Dragi moj striče Mile! Zanimljivo i važno svjedočanstvo. Sama knjižica se još i može pronaći, no važno je to što si donio okolnosti u kojima je nastala i imena ljudi koji su sudjelovali u njezinoj izradi. To ima povjesnu vrijednost.
Kada si se već javio opet ću te zagnjaviti pitanjem. Zanima me je li Luburić nakon ranjavanja i prelaska u Madjarsku, pa preko Beča do Francuske bio dio već tada organizirane skupine ili je taj put prešao samostalno? Konkretno u kojoj je mjeri HNO tada već bio operativan (znamo da postoji od Ivan planine 1944) i je li bio uopće operativan od Bleiburga do početka tiskanja Drine? Bratski pozdrav tvoj bratć.
Bog! dragi moj bratiću,
Drago mi je da to to zanima. Nisi ti sam kojeg to uveliko muči. ja ću ti odsgovoriti on što znam, i rekao bih iz pouzdanih izvora. Prije nego površno i ono što ja osobno znam ti odgovorim na pitanje vezano za Maksa Luburića “…Od Beliburga pa do početka tiskanja Drine?…”, prilažem ti sliku prvig predsjednika RH dra. Franje Tuđmana s napomenom da su Hrvati u svojoj trinaeststoljetnoj povijesti imali prvog hrvatskog kralja Tomislava, prvog hrvatskog poglavara Poglavnika dra. Antu Pavelića. To spominjem, podvlačim i govorim zato da se i to zna, da se to nepešućuje i da se nezaboravi.
Prvo (1)
Koliko je znam i koliko mi je poznato je to da se je Maks kod Celja, gdje je imao velike borbe i okršaje sa partizanima oko 9 i 10 svibnja 1945. Tada je on uvidio da je rat izgubljen, predao zapovjedništvo HOS-a njegovu zamjeniku pukovniku Junusu Ajanoviću (neznam dali sam ime ispravno napisao). Prilažem link u kojem, mislim Maks o tome piše, pa te molim da sadržaj priloženog linka temeljito pročitaš.
Drugo (2)
Maks se vratio u hrvatske šume, pronašao neke skupine, priključio im se i u zajedničkoj borbi borili se protiv srpskog i jugoslavenskog OKUPATORA HRVATSKE. Negdje proljeća/ljeta 1947. u nastojanju za osloboditi iz zatvora Stare Gradiške hrvatske zarobljenike, Maks je bio ranjen u nogu. Povukli su se a u pomanjkanju sanitetskog materijala, Maksu se je rana pogoršala do te mjere da nije imao drugog izbora, osim prijeći u Mađarsku i uz pomoć svojih prijatelja još iz Janka Puste uspio je ranu zaliječiti, ali ne potpuno izliječiti.
Treće (3)
YU vlasti Ozna/Udba su tragale za Maksom ali ponajviše na zapadu, jer uopće nisu mislili da bi Maks išao na Istok, Mađarsku koja je već bila pod kontrolom URSS i Staljina. Tu se je Maks osjećao malo sigurniji, ali kako je savršeno govorio mađarski i preko mađarskog tiska pratio vijesti, primjetio je da mu ni tu nije najsigurnije, pa je odlučio bježati iz Mađarske na zapad.
Četvrto (4)
Austrija i Njemačka tada su bile podjeljene na 4 zone: Ruska, Američka, Bratanska i Francuska. Maks se odlučio za francusku zonu i u gradu Insbudgu se prijavio francuskoj vojničkoj oblasti, naravno pod krivim imenom kojeg se ja ovog trenutka ne sjećam. To se može pronaći na internetu a i ja to imam u nekim mojim kutijama.
Peto (5)
Francuske vojne oblasti u Insburgu, Austrija su Maksu dale dozvolu da se može useliti u Francusku. Tako je Maks došao u Francusku, mislim koncem 1947.
Šesto (6)
Maks se je privremeno zaposlio u jednom rudniku na sjeveru Francuske. Ne sjećam se imena tog grada ili mjesta, a i to se može pronaći. Tu je Maks radio jedno vrijeme i prateći vijesti je primjetio da u to vrijeme u Francuskoj lV Republiki pod vodstvo Vincent Auriol je bila više/manje prosocijalistička vlada koja je izručivala nepoćudne Hrvate Jugoslaviji.
Sedmo (7)
Koliko mi je poznato a to sam čitao na sada nepostojećem portalu, mislim da se zvao Ustaša ili tome slično, gdje je Dinko Šakić, Maksov zet, jer je oženio Maksovu polusestru Nadu rođena Tambić u Livnu 1926. pisao da se je Maks iz Francuske najprije javio fra. Robertu, Berti Dragičeviću koji je tada živio u Chicagu.
Osmo (8)
Fra. Berto Dragičević je bio vojnilki kapelan i pukovnik HOS-a i Maksov veliki prijatelj. Fra. Berto Dragičević je odgovorio Maksu i dao mu do znanja tko je sve u Madridu, da je tu Nadbisk Vrhbosanski dr. Ivan Šarić i Fra. dr. Branko Marić i da bi najbolje bilo da se prebaci preko Pireneja u Španjolsku.
Deveto (9)
Kako je pisao Dinko Šakić Maks je prešao francusko/španjolsku granicu 18 listopada 1948. godine. Čim je Maks stupio na tlo španjolske, normalno je bilo da su ga pogranične španjolske vlasti uhapsile i u zatvor stavile. Tu u tom zatvoru (nesjećam se više imena tog mjesta i tog zatvora) Maks je španjolskim vlastima otkrio svoje pravo ime i svoj identitet. Vlasti mu nisu vjerovale. Maks im je tada rekao da pozovu fra. Branka Marića koji će to posvjedočiti. Pogranične španjolske vlasti su pozvale Fra. Branka Marića koji je posvjedočio da je to Vjekoslav Maks Luburi. Tada su španjolske vlasti pustile Maksa Luburića iz zatvora.
Deseto (10)
Maks Luburić po njegovu osobnom priznanju i pisanju je pisao da je bio skoro 3 godine u najstrožijem konviktu gdje je naučio španjolski jezik i počeo samostalno živjeti, djelovati, raditi i okupljati razbacane Hrvate u jednu sveopće hrvatsku organizaciju koja je osnovana po nalogu i zapovijedi Hrvatske Državne Vlade u kolovozu 1944. Ta organizacija je HRVATSKI NARODNI ODPOR, HNO. koji je počeo djelovati početkom 1951. kada je Maks počeo šapirografski izdavati časopis DRINA.
Eto, dragi moj bratiću mislim da sam ukratko odgovorio na tvoje pitanje ili pitanja. Ako te još šta bude zanimali i trebalo, samo se javi.
Veliki poZDravi tebi i svim tvojima.
Bog! Stric Mile.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.