DUGOROČNA PROJEKCIJA RAZVOJA SUVREMENOG HRVATSKOG DRUŠTVA I DRŽAVNE ORGANIZACIJE, piše dr. Ivica Ivo Josipović

Priložena slika je s Prve Konvencije HDZ održanoj 20 i 21 siječnja 1990. godine u Clevelandu. Predsjednik dr. Franjo Tuđman u društvu istaknute ELITE hrvatske državotvorne političke emigracije.

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

DUGOROČNA PROJEKCIJA RAZVOJA SUVREMENOG HRVATSKOG DRUŠTVA I DRŽAVNE ORGANIZACIJE

(Idejna skica)

Uvodna riječ:

Sva društva su oduvijek propitivana, kako s normativne tako i praktične strane, ukjučujući i oblike državne organizacije. Provjetravanje na tjednoj bazi idejnih, ideoloških i političkih osnova odredjene organizacije pretpostavka je reformi i zdrave nacije. Normativno promatrano, suvremena hrvatska država je nezavisna i samostalna na unutarnjem i vanjskom planu. Nu i ptice na grani već znaju da to nije istina te da se može s praktične strane govoriti o zavisnoj i nesamostalnoj društvenoj i državnoj organizaciji. S tog stajališta je opravdano pitanje o prirodi dugoročnog razvoja budući da ukoliko se nastave aktuelni procesi i odnosi to će voditi ka gubljenju značajnog dijela državnog (narodnog) suvereniteta i ujedno gubljenju oznaka hrvatske državnosti. Quo Vadis suvremena Hrvatska?

Koncept državne organizacije:

Prvi krug pitanja vezano za naznačeni predmet istraživanja odnosi se na koncept hrvatske državne organizacije ili skraćeno države. Temeljno pitanje je da li empirijski (praktični) model sadrži elemente ili odlike koje mogu izdržati test vremena odnosno povijesnu provjeru kada se ima u vidu da se ovaj model bitno razlikuje od izvornog. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje treba na što jednostavniji način odrediti sintagmu ili pojam izvorni hrvatski državnotvorni koncept. Naznačeni koncept koji služi da se uporedjuju praktična dostignuća ili nedostaci bilo kojeg oblika hrvatske državne organizacije (svakako se podrazumijeva i državna organizacija u periodu 1941/45.godina ili NDH) sadrži s metodološkog aspekta, dva glavna segmenta. Prvo, to je pojam i kategorija hrvatskog nacionalnog interesa ne samo na razini normativnog koncepta koliko s aspekta praktičnih oblika ostvarivanja istih, koji bi trebali predstavljati prvu uporišnu točku ili nosač izvornog modela državne organizacije. Drugi segment se odnosi na samostalnu odnosno nezavisnu unutarnju i vanjsku politiku. Ukoliko se može tvrditi da odredjeni model ili koncept državne organizacije počiva na dva navedena stuba, u većoj mjeri se može govoriti o izvornom modelu. I obrnuto. Glavni subjekt društvenih i političkih odnosa, sukladno izvornom modelu, je pučanstvo ili narod koji ne samo da je nosilac državnog suvereniteta već i neposredno ili preko svojih predstavnika sudjeluje u procesima realizacije hrvatske politike na temelju izvornih nacionalnih interesa. Praktični model u kojem je pučanstvo socijalni nosilac u realizaciji nacionalnih interesa primjereno je označiti kao izvorni, i obrnuto. Pučanstvo ili narod ne predstavlja samo puki pojam već konkretnu sadržinu kojom različiti socijalni slojevi koji dijele zajedničke karakteristike u pogledu nacionalne i etničke geneze (osjećaj pripadnisti nacionanoj grupi) i kojima su prijemčive zajedničke koristi (materijalne, duhovne, socijalne i političke) te se sa njima ne treba igrati kao figurama u šahu budući da su to konkretne osobe sa osobnim i kolektivnim interesima kojima pripada centralno mjesto u izvornom modelu državne organizacije. Kada se uporede karakteristike empirijskog modela sa izvornim, dolazi se do negativnih zaključaka zato što se praktični model u temeljnim stvarima razlikuje od izvornog, a to su upravo pitanje nacionalnih interesa, državnog (narodnog) suvereniteta i uloge pučanstva u funkcioniranju samog