DUGI ŽIVOTNI PUT MIRE BAREŠIĆA PRIKAZAN U MNOGIM SLIKAMA. IZVOR: Portal DOMOLJUB

MIRO BAREŠIĆ

10. rujna 1950. Šibenik – 31. srpnja 1991

hrvatski emigrant i revolucionar

Izvršio je atentat na jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj 1971. godine.

Poginuo je u Domovinskom ratu.

jedan od komentara

Ma bilo je dovoljno da pokojna legenda Miro Baresic upuca rolovica,vec su bili u panici!Zato su,kao zadnje kukavice,ubijali Hrvate diljem svijeta.Zalosno je samo sto su manolic,perkovic i boljkovac organizirali ubojstva svih vaznih ljudi iz emigracije koji su se dosli boriti.Tako su ubijeni i Miro Baresic,Ludvig Pavlovic LUTKO i Blaz Kraljevic ERO.Pokojni Miro Baresic se nije mogao nacuditi Tudjmanu sto ej oko sebe okupio udbaske ubojice,ukljucujuci i malog ,bradatog garagana iz Orahovice!Pljuc

• 31.07.2016.

OTKRIVEN SPOMENIK MIRI BAREŠIĆU Došli Gotovina, Medved, Hasanbegović, Ćorić…

Zašto suborce Mire Barešića ne zanima njihova Predstavka protiv Josipa Perkovića

Autori Predstavke protiv Josipa Perkovića i sudionici akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić:

Ivica Drviš   i Antonio Lekić

Je li Gojko Šušak 1994. uhodio Josipa Perkovića?

No, mnogi su već zaboravili da je Hrvatsku tada (1994. op. ž.p.) potresla i famozna “Predstavka” trojice časnika SIS-a Nikole Krište, Antonia Lekića i Ivana Drviša, u čijemu je nastajanju sudjelovao i Miro Laco, koji je na kraju ipak nije potpisao. “Predstavka” je upozorila na teške kriminalne radnje unutar vojske, bila je poslana svim saborskim klubovima zastupnika, ali ubrzo su svi njezini primjerci zaplijenjeni te je bunkerirana kao državna tajna.
…

Njezin cjelovit sadržaj nikad nije došao do javnosti, a u ovom trenutku je i te kako zanimljiv, kao i tadašnji događaji, u slučaju Josipa Perkovića, bivšeg šefa Udbe u Hrvatskoj, pa šefa SIS-a i pomoćnika ministra Gojka Šuška, a zatim i njegova savjetnika, zapravo “sive eminencije” hrvatskih obavještajnih služba. “Predstavka” je sada zanimljiva jer je, kako tvrde tadašnji djelatnici SIS-a, nastala upravo zbog Perkovića. No, prava istina, čini se, nije ni na jednoj strani.

Večernji list prvi donosi dio “Predstavke” koji se odnosi na Perkovića, a njezin je sastavni dio i velika kaznena prijava protiv njega koju je podnio SIS, odnosno potpisao je Antonio Lekić, tada jedan od načelnika SIS-ovih odjela. Neki od onih koji su upućeni u njezino nastajanje, danas tvrde kako je sve zapravo počelo te 1994. kad su tadašnji časnici SIS-a, njezini autori, uhvatili časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka u nezakonitim radnjama, a koji je bio Perkovićev čovjek. Šanek je nakon obrade pristao na suradnju, pa su ga ozvučili te tako počeli prisluškivati Perkovića i pratiti ga.
….

Lekić danas o tome više ne želi puno pričati. Kaže da ga to više ne zanima.

Bilo je kako je bilo, a do danas se ništa na bolje nije promijenilo. Mi smo poštovali zakonsku proceduru, ali sve je na kraju završilo u ladicama. Danas imamo Sabor, Vladu i premijera koji valjda najbolje znaju što će učiniti kratko je prokomentirao Lekić.

Antonio Lekić, koji je nedavno izjavio da su svi koji su dovedeni u Loru (mučeni i ubijeni op.ž.p.) bili pripadnici KOS-a, pretpostavljam danas više ne želi govoriti protiv Josipa Perkovića jer je, kako neslužbeno čujem Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, naložio županijskom državnom odvjetniku iz Zadra Ivanu Galoviću da intenzivira predistražne radnje o smrti Mire Barešića, koje su pokrenute 2003. kada je Nikola Majstrović, autor filma o Barešićevom ubojstvu Glavnom državnom odvjetniku ustupio svoj dokumentarni film.

Evo kako sam ja prepričao projekciju tog filma u Globusu pred sedam godina:

Na prvoj projekciji filma “Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića“, u srijedu. 29. listopada 1997., u restoranu “Park” u Ljubljani, bila su samo tri hrvatska novinara: dopisnik “Slobodne Dalmacije” Goran Ivanović i dvojica iz “Globusa”.
Nakon troipolsatne filmske rekonstrukcije dolaska u Hrvatsku i pogibije Mire Barešića, promrzli novinari – jer grijanje u prostariji nije radilo – mogli su samo čestitati autaru filma Nikoli Majstroviću na vrlo uspjelom profesionalnom pathvatu, realiziranom uz minimalan budžet.
Obilje činjenica što ih je autar skupio u četiri godine svoje istrage i njegov zaključak – da je ubojstvo Mire Barešića organizirala hrvatska vlast – na gledatelje su ostavili potresan dojam. To šokantno Majstrovićevo otkriće svima koji su vidjeli njegov film ni danas ne dapušta miran san.
Kad “Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića” 6. prosinca bude opet prikazan u Sloveniji, za pedesetak predstavnika svih hrvatskih stranaka te osoba iz javnog života i medija, mnogi će u Hrvatskoj patiti od nesanice ili imati noćne more.
Sastavljajući “mozaik zavjere” protiv Mire Barešića, Nikola Majstrović razgovarao je s dvadesetak osoba, s većinom onih koji su Miru sreli nakon povratka u domovinu 12. srpnja 1991. te s onima koji su sudjelovali u akciji 30. srpnja kod Miranja Donjih, u kojoj je poginuo.
Majstrović kaže da je na kaže da je na kraju otkrio kako je Barešić žrtva zavjere, ali i tko su njezini organizatori, pomagači te počinitelji tog ubojstva. Uz prvu kariku tog lanca upisao je ime Gojka Šuška, danas ministra obrane a tada ministra iseljeništva. Slijede: Vice Vukojević, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, Josip Perković, načelnik SIS-a, Antonio Lekić, Nikola Krišto, Ivica Drviš, Tvrtko Pašalić, djelatnici SIS-a, Zrinko Šarić, koji je vodio Barešićevu grupu kad se dogodila pogibija, Martin Dražina, načelnik PU Zadar, Đuro Župan, šef specijalne jedinice policije u Zadru, te Marinko Klapan, vlasnik restorana “Borik” u Zadru.
Za prikrivanje istine o Barešićevoj pogibiji Nikola Majstrović također optužuje Nikolu Štedula, predsjednika HDP-a, i Slavicu Barešić, suprugu pokojnog Mire. Oni su, po autorovom mišljenju, nekoliko puta izjavili da znaju kako je, i od čije ruke, Miro poginuo, ali da nije vrijeme da se istina objelodani.
Kao svjedoci optužbe u filmu su prikazani: Martin Špegelj, tadašnji ministar obrane, Josip Manolić, predstojnik Predsjednikova ureda za zaštitu ustavnog poretka, Zvonko Popović, dopredsjednik HDP-a, Ante Barešić, rođak Mire Barešića, Joško Barešić, pokojnikov brat, te sudionici kobne akcije Ivica Krišto, Boris Prebeg i Ilija Babić.
U filmu govori i dr. Dominis, ravnatelj zadarske ratne bolnice koji je identificirao pokojnikovo tijelo, iako u životu nije vidio Barešića. Možda najpotresniji iskaz dala je majka Mladena Mustača, Barešićeva vojnika, koji je samo 12 dana nakon Barešića poginuo blizu Zagreba, navodno u automobilskoj nesreći. Po njezinu svjedočenju, hrvatska je vlast odgovorna i za smrt njezina sina koji je, čini se, “previše znao,

