DRINA, POSEBNO IZDANJE, SVEZAK (1), STUDENI 2018., piše samozvani “poručnik Drinjanin”

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

POSEBNO IZDANJE / SVEZAK PRVI

Uvodna riječ

Kako je došlo do suradnje sa Milom Bobanom Otporašem i idejom da se tiska ovaj Svezak

Strane 2-4
ZAPISI IZ OTPORAŠEVE TORBE

Tko je bio Vjekoslav Maks Luburić, General Drinjanin

Ne odustajem od časti da postanem meta

Strane: 4-8

Pred vama je specijalno izdanje Hrvatskog glasila DRINA, koje posvećujemo legendarnom Vjekoslavu Maksu Luburiću, GENERALU DRINJANINU. Naš plan je objaviti više svezaka o životu, radu i djelu Vjekoslava Maksa Luburića, prenoseći mukotrpan višegodišnji rad i pisanje na internet portalima našeg starog i poznatog Hrvatskog emigrant Mile Bobana Otporaša. I ako teško bolestan i u svojim poznim godinama, naš brat Mile i danas piše iskreno, iz čistog Hrvatskog srca, kazivajući pravu istinu o Generalu Drinjaninu, pobijajući sve laži i neistine, koje Srbo- Komunistička Jugoslavija svojom propagandnom mašinerijom širi već više od sedamdeset i tri godine. Molićemo svevišnjeg Boga da našem bratu Mili podari dug život, iskreno se nadajućida će uz Božiju milost pobijediti tu opaku bolest. Vjerojatno će mnogi pitati “Tko je zapravo Mile Boban?” Mile Boban je sin naše kršne Hercegovine, dugogodišnjipolitički emigrant i član Hrvatskog Narodnog Odpora, iskreni sluga svog Hrvatskog roda, suradnik i vjerni prijatelj Vjekoslava Maksa Luburića, kao i mnogi drugi Hrvatski revolucionarci i boraci za slobodnu i neovisnu Državu Hrvatsku.

Zahavljući upravo Mili Bobanu, mogu slobodno reći “jednojživoj enciklopediji”, od zaborava su sačuvani mnogi događaji iz skorije povijesti. Škrto čuvajući svoju arhivsku građu, koju je godinama sakupljao, prenio je na nove generacije Hrvatske mladeži, objavljivajući svoje tekstove na mnogim internet portalima i forumima, pod pseudonimom Otporaš.Ovaj svezakće vam otkriti šta se to nalazi u Otpraševoj torbi: citati i prepiske iz glasila Hrvatskog narodnog odpora DRINE i OBRANE, mnogi zapisi koje je tiskala Luburićeva tiskarnica u Karkahenteu u Španjolskoj; Drinapress i Drinina Knjižnica, pisma Vjekoslava Maksa Luburića itd.

Važno je još napomenuti da je brat Mile Boban prije par godina objavio knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, doista bogata knjiga sa originalnim pismima Generala Luburića. Prednost ovog svezka je u tome, što pored zapisa i citata iz gore navedenih izdanja, koja su dosljedno prenesena, donosimo komentare i objašnjenja brata Mile Bobana. Pored pisane riječi tu su mnoge fotografije i dokumenti, do sada nepoznate Hrvatskoj javnosti.

Bio bih nepravedan, ako pored imena Mile Bobana, nebih spomenuo jos dvojicu Hrvatskih rodoljuba, koji su kao i Mile zaslužni za otkrivanje istine iskidanja ljage sa Generala Drinjanina, a to su John Ivan Prcela i Mirko Bilić. Siguran sam da će se u ovim svezcima naći i njihovi redovi.

Poručnik DRINJANIN

Editorial “DRINAPRESS” Uredio: Poručnik DRINJANIN Stručni suradnik: Mile Boban

E-Mail: porucnik.drinjanin@mail.de

3

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Uvodna riječ

Kako je došlo do suradnje sa bratom Milom Bobanom Otporašem i idejom da se tiska ovaj Svezak

Godinama već, moja supruga i Ja, godišnje odmore provodimo u Spanjolskoj. Zemlji sunca, mandarina i zelenih maslina. Proučavajući Hrvatsku povijest, bilo mi je poznato da je u Madridu sahranjen Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić. Kako je danas, zahvaljujući internetu, vrlo lako doćido informacija, pronašao sam adresu groblja i odlučio da posjetim Poglavnikov grob. Groblje San Isidro nalazi se na lijepom položaju, svega 3 kilometra jugozapadno od glavne madridske kraljevske palače. U blizini groblja nalazi se i

stadion kluba Atlético Madrid (stadion Vincente Calderon). Već na samom ulazu u groblje bio sam zatečen. Kako ovdje pronaći Poglavnikom grob, koga ipitati kad ne govorim španjolski jezik, a sve je tako veliko i prostrano kao da sam ušao u neki manji gradić. Nešto me vodilo, jako čudno, možda instikt. Za manje od tri minuta stajao sam ispred groba Poglavnika Ante Pavelića. Prekrižio se i …, nisam mogao da dođem sebi, kad sam pročitao da je Poglavnik rođen 14.07.1889. godine. Istog datuma kad i Ja, samo 86 godina prije. Supruga me gleda onako zbunjenog, šali se i kaže „možda si ti reinkarnacija Pavelića“.

Na ovom su groblju još od 19. stoljeća pokapani španjolski plemići i aristokrati. Grobnice su raskošne i velike i nose imena španjolskih markiza i brojnih uglednika, uključujući političare i umjetnike. Čak je i Francisco Goya jedno vrijeme bio pokopan na tom groblju, ali je njegovo tijelo kasnije premješteno na drugo mjesto.

4

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Tko je Vjekoslav Maks Luburić, General Drinjanin?

školovanje odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1918. žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod mladića. U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru.

Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov bijes protiv srpskog okupatora.

U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i odvodi ga odmah njegovoj majci.

No usprkos svemu tomu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Madžarsku na Janka Pustu, gdje se skupljaju prve ustaše. U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja.

Odsad se on nalazi upleten u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora (27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u Madžarskoj.

Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih izlaze još odlučniji.

Mnogo se je reklo i napislao o Maksu Luburiću, ali još nije toliko dovoljno kako bi se magla jedna ozbilja studija o njemu napisati. Rekao sam “studija” a ne knjiga, jer, koliko mi je poznato da su već u pripremi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA“, ŽIVOTOPIS I RAD GENERALA DRINJANINA“.

SABRANA DJELA O MAKSU LUBURIĆU.

Vjekoslav Maks Luburić dvije knjige, jedna: „ a druga „ Svakako da će te knjige donije priličito nama još nepoznatog materijala o Maksu Luburiću, i svakako da to neće biti neka Christophe Dilbeau je francuski pisac koji se je, reklo bi se, zaljubio u Maksa Luburića i njegov hrvatsko nacionalni rad u borbi za hrvatsku Državu. I dr. Andrija Hebrang malađi u svojoj predizbornoj kampanji za predsjednika RH 2009. je rekao da se je Max Luburić borio za hrvatske interese kao i njegov otac kojeg su Srbi ubili u Beogradu 1948. Vrijedno će biti pročitati ovaj članak o Maksu Luburiću i vidjeti kako Francuzi gledaju na jednog hrvatskog fanatika. Otporaš.

‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’

(Cyrano de Bergerac, IV, 4)

piše: Christophe Dolbeau

Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i Vjekoslav Maks Luburić, bivši ustaški pukovnik a general Hrvatske Vojnice kojeg je Beograd oslikao kao rijetku vrstu dinarske nemani.

Kada se dobro osmisli, svaka dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara kontroverze i potiče na polemike to među samim iseljeništvom. Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani pričama o posluže kao žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije promijenio. Ustaški pukovnik Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje prave okvire.

Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu korist.

Vojnik Nezavisne Države Hrvatske

Nakon proglašenja neovisnosti, 10. travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on je siguran i gotov borac kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti čelništvo III. ureda UNS-a (Ustaške Nadzorne Službe). Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne boji preuzeti bilo koju dužnost.

Početci revolta

Vjekoslav Luburić rođen je 6 ožujka 1913. u selu Radišić pokraj Humca, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se

5

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Vjekoslav Maks Luburić General Drinjanin

Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški Obrambeni Sdrug). Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi 7000 ljudi. Ta borbenai pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov viteza. Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan zadatak za vojnika koji će omogućitinjegovim protivnicima da maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti – ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku.

Ima već tomu mnogo godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili bivši predsjednik RH Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški, nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf, Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda. Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja- Sisak. Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u šumu.

Luburić se ne pokazuje nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to često strašno mučene. No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u institucije koje u svom trošku održava ‘Ustaška Obrana‘. Isključivo vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme.

Tako u studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati. Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka.

Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću. Krajem 1942. S padina Papuka do Costa del Azahara (Pristanište, luka iznad grada Valencije, MO.) Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to je komandant Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je komandant Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko

6

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske, general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog fronta).

Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine). Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuka za teatar- operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku iskriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz. U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život.

Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio neštošpanjolskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se 19 studenoga 1953. sa jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu.

Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu ‘Drinapress‘.

Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objavitišezdesetak knjiga i brošura. Iz svog novog štaba general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.- 1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2007.), ali također i

Dolazak ‘Jude‘  (Ilija Stanić, mo. Otporaš.)

Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica. Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘general Ladislav Černošky‘ i ‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi (u Ulici santa Ana) također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje. Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španjolsku krajem 1967. godine. (Prilažem sliku Ilije Stanića na kojoj piše: Madrid, 17.1967. Ilija Stanić, mo. Otporaš.)Image preview

Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, (Ilija Stanić je rođen, ako je vjerovati njegovoj izjavi u listopadu 1945., mo. Otporaš.) kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane španjolske vize). Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji.

7

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje. Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin. Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu. Dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću.

Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem generalovu sinu.

Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put zahtjeva respekt.

Ubojstvo

Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes.

Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat Slavku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu.

Pitanja bez odgovora

Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina General Luburić u pratnji Poglavnika NDH Dr. Ante Pavelića

8

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti? Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama. Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda u Španjolskoj? Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski novinar Francesco Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu.

Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!

Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo – jugoslavenska rakrana), France-Croatie (Francusko- hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a l’Est de l’Europe 1917.-1989.

Eto, čuli smo i Francuskog književnika i prijatelja Hrvatskog naroda Christophera Dolbeau šta kaže o jednom vrlo značajnom Hrvatskom Generalu i vojničkom geniju Vjekoslavu Maksu Luburiću. Tko je imao priliku pribaviti si i pročitati knjigu “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića”, imao je priliku u toj knjigi pročitati nekoliko stotina Generalovih pisama, koje je on pisao svojim suradnicimai i drugima. Iz tih Generalovih pisama se zaključuju smjernice borbe za oslobođenje Hrvatske i obnovu Hrvatske Države .

Slava Vjekoslavu Maksu Luburiću, Generalu Drinjaninu!
Mile Boban, Otporaš

9

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Zašto je Milan Boban, Gabrića morao napustiti Bobanovu Dragu

              Moji dragi roditelji, Petar i Iva Boban, Gabrić

Slika pred kućom, srpanj 1967., vidi se loza, odrna kako smo mi to zvali i duhan.

Ovo su moji roditelji. Petar Boban, rođen 6 srpnja 1907., umro 21 rujna 1981. Iva Boban rođena 9 siječnja 1914. umrla 2 listopada 1998. Iva Boban je udata za Petra Boban, Gabrića, iz istoga sela ali nisu rodbinski povezani. Oženili su se u studenome 1933. Imali su petnaestero (15) djece. Živjeli su, a to se mora reći, pravim kršćanskim životom. Djecu svoju su odgajali u najboljem kućnom, religioznom i kršćanskom odgoju. Psovka i psovke u njihovoj kući nisu se smijeli izgovarati. Na zidu je bila obišena rukom uvezena plahta na kojoj je pisalo: U OVOJ KUĆI SE NE PSUJE.

Moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Nepismeni su se rodili i nepismeni su umrli. Otac je umro 21 rujna 1981., a majka 2 listopada 1998. Mojiroditelji su bili jako pobožni i Bogobojazni. Prirodno su bili jako pametni, osobito mater. Uvijek su nas savjetovali kako se ponašati treba pred drugima i u tuđoj kući. Uvijek su nam govorili kako starije čeljade uvijek ima prednost i kako mu moramo uvijek ustupiti mjesto.

