EKSKLUZIVNI INTERVJU JOSIPA JOVIĆA S RANKOM PRIMORCEM 24 listopada 1992. kraj (2.dio)

                                Skrivanje činjenica  – Tko su bili svjedoci?

    – Svjedok optužnice bio je Andrija Andrijica Škrabo, koji je svjedočio da mu je Ćaran dao tri bombe koje je on iz San Francisca  dovezao autom u Long Beach u stan Mira Biošića, te da smo u stanu bili Biošić, Miro Barešić i ja. Tim smo bombama, navodno, razorili jugoslavenski dom u San Pedru. Ćaran je pak izjavio da je Škrabi predao samo jednu bombu, koju je ovaj dovezao do Los Angelesa. Na sudu je također dokazano da Biošić uopće nije stanovao u Long Beachu, nego u gradu Montebello, tridesetak milja dalje. Naročito se isticao svjedok Franjo Frank Strišković, optužujući mene, Biošića i HNO. Rekao je da je on kum pokojnom Križanu Brkić i da ga je tajno snimao prilikom njihovih razgovora. (Prilažem sliku 4 kutije pune sudskih zapisnika sa suda u njujorku. Tu ima više od desetak tisuća stranica gdje se može pronaći svaka izgovorena riječ i svjedočenje svih svjedoka, pa tako i gosp. Franka Striškovića. Moja opaska, Mile.)

Na odvjetničko pitanje zašto je to radio i da li je snimke predavao konzulu kerkezu, nije odgovorio. Na daljnje pitanje je priznao da je šezdesetih godina bio američki vojnik u italiji i da ga je tom prilikom posjetio brat, nudeći mu da radi za udbu, što je on navodno odbio, ali je priznao da je u kaliforniji imao tajni sastanak s agentom Udbe Šimovićem i njegovim suradnikom Slobodanom Radićem. Na tom se sastanku, prilikom kojega je Šimović (Krešo, mo. Mile.) pokazao pištolj s prigušivačem, hrpu novca (na sudu se je otkrilo 5 tisuća, mo. Mile) te krivotvorenu putovnicu jedne strane zemlje, raspravljalo kako ubiti Ranka Primorca. Ako je odbio suradnju s Udbom, (misli se na Striškovića, mo.) kako se to našao s njezinim ljudima na sastanku petnaest godina kasnije? Zašto nije upoznao mene ili svojeg kuma kojeg je tajno snimao? Kada je naša obrana zatražila preslušavanje razgovora Šimović, Radića i Striškovića, koji je snimljen, tužitelj je tražio od sutkinje da to ne dozvoli, što je ona i prihvatila nakon što je razgovor sama preslušala. Pitam se zašto? Pa zato što bi ta vrpca otkrila vezu Udbe i Striškovića. Tu je istu činjenicu sakrilo američko redarstvo i na mom prvom, emigracionom procesu.

     Protiv Ivana Mišetića, Ante Ljubasa i Mile Markića svjedočio je i Tomo Ilić, pokazujući prema njima veliku mržnju, kao i prema čitavom HNO-u. Na pitanje tužitelja koji mu je materinski jezik, odgovorio je srpsko-hrvatski. Tim su jezikom govorili samo ljudi koji su sebe smatrali Jugoslavenima iznad svega. Koristim ovu priliku da Tomi Iliću postavim jedno pitanje: kojim ste to jezikom govorili kada ste, nema tome davno, vozili jednog hrvatskog ministra po Chicagu?

    Jedan od braće Jakšića je toliko lagao da nije mogao na sudu prepoznati suprugu Mile Markića, premda je tvrdio kako je odlično poznaje. Državni svjedok Stjepan Steve Beljan svjedočio je kako je u mome stanu vidio listu s imenima 25 Hrvata koje sam ja, kako je izjavio, htio ubiti. Na pitanje odvjetnika gdje je i kakav je moj stan i kako je vidio listu, Beljan je izmijenio cijelu priču, rekavši da je to u mojoj glavi, našto su ga odvjetnici onda podrugljivo pitali da im otkrije što je u njihovoj glavi. Nakon nekoliko godina na jednoj je hrvatskoj proslavi u Los Angelesu pred našim ljudima Beljan izjavio da je protiv mene lažno svjedočio, ali da je morao jer su mu tako naredili. Protiv mene je naročito bio i Mirko Mike Volarich. Sve laži koju su protiv nas na suđenju izrekli Andrija Andrijica Škrabo, Veljko i Miće Jakšić, Tomo Ilić, Franjo Frank Strišković, Stjepan Steve Beljan, Mirko Mike Volarich, mario Fjorderini, martin Balov, Frank Korenić, Jozo Vrbić, marko Zupčić i Hrvoje Lun, alijas Josip Badurina napisano je na 15 tisuća stranica zapisnika.