Kontroverzne izjave

Već na samom početku filma redaju se kontroverzne izjave o dolasku Mire Barešića u Hrvatsku. Po Antonia Lekića, koji je 10 lipnja 1991. otišao u Barcelonu – po Barešića koji je ondje bio u kući jednog Hrvata, nalog da se Miro dovede u Hrvatsku izdao je Josip Manolić. Sam Manolić to opovrgava i tvrdi da nije imao pojma o tome ni gdje je Barešić ni da bi trebao doći u Hrvatsku, te da Barešića i Antonia Lekića uopće nije poznavao!
Kad je Miro došao u Hrvatsku, po tvrdnjama Nikole Krište, njegova je grupa, u kojoj su još bili Lekić, Drviš i Tvrtko Pašalić, dobila zadatak da ga smjesti u konspirativni stan, a tadašnji ministar obrane Martin Špegelj izdao je nalog da Miro ode na biogradsko bojište organizirati obranu.
Martin Špegelj niječe tu tvrdnju i napominje da su njemu Barešića predstavili ministar Šušak i Josip Perković, da je on Miru dao zadatak da u Zagrebu obučava buduće časnike i dočasnike ZNG-a, te mu dopustio da na nekoliko dana ode u svoju rodnu kuću blizu Biograda kako bi pozdravio rodbinu. Špegelj tvrdi da je bio protiv toga da se Barešića drži u konspiraciji, jer za to nije bilo razloga. Ne zna kako je Barešić poslan u biogradsko zaleđe, u akciju koja nije imala nikakva vojnog značaja. Dodao je da je u to vrijeme bilo sličnih akcija, koje su samo iritirale Srbe.
Nikola Krišto potvrdio je da je za grupu, odnosno za njezinu logistiku u Zagrebu, osobno bio zadužen Josip
Perković, bivši visoki djelatnik SDS-a, a u novoj vlasti čovjek koji je ustrojio sve hrvatske obavještajne službe pa je danas glavni savjetnik Miroslava Tuđmana, šefa HIS-a, krovne obavještajne organizacije u Hrvatskoj.
Ilija Babić također je u Mirovoj grupi otišao iz Zagreba u biogradsko zaleđe. On svjedoči:
– Večer prije odlaska na teren Josip Perković odveo nas je na večeru u ‘Stari Puntijar’ u Gračanima. On nam je pripremio i lažne dokumente koje smo ponijeli sobom.”
Kad je grupa stigla na teren, ustanovili su da nemaju dovoljno oružja i materijala za akcije. Nikola Krišto tvrdi da su se za pomoć obratili Josipu Perkoviću u Zagrebu te da im je on poslao kombi s oružjem, u kojem, međutim, nije bilo pušaka, samo pištolji.
Tada su se za pomoć obratili Đuri Županu, zapovjedniku specijalne policije u Zadru. On je, u povodu susreta s Barešićem, organizirao večeru u zadarskom restoranu “Borik”, vlasnika Marinka Klapana, na koju je pozvao i Ivana Brzoju, šefa zadarske policije, te Martina Dražinu, bivšeg predsjednika Izvršnog vijeća općine, čovjeka koji je, po vlastitu svjedočenju, prije radio u SUP-u, a na zadarskom je području zajedno sa Županom, bivšim niškim specijalcem, organizirao jedinice specijalne policije MUP-a.
To je još jedna od kontroverznih pojedinosti na samom početku priče, jer se pokazalo da je već tada prekršeno pravilo o konspirativnom djelovanju Mire Barešića. Iz izjava nekih svjedoka pokazat će se da su te osobe iz Zadra, saznavši da je Barešić stigao na to područje – a mnoge indicije govore i da su znali koje su namjere njegove grupe, uvelike utjecale na njegovu pogibiju. Antonio Lekić i Nikola Krišto prozvat će ih, poimence Đuru Župana, kao odgovorne za Mirinu smrt.

Amaterska video-snimka

O posljednjim danima Mire Barešića svjedočio je i Ante Barešić. U njegovoj je kući, u Dragama, rodnom mjestu Barešićevih, bila baza cijele grupe.
– Stekao sam dojam da Miro nije zapovjednik te grupe. Naredbe su izdavali Lekić i Ivica Drviš, a ostali su ih samo slušali. Nije bilo nikakve rasprave.
Njegovo je svjedočenje podupro i Joško Barešić, Mirov brat. Oni su ustvrdili da je naredbu za tragičnu akciju izdao Antonio Lekić. Vrativši se iz izvidnice, rekao je da je primijetio šestoricu četnika kako oko šest sati popodne automobilima dolaze na barikadu kod Miranja Donjih, gdje su držali stražu, te da ih treba likvidirati.
Po iskazima svjedoka, Miro mu se usprotivio kazavši da je to apsurdno jer, ako je već primijetio tu šestoricu, zašto ih sam nije likvidirao, a ne da se zbog njih organizira specijalna akcija. Tada je Lekić rekao da je dobio nalog iz Zagreba da se Srbima treba osvetiti za Borovo Selo, da borci trebaju
osjetiti borbeno djelovanje i miris srpske krvi.
U film Nikole Majstrovića ukomponirana je i amaterska video-snimka, koju je neposredno prije akcije snimio Ante Barešić.
– Rođak Miro spremao se za akciju odijevajući hrvatsku uniformu koju je donio iz Paragvaja. Izgledao je neraspoloženo. Neprekidno mu je ispadao okvir za metke iz puške, pa sam poslije zaključio i da je njegova puška bila neispravna. U jednom se trenutku Antonio Lekić izderao na mene da prestanem snimati, a Miro me branio i rekao da snimam. Medutim, više mi nije bilo do snimanja, iako mi je danas krivo što nisam snimio sve što se događalo u mojoj kući, jer vjerujem da bi se tako mnogo brže otkrilo tko je odgovoran za smrt mojeg rodaka.

Grafički prikaz akcije

U filmu je pokazan i grafički prikaz same akcije, izrađen na temelju iskaza svih sudionika. Taj grafički prikaz, uz informaciju da su Srbi na grupu ispalili samo jedan rafai u trajanju od 10 do 15 sekundi, jedine su činjenice s kojima su se suglasili svi sudionici akcije Na tom se prikazu vidi da su Mirini suborci bili raspoređeni u polukrugu širokom 15 metara, a da je Miro stajao četiri metra iza njih. Samo je njega metak iz tog rafala pogodio u kuk. Nakon rafala zapovijeđeno je povlačenje, koje je, opet po izjavama dvojice boraca, unaprijed bilo dogovoreno kao jedna od varijanti ponašanja, ako štogod krene po zlu. Znao se i pravac povlačenja, kao i mjesto na kojemu su se svi trebali naći: pedeset metam udaljeno od linije borbenog rasporeda.
Na kraju su se svi onamo povukli, a Miro Barešić nestao je u smjeru suprotnom od mjesta povlačenja i od onoga gdje je prvo lakše ranjen.
Ključni je svjedok Barešićevih posljednjih trenutka Zrinko Šarić, vodič u akciji. On tvrdi da ga je ranjeni Barešić zamolio da mu pomogne u izvlačenju. S njima se trebao povući i Mladen Mustač, borac koji je po Šarićevimriječima, stajao blizu. Šarić zatim napominje kako je u jednom trenutku novi rafal ranio Barešića po trbuhu a njega po leđima, te da je Mustač kazao kako će otići po pomoć. Šarić, gledajući ispod očiju, tvrdi kako ga je Mirozamolio da ga ubije, te da se potom sam izvuče. Šarić ga, navodno, nije mogao ubiti, a kad se povukao nekoliko koraka, začuo je najprije jedan hitac, a potom kratki rafaI, po čemu je zaključio da je Barešić počinio samoubojstvo.
U nekoliko intervjua koji potom slijede tvrdi se da Šarić uopće nije bio ranjen. Kazao je da mu se to onda učinilo, jer da ga je u to uvjerio Mladen Mustač. Kad su nakon “Oluje” otkrivene fotografije mrtvog tijela Mire Barešića, na mjestu gdje je pronađen, ustanovilo se da nije imao nikakve rane po trbuhu od rafala, nego samo jednu izlaznu u predjelu prsnog koša.
Autor filma, Nikola Majstrović, ne vjeruje da je tijelo koje počiva na Mirogoju uopće tijelo Mire Barešića.
– Sve izjave koje sam prezentirao u filmu upućuju na takav zaključak. Ponajprije, identifikaciju je organizirao Marinko Klapan, šef restorana “Borik” u Zadru. Za to ga je ovlastio Đuro Župan, šef specijalne policije. Klapan je pozvao zadarske liječnike dr. Dominisa, šefa bolnice, i patologa dr. Duila. Ti ljudi nikad u životu nisu vidjeli Barešića živog, ali su ga identificirali na osnovi Klapanova opisa. Vlasnik restorana dobio je opis od Joška Barešića, pokojnikova brata koji nije smio biti nazočan identifikaciji. K tome, liječnici tvrde da nije obavljena obdukcija, ali dr. Dominis kaže da je na tijelu vidio jednu ulaznu ranu, deset centimetara ispod lijeve prsne bradavice, a da jeBarešić bio odjeven u crnu majicu. Doktor Duila pak tvrdi da je tijelo vidio bez majice.