Otac mi je bio jako strog. Poznato je da su osobe koje su po naravi stroge, da su jako osjećajne i nježne. Takav je bio moj otac, iako sam ga morao po vojnički slušati. Kada bi išli na njivu raditi, ako je bio dobre volje, išli bi usporedo i on bi meni uvijek pričao dogodovštine koje je čuo od svojih roditelja, susjeda, starijih osoba i sve bi te priče bile tako interesantne da ih se i dandans sjećam. Pričao mi je kako je bio ranjen na Romaniji 1942. Neke priče suišle od uha do uha, iz koljena na koljeno i tako su stare da bi se mogla rekonstruirati povijest cijele Bobanove Drage. Jedna od tih priča je kako se je počeo saditi duhan u Bobanovoj Dragi početkom tisuću osamstotih godina, kako su Turci u ta vremena vladali kod nas, kako se je sve moralo Agama prijavljivati, kako se je harač kupio i silom morao davati Turcima, kako je Andrijica Šimić otišao u Hajduke, kako je od nekog Garca u Runovićima bioizdan 13 siječnja 1871., kako je pušten iz Koparskog zatvora 1901. godine, kako ga je naš djed Gabro Boban (Vuškin) odveo na konju u Runoviće 5 veljače 1905. godine i kako je tu umro i zakopan u istom groblju gdje je zakopan i izdajica Garac koji je upravo bio umro nedavno, i kako je po željiAndrijice Šimića zakopan iznad groba izdajica Garca, tako da su noge Andrijeice Šimića dodirivale vrh groba izdajece Garca, što je bio, kako se je pričalo, očiti znak da noge junaka Andrijice Šimića tabače glavu izdajice Garca.

Mogao bih ja nastaviti sa pričama koje sam čuo od pok. Ćaće Petra do ujutro. Ali ću za sada stati ovdje i izraziti moje žaljenje da mi je samo žao što nisam imao dovoljno vremena ostati sa Ćaćom Petrom duže od kojega bih čuo vrlo važne i za mene koristne priče. Otišao sam od kuće vrlo mlad, u petak 16 kolovoza 1957. u 2 sata ujutro, dok je Mater brala duhan u vrtlu, ja sam se pakovao, iz podruma uzeo pola kore slanine, iz naćava uzeo pomješano pola kukuruzova i pola pšeničena kruha, iz tavana gdje su otac i Mater spavali, a to je soba gdje naša sestra Jakica sada spava kada dođe u Bobanovu Dragu, 1500 dinara iz Ćaćina velikog novčenika kojeg je on još iz Belgije donio, kilo škije i noge pod opanke za Posušje, jer mi se je tu nalazila Radnička knjižica koju sam morao preuzeti.

Iz Posušja sam preko Širokog Brijega otišao za Mostar. Izvadio sam kartu za Sisak jer mi je tu bio brat Jerko. Putna karta me je koštala 1495 dinara. Ostalo mi je samo 5 dinara u džepu. Došao sam u Sarajevo i morao sam čekati do 10 sati uvečer za Sisak. Bio sam tu skoro cijeli dan. Nisam mogao staviti drveni Kovčeg/kufer, isti onaj kojeg je brat Jerko nosio u vojsku 1955. Garderoba je bila skuplja od 5 dinara. Ja sam se htio malo prošetati gradom ali mi je kufer smetao. Bio sam tu uz onaj trg gdje je bilo vode i ribe u vodi, neki piški. Pošto su mi noge bile uznojne, ja tu operem nego da mi nitko ništa nije rekao. Kada je to bilo tako, ja ostevim kofer tu. Poslije par sati lutanja gradom ja se vratim kod tog trga da preuzmem kufer. Neki policajac na mene istrese neke pogrde i psovke da ostevim kufer na miru. Kada sam mu rekao da je to moj kufer, tražio je od mene da dokažem. Pitao me je šta sve imam u kuferu. Kada sam mu sve poimenice rekao, naredio mi je da otvorim kufer. Kada sam kufer otvorio i u njemu bile one stvari koje sam mu bio rekao, uvjerio se je da je to moj kufer, samo ga je zanimalo zašto sam ga tu ostavio. Kada sam mu rekao razlog, samo se je nasmijao i rekao da su to sve seljačke stvari, po onoj “druže snađi se”.

Tako sam ja golobradat zbog pritiska i terora jugoslavenskog režima morao napustiti moje drage roditelje, braću i sestre, selo i susjede, put pod noge i u nepoznato. Ostalo se sve zna kuda sam sve prolazio, šta sam sve radio i koliko sam radio i koliko sam pomagao onima koji su se borili za ponovnu Obnovu Hrvatske Države.

Mile Boban, Otporaš

10

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Povijest kuće Petra Boban Gabrića – Bobanova Draga

Na ovom mjestu gdje se nalazi kuća Petra Boban Gabrića bila je jedna mala seoska, niska slamom pokrivena kuća. Ta kuća pripadala je Gabri Boban(1879-1948). Gabro je sin Mate Boban (1833-1906), Petar (1907-1981) je Gabrin sin, a ja sam Petrov sin. Dakle, Mate Boban zvani Vuško je bio moj pradjed, Gabro Boban Vuškin je bio moj djed, Petar Boban Gabrića je moj otac. Tako su se po različitim nadimcima kod nas u selu raspoznavali ljudi. Tu malu kamenu slamnatu kući je sagradio Mate Vuškin a sin Gabro mu pomagao. Mate je imao pet kćeriju i jednog sina, Gabru.

Kuća je bila malo za kućnu čeljad. Kćeri su se udale, Gabro je ostao sam sa roditeljima. Gabro se oženio 1905., roditelji su mu umrli 1906. Moj otac Petar se rodio 1907. U toj staroj maloj i slamnatoj kući su živjeli Gabro i supruga mu Matija, dvije kćeri Jaka i Ivica, dva sina Petar i Mate. Petar i general Ranko Boban su isto godište, kuća uz kuću, odrasli skupa, igrali se skupa, srpskim žandarima i financima prkosili. Obadvojica odlaze 1927. na odluženje vojnog roka srpske kraljevske vojske.

Po izlasku 1928. godine iz vojske, Ranko je otišao u Seraing, Belgija. Zaposlio se u jednoj željezari. Pisao pismo svojem kolegi Petru, mojem ocu, da dođe kod njega u Seraing i da može s njim raditi. Pošto moj otac nije mogao dobiti papire na svoje ime, a razlog je bio zbog jedne tuče sa žandarima 1927. Pred Bogutovom kućom. Susjed Ante Grubišić (1900-1967) pok. Marka je imao papire za Seraing. Pošto mu je otac umro par tjedana ranije, on nije mogao ostaviti mnogobrojnu kućnu čeljad bez odrasle muške glaveu kući. Kako u to vrijeme službeni papiri nisu nosili slike, osim imena i prezimena, moj otac je pod imenom Ante Grubišić u siječnju 1929. godine otišao kod Ranka u Seraing. Tu se je zapislio i bio sve dok po zapovijedi Ustaškog Pokreta nije došao kući početkom 1933. Te iste godine u studenom moj otac se je oženio. Kako mi je pričao da je on donio malo “para” koje je uštedio, kako bi mogao napraviti kuću, kupiti konja i uprežna kola, jer da mu je dozlogrdilo sve motikom kopati i sve iz brda i polja donositi kući na ramenima.

Ova slika je uzeta 1931.ili 1932. godine u Seraing-u.Sličica

Kako mi je otac pričao svi su iz naše Sovićko/Goričke župe. Svi su bili članovi Hrvatskog Radničkog Saveza, iz kojeg su se mnogi učlanili u Ustaški Pokret. Iako mi je otac pričao tko je tko na ovoj sliki, kako je to davno bilo, ja se njihovih imena više ne sjećam. Sjećam se: Ranko Boban je prvi s desna koji desnu ruku drži na lijevom ramenu mojem ocu Petru Boban, koji sjedi, drži cvijeće u desnoj ruki na malom okruglom stolu. Gore prikazana slika kuće Petra Boban, Gabrić je pravljena na ruševinama stare kuće. Preko zime 1938 i 1939 godine bila su dva Imoćana, zidara – čijih imena se više ne sjećam – oni su dolazili u Bobanovu Dragu i klesali kamen za gradnju kuće, tako da je sav kamen bio pripremljen za gradnju kuće. Rad na kući je započet u proljeće i radilo se je svaki dan osim nedjelje i svetkovine. Krov na kuću je stavljen uoči svetkovine sv. Ilije, tj. 19 srpnja 1939.

Pošto je naša kuća u to vrijeme bila najveća u selu, u borbama protiv partizana u proljeće 1943. godine njemačka vojska je izabrala našu kuću kao svoj vojnički stožer. Kao dijete sjećam se nekih slučajeva, poimenica u jutro kada bi se vojnici iza naše kuće, na vrtlu kako smo ga zvali, vježbali i neke nerazumljive priče pričali ipjesme pjevali. Najuočljivije je za mene bilo vidjeti kako su ti njemački vojnici nekom četkom prali zube. Mi smo imali u kući – i danas je tu – čatrnju, tako smo ju zvali. Vojnici bi kantom iz čatrnje uzeli vodu, vojnik bi vojniku pomagao držati vodu u jednoj vojničkoj posudi dok bi ovaj zube prao. Za nas mališane, djecu Petra i Ive/Vićeke Boban Gabrića je to bilo tada kao što je danas za djecu što svaki dan na TV gledaju. To je najblaže što bih mogao usporediti dječiju znatiželju i zainteresiranost tada s dječijim znatiželjama i zainteresiranostima danas.

Kada je stjecajem svijetskih političkih gibanja isilom jačega – A NE ŽELJOM HRVATSKOGA NARODA – uništena Hrvatska Država u svibnju 1945. godine, nastupio je novi jugoslavenski političkiporedak. Kako je to bilo kod nas u Bobanovoj dragi, tako je isto bilo i na drugim mjestima širom i diljem cijele tadašnje komunističke Jugoslavije. Nove vlasti su izabrale našu kuću, kuću Petra Boban Gabrića za svoje, tj. njihove komunističke kružoke, tj. sastanke. Kako tada, u to vrijeme, nije bilo sredstava javnog priopćivanja kao danas, vlasti bi izabrali jednog iz sela i zadužili istog da iđe od kuće do kuće i svakom domaćinu kuće uručipozvinicu da tu i tu večer neizostavno dođe na sastanak u kuću Petra Boban, Gabrića.

11

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Kod nas je bio izabran i zadužen Petar Boban, Dedo. Ovaj Petar Boban, Dedo je kod nas u BobanovojDragi bio godinama, iz godine u godine od seljana Bobanove Drage, izabran kao seotski poljar, tj. čovjek zadužen da nadzire i pazi na polje, zvonar koji bi nedjeljom prvim oglasom zvaona u 9 satiu jutro najavio da je vrijeme pripremanja za ići k sv. Misi. Drugi oglas zvaona je u 10 sati koji mještanima sela daje znak da je vrijeme polazka k sv. Misikoja počima u 11 sati. Naše selo Bobanova Draga je bilo udaljeno od Crkve 6 kilometara, tj. trebalo nam je sat vremena hoda da ne zakasnimo u Crkvu. To je tada tako bilo. Tu u našoj kući su prisilno i nametnuto od strane jugoslavenskog komunističkog režima održavani sastanci, počevši, skoro odmah od svibnja 1945. pa sve do polovice 1955. Iz Mostara ili čak Ljuguškoga bi došla, uvijek tri visoka predstavnika ili Ozne, kasnije Udbe ili komunističke Partije.

Ja kao dečkić bi sjedio između šporeta gdje se je vatra ložila i drvene velike klupe koja je bila tik uz zid. Razmak između šporeta i te velike drvene klupe bi bio nekih metar, ako ne i malo manje, ali svakako dovoljno za stolac i jednu osobu. Ja sam sjedio na tronožcu između šporeta i velike drvene klupe leđima okrenut zidu. To je bilo moje mjesto, namjerno, slučajno ili oboje. Otac bi mi uvijek govorio: ti mali šuti i ništa ne govori, jer nije virovatiovim stršenovima, francuski “frelon”. U toj našoj kuhinji koja je u isto vrijeme bila i dnevna i radna soba bi se smjestili silom natjerani Bobanjari, nekada i preko trideset ljudi, da slušaju tu trojcu predstavnika jugoslavenske kominističke vlasti. Ova trojica “govornika” – nisu uvijek isti bili – bi uvijek sjedili na toj velikoj drvenoj klupi, tj. odmah uz mene gdje sam ja sjedio. Možda su oni to “njihovo” mjesto izabrali namjerno, jer su imali potpuni pregled na sve ostale, a i sebe su zaštitili, jer im iza leđa nitko nije bio.