modela. Budući da empirijski model kako-tako funkcionira u nedostatku definiranih i nacionalnim konsensusom prihvaćenih nacionalnih interesa, praksa svjedoči o prisutnosti, na razini političkih koncepcija, interesa koji nisu izvorno hrvatski a vrlo često su protuhrvatski. To se manifestira na unutarnjem planu (zavisna unutarnja politika) i vanjskom. Evidentan je prekomjeran utjecaj (organiziran i planski se izvodi) vanjskih čimbenika posebno onih koji dolaze iz Brisell, te se i stoga može dati ocjena da unutarnja i vanjska politika suvremene Hrvatske predstavlja mješavinu hrvatskih i vanjskih interesa sa tendencijom da vanjski čimbenici odnosno interesi (koristi) dobiju prevagu. O izvornoj hrvatskoj unutarnjoj i vanjskoj politici dakle neprimjereno je govoriti. Praktični model državne organizacije koji ne sadržava jasno definirane nacionalne interese, ne može izdrzati test ili provjeru vremena u narednih 30 godina, dakle na dugoročnoj osnovi (projekciji) zato što su njegovi temelji ili osnova na kojoj počiva čitava zgrada (državna organizacija) klimavi te se polalo, korak po korak, s vremenom i djelovanjem različitih čimbenika urušavaju. Dugoročna projekcija upućuje na nedvosmislen zaključak da postoji značajna vjerojatnoća da će se uslijed prevelike težine i pritiska koji dolazi od prekomjerno razvijene državne (u brojčanom smislu) uprave, stubovi istrošiti i postati preslabi da nose prekomjernu težinu. Otuda uvijek, kada se radi o hrvatskoj državnoj organizaciji, zastupam stajalište o neophodnosti jasnog definiranja nacionalnih interesa koji će predstavljati okvir političkog djelovanja svih čimbenika, na čemu izmedju ostalog inzistira od samog početka hrvatska politička emigracija. (Vrlo točno rečeno, poštovani gosp. Ivica Ivi Josipivić. Prilažem poveznicu koje sadržaj to potvrđuje. Mo. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/jezgra-hrvatstva-hrvatskoj-a-korijeni-hrvatskoj-politickoj-emigraciji-2/ Prvi krupan dogadjaj koji je otvorio ovaj negativan proces desio se prilikom pristupanja Hrvatske članstvu EU integracijama čime je učinjen prvi korak u prijenosu dijela narodnog (državnog) suvereniteta na EU institucije. Drugi krupan dogadjaj posljedica je prvog a odnosi se na postepeno preuzimanje tzv. europskih pravnih, moralnih, socijalnih i političkih stečevina kao nadnacionalnih (praktično to znači primat EU pravnih normi nad nacionalnim) što svakako negativno utječe na strukturu socijalnog tkiva hrvatskog društva i nametanje pravila i normi koji nisu primjereni Hrvatima, s povijesnog i znanstvenog aspekta. Ta dva krupna dogadjaja su otvorili proces razgradnje odnosno strukturnog slabljenja hrvatske državne organizacije (misli se na dva glavna stuba državne organizacije) što praktično upućuje na nedvomislen zaključak da takva organizacija ne može, dugoročno promatrano, predstavljati institucionalni okvir za razvoj hrvatske državne organizacije. O tome kakav će biti praktični razvoj u narednih 30 godina mi možemo samo spekulirati i izvoditi mudroslovne zaključke ali jedno je sigurno da naime temeljem empirijskih iskustava i njihovom dugoročnom projekcijom nužno dolazi do izrazitog slabljenja ili gubljenja elemenata nacionalne državne organizacije (naši će potomci državne simbole moći razgledati samo u muzejima) naravno ukoliko se nastave navedeni procesi ili se nešto krupno ne desi. Duboko se nadam da se ovakvo izraziti negativno predvidjanje ipak neće ostvariti te da će izvorne političke snage, kako kada se radi o političkoj emigraciji tako i glede unutarnje oporbe, koje dakle stvarno postoje, zajedničkom akcijom spriječiti realizaciju ovog scenaria i promijeniti kurs kojim plovi suvremena Hrvatska. Sada slijedi u kratkim napomenama opis projektirane državne organizacije sukladno prethodnim napomenama.