                                             U najstrožem zatvoru

(Prilažem sliku Ranka Primorca iza zatvorskih rešetaka, a pozadi se vidi američka zastava. osjetio sam ga više puta. Kada je bio premješten u zatvor kod Dallasa gdje je Ante Ljubas, posjećivao sam ih više puta. Kada je zatvorska uprava saznala da smo Ranko i ja bilo usko povezani u radu HNO, mene su skinuli s liste posjetitelja, ali sam ostao na listi Ante Ljubasa, tako da nisam moga više osobno posjećivati Ranka Primorca. Tada je Ranko kod zatvorske uprave napravio molbu za gospođu Annie Robert Boban. Moje supruge Annie je djevojačko prezime Robert. Zatvorska je uprava to odobrila te od tada pa sve do srpnja 2005. Kada je Ante Ljubas bio oslobođen, moja supruga Annie je išla posjetiti Ranka a ja Antu. Kada uđemo u zatvorsku čekaonicu, mi nismo zajedno, kao da se ne poznajemo. Nakon 10/15 minuta jedan stražar dovodi Antu k meni dok drugi dovodi Ranka kod moje supruge Annie. Tu smo sada u zatvorskoj čekaonici zajedno. Ante i ja govorimo hrvatski, moja supruga i Ranko govore engleski, straža sve okolo promatra, a ja kada vidim da mogu malo s Rankom govoriti hrvatski, to sam i činio. Sreća da nas stražari nisu primjetili. Mo.  Mile.)

Pozadina naših suđenja jest očuvanje Jugoslavije pod svaku cijenu. Nju su strani čimbenici utemeljili, održavali i čuvali. Hrvatska je emigracija, naprotiv, sustavno rušila i prvu karađorđevinsku i drugu titovsku Jugoslaviju jer su obje bile tamnicom hrvatskog i svih drugih nesrpskih naroda. Politika hrvatskog nacionalnog izmirenja i zajedništva, koju je utemeljio Vjekoslav Maks Luburić, naročito je prihvaćena i emigraciji nakon dolaska ljudi iz “hrvatskog proljeća”. “Proljećari” su bili lučonoše hrvatskog izmirenja i zajedništva. Nakon što su postali glavni dužnosnici Hrvatskog narodnog vijeća, Bruno Bušić i Franjo Mikulić utemeljili su tu politiku kao ideju vodilju svih državotvornih  Hrvata. Ta politika izmirenja hrvatskih ustaša i partizan očitovala se u vrsnoj suradnji bivšeg ministra NDH prof. Danijela Crljena i bivšeg hrvatskog komunista Franje Mikulića. Kao predsjednik HNV-a prigodom posjeta Kanadi i SAD Mikulić je odsjeo kod mene u Kaliforniji. Njegovo predavanje u San Pedru bilo je izuzetno posjećeno. Na provokaciju raznih “minimalista” da je on “luburićevac”, odvratio je kako je izuzetno počašćen što ga poistovjećuju s Maksom Luburićem. Kazao je kako nije došao pitati tko je bio u bojni, a tko u brigadi, nego tko je spreman sudjelovati u hrvatskoj osloboditeljskoj zadaći. Tada je ustao nazočni gospodin Luka Biondić i kazao mu da je on bio ustaša te da bi htio Franji Mikuliću pružiti ruku pomirenja, što je ovaj radosno prihvatio. Tri smo dana proveli raspravljajući o stvarima borbe za hrvatsku slobodu. Prenio mi je neke poruke i Bruna Bušića. Govorio je kako stožer hrvatske osloboditeljske borbe mora postati Europa, te da i ja tamo moram ići. Još jednom je htio posjetiti sad, ali nije dobio vizu. pisao mi je nekoliko puta za vrijeme suđenja u New Yorku. Udba ga je bezuspješno pokušala oteti. (Časopis OTPOR br. 3 – 1983. na zadnjoj stranici prikazuje sliku 6 siječnja 1979. kada je bio u Torontu kanadske vlasti su mu uskratile boravak, te su ga Marin Sopta, lijevo, Franjo Mikulić u sredini i bivši svećenik Darinko Leon Galić otpratili na uzletište. Desno se vidi Ranko Primorac u ljetnoj zatvorskoj odjeći, časopis OTPOR br. 1. 1986., st. 6, naslov: ZATVORSKI ŽIVOT Ranka Primorca. Dragi moji voljeni Hrvati sve ovo iznosim da se ne zaboravi i da se zna, jer mrtva usta ne govore. Svi mi imamo za nešto reći, mnogi to neće, ali, eto ja hoću pa neka me povijest za to i na lomaču osudi, biti ću zadovoljan, jer iznosim iz zaboravi dio povijesti hrvatske političke emigracije . Mile Boban, Otporaš.)