Tema ili teme svakog sastanka su bile iste: Domači izdajnici, narodni neprijatelji, drugim riječima “pranje mozga”. Vrlo dobro se sjećam jedne žestoke prepirke između ove trojice i brata hrvatskog Viteza i Legendarnog zapovjednika Elitne Crne Legije generala Ranka Boban. Jedan od ovih trojice je pričao kako svako domaćinstvo mora se uključiti u DOZ, a pri otkupu duhana će se svakom domaćinstvu oduzeti novac za podmiriti troškove DOZ-a. DOZ u ovom slučaju znači: Državni Osiguravajući Zavod. Ljudi su pognute glave slušali, pušili, kašljali i šutili. Govornik poslije svojeg izlaganja, da se uvjeri da su ljudi zapamtili što i o čemu je on govorio, upri prstom u Petra Boban, nadimkom Puce, to je Rankov brat: Ti druže deder ti nama kaži o čemu sam ja sada pričao i što znači DOZ… Puce, nadut, pun srdžbe odgovori: Ja tebi nisam drug. Ti i ja se ne poznamo. Ja imam samo jednoga druga i sa tim drugom spavam, a to je moja žena. Sve drugo što si ti priča ja ništa nisam razumio…Pa daj nam reci šta znači DOZ, kad ništa drugo nisi razumio, nastavio je govornik. Puce se diže, izvadi lulu i muškim glasom njemu: A nemoj ti meni tu sada mudrovati. Ti mene pitaš za ono što ja ne ze znam. Ja ću sada tebe pitati što bi ti trebao znati a to je koliko kila prosa, tj. treba za jedan dan oranja? Govornik se malo zamislio te odgovorio: Ne znam. Ja nisam zemljoradnik…E, srnavu ti božiju, ti znaš tvoje a ja znam moje, i neka na tome ostane, zajapureno mu odgovori Rankov brat Petar Boban, Puce.

Otporaš

12

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Što znači riječ “Ustaša” za Hrvatski narod!?

Danas mi se netko javio. Po pisanju bi moglo biti iz Hrvatske. Meni predbacuje moje hvalisanje Poglavnika, NDH, Ustaše, HOS-e i sve ono što je vezano za ostvarenje Hrvatima prve njima Hrvatske Države kroz 839 godina. Piscu ne znam ime a potpisao se je korisničkim imenom “ljuti gavran”. Priznajem da sam taj njegov e-mail pročitao tri (3) puta. Prvi put kao pismo, drugi put laganije i razmišljajući o svemu što je on napisao. Treći put sam uzeo paper i olovku te zabiljkežio neke primjedbe, jer nisam mogao ostati ravnodušan. Ja bih rekao da je on svoje pismo napisao po pamćenju priča raznih “prvoboraca” iz titinih sedam (7) ofanziva.

Kako nam za mjesec dana dolazi najslavniji i najdržavotvorniji dan hrvatskog naroda Deseti Travnja, ovako sam mu napisao i poslao. Oslovio sam tog čovjeka sa: Bog! dragi moj hrvatski brate.

Bog! dragi moj hrvatski brate,

Pročitao sam tvoje e-mail pismo danas 9 ožujka 2016. Nisam mogao više durati a da ne odgovorim jednom za uvijek onima koji misle kao i ti. Hvala ti što si me izazvao da sam ti ovo morao napisati što sam napisao, jer me na to sile kosti onih Hrvatica i Hrvata koji su svoje živote dali u obrani Ustaških Načela, tj. Hrvatski Načela a ta su načela stvorena za stvaranje Hrvatske Države i obranu iste. Nije meni namjera razjarivati prošlost, već je meni namjera ISTINU PISATIO O NAŠOJ SLAVNOJ HRVATSKOJ PROŠLOSTI U KOJU SPADA I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Pročitaj ovo, kopiraj i dijeli prijateljima i neprijateljima hrvatskog naroda, tako da i oni znaju što prije nisu imali priliku znati.

Iskreni pozdravi tebi i svim tvojima.

Bog! Mile Boabn, Otporaš. ZDS!

ŠTO ZNAČI RIJEČ USTAŠA ZA HRVATSKI NAROD

Mišljenja sam da oni državotvorni Hrvati kojima je na srcu Hrvatska Država moraju sustavno i bez prestanka ponavljati vrline, samoprijegor, žrtve i ljubav hrvatskih vojnika koji su bez ikakovih ograničenja vrvili u borbene redove i postrojbe HOS-a 1941-1945. Naš zajednički neprijatelj je imao preko sedam desetljeća dovoljno vremena ocrniti, oblatiti, oklevetati hrvatskog svetog vojnika NDH. To se je sve radilo iz mržnje i vremenske politike. Kada kažem “vremenske politike” tim mislim reći da je mjerilo svake politike usmjereno na osvajanju državne vlasti, učvršćivanje državnog autoriteta. Svjedoci smo tih promjena danas u Hrvatskoj. Za vrijeme politike Stjepana Mesića, Ive Josipovića i premjera Zorana Milanovića, svako klevetanje i ocrnjivanje ideja i vojnika NDH bilo je dozvoljeno. To se zove POLITIKA a svaka politika ima svoja načela preko kojih izražava svoju volju. U ovom slučaju ta “volja” je bila klevetanje i ocrnjivanje hrvatskog državotvornog imena koristivši se ustaštvom i idejama NDH.

Ja ću ovdje nastojati biti kratak, držeći se Jean Jacques Rousseau izreke: Što se sve ukratko kaže, nije se dovoljno reklo da bi se moglo sve razumijeti, te iznijeti moje mišljenje o Ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH.

Mile Boban, Otporaš.

PRAVI SMISAO RIJEČI ŠTA ZNAČI ZA HRVATSKI NAROD ŠTA ZNAČI “USTAŠA”:

(1) Ustaša je smisao svakog ljudskog života. Ako dobro živiš, onda si u pravom USTAŠA. Ako loše živiš, onda živiš kao oglođana kost: Nitko te neće.

(2) Ustaša je jedna značajna riječ koja se ne izgovara u neispraznost. Kada izgovaraš riječ USTAŠA, puna su ti usta slatkoće, mekoće i ukusa.

(3) Ustaša je Fantom koji ne da mira svim onima koji loše misle i koji svoje misli u djelo sprovode, drugim riječima Ustaša je borba protiv zla.

(4) Ustaša je izvor snage za svaki napredak!

(5) Ustaša je svijetlo u tami koje te vodi u bolju budućnost!

(6) Ustaško srce je veliko i darežljivo!

(7) Ustaša neće tuđe. Ustaša brani svoje!

(8) Ustaša je plug i hrana i hrvatskome narodu obrana!

(9) Ustaša se ne rađa, Ustaša se odgaja!

(10) Ustaša ima dvije vrste: oni koji već jesu i oni koji žele biti Ustaša!

Nadam se poštovani čitatelji da će vam ovih 10 točaka o vrlini Ustaše poslužiti kao i svakom kršćaninu DESET BOŽIJIH ZAPOVJEDI!

GOVORITI ISTINU O USTAŠAMA JE GOVORITI ISTINU O HRVATSKOJ!

Što mora znati svaka Hrvatica i svaki Hrvat o Ustašama!

1.) Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske.

2.) Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka.

3.) Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti.

13

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

4.) Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašno ostvarenje Hrvatske Države izražene u Ustaškim Načelima, tj u svojim povijesnim granicama.

5.) Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska.

6.) Uzvišena ustaška borba temelji se na Ustaškim Načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.

7.) Ustaška su načela stoga Evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

8.) Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša.

9.) Za Ustašu Država Hravtska je najveće blago što ga možemo imati. Tijekom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu, jer nije bilo u pravom smislu Ustaša.

10.) Želje Ustaše su želje hrvatskog naroda da ima svoju Hrvatsku Državu, a narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ilikojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda.

11.) Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svugdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, – možemo mi nju danas nazvati iNeovisna Dražava Hrvatska – ali uvijek braneći državu braniš i svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, braniš i svoju budućnost.

12.) Nezavisna Država Hrvatska nije bila ustaška država nego Hrvatima Hrvatska Država. Zato i jest i mora biti svakom Ustaši/Hrvatu najveća svetinja Hrvatska Država, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati.

13.) Poglavnik dr. Ante Pavelić je jedini vodja hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu i hrvatski narod svetost.

14.) Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena koji je stvorio Ustaški Pokret, ne za Ustaše, nego za borbu Hrvatske Države. On je kroz ustašku borbu osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske.

15.) Ustaški rad, Ustaška borba, Ustaške patnje, Ustaške žrtve, Ustaška strpljivost i cijeli život jednog Ustaše su najsjajniji prilog naše hrvatske povijesti.

16.) Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi.

17.) Pojavom Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod.

18.) Poglavnik je bio jedini vođja, jedini autoritet u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske Deseti Travnja 1941. godine.

14

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

19.) Svi drugi hrvatski političari iz tog vremena su zatajili, utajili, zanijekali i oglušili se na želje hrvatskog naroda za svojom Državom Hrvatskom. Samo je On, Poglavnik, Božijom Providnošću u tim ratnim danima uzeo kormilo Hrvatske Države u svoje čvrste i čelične ruke, samo je On mogao zapovijedati, samo je On ima pravo voditi državnu politiku u ta ratna vremena i suprostaviti se srbokomunističkoj i četničkoj agresiji. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države.

20.) Poglavnik dr. Ante Pavelić je uvijek do sada imao pravo, kada se radi o Hrvatskoj Državi. On ima pravo sada, i imat će pravo i u buduće. Sve što je On činio, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to bilo za sreću i probitk Hrvatske i hrvatskog naroda.

21.) Ustaštvo je u tim ratnim vremenima bilo jedinim jedinim predstavnikom hrvatskog naroda. Svi ostali su se borili protiv već postojeće Hrvatske Države. To je današnja činjenica koju možemo požaliti, ali ne i zanijekati.

22.) Bit ustaštva je duboka ljubav za domovinu a kroz domovinu i Poglavnika, a kroz Poglavnika vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja.

23.) Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo kroz borbu Ustaških Načela.

24.) Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske, pa makar se oni ne zvali Ustašama i ne osjećali se Ustašama.

25.) Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog.

26.) Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junaštva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat.

27.) Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika.

28.) U najtežim momentima za Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini, po zatvorima ili zatočeništvu, Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili.

29.) Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

29.) Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas sa svojim idejama na bojištu, na svim bojištima, kako Hrvatske, Evrope, tako isto u cijelom svijetu. Oni su izvojevali i konačnu hrvatsku pobjedu, što se je i bez Njih, Ustaša, dokazalo u drugom ratu za Drugu Hrvatsku Državu 191-1995.

30.) Biti Ustaša, znači biti idealni borac, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja.

31.) Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnikove ideje koje će sve na najbolji način riješiti u korist probitaka hrvatskog naroda.

32.) Ustaša mora i u najtežim momentima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, On mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajući na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti.

33.) Ustaša, dakle vjeruje: u Boga, Hrvatsku, svoju obitelj, u svoju vjeru, stegu, poštenje, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha.

34.) Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane.

35.) Ustaša u saobraćaju s malim čovjekom mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima drže, a svojim mišicama brane državu.

36.) Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu.

37.) Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu.

38.) Ustaša je stoga stegovan i jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati.

39.) Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bih ja bio na njegovom mjestu«?

40.) Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uvijek i svugdje ponašati ćudoredno.

41.) Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu.

42.) Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku.

43.) Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta.

44.) Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva.

15

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

45.) Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji.

46.) Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom riječi nazvati našim narodnim duhovnim blagom.

47.) Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život.

48.) Ustaši je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik.

49.) Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedništva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje.

50.) Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora bitinajveća čast ako dođe u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta.

51.) Ustaša je dvojstruki Hrvat, jer kao vojnik/Ustaša kroz mnoga stoljeća pronio je slavu Hrvatskoj na svim bojištima.

52.) Ustaša/Hrvat kao vojnik dao je najveće priloge u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, a uz to i stvaranje i Evrope.

53.) Ustaša kao vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini.

54.) Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitim vojničkim poslovima.

