Jedan brat partizan, a drugi ustaša – kombinacija je koja je prosječnom građaninu puno bliža iz narodne predaje nego iz povijesnih dokumenata ili literature.
Predložak koji je nekad bio temelj agitpropovske kovanice o bratoubilačkom ratu u praksi je nerijetko ipak značio pokušaj povećanja obiteljskih šansi za preživljavanje, tko god da na koncu velikoga povijesnoga klanja pobijedi.

U vremenima u kojima HDZ-ov Milijan Brkić agitira za veliku koaliciju, zatrpavanje ideoloških rovova i veliko povijesno pomirenje, nije se naodmet prisjetiti nadahnjujućih, a opet prilično kardinalnih slučajeva u kojima je majka istom rukom odnjihala vatrene Titove sljedbenike i jednako paprene Pavelićeve vojnike.
Kovanica o dva Hrvata u tri stranke nije našemu narodu pala s neba: njezin je začetak u osobnim interesima, ali i povijesnim silnicama koje su sjekle obitelji ne mareći ni za najbliže krvne veze.Narodni heroj Ante Jonić, brat ustaša i sestra križarica

Borba Sinjana u partizanskom pokretu iznjedrila je nekoliko stotina časnika, te osam narodnih heroja Jugoslavije: Tadiju Anušića, Božu Bilića(Civljane), Peku Bogdana, Đuru Đapića, Matu Golema (Bisko), Ivana Guvu (Čaporice), Antu Jonića (Bisko) i Marka Milanovića (Dicmo-Prisoje).
Prvim narodnim herojem Dalmacije proglašen je Ante Jonić, trgovački pomoćnik iz Splita, s obzirom da je prvi i poginuo, već sredinom 1942. Ante Jonić, po kojem su se do devedesetih zvale mnoge dalmatinske škole, đački domovi i kasarne, rođen je 3. ožujka 1918. godine u Bisku kod Sinja. Nižu trgovačku školu u Splitu završio je 1935. godine, a potom se zaposlio kao trgovački pomoćnik i uključio u rad sindikata.
U osamnaestoj godini primljen je u SKOJ, a s grupom drugova promovira se u komunističkoj akciji već 1937. godine, kad skida jugoslavensku trobojku ispred okružnog suda u Splitu i mijenja je u crvenu.
Na pogrebu radnika Buljanovića 1939. godine nosi crveni transparent. Nakon što je više puta bio hapšen i kažnjavan, u Komunističku partiju primljen je 1939. godine. Nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. godine, Ante Jonić prikuplja oružje i obučava omladinu: s grupom drugova ulazi kroz prozor u vojarnu na Gripama iz koje je oteo tri puškomitraljeza, petnaest pušaka i četiri sanduka streljiva.
Ubrzo postaje sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a, pa odlazi u Knin radi širenja ustanka. U siječnju 1942. godine u Koritima na Dinari formira se Kninski partizanski odred, a Jonić postaje njegov komandant. Napadaju talijanske trupe na pruzi Drniš – Knin, te zauzimaju Biskupiju kod Knina i likvidiraju četničkog komandanta i talijanskog suradnika Paju Popovića.
Jonić polazi oficirsku školu pri glavnom štabu NOV-a Hrvatske, a onda kao zapovjednik odreda dobiva zadatak da prilikom partizanske ofenzive na Livno spriječi prodor neprijatelja iz Splita i Sinja. U šestodnevnim teškim borbama, Prvi dalmatinski udarni bataljon imao je znatne gubitke prilikom držanja odstupnice. Tu, u jednom od juriša na Talijane u kolovozu 1942., Ante Jonić pogiba od minobacačke granate.

Za razliku od besprijekorne partijske biografije, prvi narodni heroj Dalmacije imao je poprilične mrlje u onoj obiteljskoj, o kojima se u školama i na partijskim kursevima nije govorilo. Rođeni brat mu je, naime, poginuo kao ustaški dobrovoljac, posthumno proglašen od Poglavnika “hrvatskim vitezom”, a sestra Borica Jonić optužena je i osuđena nakon rata na četiri godine zatvora s prisilnim radom kao pripadnica kontrarevolucionarne križarske grupe koja je na splitskom Marjanu 10. travnja 1947. istaknula hrvatsku zastavu s povijesnim grbom, u slavu rođendana NDH.
Posebno je zanimljivo što se Borica Jonić kasnije udala za slavnog Hajdukova golmana, pravoslavca Vladimira Bearu. Zbog ženidbe za “ustašicu”, kojoj je rođeni brat bio Titov narodni heroj, slavni je Beara bio pod neprestanom Udbinom paskom, naročito nakon preseljenja u Beograd, gdje su ga sumnjičili čak i za pripremu atentata na jugoslavenskog maršala. Ta priča je na koncu završila tragično, jer je Borica Beara, rođena Jonić, rano umrla, jednako kao i njezin i Bearin sin Predrag.

