Mnogo se je napisalo a još više reklo i o Ustašama i partizanima. Pišem velikim slovom Ustaše a malim slovom partizani. Nije to da Ustašama dajem više prava tim što ih označavam sa velikim slovom “U”, nego jednostavno zato što je riječ Ustaša imenica koja označava jedno ratno hrvatsko povijesno razdoblje kojega su isključivo Ustaše stvorile kao pravac u borbi za oslobođenje Hrvatske i uspostavu Hrvatske Države. Riječ “Ustaša” nije politika, još manje ideologija nego IDEJA I DUH u borbi za prava hrvatskog naroda. Ustaša se rađa i umire ali IDEJA I DUH ustaštva u borbi za Hrvtsku Državu postoji sve od dolazka Hrvata na područja Hrvatske od 626 godine pa sve do danas, i postojat će vječito, dok god Hrvata bude u Hrvatskoj. Riječ “partizan” je politička i ideološka kovanica, bolje rečeno “doktrina” koja se je koristila za vrijeme drugog svjetskog rata u mnogim drugim zemljama kao borbeni pojam osvajanja vlasti kako bi političkim – jer nisu imali nacionalnog – utjecajem i silom nametnuli komunistički sustav vladavine.

Riječ partizani su pojam jedne imenice ideološkog karaktera koja isključivo ne pripada jugoslavenskim partizanima kao takovima. Riječ “partizani” je međunarodnog značenja koju je stvorila komunistička partija Staljina za otpor u borbi protiv Hitlera. Na jedan ili drugi način svi oni koju su davali borbeni otpor Hitleru su u jednu ruku bili partizani. Tako je i u Francuskoj bilo francuskih partizana koji su kasnije promijenili ime u Resistance, tj. Otpor a da i ne govorimo o grčkim, bugarskim, albanskim, talijanski i mađarskim partizanima. Zato tu riječ uvijek treba pisati malim slovom, ako nije početna riječ. Imavši sve ovo u vidu, riječ Ustaša se treba uvijek pisati početnim velikim slovom “U”.

Kako se danas može vrlo olako primijetiti da nitko od gore spomenutih naroda ne upotrebljava tu riječ “partizan(i) osim bivših Jugoslavena. Kada kažem “bivših Jugoslavena” tim ne želim uvrijediti nikoga i reći da su to oni i danas. Danas se prepoznaju Jugoslaveni samo oni koji iz ljubavi za propalu Jugoslaviju o njoj pričaju, nju vole, s njom se ponose, štite sve njezine zločine počinjene nad hrvatskim narodom pa i nad drugim narodima bivše Jugoslavije, ističu na javnim mjestima Titina obilježja kojima raspiruju mržnju i narodnu nesnošljivost, a sami sebe zovu i prozivlju ANTIFAŠISTIMA.

Svakako treba biti iskren i priznati bivšim (hrvatskim) partizanima koji su se borili na području Hrvatske za vrijeme WW2 da su se borili iz velikog ideala, isto kako su se i Ustaše borile iz jednog velikog ideala. To se ne može zanijekati niti jednima niti drugima. A tko je više a tko manje bio u pravu, tko se je borio za pravi a tko za krivi ideal, to prepustimo budućnosti i povijesničarima. Tko je više a tko manje zla nanio našem hrvatskome narodu, također neka budućnost i povijesničari kažu. Tko se je borio za Hrvatsku Državu a tko protiv nje, neka budoćnost i povijesničari kažu svoje. A tko je više a tko manje nevinih Hrvata i drugih pobio, Ustaše ili partizani, i to neka se iskreno kaže, kao i RAZLOZI Ustaša i RAZLOZI partizana za njihova ubijanja ili njihove zločine.

Na nama je mlađima danas da ne patimo od hipoteke prošlosti, nego da uzdignutom glavom: koracamo, idemo i gledamo prema boljoj budoćnosti naše Hrvatske i njezinih budućih naraštaja.

Izvor: Otporaš