55.) Dužnost Ustaše Hrvata kao vojnika, ma kakva ona bila, uvijek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše!

i 56.) šesta točka Ustaških Vrlina je ta da svi Hrvati nisu mogli biti Ustaše, jer nisu mogli nostiti težinu ustaškog KRIŽA. Zato nam je danas, poslije 71 godinu, slika jasnija zašto smo mi Hrvati izgubili našu svetu i dragu Nezavisnu Državu Hrvatsku u svibnju 1945. godine. Izgubili smo ju zato što se svi Hrvati nisu za istu htjeli boriti. Za kraj citirat ću dio izreke Maksa Luburića iz njegova povijestnog govora Hrvatima za Deseti Travnja 1968:

“Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partizansko, hrvatski rat među našim sinovima SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!”

Mile Boban, Otporaš.

16

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Posljednji intervju s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem u Buenos Airesu 1955.

dr. Antom Pavelićem

William Horesey

HORESEY: Je li istina, da su poslije Svjetskog rata, kada je stvorena Jugoslavija ujedinjenjem Srbije s južnim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije nastale hrvatske nacionalističke tendencije i separetizam? Borite li se vi sada za Hrvatsku?

PAVELIĆ: Težnja hrvatskog naroda za postignućem narodne nezavisnosti datira od vremena godine 1918. Hrvatska Država osnovana je u VII. stoljeću naše ere, a godine 1527. je ušla u okvir Habsburške carevine. Svrha tog ulaza bila je zajednička i da bude što uspješnija obrada Srednje Europe, od navale Otomanskog carstva. Za vrijeme tih borbi Kraljevina Hrvatska je izgubila djelomično svoje pokrajine, a s druge strane Habsburgovci su povrijedili njezinu političku autonomiju, koja je bila zajamčena međunarodnim ugovorom.

Hrvatski nacionalizam, koji ima značenje borbe za narodno ujedinjenje i nezavisnost postoji dakle već mnogo vremena. U suvremenom političkom smislu hrvatski nacionalizam počinje godine 1848. Ovaj je politički pravac dobio najjači izražaj u programu HRVATSKE STRANKE HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA (Konstitucionalne Stranke), koju je godine 1861. osnovao i vodio do svoje smrti Dr. ANTE STARČEVIĆ, općenito nazvan “Otac-Domovine”. Ovoj stranci pripadam od svoje mladosti. Njezinim generalnim tajnikom bio sam izabran godine 1918., a potpredsjednikom godine 1927.

Prigodom završetka Prvog Svjetskog rata, hrvatski se je narod, kao i svi drugi narodi bivše Habsburške Mornarhije, nadao postići svoju nezavisnost. Hrvatski je narod čvrsto vjerovao u ostvarenje svog povijesnog državnog prava, koje je pravo samoodređenja objavio Predsjednik Ujedinjenih Država Amerike WILSON. Umjesto toga, i protivno volji naroda, Hrvatska je bila uključena u novu državu (stvorenoj u VERSAILLESU, kasnije prozvanoj JUGOSLAVIJA. Dakle, sadašnji hrvatski nacionalizam nije stvoren istim godine 1918. nego je, kao i kod drugih naroda, izravna posljedica Francuske Revolucije.

Hrvatski je narod nastavio ovu oslobodilačku borbu i poslije godine 1918. To jest u umjetno stvorenoj državi, tzv. JUGOSLAVIJI (dekretom od godine 1931. prozvanoj po kralju diktatoru Aleksandru Karađorđeviću), a da bi pred inozemstvom diskreditirali našu borbu za slobodu, beogradski su je režimiprozvali – separatizmom. Moja borba za nezavisnost Hrvatske ide od vremena ulaska u redove stranke osnovane po gore spomenutom dr. Anti Starčeviću, dok moje efektivno sudjelovanje u borbi počinje godine 1918.

HORESEY: Svojedobno je veliki dio europskog novinstva Vas označavao kao stvoriteljem organizacije USTAŠA. Je li to istina?

PAVELIĆ: Istina je! Do 6. siječnja 1929. godine hrvatski se narod borio za svoju nezavisnost parlamentarnim sredstvima. Sudjelovao sam u toj borbi kaoizabrani narodni zastupnik za glavni grad
Hrvatske, grad Zagreb. Pristupivši prigodom nastupa u beogradski parlament, zajedno sa zastupnikom dr. Antom Trumbićem (hrvatskim političarem) dalismo zajedničku izjavu, da hrvatski narod ne priznaje Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da nastoji zadobiti svoju državnu nezavisnost. Izričito smo naglasili, da naše prisustvo u beogradskom

17

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

parlamentu, ne znači priznanje te države. U ovoj borbi za narodnu nezavisnost, izgubili su svoj život Predsjednik Hrvatske Seljačke Stranke, STJEPAN RADIĆ i nekoliko drugih narodnih zastupnika. Ubio ih je u samom parlamentu u Beogradu jedan narodni zastupnik srpske vladajuće stranke. Za izvršenje ovog zločina bio je izabran parlament da bi se ovu instituciju kompromitiralo i da se olakša kralju Aleksandru Karađorđeviću da je raspusti i uvede diktaturu. Kralj je tada ukinuo Ustav, raspustio i zabranio sve političke stranke, te uveo svoju osobnu diktaturu. S jednim je dekretom zabrinuo uporabu hrvatskog imena, proglasio nas Južno-Slavenima, čime je hrvatsko pitanje htio pretvoriti u unutarnje pitanje revolucionarnog pokreta, kome sam dao ime – USTAŠA (tradicionalno hrvatsko ime).

HORESEY: Je li istina da je ta organizacija dobila političku i financijsku pomoć i od Mussolinija, ali također i od Mađarske?

PAVELIĆ: Istina je da talijanska i napose mađarska vlada nisu stavljali nikakve poteškoće našem pokretu.

HORESEY: Godine 1934., iako se nije nikada posve razjasnilo, tko su bili pravi počinitelji, svijetski tisak i ne malo ministarstva vanjskih poslova su Vama i ustašama pripisivali umorstvo kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua u Marseillesu.

PAVELIĆ: Nema nikakvih poteškoća rasvijetliti tu stvar. Proklamiranje osobne diktature, kralj Aleksandar Karađorđević nije ušao samo u arenu političke borbe, nego je isto tako započeo policijskom i terorističkom akcijom. Umorstva na STJEPANA RADIĆA i drugih hrvatskih rodoljuba, počinjena su bez razlike na profesiju i stalež. Žrtve su bile u prvom redu seljačko stanovništvo i istaknuti intelektualci. Poznat je slučaj filozofa (povjesničara), prominentnog hrvatskog političara, profesora MILANA ŠUFFLAYA, umorenog po policijskim agentima usred jedne zagrebačke ulice. Ova umorstva stvorila su u hrvatskom narodu opće mišljenje da progoni i teroristički čini neće prestati dokle god je na životu kralj Aleksandar.

Pod uplivom tog općeg mišljenja jedna je hrvatska radnička organizacija u Belgiji spontano odlučila osuditi na smrt kralja Aleksandra. Osuda je bila objelodanjena u jednom listu organizacije i izvršena u Marseillesu. Francuski minister LOUISE BARTHOU je izgubio život slučajno. Nalazio se u istim kolima s kraljem, bio je ranjen u ruku i umro uslijed gubitka krvi, jer mu nije bila pružena na vrijeme prva pomoć (kugla koja ga je pogodila znanstveno je utvrđeno bila je kugla pratećeg policajca na konju). Atentator je učinio samoubojstvo.

18

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

HORESEY: Kako je izvršeno stvaranje Hrvatske kao nezavisne države kao u doba pod kraljem Tomislavom ili talijanskim vojvodom od Spoleta, za vrijeme Drugog svjetskog rata? Vi ste bili tada ministar ili predsjednik?

PAVELIĆ: Nezavisna Država Hrvatska bila je proglašena 10. travnja 1941. godine nakon općeg ustanka hrvatskog naroda, koji je izvršio tadašnjipukovnik, a kasnije maršal Hrvatske SLAVKO KVATERNIK u ime moje kao državnog poglavara. Ponuda upućena u smislu da vojvoda od Spoleta bude kralj Hrvatske POD POVIJESNIM IMENOM Tomislav, učinjena je kasnije, i to 17.svibnja 1941. god. Ovu ponudu učinio sam da spriječim odluku talijanske vlade da nam nametne personalnu uniju, pod željom talijanskog kralja. Budući da vojvoda od Spoleta je došao u Hrvatsku vršio sam cijelo vrijeme dužnost poglavara države. Početkom 1942. godine naš je parlament – Hrvatski Sabor, sankcionirao stanje stvoreno de facto.

HORESEY: Jeste li Vi došli u Buenos Aires s vojvodom od Spaleta?

PAVELIĆ: Ne. Koliko mi je poznato, vojvoda od Spoleta je došao u Brazil u siječnju 1947. godine i nakon nekoliko mjeseci u Buenos Aires.

HORESEY: Jeste li Vi bili s njime kada je umro u Alvear-Palace hotelu u Buenos Airesu?

PAVELIĆ: Nisam bio s njim, budući da je on umro prije nego sam ja stigao u Buenos Aires. On je bio prijatelj hrvatske državne nezavisnosti, kako je to proizlazilo iz njegovih izjava, koje je dao u Buenos Airesu domaćim i međunarodnim novinarima.

HORESEY: Čujem da ste Vi nanovo počeli život u Argentini kao graditelj.

PAVELIĆ: Istina je, sin sam graditelja, naučio sam to zvanje od oca, pomažući mu za vrijeme školskih praznika.

HORESEY: Međutim, Vaše je pravo zvanje liječnik?

PAVELIĆ: Ne, moje je zvanje odvjetničko. Liječnik je bio jedan drugi Ante Pavelić, također političar, koji je pošao drugim političkim pravcem nego je bio moj.

HORESEY: Oprostite našu indiskreciju, ali moramo Vas pitati imate li Vi zaista 86 godina, kako veli “Who is Who International”?

PAVELIĆ: To se vjerojatno odnosi na spomenutog liječnika. Ja sam navršio 65 godina.

HORESEY: Čujemo da ste bili javno optuženi, da ste organizirali terorističku snagu za argentinsku “Alinaza Libetadora Nacionalista”, ili u najmanju ruku dali druge Hrvate kao udarnu jedinicu?

PAVELIĆ: Bio sam optužen u tom smislu, no istina je da nisam imao nikakvih dodira s tom, niti s bilo kojim drugom terorističkom organizacijom. Hrvatska je politička emigracija organizirana i sastoji se od odgovornih ljudi. Nitko od njih nije voljan služiti takvoj svrsi, niti se miješati u unutarnje političke stvari zemlje koja nam je pružila gostoprimstvo.

HORESEY: Poznato nam je da ste se predstavili redarstvu i ostalim oblastima u svrhu opovrgnuća tih optužbi?

PAVELIĆ: Jest. Čim sam saznao da postoje prijave, stavio sam se na raspolaganje istražnim oblastima.

HORESEY: Jesu li te prijave napravili Jugosloveni?

PAVELIĆ: Sigurno je da to nisu učinili Argentinci. Dosljedno tome proizlazi samo po sebi, tko je to učinio.

HORESEY: Ti Jugosloveni su pristaše maršala Tita ili su to nepolitički ljudi?

PAVELIĆ: Nema nikakva razloga vjerovati da bi to učinili nepolitički ljudi. Denuncijacije su započele putem bezimenih letaka, još prije revolucije. Kasnije su nastavljene putem novinstva, komunističke propagande. Bio sam napadnut ja i moji najbliži suradnici, ponavljanjem sadržaja optužbi.

HORESEY: Je li sa strane Titove komunističke vlade bilo što ozbiljnoga poduzeto za traženje Vašeg izručenja sa strane Argentine?

PAVELIĆ: Ne znam!

HORESEY: Jeste li Vi već napisali međunarodnu politiku?

PAVELIĆ: Moje se političko djelovanje odnosi na oslobođenje hrvatskog naroda iz komunističkog i tuđinskog ropstva, te na hrvatsku državnu nezavisnost. Ako se ta djelatnost može smatrati kao međunarodna politička, onda je moj odgovor na Vaše pitanje NIJEČAN.

19

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018 –

TEORIJA I AKCIJA – piše Vjekoslav Maks Luburić

Piše: Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin 29 i 30 lipnja 1968.