    U Njemačkoj je osuđen, također u jednom namještenom procesu, i umro je neposredno prije nego je trebao izaći iz zatvora.

     Nakon ubojstva Brune Bušića HNV preuzimaju “minimalisti”, koji se ističu u sputavanju hrvatske osoboditeljske politik. Politika koju su u emigraciji vodili Mate Meštrović, Hrvoje Lun, Mirko Vidović, Jakša Kušan i njihovi suradnici nazvana je “trećejugoslavenstvom”. U tom smislu Hrvatski Narodni Otpor izlazi iz HNV-a i tada u Londonu na Saboru HNV-a Meštrović pokazuje svoje pravo lice. kao prvo, zahtjeva da ne počne saborovanje dok Franjo Mikulić ne napusti dvoranu. (Gore na sliki Darinko Leon Galić mislim da je bio Sabornik tod trećeg Sabora HNV. pa bi i on o tome moga nešto reći, ako do njega ovo dođe, mo. Mile,) Tada u čelništvo dolaze “trećejugoslaveni”. U New Yorku 1981. HNO utemeljuje Hrvatski državotvorni pokret, koje se te iste godine dalje oblikuje u Lundu. Politika HDP-a proglašava se politikom Brune Bušića, kojoj je temelj izmirenje svih Hrvat, što je Bruna i koštalo glave. HNO djeluje u suradnji s HDP-om. Pripadnici i jednih i drugih na meti su Udbe. Vinko Sindičić puća u nikolu Štedula, (20 listopada 1988., mo. Mile.) a u Paragvaju pokušavaju ubiti Barešića i njegovu suprugu.

– Udba je uvijek nastojala onemogućiti one Hrvate čija je politika bila rušenje Jugoslavije. One Hrvate koje nije uspjela likvidirati nastojala je po svaku cijenu onemogućiti putem raznih

izrežiranih sudskih procesa, a uz suradnju s policijom drugih država i s Hrvatima koji su surađivali bilo s policijom tih država, bilo s udbom. Ti i takvi Hrvati do sudnjega dana nose teret odgovornosti za sve zločine koje je Udba počinila nad poštenim državotvornim Hrvatima u egzilu. Na primjer, mene je Jakša Kušan napadao u “Novoj Hrvatskoj” ističući kako je HNO bio dobar dok ga ja nisam reorganizirao. Te su Kušanove udice mnogi progutali i da je udbaškom ubojici Kreši Šimoviću uspjelo ubiti me, tada bi udba, potpomognuta Kušanom, govorila o obračunu ekstremnih emigranata. Eto zato su me izabrali. Zato što sam smetao Jugoslaviji.

     – Većina je hrvatskih političkih zatvorenika u srednje strogim zatvorima. 

     – Tako država hoće. mene je na sudu sutkinja odredila da budem s nekim iz našega procesa jer ne govorim engleski i ocjena mojega osiguranja jest za lakše zatvorenike. Što to vrijedi? Ja sam prvi upućen iz istražnog zatvora u Lewisburg, a u papirima da kaznu moram izdržavati odvojeno od svojih suboraca.

