IZMEDJU BIZANTA I MLETAKA
Čitao sam nekada kao školac, prirodno, u srbskim knjigama i povijesti, jer drugih nije bilo, kako su knez Zdeslav (sin kneza Trpimira) i njegova dinastija trebali prevesti Hrvate na pravoslavlje, da bi mogli sačuvati vlast nad dalmatinskom Hrvatskom. Tako bi nakon Domagoja Hrvati trebali podpasti pod vlast Bizanta, da bi se obranili od Mletaka, koji su ipak morali Hrvatima plaćati danak, da mogu slobodno ploviti po Jadranu. Stotinu godina morali su Mletci trpiti hrvatsku vlast na moru, pa su zato spletkarili. U tim spletkama izmedju Bizanta i Mletaka, izmedju pravoslavlja i katolicizma, u borbi izmedju knezeva i velikaša, koji su tražili pomoć, gdje su je mogli naći, vječito su se stvaralena dalmatinskom području neke “druge Hrvatske”, kojima ne možemo dati točne definicije, a niti je mjesto ovdje za istraživati detalje. Ali je ta “druga Hrvatska” postojala. Jedna je srbska novina u izbjegličtvu, koju čuvam u mojoj pismohrani, napisala prije par godina, da su dalmatinski Srbi bili oni, koji su ubili dobrog hrvatskog kralja Zvonimira, a od kada postoji legenda o “prokletstvu hrvatskog naroda”.
Bizantski car Konstantin Porfirogenet nije imao razloga laskati Hrvatima, pa je ipak stavio zapis o hrvatskoj snagi za vrijeme kralja Tomislava, koja je omogućila hrvatskoj državi osigurati njezin kontinuitet, jer je vojničkom pobjedom nad bugarskim carom Simeonom Tomislavova Hrvatska postala velesila.
Hrvati su našli u svojoj novoj domovini starosjedioce i mnogo romanskog stanovništva u gradovima i na otokima, te ih dielom asimilari, a dielom protjerali. Borba na vjerskom i kulturnom polju izmedju Rrima i Bizanta svršila je pobjedom Rima, a prema tome kulturnom, vjerskom i gospodarskom nadmoći ideja, koje su iz Rima i s druge strane dolazile, a mogle su uviek računati i s asimiliranim Romanima i crkvenom organizacijom, koja je bila u rukama Romana. Tragedija hrbvatskog biskupa i kancelara kralja Tomislava, Grgura Ninskog, najbolji je primjer te nadvlasti, koju je morao prihvatiti i kralj Tomislav uz svu svoju moć, te žrtvovati “Biskupa Hrvata”. Istina je, da je hrvatska država postala što jeste zahvaljujući savezu s Rimom, ali je isto istina, da je ostala hipoteka, koja nas prati do današnjeg dana preko postanka, ali i prestanka N.D.H; preko Rimskih Ugovora i postanka druge Jugoslavije.
Gradjanski rat, koji je pustošio Hrvatsku za vrijeme kralja Zvonimira, vodile su narodna stranka (hrvatska) – iza koje su bili neki viši hrvatski plemići, narodni svećenici (glagoljaši), te cielo niže, autentično hrvatsko plemstvo i latinska stranka, sastavljena od višeg, interesnog plemstva, latinskog svećenstva, te gradskog starog romanskog pučanstva. Kninski “Vlasi” se hvale, da su oni “sasjekli” kralja Zvonimira zbog vjernosti Rimu.
Godine 1527. Hrvati su izabrali Habsburgovce za svoje kraljeve. Od tada igra je počela bivati još podlija, zamršenija i štetnija po Hrvatsku, jer se osjećaju novi elementi – dinastijski interesi. Kulminacija se dostigla nakon osmanlijske invazije, koja je probleme samo povećala. Jedan dio hrvatskog plemstva, posebno u bosanskim brdima (bogomuli), dobrovoljno je prihvatio Islam, da se spasi od latinskog uticaja, (slično kao što su dalmatinski i istarski Hrvati da se spase od fašističkog pokolja i progona, dobrovoljno su išli u šume piključiti se titovim partizanima u borbi protiv već postojeće Hrvatske Države, mo. Otporaš.) koji je prodirao preko Dalmacije, što je opet posebni problem.
U svim tim epohama, iako u raznim oblicima, vidimo neku vrst “druge Hrvatske”. Iako je sve te ljude i grupe teško nazvati izdajnicima hrvatske državne ideje, ali je sigurno, da je baš ta “druga Hrvatska” uviek bila pogodno tlo za djelovanje tudjinskih snaga i za njihove interese.
Slijedeći nastavak:
OBADBVIJE JUGOSLAVIJE NASTALE SU U DALMACIJI
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.