(Iznijeti ću u tri malo poduža nastavka ovu Okružnicu koju je general Drinjanin napisao, poslao ju u Pariz dru. Miljenki Dabi Peraniću koji je bio zadužen od Glavnog Stana Odpora da ju ponese sa sobom i u ime organizacije Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO pročita u Hamiltonu prilikom zborovanja dana 29 i 30 lipnja 1968. godine. Ovu Okružnicu kao i mnoga druga generalova pisma mi je dr. Peranić dao u svojem stanu u New Yorku u subotu 19 kolovoza 1978. Imao sam priliku pročitati ovu Okružnicu viće puta, ali, što god više ju čitam, sve više dolazim do zaključka da je ova Okružnica nadvisila sve druge Okružnice koje je general pisao Hrvatima i za Hrvatsku. Iz ove Okružnice se mogu saznati mnogi do sada mnogim hrvatima nepoznatidetalji. Zato smatram da je jako važna i da se Hrvati upoznaju s istom. Mile Boban, Otporaš.)

PORUKA GENERALA DRINJANINA PREDSTAVNICIMA ODPORA I BRATSKIH ORGANIZACIJA PRIGODON ZASJEDANJA I ZBOROVANJA U HAMILTONU NA DAN 29 i 30 LIPNJA 1968. GONE.

DRAGA BRAĆO!

Ovu moju poruku mirne duše možete smatrati nastavkom članka Hrvatska Ratna Doktrina iz zadnje OBRANE, (vidi DRINA br. 89-90 1968. prva i zadnja strana, mo. Otporaš.) koju ste nadam se, pročitali.

Ne govorim vam kao zapovjednik Odpora niti kao ideolog jedne političke grupacije, nego vam govorim kao hrvatski general koji se osjeća hrvatskim vojnikom makar i ne bilo hrvatske vojske, plaća, uniforma, medelja, priznanja i vojne stege, koju diktiraju zakoni jedne ustorjene vlasti. Osjećam se vojnikom zato, jer sam to bio kroz čitav život i ako ne postoji država, tim je na nama veća dužnost da ju stvorimo. I baš zato obraćam se svima koji u tom poslu mogu bilo što učiniti. Poslušajte zato mene i ja ću rado čuti vaš odgovor. Zaista bih se osjećao sretnim kada bih mogao biti s vama, pa da se bratskirazgovaramo, kao što smo to često činili za vrijeme rata, kao što se mnogi od vas sjećate. Imamo pred sobom zajednički zilj i zajednički moramo stvaritinašu ratnu doktrinu, zajednički izgraditi teoriju, zajedničkim snagama stvoriti naš akcioni vojnostrateški i politički plan.

Zato sve vas molim, bili ili ne, pripadnici Odpora da pomno saslušate ono što vam imam reći i trijezno raspravite o svemu, kako bi iz našega plana eliminirali sve što nije dobro i kako bi nadodli sve ono, što vi mislite da je potrebno. Svaki Hrvat je zato pozvan i nitko izključen nije. Nu kada jednom zaključimo zajednički nešto, onda dajmo tome jedan kolektivni svehrvatski karakter i onda ga sprovadjajmo stegovno i sa dobrovoljnom stegom, gdje svaki u tom planu vrši svoj dio, a oni koji su stavljeni na čelo, da predvode i zapravo budu izvršni organizam zajedničkog nam plana. Neka mi bude dozvoljeno otvoreno govoriti o problemima zato, jer zataškavanjem istih ništa se jasno vidjeti neće, kao što liječnik ne može operirati bolesnika, ako prije toga nije nije uspostavljena jasna i sigurna dijagnoza. Kada govorimo o pogreškama prošlosti onda govorimo o pogreškama, koje smo svi manje ili više počinili u dobroj vjeri da sprovedemo svoj vlastiti plan za oslobodjenje hrvatske domovine. Ljudski je griješiti i ljudski je griješke popraviti, znati se izdići nad sama sebe i svoj osobni “ja” podrediti jednom općem cilju. Nećemo zato spominjati imena, nećemo nikome ništa predbacivati, nego ćemo samo analizirati golečinjenice, raspraviti o njima i onda tražiti solucije. zato sve što govorimo jest načelno.

20

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Veliki njemački filozof Goethe napisao je, da je misliti lako, da je i djelovati, tj. voditi akciju vrlo lako, ali da je najteže na ovom svijetu postaviti jednu teoriju, tj. misao, i onda je sistematski sprovesti u djelo, tj. akciju. Napravite jedan pokušaj. Uzmite novine, okružnice, govore ili poruke svih hrvatskih političkih grupacija u svijetu. Idite zatim, ako vam je moguće, prošetati se poljem ili osamljenim mjestom, i analizirajte ih vlastitom glavom. Znači, pokušajte misliti ne glavom tih programa i misli, nego svojom vlastitom glavom.

Doći ćete do uvjerenja, da svi govore o našim pravima, o željama i potrebama za vlastitom državom. Ne samo to! Ima hrvatskih grupacija i ljudi, koji u svojim programima vide sretan, slobodan, zadovoljan, bogati, veseli i napredni hrvatski narod. Vide plavo more, zelena polja, guste šume, uredna naselja, bezbrižnu zdravu, jaku i veselu hrvatsku dječicu. Vide hrvatski sabor, kako demokratski, civilizirano, gospodski zasjeda i kroji zakone, a naši patrijarhe sačibukom u ruci pod Gupčevom lipom, debelim hrastovima, kutićma kafana i salonima zadovoljno kimaju glavom nad sretnim narodom otaca domovine. Vide sretne radnike, bezbrižna seljaka, zadovoljna intelektualca, hrvata na zemlji, andjele na nebu. To je i lijepo i potrebno, ako to nije samo evazija, bježanje od stvarnosti itd. od nastavaka tih sanja, planova, programa i želja. Čim im postavite pitanje: KAKO VI MISLITE TO OSTVARITI? TKO ĆE TO OSTVARITI? KADA ĆE SE TO OSTVARITI? SA ČIME MISLITE TO POSTIĆI? TKO ĆE VAM POMOĆI PRI TOME? TKO ĆE SVE TO DOŽIVJETI? TKO ĆE HTJETI ČEKATI, DA SE TO OSTVARI, DA PRI TOME NE IZGUBI VJERU U SVOJU VLASTITU MISIJU I DODJE DO UVJERENJA DA SMO NAROD SANJARA, TEORETIČARA, KOJI BI SVE HTJELI A NIŠTA NE RADE?

Teorija je sve ono, što nije ostvareno. Čim se ostvari, to je onda stvarnost. Ali dok se ne ostvari, to je čista teorija, špekulacija, čisti produkt uma. To je onošto se u literaturi zove popeti se u toranj od slonove kosti, što može biti užitak i zadovoljstvo onome tko to čini, ali ne i zajednici, narodu, koji od toga nema ništa. A političko djelovanje je u prvom redu služba općim narodnim interesima, jer samo tako se politici daje ona kategorija koju zaslužuje kao služba, a ne kao čista teorija i razonoda, osobni užitak.

Mi na pr. govorimo o našoj ratnoj doktrini polazeći sa pozicija nauke oca Domovine, tj. podizanja vlastitih snaga i pokretanje jedne narodno-oslobodilačke revolucionarne i vojno-političke akcije. To ne znači da se odričemo pomoći, konkretne pomoći, koju bi nam mogla dati jedna prijateljska zemlja ili jedan skup ljudi, ne odričemo se prava sudjelovanja u sklopu jedne globalne strategije, jer će to djelovati i bez nas i možda protiv nas. Ne možemo i kad bihtjeli, ne povući konskvence iz jednog konkretnog geopolitičkog stanja, gdje će jedva biti neutralnih. Neutralnost može imati samo jaka, sposobna imoćna zemlja, bilo u vojsci bilo u drugim argumentima, kao Švicarska, koja osim brda i jednog obranbenog sistema, u kojem sudjeluje cijeli narod, iako u defanzivnom pogledu, ima u ruci kapital cijelog svijeta i o tome je vodio računa Hitler, i morat će voditi računa i svaki drugi zavojevač. Čim smo se odrekli pokretanja vlastitih snaga, dizanja ustanka i vodjenja narodne oslobodilačke akcije, sva naša doktrina je čista teorija. Na pr. piše mi jedan poznati hrvatski intelektualac iz Amerika, da je razgovarao sa svima, koji su u zadnja vremena obilaziliAmeriku i razgovarali kako sa vlastitim pristašama, tako i sa drugim Hrvatima. Na pitanje da kako misli osloboditi Hrvatsku, jer o tome govori, odgovorio je, da će izbiti treći svjetski rat, te da će Amerika, kao antikomunistička potencija pomoći i Hrvate politički, dati im oružje, organizirati jednu Legiju, iudri, udri, dok ne dotjeramo cara do duvara. Vidite, to je čista teorija.

ZAŠTO JE TO TEORIJA?

Zato jer nitko ne može znati, da li će uopće izbiti treći svjetski rat, još manje gdje, kako i kada. Isto tako je točno, da nitko ne može unaprijed znati, da liće taj rat uopće biti antikomunistički, barem ne u ovom smislu, kako je to bilo 1941.g., jer ima i previše nijansa socijalista i komunista, i previše interesačisto nacionalnih, teritorijalnih i gospodarskih, a da bi itko razuman imao prava da taj rat proglašuje ideološkim, te da nas svrsta u taj jedan tabor, gdje će biti Amerika.

S kakovim pravom možemo zaključiti da će Amerika toga ili drugoga generala, naoružati ga i možda na blatobranima, kao 1941., dovesti u Hrvatsku. (Ovdje general govori o “blatobranima” jer su Jugoslaveni svih boja i tedencija tada trvdili – ima ih i danas koji u to vjeruju – da su Poglavnik i Ustaše sa talijanskim vojničkim kolima i blatobranima došli u Hrvatsku. Poglavnik je preko svojih veza i kanala poručio domovinskom vodstvu Ustaškog Pokreta da se požure i da proglase Nezavisnu Državu Hrvatsku prije ulazka njemačkih i talijanskih jedinica u Zagreb, što je pukovnik Slavko Kvaternik i učinio u ime Poglavnika. Ali to nije smetalo neprijatelju Hrvatske Države širiti slike kako su njemačke nacističke i talijanske fašističke jedinice bile u Zagrebu prije proglašnje NDH, kako bi što svrsihodnije povezali NDH kao satelitsku državu fašizma i nacizma. Mo. Otporaš.) Takve predpostavke su nas jednom odvele na Bleibuško polje, odvele u kolone smrti i sve ono što se kasnije dogodilo. Ne možemo s tim računati, jer uopće ne znamo tko, kada i kako će odlučivati o nama, kada znamo da postoji izmedju Pentagona i Krenlja jedan crveni telefon baš s ciljem, da se spriječi rat izmedju protagonista Rusije iAmerike.. Tko iole bistrije pogleda što se zbiva u Vijetnamu, gdje Amerika izigrava antikomunističku kartu s ciljem da si osigura stratežke baze začuvanje Pacifika i komunikacija sa svojim saveznicima na Pacifiku i cijeloj hemisferi, te da je antikomunist Diem, katolik, antikomunist i prijatelj, rekli bičak i američki čovjek, bio likvidiran zato, jer se nije htjelo sporu dati karakter, kojeg je imao, pogledajmo u prošlost.

Ja sam gledao momke pjevajući kako odlaze iz Zagreba prema Amerikancima po oružje. Još i danas su živi oni naši propagandisti, koji su to govorili i joši danas ponavljaju istu priču u euforiji iza banketa.

21

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

To nas je koštalo 200.000 vojnika, s kojima smo mogli razbiti pred Zagrebom cijelu partizansku vojsku i ako ne drugo, a ono umrijeti dolično, a ne svršiti kao roblje u grabama i srpskim palankama ponižavani, mučenii žrtvovani. Nisam mnogo ni onda vjerovao, i još manje vjerujem danas. Ne samo mi, nego ni Predsjednik Johnson nije u stanju reći, što će Amerika učiniti sutra, a kamoli u dani čas. (Lyndon B. Johnson (1908-1973) je tada bio 37 američki predsjednik. Mo. Otporaš.) Ne zna to ni Pentagon, iako zna što bi učinio, kad bi to Kongres dozvolio i odobrio, kada bi narod slijedio i kada bi bio kadar baciti deset milijuna Amerikanaca i sve atomske bombe, i to ne na Rusiju, nego na crvenu Kinu, koja podjednako ugrožuje Ameriku i možda još više Rusiju. Ideološke svadje nisu drugo nego borba za prevlast nad komunistima u svijetu, ali više sa ciljem da Mao Tso-tong nadje u Sibiriji novi prostor za 800 milijuna Kineza, nego da ovaj ili onaj narod zaista povjeruje, da je Mao Tso-tong bolji komunista od Brežnjeva ili ovaj od Tita, ili ovaj od Bakarića ili slovačkog Dubčeka.