Fotografija koju je Boris Prebeg pronašao u stanici bivše milicije tzv SAO Krajine u Benkovcu,a za koju Prebeg i Nikola Majstrović tvrde da prikazuje mrtvog Miru Barešića

Tijelo u zakovanom kovčegu

– Antonio Lekić kaže kako uopće nije vidio Mirovo tijelo jer je, nakon razmjene sa Srbima, stigao u zakovanom limenom kovčegu, ali da je za godinu dana, kad je tijelo premješteno iz groba na Miroševcu u grob na Mirogoju, gdje je pokopan pod pravim imenom, primijetio na raspadnutom tijelu veliki zlatni lančić koji je pripadao Miri. Lekić je nagovarao nagovarao druge Mirove suborce, prvi put kad je tijelo stiglo u Zadar, da ga ne idu gledati jer loše izgleda i u stanju je raspadanja, govori Majstrović.
On zaključuje kako je Lekić u Zagrebu, preko Josipa Perkovića, Vice Vukojevića i Gojka Šuška, ishodio da Srbi pošalju neko tijelo u Zadar kako bi se cijela priča brzo stavila ad acta i obavila velom državne tajne.
U filmu je iznesen još niz kontradikcija i infomacija koje optužuju Antonia Lekića, Nikolu Krištu, Ivana Brzoju, Đuru Župana, ali je svakako najpotresnije svjedočenje majke Mladena Mustača, borca koji je nakon završetka akcija od svih sudionika bio najviše potresen.
Mustačeva je majka rekla da joj je sin, pošto se vratio s terena, kazao kako zna da je nekome ponuđeno 100.000 DEM za njegovu glavu. Dvanaestog dana od akcije u kojoj je poginuo Barešić, u sedam sati ujutro, Mustačevumajku nazvali su iz policijske stanice u Ilici 45 i samo joj rekli neka dođe po Mladenove stvari. Nisu joj čak htjeli reći ni da je njezin sin mrtav. Iako joj je poslije priopćeno kako je poginuo u prometnoj nesreći, koja se dogodila kad se automobilom iz Samobora vraćao u Zagreb, obiteljski odvjetnik nije dobio na uvid ni službeni nalaz istrage ni obdukcijski nalaz. Majka se sjeća da je nekoliko dana nakon sahrane u njihov dom došao Nikola Krišto i napomenuo im da ne šire priču kako je Mladen ubijen, jer bi se isto moglo dogoditi i njima, a kuća bi im mogla poletjeti u zrak.
Nikola Majstrović majčinu je iskazu dodao i infonnaciju o tome da je jedna medicinska sestra u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu vidjela Mustačevo tijelo na patologiji, te da se na njemu, u predjelu glave, nalazila rana od metka. Majstrović napominje kako ima svjedoke koji su tu informaciju spremni posvjedočiti i na sudu.

U kino dvorani Doma Hrvatske vojske u Kninu, dana 6. travnja 2010. godine s početkom u 18,00 sati, predstavljena je knjiga „Miro Barešić, borac za hrvatsku državu u tuđini i domovini“, autora o. dr. Vjekoslava Lasića, dominikanca. Knjigu su predstaviti: prof. dr. Marko Jelić, prof. Marija Matošević, Ivan Lučić, Josip Bepo Lozo – brigadir u miru, te autor knjige dr. Vjekoslav Lasić. U glazbenom dijelu programa nastupio je Marko Dodig Paško.

Knjiga „Miro Barešić – borac za Hrvatsku državu u tuđini i domovini“ posvećena je hrvatskom vojniku, vitezu Miri Barešiću, njegovim suborcima koji su ugradili svoje živote u temelje hrvatske neovisnosti, svim braniteljima diljem LIJEPE NAŠE, na njezinim povijesnim i prirodnim prostorima.

Knjiga BAREŠIĆ je poziv svima, posebice hrvatskoj mladeži, da pođe njihovim stopama. Miro Barešić je bio svjetlo na kraju tunela u hrvatskoj emigraciji i mnogima u Hrvatskoj koji su željeli demokraciju i samostalnu državu. Predstavljanje knjige organiziraju Grad Knin, Hrvatski obredni zdrug i Društvo štovatelja dr. Branimira Jelića.

U POČETKU STVARANJA Republike Hrvatske počinjen je niz političkih ubojstava koja ni do danas nisu riješena te postoji opasnost da zbog zastare zločina njihovi počinitelji ostanu nekažnjeni

Ekskluzivno:
Gojko Šušak, ministar obrane, nakon deset mjeseci stroge šutnje, napkon progovorio u „Globusu“: kako je, zapravo, ubijen najpoznatiji specijalac Hrvatske

Miro Barešić leži na Miroševcu!

12 srpnja 1991. Miro Barešić ušao je u svoju zemlju. 19 srpnja sa skupinom specijalaca krenuo je u prvu borbenu akciju na području Knina. 31. srpnja, u četvrtoj akciji, jedan stražar JNA slučajno je nabasao na jednog njihovog specijalca. U tom trenutku počeo je pakao: Miro Barešić pogođen je rafalima u noge, onda u leđa…

Jednu od najdulje čuvanih vojnih tajni, u razgovoru s ministrom Šuškom, rasvjetljava Aleksa Crnjaković:

Ni danas, kad je nakon desetomjesečne šutnje i službeno potvrđeno da je jedan od najpoznatijih Hrvata iz iseljene Hrvatske ubijen lani, u srpnju, u vrletima nadomak, Knina, boraveći tek devetnaest dana u zemlji koju je toliko voljela, mnogi neće prihvatiti istinu. Prijatelji zato što su ga voljeli, neprijatelji iz straha da to ipak nije “zamka”. Na Dan državnosti, u Vili »Zagorje«, upoznali smo suprugu Mire Barešića, i njihovo troje troje male djece. Najstarijoj djevojčici tek je šest godina, drugoj četiri, a dvogodišnji sin neće ni pamtiti oca. Gospođa Barešić, primila je, još uvijek zavijena u crno, posmrtno odličje iz ruku predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Slika je bila vrlo potresna i nije ostavljala dvojbe: Miro Barešić je mrtav. Njegovi ostaci sahranjeni su na zagrebačkom groblju Miroševcu. O tome smo razgovarali s ministrom obrane Gojkom Šuškom.

* Počet ćemo, gospodine ministre, od kraja: kako je i gdje ubijen vaš osobni prijatelj, čovjek kojega ste pozvali u domovinu i pomogli mu pri povratku?

* Stigao je u Hrvatsku vrućeg lanjskog ljeta, sjećam se točno i datuma, 12. srpnja 1991. Nakon nekoliko dana,
točnije 19. srpnja, odlučio je krenuti sa svojom, posebno odabranom grupom momaka u prvu akciju. Sam je odabrao najteže područje, krenuo je u “četničko armijsko” gnijezdo, tamo gdje je niknula balvan revolucija, na teren Knina, Obrovca i Benkovca. Akcija je zamišljena s dva cilja: izvući stanovništvo iz opkoljenih hrvatskih sela, i uništiti barikade, odnosno one koji su ih postavili i čuvali.