Karakteristike projecirane državne organizacije:

Utemeljeno na empirijskim odnosno praktičnim iskustvima koja su u kratkom navedena u prethodnom poglavlju, nastojaću predočiti dugoročan razvoj hrvatske državne organizacije. Pažnju ću posvetiti nekolicini tematskih (predmetnih) pitanja. Prvo se odnosi na izvorne hrvatske nacionalne interese koji su jedan od dva stuba nosača izvornog modela državne organizacije. Glede dugoročnog razvoja predvidjanja su da političke i koncepcijske platforme se neće pozitivno odredjivati prema ovom pitanju dapače oni će biti zapostavljeni odnosno stavljeni na političke margine kao ideološki oblici nacionalne i državne organizacije koja vodi isključivo računa o vlastitim interesima. Sukladno tome će politički čimbenici, prije svega političke stranke i vladine ili nevladine udruge, utjecati na propagiranje nehrvatskih ili protuhrvatskih interesa. Ako se prihvati stajalište da su aktuelne političke strukture u suvremenoj Hrvatskoj pod presudnim utjecajem vanjskih čimbenika a prije svega onih koji dolaze iz EU, za očekivati je da će takve strukture koje su se odavno odnarodile afirmirati i raditi na realizaciji takvih interesa. Prvi ili osnovni hrvatski dugoročni nacionalni interes je zapravo izvorni model državne organizacije i upravo će on prvi, sistematski, korak po korak doći na udar i početi se urušavati. Drugi aspekt pitanja koja se otvaraju se tiče unutarnje i vanjske politike. Vidjeli smo da je to upravo drugi nosac ili stup koji treba nositi kompletnu državnu organizaciju i strukturu. Nema dvojbe da ukoliko se nastave sa ovim intenzitetom navedeni procesi, i ovaj segment državne organizacije će postepeno početi gubiti karakteristike samostalne i nezavisne unutarnje i vanjske politike budući će političke institucije djelovati kao jedna vrsta transmisije političkih platformi, koncepcija i odluka iz Brisell. Mi već sada posjedujemo dovoljno dokaza da unutarnja i vanjska politika nisu samostalne i nezavisne i nastavljanjem započetih (negativnih) procesa kakva-takva samostalnost i nezavisnost će postpuno nestati svakako ako se ne dese neke krupne stvari. Sada dolazimo do najosjetljivijeg pitanja koji se tiče nacionalne pripadnosti i ponosa. Za očekivati je da će korak po korak nastojati se promijeniti izvorni karakter Domovinskog rata i njegovo povijesno objašnjenje a naročito glede uzroka i čimbenika (prosrpski) koji su svojim djelovanjem presudno utjecali na nastanak i razvoj ovog fenomena. Za razliku od izvornog koncepta suvremene državne organizacije koji proizilazi iz tekovina Domovinsko-obrambenog (dakle opravdanog) rata, kroz društveno i političko djelovanje odredjenih političkih čimbenika koje ne slijede izvorne nacionalne interese, izvršiće se krupan prevrat u pogledu preimenovanja karakteristika Domovinskog rata kao gradjanskog (takve teze su prisutne na hrvatskoj javnoj i društveno-političkoj sceni a promoviraju se od strane protuhrvatskih snaga). Na taj način se kompletno uklanja jedan od stubova na kojima počiva suvremena hrvatska državna organizacija. Ovo je dio šireg plana koji se nikada neće pomiriti sa činjenicom da Hrvati imaju vlastitu državu a i onda kada je imaju ona se nastoji diskreditirati na različite načine. Najveći učinak ima tzv. mit o Jasenovcu. Postoji dakako povijesno utemeljenje za ovu konstataciju. U suvremenim uvjetima ovome se može pridodati konceptualno nastojanje da se umjesto nacionalne države ustroje nadnacionalne budući da prema nosiocima ovakvih gledišta nacionalna država predstavlja izvor nestabilnosti. Naravno, ne ulazeći u dublju analizu ovog pitanja treba naglasiti da je nacionalna država normativni i empirijski okvir za zadovoljenje kako osobnih tako i nacionalnih interesa ili koristi te da su one faktori stabilnosti. Četvrto pitanje se odnosi na problem državnog odnosno narodnog suvereniteta. Za očekivati je, pod pretpostavkom da će se i dalje nastaviti naznačeni procesi, da će novi kontigent hrvatskog državnog suvereniteta biti prenesen ili će biti preuzet od strane EU institucija što je pitanje dubokog prijepora izmedju suverenista i globalista. Time će se ubrzati proces denacionalizacije hrvatske državne organizacije a povećati sukladno tome utjecaj nadnacionalnih organizacija i institucija. Ovome treba pribrojati tzv. modernu

slobodu kretanja radne snage koja zapravo ima pragmatičko značenje budući se time dolazi do obrazovane radne snage bez ijedne kune uložene u njeno školovanje. Prema nekima to je moderna pozitivna tekovina ali zapravo ona predstavlja novi oblik urušavanja nacionalne države i to s aspekta socijalnih nosilaca i izvodjača čitavog projekta. Kolokvijalno se to naziva privremeno ili trajno iseljavanje što će dugoročno gledano voditi ka brojčanom smanjenju etničke grupe koja se označava kao Hrvati te će dalje voditi ka tome da u brojčanom smislu neće postojati osnove za uspostavljanje samostalne državne organizacije. Time se otvara bolno pitanje o tome tko će zaposjesti napuštene teritorije. Mnogi bi poželjeli hrvatsku teritoriju što je i razumljivo. Onda kada dodje do krupnih promjena u socijalnoj strukturi a dakako religijskoj i kulturološkoj, to će označiti kraj (nestanak) hrvatske državne organizacije. Državna se organizacija izmedju ostalog temelji na primjerenom broju pripadnika kojim se razlikuje selo od grada odnosno države. Praktično gledano kada se broj pripadnika Hrvata koji nastanjuju teritoriju Hrvatske znatno smanji, tada će prestati praktične potrebe za organiziranjem posebne državne organizacije jer će to biti prema nekima neefikasno i preskupo. Dakako postoji smisao u svemu tome. I ako budu postojali s dugoročnog aspekta odredjeni oblici državne organizacije, oni će biti inkorporirani unutar EU ili sličnih institucija. Hrvatski državni grb i zastava će biti muzejski eksponati za buduće narastaje. Jasno proizilazi da dugoročna projekcija hrvatske državne organizacije ide u pravcu potpunog ili djelimičnog ukidanja i prenošenja njenih funkcija na nadnacionalna tijela i institucije. Dakako da ovo predstavlja negativan proces i svakako da povijest treba ići u drugom smjerokazu.