Zato je mišljenje toga generala, iako dostojno, čista špekulativna teorija, koja nema sa stvarnosti nekakve veze i koja može ili ne bitiupotrebljiva, kad bi je netko i htio upotrebiti. Ubojstvom Johna i Boba Kennedyja i tragičnim dogadjajima na rasnom polju, tj. ubojstvo lidera mirotvorca Martin Luter Kinga, zatim tragično stanje u Vijetnamu, gdje je žrtvovan zapovjednik Westmorland zato, da bi pobjedile golubice a ne orlovi Pentagona, dokaz je, da kao ozbiljni ljudi nemamo prava računati sa tim teorijama. Isto, kao za usporedbu, jest, kada netko govori da će “narod to učiniti”. Da će narod već borbom sprovesti revoluciju i istjerati okupatora. Ili da će vrijeme i taj problem riješiti, ili da će Bog sudjelovati u strategiji i politici i spasitisvoje Hrvate, svoje vjerne Hrvate zato jer smo narod, antemurale cristianitatis.

Da, mi smo vjernici i Odporaši su to uvijek ispovjedali, a to značći da su slijedili ne samo vjerske dogme nego i crkvenu hijerarhiju, crkvenu organizaciju inasljednika Svetog Petra, papu. Vjerujemo da Bog može jednim potezom, jednom mišlju, voljom, zbrisati čovječanstvo, kuglu zemaljsku, kontinente ilinarode. Dužnost nam je raditi, kao da ćemo sto godina živjeti i moliti se Bogu, kao da ćemo sutra umrijeti. Znamo iz povijesti i religije da je Bog odlučivao bitkama, ali mi nemamo prava računati s tim, jer je to u Božijoj, a ne u našoj volji. Mi možemo i moramo Boga moliti, ali nismo u stanju utjecati na odluke Božije, jer smo ljudi, a kad bi mogli odredjivati, bili bi Bogovi. Bog je pak samo jedan, a svi drugi bogovi pripadaju mitologiji ilipsihologiji, ali ne politici, ekonomiji, strategiji.

S druge strane i nažalost, snage zapada su davno izigrale mogućnost da bi mogle voditi jednu svjetsku antikomunističku križarsku vojnu. Previše je vremena dato komunistima, previše je antikomunista likvidirano i previše demokrata je izgubilo vjeru u antikomunističke snage, a da bi itko razuman mogao vjerovati u jednu novu križarsku vojnu. (Ja bih ovu generalovu izreku preinačio u: Previše je vremena dato Srbima da jugoslaveniziraju Hrvate kako bi na račun Jugoslavije mogli proširiti svoj životni san Veliku Srbiju. Previše je Hrvata likvidirano i previše ih je izgubilo vjeru u vlastite snage, a premalo vremena imamo za adekvatno organiziranje da bi se mogli obraniti od jugoslavenskih nasrtaja i prodora. Kada sam ovu Okružnicu čitao stavio sam ovu bilježk. Mile Boban, lipanj 1979. Mo.) Najmanje je Amerika spremna i voljna to učiniti, jer kad bi Pentagon i mogao uz pomoć državne oligarhije i aparata, te eventualno jedne stranke, možda republikanske, nametnuti, iznutra bi ju svladale crna i urbanska gerila, rasno pitanje, manjine slavenske i vlastiti komunisti i raskalašena mladež, koja traži utjehe u bludu, seksualnom izživljavanju, drogama, fikcijama i vandalizmu. To je mogao učiniti general Eisenhower, mogao je general Mac Arthur, veliki heroji američke nacije poslije prvog svijetskog rata, ali vidili ste, što se je dogodilo. Sam Eisenhower je vjerovao u križarski

22

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

karakter pobjede nad nacionalistima i antikomunistima Evrope, pa i nad malom Hrvatskom, a Mac Arthuru su dali obični vrtnjak, i završio je svoje dane pišući memoare i prodavajući mašine za pisanje jedne tužne povijesti. Vojnici su bili žrtvovani u Koreji, jer je bilo zabranjeno dirati u svetu rijeku yalu, ižrtvovan je gen. Westmorland zato, jer je htio prenijeti rat na susjedna područja odakle su se nesmetano infiltrirali crveni partizani Viet-Konga.

Kako sam negdje napisao moglo bi se hrvatskoj antikomunističkoj legiji, koja sanja vratiti se u Staljingrad, dogoditi da brani isti, ali ne od antikomunista mobilizirane ideološke i demokratske Evrope, nego od crvene Kine, revolucionarne Kine, koja povrh svega treba Sibiriju za svoj lebensraum, svoj životniprostor. Odatle politika prema Titu, odatle politika Vatikana, da spasi strukture crkve, a ne niti da uništi Hrvate, niti da spasi Jugoslaviju i još manje da jača komunizam, niti je iz oportunizma. Osim mistike svetih moći, osim liturgije i tamjana, u Vatikanu postoji i jedan glavni stožer sastavljen od Jezuita, mislilaca, političara, diplomata i stratega. To je jedan definizivni a ne ofenzivni proces.

Čak Vam otvoreno velim, da bi prije dobio pomoć bilo koji komunistički dezerter, s ciljem da oslabi komunisitički centralizam i monolitnost, jer je manjiprotivnik u potenciji od bloka rusko-kineskog, ili svesovjetskog od Pacifika do Atlantika. Nemojte si praviti mnogo iluzija u OTAN I NATO. Za tri dana sve bi se te internacionalne snage sastavljene od mnogo ureda, mnogo šefova i mnogo zapovjednika, od kojih su mnogi u službi Rusije raspale za tri dana.Iz njemačke Istočne i Bugarske mogu Rusi zaposjesti Evropu. Bila je jedna Njemačka i bili su jednom Madžari, Hrvati, Slovaci, Romunji itd. koji su išlina Leningrad i Staljingrad. Danas ih nema, a nakon izdaje zapada u Madžarskoj, (mađarska listopadska revolucija 1956.god., mo.) recimo, nitko ne mislina ponavljanje juriša na sovjetske tenkove, nego traži soluciju u evoluciji komunizma i mogućnost u ravnoteži, koja bi im s vremenom dozvolila osamostaliti se sama.

Taj proces ide svojim tokom i u Poljskoj, i u Madžarskoj, i u Rumunjskoj, i u Čehoslovačkoj, i u Jugoslaviji, te prema tome i u Hrvatskoj. Sve te priče o federaciji, konfederaciji, samoupravljanju, nisu drugo nego nastojanje da se spase nacionalna kultura, gospodarstvo najprije od Rusa, onda od Srba, Čeha izatim od marksističkog divljanja, koje je razvodjeno postalo žrtva nemirne mladosti, i studenata, isto kao i zastarijela struktura kapitalizma na zapadu. Budući da je Mao Tso-tong davno bacio anamemu na komunističku crvenu buržoaziju, novu klasu, i najavio kulturnu revoluciju, da uništi bilo kakvu civilizaciju osim svoje, pojavljuju se anarhisti, nihilisti i kaos, sljedbenici filozofa Markusa, koji zagovara jednostavno revoluciju generacija, tj. novih na stare, i baš zato jer je zatajila marksistička borba klasa. Ta mladost je jedan vulkan, koji je kako smo to vidjeli bio u stanju paralizirati Francusku, (general ovdje misli na mini revoluciju u Francuskoj koju je započeo rođeni francusko/njemački židov Daniel Marc Cohn Bendit u Parizu u svibnju 1968. godine. Pošto sam u to vrijeme živio u Parizu, taj događaj mi je iz bliza poznat. Taj francusko/njemački student Daniel Marc Cohn Bendit studentskim demonstracijama zapalio je cijelu Francusku i umalo da nije došlo do građanskog rata: Francuz protiv Francuza, kao što je to bio slučaj kod nas Hrvata za vrijeme WW2 Hrvat protiv Hrvata. Ti studentski neredi iz Pariza su se munjevitom brzinom širili kuglom zemaljskom. Mo. Otporaš.) ili kao u prošlom ljetu Ameriku ili kao sada rat u Vijetnamu, gdje se beznadno umire, a bivaju moralno osudjivano oni, kao kardinal Spelman, koji se usudio govoriti o pobjedi.

KAKVU BITKU MOGU DOBITI VOJNICI – KOJIMA NIJE CILJ POBJEDA?

Govoriti o antikomunističkoj križarskoj vojni, u kojoj ćemo mi biti mezimčad, je vraćati se na 1945. godinu, a ta znamo da nije bila dostojna ni hrvatskog naroda, ni Hrvatske Vojske, koja je dobivala bitke i gubila ratove, baš radi te politike-fikcije, radi teorija, radi propagandista, koji su nas razoružali i izveliiz zemlje. Zato je diktrina o antikomunističkom pohodu i našoj participaciji ravna željama, čistoj špekulaciji, jedna teorija kao i nada da će strategija carstva nebeskoga, kao Srbi na Kosovu, riješiti pitanje naše slobode.

Isto mi velimo i za one koji samo govore o budućem uredjenju države, o nespojivosti pojmova vojnik- revolucionarac-političar, i zato i ne odgovaramo na te napadaje teorije, jer nisu ozbiljne. Ne može se sjediti u Buenos Airesu, a sanjati kao da smo na Markovu Trgu. Ne može se već i zato, jer o tome neće odlučivati nikakvi dogmatičari, nikakvi teoretičari, nikakvi predstavnici, niti predstavništva u tuđini, pa čak ni u Zagrebu, nego one snage koje povedu narodnooslobodilačku borbu, koje se izgrade za vrijeme borbe, koje stignu na Drinu i uzmognu organizirati hrvatsku vlast na hrvatskoj teretoriji i k tome uspiju odhrvati se i iznuditi priznanje toj zemlji.

Kao dobri promatrači mogli ste primjetiti na pr. kada je pao Che Guevera u Boliviji, da se isticalo da je isti propao zato, jer je protiv njega bila komunistička stranka. Manje obavješteni jludi reći će; kako to da je komunistička stranka bila protiv, a Che Guevera je stari komunista i marksista, koji je bio ideolog i tehničar, tehničar revolucije i majstor gerile, koji je doveo Fidel Castra na vlast. Ili kada je Fidel pozatvarao predstavnike komunističke stranke u Kubi. Ili kada je Tito eliminirao Kominformovce, ili Madžar Kadar Rakossyja, ili Dubček Slanskog ili kako se bori Mao sa predsjednikom Kine. To je rezultat razlike u gledanju na taktiku. Na pr. Mao Tso-tong uvodi vlast agrarnih i vojnih snaga, protiv industrijskih i partijskih kadrova. Che je pokušao pokrenuti seljake, jer Bolivija nema jake industrije i jedva se može seljaku prići sa idejama o diktaturi proleterijata. fidel drži vlast sa onima, kojisu s njim bili u šumi, gdje je Sierra Maestra odgojila svoju vrstu komunizma vezana uz polje. Mao je pred mnogo godina morao ostavljati industrijska područja i probijati se deset godina kroz brdska područja Kine.

23

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

To se zove JENANSKI PUT, gdje su ljudi padali kao mravi, ali je borba odgojila agrarne komuniste sa posobnom psihologijom. Tu je tanja borbe medju samim crvenim Kinezima. Ali je tu tajna i činjenice da su hrvatski i slovački komunisti uvidjeli, da u velikosrpskom i češkom komunizmu kojega su služili iz taktičkih i ideoloških razloga, postaju plijen ne samo te ideologije, nego i državnih tvorevina jugoslavije i Čehoslovačke, odnosno velikosrpskog i pančeškog imperijalizma. zato će odlučivati one snage koje NA TERENU I U BORBI MOGNU SVOJE IDEJE I NAMETNUTI DRUGIMA, a ne samo ISTICATI IH U TUDJINI BEZ IKAKVE KONEKCIJE SA STVARNOŠĆU. Može se govoriti zato o hrvatskom komunizmu, kao i o stotine drugih, i mora se s tim činbenikom računati ne samo u politici i strategiji, nego i u pogledu društvenih odnosa.