* Je li uspio u nakani?
Nažalost, nije bilo vremena. Izveo je tek tri akcije, vrlo uspješno, ali je u četvrtoj, kod sela Vrane, 31. srpnja, nakon samo dvanaest dana borbe ubijen.

* Znate li detalje?
– Da. Njegova je grupa odlučila krenuti na barikade, nakon što je izvidnica ispitala teren i broj neprijateljskih snaga, četnika i vojnika na barikadama. Njegovoj su se grupi priključila još tri hrvatska borca, među kojima je bio i sin saborske zastupnice Gordane Turić. Ta manja grupa nije bila obučena za specijalne zadatke, pa je stoga imala zadatak čuvanja odstupnice, na mjestu sedam, osam kilometara udaljenomod onog odabranog za akciju. Oboružani minama, trebali su zaustaviti eventualan dolazak i prolazak tenkova. Nažalost, zbila su se dva nepredviđena događaja. Neprijatelj je na dan akcije pojačao svoje snage s još desetak vojnika, što Miro Barešić nije mogao znatii. No, kako se radi o
vrhunski, za specijalne zadatke občenim ljudima., možda to i ne bi bio nesavladivi problem. Iako su već opkolili baridu, bili bi se, u krajnjoj liniji povukli iz akcije kad su shvatili da imaju posla s brojčano jačim neprijateljem.

* Oni tu nisu učinili?
– Ne, zbog jedne nepredvidivosti. Jedan vojnik JNA otišao je malo podallje, da obavi nuždu. U tom je trenutku naišao momak iz Mirine grupe i iznenađen počeo pucati. Ubio ga je. No. u toj pucnjavi ranjen je i Barešić, u koljeno. Njegov prijatelj stavio ga je na leda i počeli su se povlačititi, no tada su već bili upozoreni ostali četnici i vojnici. Jedan metak pogodio je u leđa Miru Barešića, koji je, umirući, svojima naredio da se bez njega povuku. Ipak, dvojica momaka ostala su s njim. Kad je izdahnuo, počeli su se povlačiti, ali nisu mogli nositi njegovo tijelo.

*Ostalo je tamo zauvijek? Što se dogodilo s ljudima koji su čuvali odstupnicu?
– Sva trojica su ubijena. Bili su opkoljeni, cijeli su se dan
borili, i tek predvečer, prema nekim svjedočenjima, prestala je pucnjava. Ni danas ne znamo sve detalje. Pronašli smo njihova tijela. Tijelo Mire Barešića ostalo je na neprijateljskom teritoriju, ali očito da neprijatelj nije znao o kome se radi. Pet dana grupa Mire Barešića pokušavala je izvući tijelo. Uspjeli su. Preneseno je u Zadar, gdje je obavljena obdukcija.

Na obilježavanju godišnjice pogibije Mire Barešića našao se i Ante Gotovina (drugi s lijeva), kojeg Gojko Šušak ne spominje u ovom intervjuu kao sposobnog borca koji se došao iz Legije stranaca boriti za Hrvatsku. Drugi s desna je Tvrtko Pašalić, osoba koja se u trenutku Barešićeve smrti nalazila u njegovoj neposrednoj blizini

Kako je osnovana Barešićeva grupa? 

Izvješće članova Barešićeve skupine, tada podneseno u tajnosti Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, i do sada čuvano u najstrožoj tajnosti, opisuje i razloge i način osnivanja vojne skupine kojoj je na čelu bio Miro Barešić, nakon svojeg povratka u Domovinu. “Sa željom da doprinese obrani domovine izvršni odbor HDP-a je odlučio pristupiti formiranju grupe od desetak ljudi koji će se staviti na raspolaganje postojećim hrvatskim obrambenim strukturama. Kao pročelnici odjela društvene samozaštite (Ivan Drviš, Antonio Lekić) u HDP-u izabrali smo desetak istreniranih ljudi koji su već radili na policijskim ili vojnim poslovima i kao takvi imali određena iskustva. Tim povodom pozvan je u domovinu Miro Barešić, koji je stigao 12.7.1991. godine i odmah preuzeo zapovjedništvo nad grupom. Grupu su sačinjavali: Miro Barešić, zapovjednik; Antonio Lekić, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Ivan Drviš, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Frano Bokanović, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Zdeslav Turić, radnik Službe državne sigurnosti; I.B., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; N.K., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; B.P. vojnik u francuskoj vojsci (Legija stranaca, 5 god.); N.K., vodnik u organizaciji “Sokol”; M.M., vodnik u organizaciji “Sokol”, te tri pridružena člana iz jedinice stacionirane u Kumrovcu”. U nastavku ovog Izvješća navode se detalji planiranja akcija posebne grupe nakon dolaska Mire Barešića u Hrvatsku i preuzimanja zapovjedništva nad grupom“.

“Po dolasku Mire Barešića ostvaren je prvi kontakt s gospodom Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem gdje je dogovoren okviran način funkcioniranja grupe. Sve ovlasti oko oživljavanja jedinice i rješavanja tehničkih zahtjeva prenesene su na Josipa Perkovića”.

Ovdje, zapravo, ovo Izvješće postaje najzanimljivije. Gotovo nevjerojatnom zvuči činjenica da je nadređeni dužnosnik u Ministarstvu obrane za Barešićevu skupinu bio čovjek koji je još do prije godinu dana bio na čelu službe koja je naredila uhićenje i likvidaciju Mire Barešića – Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj. Josip Perković bio je jedan od autora “Strogo povjerljivog Operativnog glasnika”  SDB-a, kojim su popisani opasni emigranti i oni određeni za uhićenja i likvidacije.

Na tom je popisu, kao što se može vidjeti na ovom mjestu bio ponovno u veljači 1989. godine, upravo po Perkovićevom nalogu, i Miro Barešić. U povjerljivom SDB-ovom popisu Barešić je bio uveden kao jedan od najtraženijih emigranata pod sljedećim podatcima. “Barešić (Jure) Miroslav, pol M, zvani: Miro, državljanin: SFRJ, rođen: 9.19.1950., Drage, Biograd, SFRJ, prebivalište: Španija, mere OUP: lišenje slobode, obavestiti: centar SDS Split, podnosilac predloga: centar SDS Split, podnosilac zahteva: SSUP-org.jed. za operativnu analitiku i dokumentaciju, evidencijski broj 76018722”.

Logičnim se postavlja pitanje je li Perković, zapravo, dolaskom Mire Barešića u Domovinu kako bi sudjelovao u obrani zemlje, dobio priliku izvršiti stari naum (dok je bio na čelu komunističke tajne milicije) likvidacije tog hrvatskog političkog emigranta?! Nije li upravo tada u glavi Josipa Perkovića nastao plan za likvidaciju Mire Barešića, a Perkovićeva pozicija nadređenog dužnosnika Barešiću bila je idealna za takvo što!

Nakon istraživanja arhiva iz tkz republike srpske krajine, tvrdi :

Dva puta pokopan

Miro je dva puta pokopan: prvi put pod imenom Ante Katić, a zna se čije je to kodno ime, drugi put 26. lipnja 1992. pod pravim imenom na Mirogoju. Zanimljivo je da je svjedok događaja i sudionik akcije Mladen Mustač poginuo u sumnjivoj prometnoj nesreći dva mjeseca nakon Mirova drugog pokopa, a njegovoj je obitelji stigla prijetnja – šutite ili vas neće biti. Ovaj će put istina izići na vidjelo, pa ako i ne dobije pravedan sudski epilog, makar će javnost za nju doznati – zaključuje Mario Barišić.

Doživotni zatvor u Švedskoj

Miro Barešić je 7. travnja 1971. u veleposlanstvu u Stockholmu, u terorističkoj akciji, teško ranio jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića koji je nekoliko dana nakon toga od zadobivenih rana preminuo. Barešić je bio osuđen u Švedskoj na doživotni zatvor iz kojega su ga izbavili njegovi “suborci”, grupa hrvatskih emigranata koja je otela SAS-ov avion te u razmjeni uspjela Šveđane privoljeti da Mira izruče u Španjolsku. Tamo ga je pomilovao Frankov režim, koji ga oslobađa, a nakon toga odlazi u Paragvaj. U Hrvatsku se vraća početkom rata i stavlja na raspolaganje Hrvatskoj vojsci.

