dinama” Oto Hofman. Igrao je u društvu Solaka, Bilića, Plavšića, Grizbahera, Čehajića, Perića, Fazlića, Altarca, Volarevića, Pšakera, Majora, Šutevskog…Politicki interes oblikovan u domovini na drugo se kontinentu još više razvio i produbio.

                                                   Htjeli su me ubiti

– U Torontu sam ubrzo stekao prijatelje s kojima sam postao vrlo blizak, kao što su Karlo Sopta, njegov sestrić Marin, koji je danas u Torontu sveučilišni profesor, Nikola Jerković Adža, ustaški i križarski veteran, te Ratko Gagro, predsjednik Hrvatskog Narodnog Otpora. naravno, redovito sam posjećivao sve političke skupove različitih emigrantskih organizacija. Jako je bila popularna u to vrijeme “Velebitska akcija”. Toronto je inače bio prava kula hrvatstva u emigraciji. Iz domovine ubrzo dobivam vijesti da mi tamo nema povratka, a u Kanadi nemam sređene papire i odlučujem, krenuti put Chicaga, gdje sam nastavio karijeru profesionalnog nogometaša u klubu “Hrvat”. Hrvati su ovdje, jasno, zaokupljeni idejom hrvatske državotvornosti. U Chicagu upoznajem istinske apostole te državotvorne zadaće, poput Stipe šege, veteran hrvatske borbe

za slobodu, koji je preživio zarobljeništvo u Sibiru, i koji je, na žalost, umro u trenutku kad se je na poziv predsjednika Tuđmana spremao posjetiti uskrsnutu Hrvatsku, zatim Mile Markića, Ante Ljubasa, i Ivana Mišetića. nogometni put me vodi dalje, na onu drugu obalu, u Los Angeles, gdje sam igrao za “Croatiu”, poslije “Croat” iz San Pedra. Nakon kraćeg vremena obolio sam od šećerne bolesti, tako da su me našli jednom prilikom u stanju duboke kome. Tako bolestan, bez papira i prava na rad, bez zdravstvenog osiguranja, živim uz pomoć prijatelja i radim za Hrvatsku. Tada se u kaliforniji utemeljuje Hrvatski Narodni Otpor, okupljajući veći broj mlađih Hrvata koji se potpuno predaju, najbolje je reći – posvećuju hrvatskoj osloboditeljskoj zadaći. protiv mene i mojih istomišljenika počinju organizirane i sistematske kampanje udruženim snagama hrvatskih “minimalista” i Jugoslavena okupljenih i vođenih od strane jugokonzula Blagoja Kerkeza, protjeranog iz Švedske, jer je organizirao ubojstvo Stipe Mikulića, zatim drugih suradnika i doušnika Udbe, kao i samog američkog FBI-ja.

    – Prva iskustva s američkom policijom imali ste već 1978. godine?

– Zapravo, još od prije sam dobivao signale i upozorenja kako me imigracijske vlasti žele uhititi i isporučiti Jugoslaviji, pa sam zbog toga često mijenjao mjesto boravka. Godinje 1978. policija me zaista i uhapsila. Među agentima koji su sudjelovali u hapšenju bio je i jedan koji je govorio i hrvatski i bugarski i koji je, kako mi je on rekao, petnaest godina radio na Mediteranu. ponudio mi je da radim za njih, a oni bi mi za uzvrat sredili papire, dali novac za život i kuću u najskupljem dijelu Los Angelesa, u Beverly Hillsu. U to su vrijeme u Paragvaju oteti Miro Barešić i Ivan Vujičević, te dovedeni u New York na suđenje. Agent koji mi je ponudio “suradnju” htio je, između ostalog, da svjedočim protiv Vujičevića i barešića, uz jasnu napomenu da će me odmah izručiti jugoslaviji ako ponudu ne prihvatim. Ponudu sam, naravno, glatko odbio, a barešić i Vujičević su proglašeni nevinima. Prvi je izručen Švedskoj. Moj prijatelj Krsto Rudela položio je svoju kuću na ime kaucije kako bi se branio sa slobode. Proces je koštao trideset tisuća dolara, što su platili moji prijatelji. U toku procesa prvi se put u javnosti pojavljuje ime Kreše Šimovića, jugoslavenskog tajnog agenta i ubojice. Njega je u Ameriku poslao šef Udbe Ivan Lasić-Gorankić sa specijalnim zadatkom da me likvidira. U tijeku mog procesa prikazan je i film “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu” sa švedske televizije, usprkos protivljenju državnog tužitelja. Prema izjavi samo suca, taj je poznati film pozitivno djelovao na moju obranu, u prilog koje sam imao i pet svjedoka, dok su na strani optužnice svjedočili samo specijalni agenti FBI-ja i šerif iz Los Angelesa, koji su pod zakletvom lažno svjedočili, između ostalog i to da Šimović nije poslan iz Jugoslavije da me ubije. Obojica su me optuživala bez ijednog dokaza. Moj je odvjetnik kao svjedoka pozvao i onog agenta kojega sam vam spomenuo i koji mi je nudio “suradnju”, ali on se nije pojavio. (Uljudno molim zainteresirane čitatelje da otvore ove dvije priložene poveznice kojih sadržaj objašnjava mnogo o ulozi agenta udbe Kreše Šimovića u ubojstvu Ranka Primorca, Mile Boban i drugih, mo. Mile.) 