Uloga Katoličke crkve:

Nezaobilazna karika u razumijevanju hrvatskog društva generalno promatrano je Katolička crkva koja ima značajnu ulogu unutar koncepta društvene i državne organizacije. Ne ulazeći u detaljniju analizu ovog pitanja koje prevazilazi okvire ovog rada posebnu pažnju ću usmjeriti ka nekoliko predmetnih pitanja. Ne dovodi se u pitanje svjetonazorski pogled Hrvata koji su u velikom dijalu katolici te pripadnici su Katoličke crkve. To je primarna činjenica koja ima povijesno, aktuelno i buduće odnosno dugoročno značenje. Prvo, ne dovodi se u pitanje povijesni stav, iskustvo i znanje glede značaja utjecaja Katoličke crkve na socijalnu i društvenu strukturu. U pojedinim vremenskim periodima Crkva je predstavljala osnovni organizacioni oblik kojim se vršilo nacionalno povezivanje i u nedostatku državne organizacije ona je predstavljala osnovni socijalni i društveni čimbenik koji je uspio sačuvati hrvatski identitet, jezik, pismo, običaje i tradicionalne vrijednosti. Taj stav se nikako na može dovesti u pitanje budući da povijesno iskustvo zorno pokazuje značaj koji je Crkva od samih početaka imala na proces nacionalnog formiranja Hrvata. Uvijek treba iznova naglasiti da uloga Crkve nije izmišljena niti proizvod mudroslovnog promišljanja već je nepobitna činjenica da je od samih početaka Crkva radila na očuvanju nacionalnog (hrvatskog) identiteta i kršćanskih socijalnih i društvenih vrijednosti kao jednog od temeljnih stubova na kojima počiva izvorni model državne organizacije. Ujedno je Crkva predstavljala izvor duhovnog i znanstvenog razvoja na našim područjima te stoga nemaju osnova gledišta koja zanemaruju njenu ulogu u razvoju filozofije, teologije, društvenih znanosti pa i političke. Većina znanstvenih disciplina upravo svoje početke nalazi u upornom radu sveštenih lica. Otuda se i kaže da je kršćanstvo osnova na kojoj počiva zapadnoeuropska duhovna, teološka, filozofska, društvena i politička odnosno znanstvena misao te nastojanje odricanja od kršćanskih tradicija predstavlja pokušaj da se presiječe pupčana vrpca koja povezuje europsku povijest, sadašnjost i budućnost. To je primjenljivo na Katoličku crkvu koja je djelovala na hrvatskim teritorijama. Taj aspakt povijesne uloge Crkve se ne dovodi u pitanje. Drugo, suvremena pozicija i uloga Crkve se znatno promijenila u odnosu na prethodni period. Razlika je u tome što se Crkva korak po korak dijelom i zbog sopstvene pasivnosti stavlja na društvene margine. Uzroci tome su brojni i različiti kako glede djelovanja čimbenika unutar same Crkve tako i utjecaja izvana. Suvremena Katolička crkva redefinirana je ne samo u pogledu teološkog nauka koliko vlastitog odnosa prema društvu u okruženju i državnim institucijama. Ne ulazeći u dogmatske prijepore, stiče se utisak da se moderna Crkva neprimjereno odnosi prema vlastitoj ulozi u društvenog organizaciji te da se previše bavi vlastitim problemima. Drugim riječima, ona se uslijed nemogućnosti da se na odgovarajući način odnosi prema suvremenim izazovima, kao rak kada osjeti opasnost, povlači u svoju ljušturu da bi se bavila vlastitom pitanjima pri čemu zaboravlja da njena izvorna uloga treba biti zaštita interesa kršćana i briga za duhovno zdravlje pučanstva. Da bi se to ostvarivalo pretpostavka je aktivna uloga u društvu uključujući državne institucije. Kao jedna od posljedica takvog, u osnovi neprimjerenog djelovanja, kršćani su ostavljeni na ledini, budući da Crkva ipak ne čini dovoljno u zaštiti njihovih interesa te se otvara slobodan prostor za djelovanje drugih čimbenika koji itekako žele skrbiti za interese pučanstva. Umjesto da se bavi vlastitim problemima, a očigledno je da unutar Crkve postoje brojni ne samo teološki prijepori, ona treba mnogo više pažnje i praktičnog rada u obliku vjerskog i društvenog aktivizma posvetiti zaštiti kršćanskih interesa koji su ugroženi na globalnom planu. Nedvojbeno da je hrvatsko pučanstvo odavno izgubilo povjerenje u političku djelatnost te ukoliko se proces ne zaustavi i okrene u drugom smjerokazu upravo se može desiti da kršćani izgube povjerenje u Crkvu. Smatram da je taj proces načet i krivica pripada krugovima unutar Crkve koja kao organizacija koja posjeduje ogromno bogastvo ponekad vodi više računa kako da se ono očuva i uveća nego da promišnja primjerenu crkvenu politiku. Ukoliko se i stvarno desi da kršćani izgube povjerenje u crkvene institucije tada se urušava jedan od stubova na kojem počiva izvorni model hrvatske državne organizacije. Dugoročno projecirano, ukoliko se nastave opisani negativni po svojoj prirodi procesi i ukoliko se ne odigraju odredjene pozitivne promjene u vrhu Crkve glede ne samo teološkog učenja već prije svega redefiniranja uloge Crkve u suvremenom hrvatskom društvu, za očekivati je pasivnu ulogu iste koja će vremenom se transformirati u jedan od oblika civilne udruge i prestati biti organizacija od posebnog značaja za hrvatsko pučanstvo. Sigurno da su odredjeni krugovi unutar Crkve svjesni ovakve projekcije što objašnjava brojne prijepore glede redefiniranja uloge Katoličke crkve u suvremenom hrvatskom društvo s aspekta dugoročne strategije. (1)