Titova ljubimica Nela Eržišnik i brat iz Handžar divizije

Najpopularnija jugoslavenska komičarka s metlom u ruci, bez čije prisutnosti Josip Broz nikad nije dočekivao Nove godine, bila je iz ličke obitelji sastavljene od, onodobnim rječnikom kazano, sve samih kontrarevolucionarnih elemenata.
Dok je Marica Hrdalo, ili Tetka Ikača, zajedljivo podbadala licemjerne drugove funkcionare iz kuta okorjele radničke klase, nitko osim najupućenijih čuvara tajni poretka nije ni slutio da su autorici ovih likova na Bleiburgu u uniformama “narodnih neprijatelja” 1945. nestali rođeni otac i dva brata.
Titova, a poslije i Tuđmanova miljenica, tu je obiteljsku tragediju opisala tek u autobiografskoj knjizi početkom novog milenija. Nelin otac Ivan Maras bio je narednik starojugoslavenske vojske: imao je četiri kćeri i tri sina. Od muških članova obitelji, partizansku pobjedu preživio je jedino dr. Zvonimir Maras, Nelin treći brat, koji je također bio angažiran na poraženoj ratnoj strani, kao jedan od zapovjednika SS “Handžar divizije”. Malo se zna i da je Nelin prvi suprug Eržišnik, za kojega se udala s 19 godina, također pred komunistima pedesetih bezglavo pobjegao u Ameriku, gdje je zasnovao novu obitelj.
Preživjeli brat slavne jugoslavenske komičarke Zvonimir već od 1941. bio je angažiran u ustaškom pokretu, da bi naknadno bio unovačen u 13. oružanu brdsku diviziju Waffen SS-a “Handžar”, s kojom je kao dočasnik dospio na obuku u francuski Villefranche. U rujnu 1943. dolazi do pobune u redovima hrvatskih vojnika divizije koji se povezuju s francuskim Pokretom otpora i zarobljavaju njemačke časnike. Brat Nele Eržišnik aktivno pomaže suzbiti ustanak, nakon čega su urotnici uhićeni i strijeljani.
Kraj rata dočekuje u Njemačkoj, predaje se Amerikancima i u potom na sveučilištu Hiedelberg završava studij medicine. Dr. Zvonimir Maras potom kao dobrovoljac pristupa američkoj vojsci te ratuje u Koreji, gdje zaslužuje čin pukovnika. Tek nakon pobjede HDZ-a početkom devedesetih vraća se u Hrvatsku.

Kad brat ustaša bratu partizanu otme ulicu

Priča o braći Zelenika iz Mostara amblematska je za sve ovdašnje službene koncepcije povijesti, premda je izvan lokalnih okvira gotovo posve nepoznata. Rijetki su, naime, primjeri da ime jednoga brata na uličnome pročelju u velikom ideološkom prevratu bude zamijenjeno imenom drugoga brata, čija je uniforma puno bolje prilagođena konceptu nove podobnosti.
Do 1991. godine u mostarskom naselju Balinovac postojala je Ulica Ante Zelenike, partizanskog prvoborca, da bi je s pobjedom HDZ-a i uspostavom Bobanove HR Herceg-Bosne devedesetih zamijenila Ulica ustaškog tabornika Ive Zelenike.
Ulica tabornika Zelenike službeno se zove do dandanas, a da stvar bude ljepša, dva rođena brata – ustaša i partizan – nisu se mrzili, nisu međusobno ni ratovali, nego su se, usprkos svim opasnostima i razlikama, međusobno i bratski pomagali.
Najstariji sin stare mostarske obitelji Zelenika Ante rođen je 1922. godine, te je kao učenik građevinske tehnike u Splitu postao član SKOJ-a i zaradio status nepodobnog u NDH. Pred ustaškim tjeralicama Ante Zelenika pobjegao je iz Mostara još 1941., te se priključio partizanima. Za jednog od prelazaka Neretve 1943. obolio je od trbušnoga tifusa, na što su se nadovezale i kobna upala pluća te na kraju tuberkuloza. Bilo mu je potrebno hitno bolničko liječenje, te su ga skojevskim kanalima kriomice doveli do Mostara i hospitalizirali pod lažnim imenom Ante Šubić.
Nakon izlaska iz mostarske bolnice, Ante Zelenika skrivao se u rodnoj kući a da nitko osim ukućana nije znao ništa o njegovu povratku. Susjed ga je, međutim, jednom čuo kako svira i prijavio ga ustaškim agentima.
No, mlađi brat Ivo, rođen 1924., te od prvog dana rata aktivan u redovima ustaške mladeži, jednim je lažnim dokumentom spasio brata od sigurne smrti. Koristeći svoja poznanstva, Anti je pribavio potvrdu o službovanju u dobrovoljačkoj pukovniji domobranstva NDH pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića u Ljubuškome.
Partizanu je to privremeno spasilo glavu, ali je naknadno ipak podlegao od posljedica bolesti. Ivo Zelenika je nakon bratove smrti otišao u časničku školu u Dravograd, te je do konca rata napredovao do položaja ustaškog tabornika u Zagrebu. Nestao je netragom nakon ulaska partizana u grad podno Sljemena.
Najmlađi brat Zelenika, Niko, 1944. se pridružuje partizanima i već nakon nekoliko mjeseci ga ubijaju četnici kod Boračkoga jezera. Spomen na dvojicu braće u pogrešnim uniformama danas je u njihovu rodnom gradu potpuno zatrt, baš kao što je bio i na njihova brata, ustaškoga tabornika, u vrijeme Jugoslavije. Države se međusobno najradije preziru i mrze preko kostiju rođene braće.