Može se i mora računati sa hrvatskom ljevicom, sa novim naraštajima, sa Hrvatima u Bosni i Dalmaciji i Istri, ali će biti oni koji će formulirati svoje zahtjeve i nametati ih svojom snagom, svojim sudjelovanjem u borbi, spremnosti na žrtvu i jačinom ideja. (Ova generalova ideja “Može se i mora računatisa hrvatskom ljevicom sa novim naraštajima…” je očit i jasan dokaz da je on, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin početnik i začetnik pomirdbeneideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj DRINI br, 3/4 1964., st 18-21. Mene ne smeta govoriti o hrvatskoj ljevici i hrvatskim komunistima, koji su sebe smatrali ili još uvijek smatraju hrvatskim antifašistima. Šta mene smeta je to da oni kada govore o svome “antifašizmu” uvijek misle na komunističku jugoslaviju Tita i partiju, a ne na hrvatske državotvorne komuniste poput Andrije Hebranga koji je bio predsjednik HKP i ZAVNOH-a. Nacionalno pomiriti i izmiriti danas Hrvate se može samo i jedino staviti, bok uz bok slike i spomenike Poglavnika iAndrije Hebranga, jer i jedan i drugi su se državotvorno hrvatski borili za Hrvatsku Državu. Mo. Otporaš.) I sve to još uvijek uvjetovano radi onih, koji su bili ili mogli biti naši saveznici, nosioci eventualne globalne strategije, koja bi svojim samim prisustvom i zakonima geopolitike i geostrategije mogliimati svoju riječ.

Na pr. general Markos, zapovjednik partizana u Grčkoj svladao je bio najveći dio Grčke, ali su Englezi svojim prisustvom i sudjelovanjem odlučili bitku u koristnacionalne Grčke. Učinili su to iz svojih razloga, i ne iz sentimenta. Nisu htjeli da komunisti otvore put Rusima na Mediteran. Isto je bilo i u Perziji, gdje su svojim prisustvom, sa političkom i vojnom snagom istjerali Ruse iz Aserbeidžana. radilo se o istim razlozima i petroleju. Tu su dakle odlučivalivanjski čimbenici, koji bi mogli ili ne slijediti i naše indicije, i tu će odlučivati one snage, koje se znadnu stvoriti i održati i nametnuti drugima. Tita su priznali ne zato, jer je bio komunista, nego su ga prihvatili i pomogli unatoč njegovu komunizmu, a na suprot Draži Mihailoviću zato, jer je velikoj savezničkoj strategiji konveniralo, da ima netko tko će rušiti objekte, komunikacije i vezati njemačke ratne divizije za čuvanje tih objekata. A ni jedan nidrugi od tih čimbenika ne ovisi o hrvatskoj emigraciji, pa makar Junak nad junacima GENERAL DRINJANIN kako ona djelovala.

Tu je jedna i nova generacija koja je odrasla pod komunizmom i koja je manjim dijelom prihvatila komunizam kao manje zlo ili pak izidealističkih težnja socijalne pravde, a mnogi postali kolaboratori zato, jer smo ih svojim odlaskom i apsolutnim pomanjkanjem bilo kakve zaštite iporedka, ostavili na milost i nemilost komunizma i Jugoslavije. Jedan cijeli narod nikad se ne sastoji od heroja, niti bi bilo pametno da je cijela zemlja padala na Ivan Planini, ni pred Zagrebom, kao što je Hitler htio da Njemačka izgine pred Berlinom. Svaka nacija imala je svojih Numancia, (grad u starojŠpanjolskoj kojeg je Scipion Emilien 134-133 potpuno razorio, uništio, mo. Otporaš.) svojih Alkazara de Toledo, svojih Udbina, svojih Širokih Brijegova, svojih heroja i bunkera, koji su padali do zadnjega, ali to nije život, nego smrt nacije. Instikt za življenjem, kod pojedinaca i kod naroda je jači nego kolektivna smrt. Ta nova generacija želi i sama odlučivati o svojoj budućnosti, i zato ne radi se samo o vojničkim i političkim, nego i društvenim problemima.

24

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

To ste mogli čuti od svakog novodošlog. Zato će i te ideje dolaziti u obzir i zato se ni u Madridu, ni u Hamiltonu, ni u New Yorku, pa makar kakve zasluge imalii uspjehe požnjeli, neće praviti budućnost, nego samo i jedino po onima, koji budu izgradili snage na terenu i znadu tu djelatnost uklopiti u veliku strategiju onih, koji budu odlučivali. I kako stoji svijet jako malo izgleda ima, da će bilo koji od eventualnih protagonista gledati u krsni list ili svjedodžbu dobrog vladanja koju bi imao ili ne neki od zapovjednika konkretnih snaga. Odlučivati će te snage, a ne teorije i osobni problemi.

Isto je tako jasno, da hrvatski komunisti ne misle zato ginuti, da im sjednu za vrat ideološki protivnici i počmu čeprkati po prošlosti. Mnogo sam vam puta govorio o Madžarskoj i nikada neće biti dosta, jer je to klasični primjer, kako se ne smije raditi. To je posljedica pogrešnih teorija, koje iako nisu bile jedini faktor, bile su jedan od faktora propasti.

O Hrvatskoj 1945. nisu odlučivali ni antemurale christianitatis , ni Papa, ni demokracija, ni naše pravo, nego Yalta i Potsdam, ali ovi su bili logičninastavak djelovanaj partizana, koji su stvorili na terenu snage, bilo mobilizacjom Srba, bilo pomoći podvale, bilo ideologije, bilo saveznika, pa i kada su odlučili fifty/fifty, ipak je onaj konkretni i u snazi održani fifty progutao onu drugu polovicu, a general Draža Mihailović je zato svršio na vješalima, da nebi Englezi pokrenuli taj svoj fifty, svoju polovicu. Na nama je dakle da polazeći od starćevićanske doktrine pokretanja snaga na terenu, da stvorimo snagu, koja će onda govoriti o pravu, našem hrvatskom pravu. Doktrina u akciji, to je pravi politički-vojni uspjeh, i pravo podpomognut snagom i silom, to je kompletna teorija naše narodno oslobodilačke akcije.

Rekli smo, da mi hrvatsku sudbinu ne možemo vezati samo za nadu da će izbiti jedan treći svjetski rat, te da ćemo biti zvani, oboružani, priznati, upotrebljeni i možda na blatobranima dovedeni na Markov Trg. Mislim da sam iznio dovoljno razloga, koji ne ovise o nama, nego o onima, koji bi to trebali i možda htjeli učiniti, a ne mogu. Vezati našu sudbinu uz tobožnje medjunarodno priznanje mirnim sredstvima, mislim da uopće ne treba ozbiljno uzimati u obzir, iako moramo svim sredstvima raditi, da si napravimo ambijent u tom pravcu, kako bi u dani čas i kada imadnemo snagu, bude lakišeizvojevati si medjunarodno priznajnje i eventualnu pomoć ako ne svih, a ono nekih nacija, koje bi mogle imati interesa radi sebe, a ne radi nas. Ne treba zaboraviti ni na naš odsudni geopolitički položaj. Možda da vam spomenem malu afričku zemlju BIAFRA, gdje jedna katolička manjina i definirana demografska grupa vodi herojsku borbu za svoju samostalnost. Padaju kao muhe, jedan milijun izbjeglica imaju, ali interesi velikih u Nigeriji, i možda petrloej, jači su od prava naroda. Može i nestati toga naroda, iako se tu i tamo govori i protestira, Nigerija je jača, jer ima diplomatsku delegaciju, ima sredstva, ugovore, i Rusija, Engleska i drugi daju joj oružje, avione i moralnu pomoć, a za Biafru jedva da Vatikan kaže nekoliko riječi i moli da se spasiizbjeglice.

Dakle koristi i diplomatski rad, kako smo to uvijek rekli, ali tek kao komplement prave snage izražene u izobraženim, oružanim, indoktriniranim i tehničkivodjenim oružanim snagama. Vidjeli ste što je mali Izrael učinio protiv ogromnog bloka Arapa, protiv prostora i svjetskog mišljenja. Sa jednim blietzkrigom, tj. streljovitim ratom, na kojem bi mogao zaviditi Hitler, Guderian i Romel, oni su odlučnim udarcem, dobrom obavještajnom službom, tehničkom nadmoći, savršenom izobrazbom, smjelim planom i odlučnošću izveli jedan lokalni klasični rat i paralizirali sve svoje susjede.

Naša je dakle nada u našim snagama i u našim akcijama. Medjutim kada se govori o akcijama to onda treba definirati do kraja. Kao što su teorije produktčiste umne špekulacije i mogu biti sasma nekoristne, tako i akcija, ako nisu bazirane na jednoj kompletnoj teoriji mogu biti ne samo nekoristne, nego čak ištetne. Kada kažemo da iza teorije mora stajati akcija, htjeli smo s tim reći, da kompletna teorija mora predvidjeti sve u toj akciji. Mora se znati kakve akcije treba vršiti, tko ih ima vršiti, kada i gdje, zašto i s kakvim konkretnim ciljem, jer inače mogu biti više štetne nego koristne. Mnbogo je poznatih iglasovitih ljudi reklo kroz povijest, da je bolje trpjeti i nepravdu nego kaos i anarhiju, jer i nepravda kro evoluciju i inerciju dolazi kraju, kao što i svaka revolucija svršava kod bonapartizma, tj. u redu, inače nebi bila konstruktivna. Kakva pravda je mogla postojati recimo u parizu, gdje je svatko mogao bitiubijen kao pas ili izgubiti obitelj i imetak, ili kao u Americi, gdje su crnci uz pomoć komunista sprovadjali “urbansku tj. gradsku gerilu” pod vodstvom iz Vijetnama stiglih vojnika crnaca, gdje su spaljene čitave četvrti ili Koktel Molotov bacani u stanove i medju vlastito stanovništvo s ciljem čisto taktičke prirode.

Zato je trebalo najprije postaviti točne teorije, kako naša akcija nebi bila samo destruktivna. Akcija pok. kavrana je još tekla uz blagoslov onog moralnog kapitala kojega smo donijeli iz NDH. Još su bile svježe uspomene na veličinu, još je bilo vjere u tobožnji američki antikomunistički pohod, još je bilo autoriteta, još se je na hrvatskoj koži osjećao komunisitički bič, još se pušila krv na sve strane i malo više ili manje krvi, nije moglo poremetiti psihološko stanje i ravnotežu. Na jednoj strani je bilo ustaštvo, na drugoj partizani. To je zapravo još bila zalazna bitka hrvatske vojske i ustaštva, zadnji pokušaj da se održi borbeni ambijent, da se povjeruje u stare ideje i nove akcije. Pokušaj je propao i predstavlja za emigraciju i uopće hrvatski narod jednu medju. (Međa, granica, ograda, jaz isl., mo. Otporaš.) Preko te medje valjalo je ići drugim putevima.

Nakon Karvanove akcije nastala je pobuna duhova, kako smo juzvali. Ne samo naše političko vodstvo, nego i svaki emigrant i rekao bih svaki Hrvat, je pravio ispit savjesti i političke zrelosti. Počeo je, rekao bih, mislit svojom glavom. To mišljenje svojom glavom dovelo je i do novih grupiranja onih, kojisu mislili. Tako je i jedna grupa starih boraca koja se okupila u Odporu, našla pred alternativom: ili zatvoriti oči i ponavljati, da će

25

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

netko i negdje za nas misliti, stvarati odluke i zapovjedati, ili pak misliti i dosljedno tome odlučiti se. Ljudi Odpora pokušali su kako svi znate uvjeririnaše političko vodstvo, da treba tražiti nove puteve. To se čini iza svake velike tragedije, iza svakog poraza. Kada mi i nebi imali snage za traženje tih puteva, činili bi to drugi, koji traže ne samo razloge za poraz, nego i krivce poraza. Zato je nakon svih izgubljenih ratova, barem u Evropi, zabilježeno skretanje u lijevo kao protest protiv poraza i onih, koji su ratove vodili i izgubili. Narodi kao da su gubili smisao za težinu položaja, za veličinu, za razloge. Oni su su tražili krivce. Ni mi Hrvati nismo mogli spriječiti, da do tog dogje. Previše je bolno, ali nije nekoristno, ako podsjetimo sve vas na onošto je bilo. Ne činom to zato da predbacujemo bilo kome i bilo što, nego da povučeno konzvekence.