Odnos osoba prema društvu i državi:

Društvena organizacija sačinjena je od odredjenog broja osoba koje pripadaju, s aspekta različitih socijalnih čimbenika kao što su rodbinske veze, prijateljstva, etničke veze, profesionalne islično, užim ili širim socijalnim grupama koje odredjuje dobrim dijelom socijalnu sratifikaciju i podjelu uloga u istom, predstavljaju osnovni supstrat ne samo društvene već i držane organizacije koja svoje uporište upravo nalazi u pripadnicima etničke grupe koje nastanjuju odredjenu teritoriju. Otuda je pitanje položaja osobe i njihove uloge u društvenoj i državnoj organizaciji od temeljnog značaja. Polazna pretpostavka je da osobe udružene sa drugima kojima su zajednički odredjeni interesi, počevši sa osobnim pa sve do nacionalnih, predstavljaju jedan od stubova na kojima počiva model izvorne hrvatske državne (društvene) organizacije. Kada se osobe udruže sa drugima i kada one čine uže i šire socijalne grupe kojima su primjerene konkretne odlike kao što su etnička geneza i zajednički (nacionalni) interesi onda se takve socijalne grupe mogu označiti kao pučanstvo ili narod. Stoga se, naravno sa teorijskog i normativnog aspekta uglavnom, politička teorija državne organizacije obraća ovim socijalnim grupama ili narod, kao izvornom nosiocu ukupne političke vlasti i narodnog ili državnog suvereniteta. Ako se dakle pučanstvo poistovjećuje sa pojmovima političke vlasti i državnog suvereniteta to znači da takve socijalne grupe trebaju imati, s aspekta izvornog modela državne organizacije, presudnu ili ključnu ulogu u definiranju nacionalne politike ili interesa i njihovoj realizaciji. Političke i državne institucija stoga treba promatrati kao transmisiju političke volje pučanstva a nikako kao odvojene strukture koje samostalno i sukladno vlastitim interesima kreiraju nacionalnu politiku. Nu, sa aspekta praktičnih ili empirijskih odnosa upravo se to dešava da naime kada se radi o suvremenom hrvatskom društvu i državnoj organizaciji, tehnobirokratske structure, koje istina posjeduju formalne kvalifikacije i odgovarajuća znanja stečena u procesu obrazovanja, nezavisno od političke volje pučanstva ili sa minimalnim kontaktom, utječu na kreiranje nacionalnih prioriteta i njihovoj realizaciji. To svjedoči o krupnom odstupanju u domenu uloge i značaja pučanstva ili naroda u kreiranju nacionalne političke platforme i de facto potpunoj ili djelimičnoj marginalizaciji odredjenih socijalnih slojeva u političkoj djelatnosti u širem smislu riječi. Kada se tome pridoda sve izrazitiji po svojoj prirodi negativan utjecaj vanjskih čimbenika (prije svega koji potiču iz Brisell) tada slika postaje kompletnija i crnja. Kao jedna od posljedica ovakvih empirijskih odnosa dolazi do postepenog, korak po korak, gubljenja povjerenja pučanstva u državne institucije što ima za daljnu posljedicu odbijanje i nerado sudjelovanje u političkoj aktivnosti koju mnogi smatraju prljavom, prožetom pojedinačnim interesima, slično bojnom polju gdje se na biraju sredstva kako bi se uništilo neprijatenja, a sve to dugoročno negativno utječe na sudjelovanja narodnih slojeva u političkom procesu. Sve to zorno svjedoči da jedan od temelja na kojima treba da počiva izvorni model državne organizacije nije dovoljno stabilan, da zajedno sa drugim nosačima, nosi ogromnu težinu, te stoga i dolazi do urušavanja državne organizacije. Sa stajališta dugoročne projekcije jasno je da ukoliko se nastave ovakvi negativni trendovi da će doći do daljeg slabljenja ovog društvenog i državnog nosača, što će vremenom i mic po mic, usloviti rušenje jednog dijela hrvatskog narodnog i državnog suvereniteta i čitave državne organizacije, ili će u nejboljem slučaju biti dovoljno jak da će moći nositi samo mali dio težine. Istina sa kojom se treba što prije suočiti je da se kroz proces iseljavanja, naročito mladih obitelji i obrazovanih, upravo ostvaruju pretpostavke za dugoročno projecirano dalje slabljenje državne organizacije budući da ona počiva na pučanstvu a ne robotima i kada se dostigne kritična točka (nedovoljan broj pripadnika pučanstva) automatizmom će prestati postojati potrebe za specificnom i autohtonom hrvatskom državnom organizacijom te će njene funkcije biti prenesene ili preuzete od strane nadnacionalnih institucija. Treba činiti sve da se ovakav scenario ne ostvari a to prije svega ovisi od hrvatskih izvornih političkih cimbenika. Moja je dužnost i znanstvena obaveza upozoriti te dati odredjene smjernice što treba činiti da se ovakva projekcija ne ostvari. (2)