Najtajniji dokumenti o akciji u kojoj je poginuo Miro Barešić navode na moguće nalogodavce i ubojice

Tko je ubio Miru Barešića?

Uredništvo portala necenzurirano.com je u posjedu vjerodostojnih izvješća nastalih nakon akcije u kojoj je, tijekom Domovinskog rata, poginuo hrvatski dragovoljac, jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata Miro Barešić. Okolnosti njegove pogibije do danas nisu rasvijetljene do kraja, postoji osnovana smnja da se zapravo radilo o klasičnom smanuću u režiji bivših djelatnika i visokih oficira jugoslavenskoh tajnih služba. Dokumenti, kojih smo u posjedu, dokazuju takvu mogućnost i otvaraju nova pitanja o cijelom ovom slučaju.

Kako je osnovana Barešićeva grupa?

Izvješće članova Barešićeve skupine, tada podneseno u tajnosti Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, i do sada čuvano u najstrožoj tajnosti, opisuje i razloge i način osnivanja vojne skupine kojoj je na čelu bio Miro Barešić, nakon svojeg povratka u Domovinu.

“Sa željom da doprinese obrani domovine izvršni odbor HDP-a je odlučio pristupiti formiranju grupe od desetak ljudi koji će se staviti na raspolaganje postojećim hrvatskim obrambenim strukturama. Kao pročelnici odjela društvene samozaštite (Ivan Drviš, Antonio Lekić) u HDP-u izabrali smo desetak istreniranih ljudi koji su već radili na policijskim ili vojnim poslovima i kao takvi imali određena iskustva. Tim povodom pozvan je u domovinu gospodin Miro Barešić koji je stigao 12.7.1991. god. i odmah preuzeo zapovjedništvo nad grupom. Grupu su sačinjavali: Miro Barešić, zapovjednik; Antonio Lekić, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Ivan Drviš, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Frano Bokanović, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Zdeslav Turić, radnik Službe državne sigurnosti; I.B., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; N.K., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; B.P. vojnik u francuskoj vojsci (Legija stranaca, 5 god.); N.K., vodnik u organizaciji “Sokol”; M.M., vodnik u organizaciji “Sokol”, te tri pridružena člana iz jedinice stacionirane u Kumrovcu”. U nastavku ovog Izvješća navode se detalji planiranja akcija posebne grupe nakon dolaska Mire Barešića u Hrvatsku i preuzimanja zapovjedništva nad grupom.

“Po dolasku gospodina Mire Barešića ostvarern je prvi kontakt s gospodom Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem gdje je dogovoren okviran način funkcioniranja grupe. Sve ovlasti oko zaživljavanja jedinice i rješavanja tehničkih zahtjeva prenešene su na gospodina Josipa Perkovića”. Ovdje, zapravo, ovo Izvješće postaje najzanimljivije. Gotovo nevjerojatnom zvuči činjenica da je nadređeni dužnosnik u Ministarstvu obrane za Barešićevu skupinu bio čovjek koji je još do prije godinu dana bio na čelu službe koja je naredila uhićenje i likvidaciju Mire Barešića – Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj. Josip Perković bio je jedan od autora “Strogo povjerljivog Operativnog glasnika”  SDB-a, kojim su popisani opasni emigranti i oni određeni za uhićenja i likvidacije. Na tom je popisu, kao što se može vidjeti na ovom portalu bio ponovno u veljači 1989. godine, upravo po Perkovićevom nalogu, i Miro Barešić. U povjerljivom SDB-ovom popisu Barešić je bio uveden kao jedan od najtraženijih emigranata pod sljedećim podatcima. “Barešić (Jure) Miroslav, pol M, zvani: Miro, državljanin: SFRJ, rođen: 9.19.1950., Drage, Biograd, SFRJ, prebivalište: Španija, mere OUP: lišenje slobode, obavestiti: centar SDS Split, podnosilac predloga: centar SDS Split, podnosilac zahteva: SSUP-org.jed. za operativnu analitiku i dokumentaciju, evidencijski broj 76018722”. Logičnim se postavlja pitanje je li Perković, zapravo, dolaskom Mire Barešića u Domovinu kako bi sudjelovao u obrani zemlje, dobio priliku izvršiti stari naum (dok je bio na čelu komunističke tajne milicije) likvidacije tog hrvatskog političkog emigranta?! Nije li upravo tada u glavi Josipa Perkovića nastao plan za likvidaciju Mire Barešića, a Perkovićeva pozicija nadređenog dužnosnika Barešiću bila je idealna za takvo što. je li moguć scenarij po kojem je u čelništvu nekadašnjeg SDB-a, nakon “demokratskih promjena” 1990. nastao plan kako spriječiti stvarne hrvatske domoljubne snage da se vrate u Domovinu i preuzmu ključne uloge u političkom životu Hrvatske nakon osamostaljivanja. Čini se kako je jedino fizičkom likvidacijom tih ljudi i njihovom neutralizacijom u javnom životu bilo moguće spriječiti da kroz neko vrijeme upravo ti ljudi preuzmu ključne dužnosničke pozicije u novoj vlasti, pogotovo iz razloga jer je mnoge od njih u Hrvatsku pozvao upravo predsjednik Tuđman sa željom i namjerom da mu u procesu stvaranja hrvatske države budu najbliži suradnici i da aktivno sudjeluju u tom procesu. Takav Tuđmanov naum, nije se dakako, svidio nekadašnjoj komunističkoj nomenklaturi i udbaškim strukturama koje su se uz pomoć tada vodećih HDZ-ovaca Manolića i Mesića uspjele uvući u najvažnije institucije države u stvaranju – Republike Hrvatske. Kako bi zadržali pozicije moći koje su im tijekom preuzimanja vlasti omogućili tajnim dogovorima sa SKH-om Mesić i Manolić, pripadnici nekadašnjih SDB-ovih kadrovskih struktura jednostavno su odlučili neutralizirati neposrednu konkurenciju koja je dolazila iz redova hrvatske političke emigracije. Na tom su putu ljudi poput Barešića bili smetnja tim starim udbaškim strukturama i vrlo vjerojatno je odlučeno kako Barešića i njemu slične treba neutralizirati ako nikako drugačije, tada i fizičkom likvidacijom, ukoliko je potrebno. Iz dokumenata o akciji u kojoj je poginuo Barešić može se isčitati puno više nego što to na prvi pogled može izgledati. Ti dokumenti razotkrivaju i dokazuju jedinu mogućnost tko je mogao ugroziti akciju Barešićeve grupe i organizirati njegovo ubojstvo, prokazujući podatke o akciji i kretanju Mirine grupe četnicima, ili čak osobno Milanu Martiću, jednom od terorističkih vođa velikosrbijanskih pobunjenika.

Tko je u Zagrebu znao za akciju?

Kada se pažljivo analizira dokument koji je očito bio upućen Ministarstvu obrane kao izvješće o akcji u kojoj je Barešić poginuo, mogući nalogodavci ubojstva Mire Barešića nameću se sami po sebi. Potrebno je tom prilikom postaviti nekoliko ključnih pitanja. Prvo, tko je bio u Zagrebu koordinator akcije i nadređeni zapovjednik u MORH-u za Mirinu skupinu? Izvješće Lekića i Drviša o tomu nedvojbeno govori. „Prikupljanje opreme i naoružanja potrajalo je nekoliko dana. U tome su sudjelovali osobno gospodin Josip Perković i gospodin Miljenko Filipović. Grupa je bila spremna za polazak 18.7.1991. Osnovna uputstva za djelovanje dobili smo od gospodina Perkovića, a to su: djelovanje prema uniformiranim teroristima tzv. „martićevcima“, kao i svim drugim teroristima u kriznim područjima u koja smo upućeni. Razmatrala se mogućnost upada  Knin i likvidacija Mile Martića. Način komunikacie između nas s terena i gospodina Perkovića dogovoren je tako da vezu održavamo preko automatske telefonske sekretarice s brojem u Zagrebu, a koji smo mi odredili.“