    – Osuđeni ste na četrdeset godina, a ovdje ste nešto više od jedanaest godina. Da li je u međuvremenu bilo nekih znakova za pomilovanje ili puštanje na slobodu?

    –  Bio sam pred komisijom (“parole board”) prvi i jedini put nakon deset godina. kažu da sam primjeran u ponašanju, da nisam kažnjavan, da izvršavam zaduženja i poslove, da sam izdržao vrijeme nakon kojega me država može pustiti na slobodu, ali da za mene postoji posebna odluka o izdržavanju kazne još petnaest godina. Pitali su me za mišljenje o događajima u Istočnoj Europi. Primijetili su kako je i Jugoslaviji sve dobro i kako je narod zadovoljan. Odgovorio sam da su Srbi glasali za komunizam kako bi kontrolirali armiju i da će ubrzo doći do rata unutar Jugoslavije. To su mišljenje ocijenili pogrešnim. Dva mjeseca nakon toga razgovora došlo je do rata u Sloveniji. Htjeli su da priznam da sam kriv. ja sam tvrdio da sam nevin i da smo svi suđeni zbog državnih interesa Jugoslavije. Podsjetili su me na onu nepostojeću listu od dvadeset i pet Hrvata koje treba ubiti, koju je izmislio svjedok beljan, što je i sam priznao. Uputio sam ih na zapisnik sa suđenja. Oni su rekli, tako piše u državnim papirima. Što ćeš, kadija te tuži – kadija te sudi.

     – Kako podnosite ovaj poluživot?

     – Ah, kako? U ovom se zarobljeništvu svašta događa. Zatočenici često gube živote. Događaju se ubojstva. Hodnici su često obliveni krvlju. Ja živim u čvrstom savezu s Bogom i Hrvatskom. U tom sam se savezu rodio, taj savez je vrelo s kojeg se napaja moja duša. Može me i mlinski kamen mljeti, ali ću tom savezu ostati vjeran. Živio sam s pomoću iseljenika. S njihovom pomoću sam se liječio, branio se na emigrantskom sudu i na sudu u New Yorku. S njima sam u zajedništvu i danas. Imam dvije sestre, obje su udate. Majka me je posjetila za Božić 1989.

Bila je kod mojih prijatelja, koji me redovito obilaze. Vratila se u domovinu i nakon sedam mjeseci je umrla. S majkom je tu bio i otac. Živi sam u kući, ima 73 godine., drži se junački i još je spreman za obranu lijepe naše. Ja sam neženja. Imam, kao što rekoh na  početku, šećernu bolest. Neki dan sam primio tri injekcije insulina. Dobio sam i nekakvu tekućinu u tijelu. Čekao sam više od šest mjeseci na posjet liječnika i da prijatelji nisu zvali upravu zatvora, tko zna koliko bih još čekao.

     – Znam da se mislima neprekidno u Hrvatskoj. kako doživljavate ovaj njezin trenutak?

    – Na hrvatskom  se povijesnom prostoru lomi svjetska politika. Što je učinila Amerika? Što je učinio UNPROFOR? Koliko će još biti pobijenih i zaklanih Hrvata? Hrvatska je razorena, ali je uskrsnula. Cijeli sam se život brusio jer sam vjerovao da će do svega ovoga doći. I za vrijeme “proljeća”, kad su u Metković dolazili i Tripalo, Tuđman, Priker, Šegedin, Paradžik, govorio sam da se sloboda ne moli, nego da se za nju bori. Jedan od lidera mi je rekao da je naša zadaća uvjeriti demokratski Zapad u naše zahtjeve. Zapad se ni tada ni kasnije nije dao uvjeriti, a spomenuti je lider s tisućama drugih otišao u zatvor. Zapad ga nije razumio. Za mnoge je Hrvatska dobijena za okruglim stolom, na pregovorima. Neprijatelja, ja mislim tako, moramo vojnički poraziti, pa će se tek tada pregovori moći voditi. Vjerovao sam da ću biti u prvoj bojni. Moji su se prijatelji vratili. Vidite, ja nisam ima tu sreću dati život u borbi za Hrvatsku. Kraj ovog intervjua.