Odnos prema nacionalnim resursima (bogastvima):

Na temelju postojećih empirijskih iskustava može se ustanoviti razvoj koji će ići u dva osnovna smjerokaza. Prvi se odnosi na slabljenje vlastite materialne proizvodnje i drugi se tiče procesa uspostavljanja servisnih usluga krupnim korporacijama i mutiranom kapitalu posebno u domenu turističke grane privrede. Pod nacionalnim resursima se podrazumijevaju prirodna i društvena bogastva kojima raspolaže moderna Hrvatska uključujući prirodne sirovine kao što su poljoprivredno zemljište, šume, vode, prirodne sirovine kao nafta, plin i uskoro će zrak postati prirodni resurs. U kategoriju društvenih resursa ubrajam radnu snagu. Projekcija razvoja u ovom sektoru prije svega podrazumijeva vrednovanje dosadašnjeg i postojećih odnosa gospodarskih i političkih čimbenika prema nacionalnim resursima. Osnovni čimbenik, temeljem empirijskih iskustava, koji presudno utječe na način korištenja (raspolaganja) nacionalnih resursa ili bogastava je svakako politički što predstavlja krupnu društvenu anomaliju budući da politički čimbenici ne trebaju biti u poziciji da raspolažu pravom odlučivanja kako će se i na koji način koristiti nacionalna bogatstva. Pučanstvo ili narod koji podrazumijevaju jasne interese predstavlja subjekt koji nosi pravo da odlučuje o ovom pitanju. Nu, ne treba posebno dokazivati da postoje krupni problemi u tome kako se politički čimbenici odnose prema nacionalnim resursima odnosno bogastvima. Neosporno je da Hrvatska ima stanovite nacionalne resurse naročito kada su u pitanju vode, šume, zrak i ljudi. Medjuti, takodjer je neosporno da se nacionalni resursi ne samo ne štite na odgovarajući način već je na djelu kriminalni proces rasprodaje iste za kikiriki kako bi se zadovoljile neposredne potrebe političkih čimbenika. Ukoliko se nacionalna bogastva ne štite te ne održavaju na primjeren način, vjerojatnoća je da će kroz nekoliko desetljeća potpuno nestati. Očigledan je primjer nekontroliranog sječenja šuma koju ne prati obnova što dovodi do urušavanja zemljišta i većoj podložnosti prirodnim utjecajima. Odliv mlade i obrazovane radne snage takodjer predstavlja oblik nekontroliranog gubljenja nacionalnog resursa. Nedvojbeno da stoji konstatacija da se suvremena hrvatska državna organizacija “maćehinski” odnosi prema nacionalnim bogastvima koja jednom kada se potroše vrlo teško se mogu nadoknaditi. Može se ustanoviti zakonitost da su prijelazna i nerazvijena društva sklonija prekomjernoj uporabi (bez kontrole) nacionalnih bogastava kako bi se zadovoljili kratkoročni interesi političkih čimbenika koje krasi odsustvo spremnosti da slijede nacionalne interese. Otuda se može dogadjati da krupne kompanije iza kojih stoji mutirani kapital na jednostavan način (uz suglasnost političkih čimbenika) ulaze u hrvatski gospodarski sustav i prakticiraju prekomjernu eksploataciju prirodnih bogastava ne vodeći dakako računa o nacionalnim interesima već isključivo vlastitim. Rasprodaja nacionalnih resursa kako bi se omogućilo servisiranje skupe državne organizacije predstavlja oblik neokolonijalnog položaja Hrvatske prema vanjskim čimbenicima. Kada se sve to ima u vidu nije teško, pod pretpostavkom da se nastave započeti procesi i ne odigraju neke krupne promjene, predvidjeti u kojem smjerokazu će ići gospodarski razvoj. Za očekivati je visok stupanj zavisnosti od vanjskih gospodarskih i političkih čimbenika te gašenje preostalih oblika industrijske proizvodnje uključujući poljoprivrednu budući Hrvatska nije u poziciji da konkurira prema proizvodjačima koji imaju državne subvencije i koriste se tzv. dumping pricing. Vremenom će se dakle Hrvatsko gospodarstvo pretvoriti u servisnu uslugu krupnih kompanija (a što znači potpunu ovisnost od vanjskih čimbenika) te će se i dalje razvijati kao europsko ljetovalište (turizam) otvoreno jedino preko ljeta. Sve je to posljedica odsustva nacionalne politike zaštite nacionalnih interesa i nacionalnih bogastava. Glavni krivac i najveća odgovornost pada na dvije glavne političke stranke koje više od dvadeset godina sustavno uništavaju hrvatsku industrijsku proizvodju (počevši sa privatizacijom) i po bagateli rasprodaju nacionalna bogastva zarad vlastitih kratkoročnih interesa.