Iz ovog dijela Izvješća potpuno je razvidno kako je jedino Josip Perković znao za sve detalje akcije u koju je upućena skupina kojom je zapovjedao Miro Barešić. Jedino je Perković operativno izvješćivan o tijeku akcije i djelovanja Mirine grupe te je jedino Perković u svakom trenutku znao za planove grupe kao i za njezino kretanje i napredovanje. Drugim riječima, jedino je Perković u MORH-u bio u mogućnosti smjestiti zamku Barešićevoj jedinici na terenu i dojaviti Martićevim ljudima detalje o kretanju i akciji jedinice Mire Barešića. Nitko drugi osim Josipa Perkovića nije znao dovoljno detalja i podataka koji bi mogli nanijeti štetu akciji ove specijalne skupine. Osim toga Josip Perković je najbolje poznavao i ljude koji su okruživali Milu Martića, pa i samog vođu krajiških terorista. Naime i Martić i njegovi bliski suradnici bili su nekada dio sigurnosnog sustava u komunističkoj Jugoslaviji, te je u to vrijeme Perković bio jedan od rijetkih dužnosnika u MORH-u sa dobrim vezama među kninskim pobunjenicima. Perković je mnogima, samo nekoliko mjeseci ranije bio šef u SDB-u. To su neraskidive linije povjerenja i komunikacije. Kada znamo te podatke i imamo uvid u Izvješće Drviša i Lekića, nema nikakve dvojbe kako je u likvidaciji Mire Barešića i njegovih suboraca (koji bi da nisu bili likvidirani bili svjedoci kako je Miro ubijen) ključna osoba i vjerojatni nalogodavac upravo Josip Perković. Bez obzira na tu činjenicu Perković nikada ni u kojem obliku nije ispitan o okolnostima ubojstva Mire Barešića.

Planiranje „druge akcije“ u kojoj je ubijen Miro Barešić

„Zamisao za drugu akciju potekla je ponovno od istih ljudi tj. Mire Barešića, Ivana Drviša, Antonia Lekića i B.P., a na temelju informacija koje je dobio Miro Barešić od nekih ljudi iz sela Vrane. Radilo se o barikadama s mitraljeskim gnijezdima na križanju ceste iz Vrana prema Benkovcu i ulazu u sela Donje Miranje i Ceranje. Troje ljudi: Antonio Lekić, Ivan Drviš, B.P. upućeni su u selo Vrane ispred gostionice x radi stupanja u kontakt s vodičem. Kontakt s vodičem je ostvaren u večernjim satima i bilo je dogovoreno vrijeme kada će se krenuti u izviđanje terena. Drugi dan oko 13 sati Antonio Lekić, Ivan Drviš, B.P. i vodič otišli su u izviđanje terena. U 17 h i 15 min približili smo se na tridesetak metara od križanja (glavnog mitraljeskog gnijezda) i uočili da se tamo nalaze samo dva uniformirana martićevca. Zalegli smo i osmatrali dalje. Također smo vidjeli da postoje još tri kamene barikade duž ceste razmaknute svakih dvadeset metara i dva mitraljeska gnijezda uvučena kraj ceste u raslinju. Te tri barikade i dva mitraljeska gnijezda bili su tada prazni“. U nastavku ovog dijela Izvješća opisuje se tijek priprema za izvođenje akcije, što dokazuje da akcije i nije bila nepripremljena, nego su pripadnici Barešićeve jedinice dobro promatrali i izviđali na terenu prije kretanja u akciju, utvrdili kretanje „martićevaca“ njihove položaje, naoružanje, brojnost, termine smjena i popune pojedinih položaja terorista. Drugim riječima, sa te strane nije smjelo niti moglo biti znenađenja, osim ukoliko netko nakon kretanja u akciju ne dojavi Martićevim ljudima da je Barešićeva skupina krenula u akciju i točne položaje na kojima će ta jedinica napasti pobunjenike i teroriste. Ponovno treba naglasiti – jedina osoba koja je mogla odati takve informacije teroristima bio je Josip Perković.

Tijek akcije

Nastavak Izvješća prilično dramatično opisuje trenutke kretanja u isplaniranu akciju i ubojstvo Mire Barešića.

„Stigli smo na rub sela Vrane u noći 30.7.1991. između 22.30 i 23 sata. Tamo su nas dočekala četvorica vodiča. Trojicu novih vodiča je organizirao vodič (a). Vodiči su nas sproveli do točke broj 1 gdje smo u šumici prenoćili. Drugi dan 31.7.1991. oko 11 sati krenuli smo prema točci broj 2. U točci broj 2 podijelili smo se u dvije grupe. Grupu koja je išla prema točci broj 3 sačinjavali su Miro Barešić, B.P., Antonio Lekić, Ivan Drviš, I.K., M.M., jedan vodič te dvojica pridruženih iz Rosine jedinice. Grupu koja je išla prema točci broj 4 sačinjavali su I.B., N.K., pridruženi član iz Rosine jedinice i dva vodiča“. Na crtežu među dokumentima točno se može vidjeti raspored ovih položaja o kojima se piše u Izvješću. Sljedeći navodi Izvješća točno opisuju kako je situacija na terenu sada kada je akcija počela bila znatno drugačija od onih uvjeta koje su pripadnici jedinice snimili tjekom izviđanja i planiranja akcije. I sami Lekić i Drvš u ovom izvješću navode činjenicu koja ukazuje na izdaju odnosno kako je netko dojavio teroristima detalje o ovoj akciji – položaji terorista bili su znatno pojačani i popunjeni. Ta činjenica jasno ukazuje kako su četnici, tzv. „martićevci“ imali točnu informaciju o akciji Barešićeve jedinice, njezinim položajima, i planu akcije napada na terorističke položaje.

„Kod kretanja prema mitraljeskom gnijezdu otkriveno je da su mitraljeska gnijezda već zaposjednuta od strane „martićevaca“ i vojske JA i to u pojačanom sastavu. Vratili smo se nazad i obavijestili zapovjednika. Razmatrali smo novonastalu situaciju i u tom trenutku uvidjeli da smo već opkoljeni i da se neprijatelj primiče sa svih strana“. Drugim riječima Barešić i njegova jedinica ušli su u dobro pripremljenu zamku četničkih terorista i jugoslavenske vojske, koja ih je očito očekivala i znala točno gdje ih trebaju opkoliti, dočekati i koliko će biti pripadnika Mirine jedinice, te kolike su im snage potrebne za neutralizaciju akcije ove hrvatske skupine. Pobunjenici i teroristi znali su detalje, koje je u tom trenutku osim sudionika ove akcije znao i mogao znati jedino Josip Perković kojega su o akciji izvješćivali pripadnici ove jedinice. I jedino je Perković takve informacije mogao proslijediti neprijateljskoj strani.

„Kada je prvi od neprijatelja došao na 5m od našeg položaja otvorili smo paljbu. To se dogodilo u 13.30 sati. Krenuli smo u povlačenje, dok su dvojica držala odstupnicu (Antonio Lekić, B.P.). grupa se razdvojila u dvije manje grupice. Jedna se povlačila unazad, a druga više ulijevo. U grupici koja je išla u lijevo bili su Miro Barešić, M.M. i vodič (a). U toj grupici dok su se povlačili bio je ranjen Miro Barešić u nogu i kuk. U jednom trenutku dok mu je vodič (a) pomagao u povlačenju ponovno je bio prostrijeljen negdje ispod pazuha u trup, a također i vodič (a) koji je okrznut metkom o leđa. Ubrzo zatim Miro Barešić je izdahnuo“. Tako je jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata Miro Barešić poginuo niti mjesec dana nakon njegova povratka u Domovinu.

Najstrože čuvana tajna

Ovi dokumenti koje danas objavljujemo ostali su šesnaest godina najstrože čuvana tajna, a ubojstvo Mire Barešića i njegovih suboraca, nikada nije razriješeno niti je provedena objektivna istraga. Dokazi ukazuju na izdaju. Ali, što je još važnije, ukazuju i na ime onoga tko je izdao Barešićevu jedinicu četnicima – na Josipa Perkovića, poznatog UDB-inog čovjeka za likvidacije hrvatskih političkih emigranata, koji je očito nastavio s tim poslom i nakon uspostave samostalne Hrvatske. Perković je danas živ, zdrav, zaštićen i uživa sve povlastice u „slobodnoj“ Hrvatskoj. Mire Barešća nema već šesnaest godina, a politički zaštitnici Josipa Perkovića niti danas ne dopuštaju istragu i objavu istine o ovom slučaju. S druge, pak, strane hrvatsko iseljeništvo ostalo je najzainteresiranije za rješavanje ovog slučaja. Možda objavljivanje ovih dokumenata potakne javnu raspavu i ponovno aktualizira ovaj slučaj.