Pismeno je, uistinu, međutim, potvrdio da mi je zaista nudio suradnju i papire kao nagradu. Svakoga je jutra iz ureda državnog tužitelja na suđenje dolazila gospođa Marija Lević-korenić zvana Marica. Puna siline, kroz smijeh je više puta izjavljivala kako žarko želi da me se izruči Jugoslaviji. Na drugom će suđenju agent FBI-ja pod zakletvom izjaviti kako je spomenuta gospođa njihov iskreni suradnik. Ona je među Hrvatima širila vijest kako imam tri vikendice na Jadranu, kako mi je otac direktor tvornice duhana u Sarajevu, a bio je sam duhanski radnik u Metkoviću. Suđenje je završilo tako da sudac nije donio nikakvu odluku, istaknuvši ocjenu kako imam pravo na politički azil i da je već odluku prepustio State Departmentu, koji je odlučio da me se protjera, na što sam ulagao žalbe i odgađao izvršenje.

                                               Lažni svjedoci

        – To je tipičan primjer izrežiranog i namještenog sudskog procesa uz pomoć lažnih svjedoka. Državni tužitelj je naprosto ispirao mozak poroti. Obrani nas nevinih nije dopuštao izići s valjanim materijalnim dokazima. Tako na zahtjev javnog tužitelja sudac (sutkinja Constance Baker Motley, mo. Mile.) nije dao svjedočiti prof. Bogdanu Radici te kriminologu Zvonku Pavelić, zaposlenom u policijskoj upravi u Los Angelesu. Nije dozvoljeno ni to da se sasluša snimka sastanka udbaških ubojica na kojemu je razgovarano o planu da se mene ubije. (Molim čitatelje da pomno pročitaju gore priložene dvije poveznice kojih sadržaj objašnjava s kim su ti udbaški ubojice bili, tko je snimku snimao, tko je snimku da policiji, tko je Zvonko Pavelić, itd. ja ću vam samo reći da je Zvonko Pavelić sin hrvatskog vojnika NDH, na povlačenju prema Bleiburgu otac mu je poginuo. Kao dijete s majkom je došao u Ameriku, Los Angeles 1949. godine. Majka mu se je udala, mislim za Španjolca prezimenom Lopez. Zvonko na ponos svojeg oca je zadržao prezime Pavelić. Savršeno je govorio hrvatski. Radio je za Los Angeles Police Department, L.A.P.D. Ostalo ćete naći na onim priloženim poveznicama. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

        – Spominjete lažne svjedoke. Tko su oni bili i što su svjedočili?

        – Ključni državni svjedok je bio Ante Ćaran. On je svjedočio da je ubio Križana Brkića kako bi tako zapravo optužio mene, pokojnog Marijana Rudelu i HNO. Ćaran je kazao kako ga je Rudela vozio do Brkićeve kuće, da su onda sačekali da Brkić iziđe iz kuće da bi onda on prišao na oko tri fita (oko 90 cm) i ispalio u grudi tri hica. nakon toga su se navodno Ćaran i Rudela odvezli. Međutim, kada su naši odvjetnici pokazali autopsiju ubojstva Križana Brkića, Ćaran i tužitelj su bili nemalo iznenađeni. Iz autopsije je bilo jasno vidljivo kako je Brkić ubije s dva hica, jednim u prsa, drugim i leđa. Odvjetnici su također ustanovili da je ćaran u to vrijeme ubojstva bio na svom radnom mjestu, udaljenom šesto kilometara od mjesta ubojstva. Na pitanje što se poslije ubojstva dogodilo s pištoljem i prigušivačem, nije znao odgovoriti.

         – Ćaranovo svjedočenje najviše optužuje Rudelu koji, međutim, nije među optuženima. Što je on, lažući i protiv sebe, htio postići?

       – Da, Rudela je u međuvremenu umro. Ante Ćaran je lažući na različite načine htio povezati mene, Miru Biošića, Milu Bobana i Ivana Mišetića. Izjavio je kako je on iz Južne Kalifornije vozio oružje u San Francisco i predao ga Mili Bobanu, sa čime povezuje i Mira Biošića. A uputstvo da vozi oružje dobio je navodno od mene. Također je kazao kako je oružje do Chicaga vozio njegov prijatelj Jakšić kako bi ga predao Ivanu Mišetiću, što je jakšić također potvrdio, dodajući kako je odmah po dolasku u Chicago nazvao Mišetića i predao mu oružje. Na pitanje naših odvjetnika Jakšiću može li on u sudnici prepoznati Ivana Mišetića, on nas je pogledao i rekao kako tu Ivana Mišetića nema. kada je Ivan Mišetić ustao i rekao svoje ime i prezime, cijela se sudnica, zajedno sa sutkinjom, počela smijati, a potom i sam Jakšić. Ovakve su se smiješne stvari događale tijekom čitava sudskog procesa.

Ovo je prvi dio. Nastavlja se.