Regionalni odnosi:

Hrvatske teritorije i pučanstvo, izuzev perioda narodnih vladara, odlikuje izmedju ostalog inkorporiranost u raznolike državne organizacione oblike što je svakako ostalivo dubokog traga na socijalnu, mentalnu, društvenu i političku strukturu Hrvata. Otuda se često govori o podaničkoj svijesti i mentalitetu čime se želi reći da Hrvati nikada nisu bili sposobni upravljati svojom državom i samostalno voditi unutarnju i vanjsku politiku. Dakako da je to jedan od mitova i predrasuda koji se iznova plasiraju od strane čimbenika kojima smeta bilo koji oblik postojanja hrvatske državne organizacije. Period druge Jugoslavije a naročito period neposredno po završetku Drugog svjetskog rata su ostavili duboke tragove i traume na hrvatski puk i svijest o neophodnosti uspostavljanja vlastite države. Nu, protivno svim očekivanjima, desila se suvremena hrvatska državna organizacija što se može smatrati pravim čudom i Božijim znakom. Štoviše, dva su krupna dogadjaja označila kraj perioda bipolarnih odnosa na svjetskij razini. Prvi krupni dogadjaj je simbolički izražen u padu

berlinskog zida a zapravo ujedinjenu Zapadne i Istočne Njemačke. Drugi krupan dogadjaj je uspostavljanje suvremene hrvatske države i slobodan sam primijetiti da je ovo najvažniji dogadjaj u novijoj povijesti Europe. Nu, kako se odmičemo od 90-tih godina kao zlatnih u smislu približavanja praktičnog modela izvornom i uspona nacionalnog ponosa praćeno aktivnim sudjelovanjem znatnog broja dragovoljaca u Domovinsko-obrambenom ratu te otvaranjem dugo vremena prikrivenih istina o hrvatskoj povijesti, sve više na površinu izlaze socijalne grupe i osobe koje su od samog početka bili protiv hrvatskog osamostaljivanja da bi svega 10-tak godina kasnije političke poluge vlasti preuzele protuhrvatski politički čimbenici. Kao jedna od posljedica žala za izgubljenom drugom Jugoslavijom u kojoj su oni imali poseban socijalni i materijalni status, počinje se sa uvodjenjem terminologije “regiona” odnosno regionalnog povezivanja. Vrlo često se umjesto izraza Hrvatska koristi sintagma region kao simbol pokušaja da se uspostavi novi oblik političkog i gospodarskog povezivanja bivših republika. Dakako da vjetrovi iz Brisell daju krila ovakvim stajalištima koja i pored svega zaboravljaju da su Hrvati u dvije Jugoslavije pretrpjeli duboke socio-psihološke traume, znatan gubitak pučanstva, bili izloženi različitim pritiscima brojnijih (utjecajnijih) nacija i da otuda Hrvati ne žele, temeljem iskustva dva neuspjela braka, kao “guske u maglu” srljati u novu avanturu. Svakako da vanjski čimbenici, a posebno Brisell i velike sile, ne vode dovoljno računa o hrvatskim potrebama i interesima. Njihov je interes održavanje političke i gospodarske stabilnosti te sigurnosti za plasman mutiranog kapitala i eksploataciju prirodnih (nacionalnih) vrijednosti. Ako se pod regionalnim povezivanjem podrazumijeva redovit proces gospodarskih, kulturnih i susjedskih odnosa, to samo po sebi predstavlja pozitivan proces povezivanja susjednih država. Medjutim, ukoliko to znači dovodjenja u pitanje temeljnih odlika suvremene hrvatske državne organizacije i nacionalnih interesa praćeno političkom dominacijom drugih susjednih nacija, to je dakako neprihvatljivo bez obzira što politički čimbenici u Brisell guraju ovakav projekat. Suradnja kroz različite oblike uz uvažavanje državnih posebnosti i nacionalnih interesa je u tom slučaju prednost za sve partnere. Bilo koji oblik političkog povezivanja koji podrazumijava majorizaciju jednih i dominaciju drugih je sam po sebi sa stanovišta izvornih hrvatskih interesa štetan i kao takav neprihvatljiv.

Odnos dvije Hrvatske:

Pod sintagmom “dvije Hrvatske” podrazumijevam s jedne strane hrvatske iseljenike i političku emigraciju u drugim državama i teritorijalnu Hrvatsku koju nastanjuju domicilni Hrvati. Iseljeništvo i politička emigracija su posljedica s jedne strane gospodarskih prilika (neimaština, oskudica, nedostatak posla) i političkih neslaganja sa vlastima u dvije Jugoslavije. Baš kada se pomislilo da je formiranjem suvremene hrvatske države nestala politička emigracija i prestao uzrok za iseljavanje Hrvata, pokazalo se da je to bila samo varka te da i dalje postoji politička emigracija kao i da se intenzivira u posljednjih nekoliko godina proces iseljavanja. Otuda se s pravom može koristi sintagma dvije Hrvatske koje se ne približavaju dapače sve se više udaljavaju zahvaljujući aktuelnom razvoju odnosa u Hrvatskoj. Prva Hrvatska (prva zbog svog odnosa prema izvornom konceptu) ili iseljena uključujući političku emigraciju, zastupa političko stajalište o izvornom hrvatskom državnom konceptu dok politički čimbenici u Hrvatskoj prije svega kroz dvostranački sustav čine sve da drugu Hrvatsku ogade hrvatskom iseljeništvu praćeno jačim vezivanjem za EU i vanjske čimbenika. U konceptualnom pogledu se dakle dvije Hrvatske bitno razlikuju što govori o dubokim prijeporima vezanim ne samo za oblik državne organizacije već i za pitanje odnosa prema nacionalnim interesima. Otuda protivrječna stajališta ne samo da ne približavaju dvije Hrvatske već su njihova stajališta sve udaljenija. Prva Hrvatska se duboko ne slaže sa podaničkim odnosom prema EU institucijama, udaljavanju od izvornog koncepta državne organizacije i neprimjerenom odnosu