Domagoj Margetić

Miro je ubijen u zavjeri najvišeg državnog vrha!

* Na ovaj me zaključak navelo iskustvo i razgovori s mnogim ljudima, od kojih neki danas leže na Mirogoju, pa ih ne bih htjela prozivati. Riječ je bila o izdaji, a meni su poručivali da šutim i čuvam djecu, tvrdi gospođa Barešić

Pišu: Zvonimir Despot i Željko Krušelj

Miro Barešić ubijen je u zavjeri najvišeg državnog vrha. Na ovaj me zaključak navelo iskustvo i razgovori s mnogim ljudima, od kojih neki danas leže na Mirogoju, pa ih ne bih htjela prozivati. Riječ je bila o izdaji, a meni su poručivali da šutim i čuvam djecu – prvi put u javnost takvu tvrdnju, ekskluzivno za “Večernji list”, iznosi Slavica Barešić, udovica Mire Barešića, najkontroverznijeg hrvatskog emigranta, koji je na današnji dan prije deset godina u sumnjivim okolnostima poginuo u zadarskom zaleđu.

– Do danas to – nastavila je S. Barešić – nisam rekla nikada tako izravno. Ali sada mogu reći da je izdaja došla s vrha. Uvijek se spekuliralo o dečkima koji su bili s njime, da su krivi, a dobro znamo kako su završili Lekić, Drviš i Krišto. Pisali su istinu, a u suprotnome, danas bi bili na visokim položajima. Miro je previše želio, a takvi su ljudi smetali. Nikola Majstrović proziva neke ljude, ali teško je to raditi bez dokaza ili nekoga prozivati tko je mrtav pa se ne može obraniti. Treba razgovarati o onima koji su živi. Ja sam shvatila kakva je politička situacija, klonila sam se svega i bavila se djecom, a takav su mi savjet ti ljudi i dali. Mnogi su mi rekli kamo sam ga to pustila. On nije bio ni malouman ni malodoban. Živio je za tu državu i svojevoljno se vratio u domovinu. Vidio je da ga narod treba.

Preživjeli igrom slučaja

Ne znam je li baš ta njegova prva i posljednja akcija otprije deset godina bila smišljena, ali je sigurno da su ostali njezini sudionici svi dovedeni u tu situaciju. Oni su, igrom slučaja, preživjeli. Najtočnije je da je netko srpskoj strani javio za tu akciju. Jer, kad su oni izviđali teren, bilo je jako malo ljudi na suprotnoj strani, ali na sam dan akcije odnekud se stvorilo više od 500 četnika i jugovojnika. Mnogo sam toga analizirala, s mnogim ljudima razgovarala i zaključila sam ovo što danas iznosim. Prije je bilo opasno bilo što takvo reći jer je ipak trebalo skupiti neke dokaze. Vjerujem da će se misterij njegove pogibije razriješiti, ali ne uskoro. Trebat će mnogo vremena, a možda neke stvari nećemo nikada doznati. Ja nisam imala nekih problema, normalno živimo, osim ponekih napada u medijima. Najveće su mi bogatstvo naša djeca, Vera Viktorija, Ivan Viktor i Andreja Jelena – zaključila je gospođa Barešić.

Miro Barešić bio je omiljena tema udbaških čelnika i publicista. Budući da Barešića do raspada jugoslavenske države nisu uspjeli likvidirati, smišljali su i druge načine kako ga neutralizirati. O tome posljednjih godina postoje zapisi Marka Lopušine i Božidara Spasića. Lopušina, kojega su pomno instruirali čelni ljudi tada već bivše jugoslavenske Službe državne sigurnosti, 1996. godine u Beogradu je objavio knjigu “Ubij bližnjeg svog”, dok je Spasić bio bivši šef tamošnjeg odjela za “neprijateljsku emigraciju”, a 2000. je tiskao svoje uspomene pod naslovom “Lasica koja govori”. Te intrigantne knjige, ali prepune najrazličitijih obmana, pa i svjesnih neistina, povezuju i dvije verzije priče o Barešiću, usmjerene na manipuliranje njegovim privatnim životom.

Kad Udba “ženi”

Spasić tvrdi da se interes za ubojicu ambasadora Vladimira Rolovića opet pojačao sredinom 80-ih godina. Tada su jugoslavenski obavještajci saznali da u Paragvaju, gdje se Barešić do izručenja švedskim vlastima i skrivao kao tjelesni čuvar tamošnjeg diktatora, postoji logor za obuku ustaških terorista. Navodno ga je osnovao Dinko Šakić, a udbaški je agent pod kodnim imenom “Smeli” od njega saznao da, nakon odsluženja kazne, očekuju i samoga Barešića. Udba je, štoviše, pretpostavljala da Barešić iz švedskogzatvora ravna i “terorističkom organizacijom” Hrvatski državotvorni pokret te da je tu kao žrtva “predstavljao autoritet, bio heroj i uzor generacijama ustaških jurišnika”.

Kako se Barešića u zatvoru dobro čuvalo, nije bilo moguće organizirati ubojstvo, pa su smislili perfidniji plan, kakav nije bio neuobičajen za metode rada jugoslavenske tajne policije. Svojim su doušnicima u redovima hrvatske emigracije, naglašava Spasić, naredili da pri svakom posjetu uvjeravaju Barešića kako se “naprosto mora oženiti, i to pravom, punokrvnom Hrvaticom”, kako bi mu izrodila “nasljednike dostojne imena svoga oca”. Smisao je te akcije bio u tome da se Barešić napokon primiri, odrekne se politike i terorizma i posveti obitelji. Švedski je zatvorenik, kaže, napokon popustio i tajna je policija krenula u potragu za udavačom.

No, Lopušina piše da je posao zatim preuzela bosanskohercegovačka Udba, i to tako što je u Mostaru uhitila djevojku po imenu Milica Jurić “s koferom ustaških letaka”. Ovdje je manje važno što je površni autor prevodio da je toj djevojci pravo ime bilo Slavica, ali je napomenuo kako joj je Udba prijetila čak i smrtnom kaznom tako dugo dok nije pristala na suradnju. Lopušina dalje piše: “Milica Jurić je dobila zadatak da se kao vatreni simpatizer približi Miri Barešiću. Pisala mu je pisma, koja su slana iz Splita i Zagreba, ali i iz Münchena i Stuttgarta. U toj prepisci rodila se, namjerno, iskra ljubavi i za samo šest mjeseci Milica Jurić je otišla u posjet Barešiću. Njihovo vjenčanje u Švedskoj ustaška je emigracija iskoristila za političku propagandu, a SDS da se Barešiću uvuče i u spavaću sobu. Preko njegove žene Milice tajna služga Jugoslavije, a posebno Hrvatske, pratila je Mira Barešića, otkrivala sve njegove namjere i jednostavno ga držala pod kontrolom.”

Razdor u emigraciji

Spasićeva se verzija u potonjem bitno razlikuje. On piše da je njegova služba u Vinkovcima pronašla “neku Slavicu M., koja je fascinirana Barešićem” i nastavlja: “Preko prijateljice jedne naše agentice ona dobiva njegovu adresu u zatvoru i počinje prepiska na relaciji Barešić – udavača SDS-a. Razmijenili su fotografije, krenula su pisma. Naš agent direktno, ali diskretno, usmjerava Slavicu da piše i radi ono što upravo i hoćemo – da umiri terorista, da mu skene misli u sasvim drugom smjeru, da ga uvjeri kako je za oboje prava stvar da započnu neki “zajednički miran život u nekom gradiću gdje ga Udba neće naći”… Tako se oženio Miro Barešić, a da nije znao, niti je do kraja života saznao, da ga je oženila jugoslavenska tajna policija, njegov najveći neprijatelj. Slavica, koja također nije znala u kakvu je igru uvučena, rodila je s Barešićem dvoje djece, kćer i sina, kojoj su dali imena Vera Viktorija i Ivan Viktor.”