prema nosiocima i tekovinama Domovinsko-obrambenog rata. Dugoročno projecirano ako se opisani procesi nastave, svakako će doći do daljeg udaljavanja svjetonazorskih, ideoloških i političkih stajališta što sasvim odgovara političkim čimbenicima u teritorijalnoj ili drugoj Hrvatskoj. Time je definitivno izgubljena prilika da se iseljeništvo aktivnije uključi u procese izgradnje hrvatskog društva te da se prednosti koje ona posjeduje (uvijek treba imati u vidu da iseljeništvo i politička emigracija posjeduju značajna finasijska sredstva) na pravilan način iskoriste. Dva broda koja odredjeno vrijeme plove u suprotnom smjerokazu a na sebi nose iste ljude. Budući da i sam pripadam prvoj Hrvatskoj duboko se ne slažem sa političkom koncepcijom druge Hrvatske, točnije, političkim gledištima socijalnih grupa koje su u osnovi protuhrvatski orijentirane.

Zaključne napomene:

Kada se uporede praktična iskustva u funkcioniranju suvremene hrvatske državne organizacije sa izvornim ili normativnom modelom zapaža se izrazita diskrepancija u smislu značajnog odstupanja od izvornog modela naročito u pogledu nacionalnih koristi ili interesa i političke volje hrvatskog pučanstva. Manifestni oblici su zavisna i nesamostalna unutarnja i vanjska politika te prevelika izloženost i zavisnost od vanjskih gospodarskih i političkih čimbenika. Dugoročna projekcija razvoja Hrvatske uradjena je na osnovu praktičnih iskustava te praćenja osnovnih razvojnih procesa. Sa stajališta dugoročnih hrvatskih interesa ti su procesi po svojoj prirodi negativni te ukoliko se nastave mogu ozbiljno ugroziti samo pitanje opstojnosti hrvatske državne organizacije. Prednosti koje su postojale početkom 90-tih godina očigledno nisu na prigodan način iskorištene te sa stoga i plaća cijena odustajanju od izvornog koncepta. Dugoročna projekcija dakle nije optimistična budući da još uvijek ne postoje nacionalni politički čimbenici koji su spremni okrenuti list i početi ozbiljno raditi na preusmjeravanju ukupne državne organizacije da bi se izbjegle opisane posljedice. Nu, trenutno takvih političkih čimbenika nema ili su oni u povojima što upućuje na zaključak da će se trendovi nastaviti u kratkoročnom periodu. Sve se vrti oko prijepora dva oprečna ideološka i politička koncepta, globalističkog i suverenističkog i Hrvatska se nalazi upravo na prostoru gdje se dva modela upravljanja oštro sukobljavaju. Dugoročna projekcija sugerira pobjedu prvog koncepta ili modela upravljanja što podrazumijeva da će se Hrvatska pretvoriti u jedan sitan kotač unutar globalnog mehanizma. Dakako, nisu stvari tako jednostavne kako se ponekad čine. Postoje značajni otpori procesima globalizacije kao i ozbiljna stajališta prema kojima nacionalna državna organizacija utemeljena na nacionalnim interesima može predstavljati primjeren okvir za zadovoljenje kako osobnih tako i kolektivnih potreba. Globalistički model je utemeljen na interesima elita koje posjeduju ogromno bogastvo i sposobni su temeljem toga utjecati na kreiranje politike i odluke političkih organa što je duboko protivrječno osnovnim načelima društvene organizacije i samih antropoloških odlika čovjeka. Ne može se svijet mijenjati preko noći a da se time ne razara socijalno tkivo koje je u samoj srži društvene i političke organizacije. Treba uložiti dosta truda i znanja da se ne ostvari opisana dugoročna projekcija. Dakle, svi politički čimbenici kako u Hrvatskoj tako i izvan su prozvani da učine napore da se realizuje izvorni model hrvatske državne organizacije.

(1) Redefiniranje uloge Katoličke crkve u suvremenom periodu trebalo bi uključiti aktivan odnos prema konceptu hrvatske pravoslavne crkve kao obliku punoće izvornog modela suvremene državne organizacije.

(2) S druge strane je takodjer istina da aktuelna dogadjanja kojima prave namjere mi sa sigurnosti još uvijek ne možemo ustanoviti, ali je sigurno da se radi o planiranoj i organiziranoj aktivnosti koja pomalo izmiče kontroli, te da ujedno jačaju procesi samo-nacionalnog zadovoljenja potreba uslijed prekida dijela gospodarskih odnosa sa širim okruženjem što je uvjetovalo glede aktuelne hrvatske politike, orijentaciju na domaću proizvodnju i zadovoljenje vlastitih potreba temeljem vlastitih resursa. To se može smatrati pozitivnim procesom koji je izmakao kontroli centara koji su sve to planirali i organizirali.