Pođemo li od logične pretpostavke da je Spasić, kao osoba zadužena za emigraciju, ipak bio upućeniji u udbaške operacije, onda je sigurno da Slavicu nije izravno vrbovala jugoslavenska tajna policija, kako to bez ikakve ograde tvrdi Lopušina, nego je u najboljem slučaju preko neke neimenovane poznanice mogla biti potaknuta da se što češće javlja svom idolu i životnom izabraniku Miri Barešiću. A takva perfidna manipulacija ljudskim emocijama, ako je uopće istinita, ne može se poistovjetiti sa svjesnim udbaškim konfidentstvom.

Da nisu bez osnove ni tvrdnjekako je takva priča o Barešićevoj supruzi izmišljena samo zato da bi unijela razdor među suradnike najpoznatijeg hrvatskog terorista, govore i neke druge činejnice. Iako je igra vođena s ciljem da se Barešić povuče u obiteljski život, on je nakon švedskogzatvora završio ipak u Paragvaju, a srpska ga agresija 1991. dovodi i u Hrvatsku. Lopušina navodi da je nakon “udbaške ženidbe” pokušano i organiziranje dvaju atentata na Barešića. Najprije je akciju jugoslavenske Udbe vodio Crnogorac Ratko Đokić, koji jeza milijun kruna pokušao angažirati neke švedske kriminalce, potom ga je u korist srbijanske tajne policije bezuspješno pokušavao ubiti i Dušan Vučković “zvani Repić, strojobravar iz Umke”. Čemu toliko pokušaja atentata i nervoze ako ga je Udba doista kontrolirala iz “spavaće sobe”?!

Miro počiva na Mirogoju

Slavica Barešić demantira Nikolu Majstrovića, koji tvrdi da njegovo tijelo ne počiva na Mirogoju.

– To nije istina. Kad se njegovo tijelo prenosilo s Miroševca na Mirogoj, lijes su otvorili. Ja nisam bila nazočna jer nisam imala snage. Htjela sam ga zadržati u sjećanju onakvog kakav je bio. Ali su ga drugi ljudi vidjeli i oni također znaju da je na Mirogoju. Meni su javili isti dan da je poginuo jer je tako bilo dogovoreno. Bili smo svjesni oboje, prije dolaska u Hrvatsku, da postoje ljudi koji nam iza leđa rade o glavi. Njegovi najveći neprijatelji bili su ljudi iz starih obavještajnih struktura bivše države, koji su ga i proganjali.

Istina za udbaše

– Udbaši su u svojim knjigama svašta pisali o meni i svašta izmišljali. Stoga ću im se napokon predstaviti: ime mi je Slavica Barešić, djevojačkog prezimena Dalić. Rođena sam u Livnu 1961. godine, iz sela sam Potočani, a u Slavoniju su se moji doselili 1970. godine te smo živjeli u Velikoj kraj Požege. Pa budu li udbaši ponovno pisali kakve knjige, neka to znaju kako ih više ne bi zbunjivalo tko sam ja – ironično je poručila gospođa Barešić.

Oklahoma City 1978.:

Miro Barešić se nije želio protiv Nobila boriti pod lažnim imenom po cijenu svoga života, kada je pretukao Nobila podigao je visoko hrvatski stijeg na što je potučeni Nobilo poražen doviknuo “sada znam tko si”pljunuo Barešića te mu opsovao majku ustašku što mogu i danan danas potvrditi živi svjedoci koje UDBA nije uspjela lišiti života….

Opće je poznata činjenica da gospodin Anto Nobilo potječe iz Korčulanske partizanske obitelji – te da je bio javni tužitelj u Jugoslaviji zahvaljujući svome jugoslavenskom i komunističkom pedigree-u. Kao takav je ostao u trajnom sjećanju hrvatske javnosti zbog suđenja dr. Andriji Artukoviću, polovicom 80-ih minuloga stoljeca.

Andrija Artuković izveden je pred jugo-komunistički sud nakon američkog izručenja toj totalitarnoj i krvničkoj “državi” – ’86 godine. Unatoč njegovoj odmakloj životnoj dobi, lošem zdravstvenom i mentalnom stanju, Artuković je ipak uspio posvjedočiti na tom istom Zagrebačkom sudu da Nezavisna Država Hrvatska nije bila “takozvana,” (kako su je nazivali i hrvatski i srpski komunisti) nego – doista – Nezavisna Država Hrvatska hrvatskoga naroda.

Nema sumnje da se zbog takvog iskaza pokojnog Ministra Andrije Artukovića, Anto Nobilo “ne može sjetiti” (niti mu se, do sada, itko u javnosti udostojio to javno spočitnuti) kako je bio javni komunistički tužitelj na suđenju bespomoćnom i ostarjelom hrvatskom starcu sredinom osamdesetih godina.

Ali zato se danas Nobilo vatreno i grlato zauzima za jednoga okorjelog jugoslavenskog lašca i ubojicu, Josipa Boljkovca. Ne samo da ga pravno zastupa i zarko brani u javnosti, već se kao kukavica javnosti žali (vrhunac jugo-udbaškog licemjerja i kukavičluka) kako je, i na koji način, priveden i pritovoren bespomoćni i ostarjeli Boljkovac.

Anto Nobilo je poznat hrvatskoj javnosti ne samo zbog njegovih istupa u obrani neobranjiva jugo-komunističkog režima, već i zbog osobnih slučajeva nasilja koja se njega samog tiču – a koja su se dogodila proteklih godina od nastanke Republike Hrvatske. U prilogu objašnjenju pojave tipa takvog psihološkog profila na površini hrvatske javnosti, predočimo slučaj Oklahoma City 1978 – čisto da ne bi slučajno palo u zaborav.

Prema pisanju dragovoljca Domovinskog rata, Borisa Prebega – objavljeno u knizi o Miri Barešiću, autora pratra Vjekoslava Lasića – svima nama dobro poznati Anto Nobilo bi potučen na Svjetskom Prvenstvu Karate-a 1978. godine u Oklahoma City-u, SAD.

Na svjetskom prvenstvu u karateu, održanom Oklahoma City-u, daleke 1978., porazio ga je hrvatski narodni borac za slobodu, pokojni Miro Barešić, koji se borio pod paragvajskom zastavom, ali je nakon pobjede nad Nobilom tražio da se svira Lijepa naša, što je Nobila i njegovu pratnju dovelo do konsternacije.

Podsjećamo, Miro Barešić je žrtva jugoslavenske UDB-e (čije je Anto Nobilo ekspozitura) koja ga je, iz zasjede i zamke, lisila života negdje u zaleđu rodnog mu Šibenika 1991.g.

Ovako to opisuje hrvatski ratnik Boris Prebeg, prema sjećanju njegova osobnog razgovora s pokojnim Barešićem: općenito smo pričali o životu i dozivljajima, razmjenjivali mišljenja, jednom riječju veselili smo se našem susretu. Imali smo o čemu pričati, pogotovo slušati Miru o njegovom burnom životu, od Rolovića do druga Ante Nobila, zamjenika javnog tužitelja u procesu protiv ministra Nezavisne Države Hrvatske dr. Andrije Artukovića, kojega je pobijedio na Prvenstvu karataša u Oklahoma City-u.

Na natjecanju u Americi Miro Barešić je zastupao Paragvaj. Osvojivši medalju, Miro je zahtijevao je da se uz paragvajski stijeg istakne i hrvatski.

Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Miri i opsovao mu mater ustašku.

Za taj cin nije ga nitko osudio. On (Nobilo) i sada u Hrvatskoj, gdje hrvatske vlasti zakon o lustraciji jos nisu donijele, nesmetano radi kao odvjetnik.

Ne gajimo nikakve iluzije da će ovaj podsjetnik imati odjeka u hrvatskoj javnosti, ali tješi činjenica da članak ulazi u beskonačnost Svemrežja te da ce – koga to bude zanimalo – služiti kao referenca.

I što-šta drugo.

Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. – 31. srpnja 1991.) – hrvatski emigrant i revolucionar.