K tome nije na odmet reći koju i o onom što smo učinili u domovini nakon poraza. Znate da sam bio prištaša borbe i da sam bio protiv toga, da se povlačimo i predamo. Zato sam bio iz borbe za Petrinju, koju smo oslobodili udarcem u ledja partizana od Sunje, bio poslat na Ivan Planinu. U to vrijeme bio sam član Glavnog Stana Poglavnika, dakle vrhovnog vojnog stožera, i bio sam referent za pozadinu. Kad su Nijemci počeli pripremati povlačenje, ja sam se odupro i zaprijetio da ću ih razoružati. Pozvan sam bio na savjetovanje sa Glavnim Stanom, Vladom i Poglavnikom, i znate da mi je avion bio stradao i ja svršio u bolinici na Rebru sa težkim potresom mozga. Kad sam treći dan došao k sebi, povlačenje je izvršeno i bez mene. Tada sam zagovarao bitku na Zvonimirovoj liniji, u širokom prostoru pred Zagrebom, pa ako ništa drugo da smlavimo elitne snage partizana i obnovimo Krbavsku Bitku, gdje je plemstvo palo, da Hrvatska može živjeti. Znate i to, da sam dobio nalog da izvedem vojsku preko granice, i ostanem u domovini kao zapovjednik onih, koji se ne uspiju probiti, te da pružimo Odpor na najširim temeljima. Tamo su početci HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Tamo smo planirali sa mnogim višim vojničkim i gradjanskim zapovjednicima odpor naroda, dok se ne nadje politička solucija i dok se ne vrati u Hrvatsku jaka, po Amerikancima oboružana antikomunistička Hrvatska Vojska, s ciljem tjeranja komunista i obnove Hrvatske Države, ovaj puta na strani zapadnih saveznika, a protiv Rusije i komunisitčkog bloka, kako se je predstavljalo.

Što se je dogodilo znate. mene su još mnogi vidjeli pred Zidanim Mostom. Ja sam se trebao kretati samo do granice, gdje je zapovjedništvo II Zbora preuzeo general Ajanović Jusuf sa Stožerom, i gdje su imenovani novi zapovjednici, s čime je preko generala Moškova i Stožera ravnao izravno Poglavnik. Ja sam se još zalijetao uz granicu i kao stegovan vojnik vratio u domovinu. Što se je dogodilo znate svi. Nisu se ispunile nade naše Vlade, koja je bila izručena i obješena, Poglavnik i drugi su napustili masu i morali se skrivati da ne budu predani, vojska razoružana i pobijena ili svršila u kolonama smrti, ukoliko se nije spasila tu i tamo. Od novog antikomunističkog pohoda nije bilo ništa. Bila je to samo jedna teorija, iza koje nije bilo stvarnosti. Bila je to samo jedna želja, a spredno je, da linam je bila podvaljena preko raznih agenata, ili su je naši propagandisti upotrebljavali samo iz razloga taktičkih i sporednih.

Amerika, Rusija, Engleska, Francuska i saveznici im, a to je bio skorom cijeli svijet, bili su siti rata. Vodio se psihološki rat, zauzimale se pozicije, vodila se ponegdje dialektika dinamita, ali kao onda, tako i danas, žrtvovani narodi bili su ostavljeni svojoj sudbini. Prema tome nije se moglo račnati sa novim ratom, nego su se izmišljale teorije o suzdržavanju, obranbenim saveznicima, atomskom i drugom odmazdom, dok i Rusija i kasnije Kina nisu postiglinuklearna oružja, i onda je, opet bila izgradjena teorija ravnoteže straha, što je i do danas održalo stare saveznike na okupu. Istina, pomjerilo se je to stanje naglim dizanjem crvene Kine i najavljenom kulturnom revolucijom Mao Tse-tonga, najprije u Kini, a kasnije i vani, što je zapravo stare saveznike i jošjače zbližilo iz straha pred gladnom nuklearnom potencijom, koja upotrebljiva ideologiju da smjesti svojih 800 milijuna Ljudi u bližu ili dalju okolicu. Za jednu akciju nije bilo uvjeta, zato sam u zajednici sa zapovjednicima domovinskog fronta HRVATSKOG NARODNOG ODPORA smjestio snage u PASIVNO STANJE ODPORA. Odupiremo se, ali pasivno. Ne prihvaćamo Jugoslaviju, ne postajemo komunisti, ne odričemo se Hrvatske, ali ne upotrebljavamo masivne akcije zato, da ne izvrgnemo narod bestijalnoj i brutalnoj srbokomunističkoj odmazdi prije vremena. Nismo rekli da smo kapitulirali, da smo se odrekli hrvatske revolucije, da smo se odrekli svetoga našega prava na oružani ustanak, nego smo, da se stavimo u pasivno stanje, dok ne imadnemo bolje uvjete.

Govoriti o uvjetima za nas hrvatske vojnike nije to nešto abstraktno, nego sasma konkretno. Preduvje za sve jest imati jednu kompletnu teoriju našega djelovanja, stvarati doktrinu, zatim izgraditi političke uvjete, koji će favorizirati borbu, kako bi imao narodnu širu pomoć, jer bez toga nema narodnooslobodilačkog rata, zatim riješiti pitanje vojno-strateškog operacionog plana i taktike za izvršenje pojedinih akcija. Jedno od glavnih pitanja jest ipitanje logistilkih baza za polazak u obskrbu, za nadzor akcije, za prihvaćanje ranjenika i odpremanje boraca, za sprovodjenje propagande, za borbu na političkom polju pred svijetom, jer kako sam rekao isto ne živimo u krateru jednog vulkana i moramo voditi računa o svijetu, da i opet nebi dobivali bitkei gubili ratove kao i god. 1918. i 1945., i opet svršili na novo u Bleiburgu, što možda nebi mogli izdržati i što bi borbu bacilo u stoljeće natrag. Previše smo izkrvavili 1945 i do 1947 a da nebi vodili o tome računa. Strategija nije hazardna igra i politika nije teologija, gdje se sve povjerava odlukama vrhunaravnih sila. Trebalo je rashladiti glavu i stati raskoračenih nogu na čvrsto tlo i dobro otvoriti oči i uši. Ja sam to učinio i Vrhovni Stožer domovinskog fronta prihvatio je moje misli, solidarizirao se s njima i podjelio odgovornost. K tome sam bio i ranjen.

26

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Tada sam u pasivnom stanju mogao samo izabrati ilegalni život u zemlji i biti na teret organizaciji, ili ići u emigraciju, što nisam nikada mislio i što sam rekao mojim užim suradnicima i zapovjednicima Odpora. Odlučio sam ići u emigraciju, opomenuti naše da se ne pouzdaju u tobožnje križarske divizije o kojima su im govorili agenti Ozne, kao što danas govore agenti Udbe našim tobožnjim revolucionarcima, o čemu ćemo posebno govoriti.

Ali čim sam izliječio rane na nozi i iznio Poglavniku i vodstvu moje ideje i pravo stanje stvari, kao i nakanu da sprovedem u djelo plan HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a ne emigrantskih organizacija i državnog vodstva, stavljen sam bio izmedju duvara i mača, i bilo mi zabranjeno povratiti se u domovinu ili raditi u emigraciji, jer da će biti proglašen narodnim izdajnikom.

Iz naše pobune duhova nastala je jedna revolucionarna misao bazirana na stvarnosti i iz naših kretanja nastala je organizacija Odpora. Svi vi znate što se je dogodilo. Da smo bili na dobru putu, to ste se mogli uvjeriti, jer idu s nama mnogi, koji nas nisu razumijeli, pa i oni koji su bili aktivni protiv nas. Mnogi od nas su rekli, da je bilo težko izlaziti iz naše ustaške Matice, ali da je isto tako tažko bilo i ostati. Kasnije kretanje i reorganizacija HOP-a (treba se ovdje pojasniti za današnje hrvatske prilike to da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, navodno, što nije sto posto sigurno, na smrtnoj postelji opunomoćio dra. Stjepana Hefera kao nasljednika Poglavnika, što je uistinu značilo da je dr. Stjepan Hefer bio predsjednik HOP-a, što je Hrvatski Oslobodilački Pokret. Kasnije se je taj isti HOP podijelio u dva dijela. Prvi je i dalje ostao HOP, dok je drugi bio Reorganizacija HOP-a kojem je bio predsjednik dr. Vjekoslav Vrančić. Mo. Otporaš.) je tome dokaz. Jedino što smo izgubili jest desetak godina. Da, mi smo za akcije, ali kakve akcije, s kakvom idejom političkom, na osnovi koje doktrine, s kakvim političkim programom idemo pred narod, koji nas treba pomoći, i za to plaćati u krvi i imetku, s kakvim idejama trebamoizlaziti pred strani svijet? Jasno je bilo, nekima prije, nekima poslije, da smo pretrpijeli jedan poraz. Nama je jasno da nismo smjeli kao Srbi iz svoga Kosova praviti pobjedu. To spada u mitologiju, to je strategija carstva nebeskoga, ali nije podloga za ozbiljnog generala, ni za jednu ozbiljnu političku organizaciju, a kamoli čitavi narod.

Nismo mogli već izlaziti pred svijet sa idejama, koje su bile jednom poražene. Imali smo i domovinskih razloga, koji su bili još možda najvažniji. Jedan je glavni psihološki čimbenik, kojega nitko ne smije zaboraviti. Meni se osobno dogodilo kada sam tumačio ljudima 1945. da se treba boriti, da su me pitali: pa zašto su otišli ostali? Što hoćete sa šakom preživjelih, ranjenih, izmučenih i rastrškanih i razbijenih vojnika, kad ste poslali 17 divizija u tuđinu? Kako smo mogli govoriti o antikomunističkoj Americi, kada je narod bio svjedok američke pomoći ne nama, nego Jugoslaviji, komunizmu i Titu! To bi biloisto, kao kada bi nekome htjeli dokazati, da je iza nas Vatikan, u isto vrijeme kada ubojice svećenika dobivaju medalje, a nama neskloni kardinal Tisserant, (Eugene Tisserant (1884- 1972) francuski prelat pri sv. Stolici u Vatikanu, mo. Otporaš.) veliki prijatelj Srba, Jugoslavije pa i komunizma, maže osovinu Beograd-Rim, ili kada katolička Crkva mora prigeti šiju i blagosivati gospodare kremlja ili Kalimegdana samo zato da preživi, da se spasi.

Radi toga je poći novim putevima i pošli smo. Rekli smo da mi naše akcije želimo sprovoditi korak po korak. Neki su se smijali našoj nakani, da stvorimo svoje nakladno poduzeće i vlastitu tiskaru. Mi smo to stvorili zato, da mnognemo izraziti baš te ideje, da mognemo braniti Hrvatsku pred svijetom, da mognemo obavijestiti narod o našim težnjama, da mognemo odgajati, izobraziti i stvoriti nove tehničare hrvatske revolucije. ne treba zaboraviti, da je stara desetotravanjska emigracija dala sve od sebe, i da već nije predstavljala borbeni materijal, nego samo strukturu, okvir, za jednu državotvornu akciju, za sigurne baze i oaze, da pokretanje, za mobiliziranje, kao kada u jednoj vojarni za novačenje ostanu samo zapovjednici, administrativni, tehnički, liječnički i drugi aparat, u očekivanju novih boraca, nove generacije.Nitko nije mogao izbjeći toj smjeni, pa ni mi. Mi smo toga bili svijestni i u najnepovoljnijem položaju uzeli na sebe tu dužnost. Danas je Odpor organizacija mlade generacije, rekao bih mladenačka organizacija, kojoj stari borcipredaju borbene stjegove, iskustvo prošlosti, i daju joj, kako ne, sami sebe, da dostojno dovrše svoj život u borbi i naporima za novu slavu i novu Državu.

Nakon ideja, stvorili smo i uporišta, organizacije i sada želimo stvoriti i VODSTVO. DA, VODSTVO. Pobuna duhova je preživjela sve ono negativno, destruktivno, i sa jakim idejama, čvrstim temeljima, stvorila svoje strukture. Tim strukturama treba dati načela, vodstvo i staviti to u pokret. To je onda zalog pobjede. To je onda doktrina u pogonu, to je onda teorija pretvorena u akciju. Mislim da je veliki francuski mislilac Maurras (Charles Maurras (1868.1952, mo. Otporaš.) negdje napisao, da kada se nema vojnika za voditi, kada se nema masa za manevriranje, sredstava za borbu, da je najbolja akcija ona akcija teorije. Mi smo pređi i tu fazu, i nismo si upisivali u djela problematične akcije hrvatskih Azeva ili hrvatskih idealista, ali niti agenata Udbe, koje akcije, kako možemo zaključiti, nisu ništa promjenile na situaciji hrvatskog naroda, a jesu mu na mnogim mjestima pkodile i mogle bitiodsutne.

Eto, tu smo stigli na točku potrebe stvaranja našega VANJSKOG I DOMOVINSKOG FRONTA, koji će djelovati svaki na svom terenu, prema zahtjevimai potrebama, ali uvijek u koordinaciji k istom cilju.

Boriti se da, akcija da, ali akcije koje će biti na nametnute, nego vodjene. Hoćemo dogadjaje, ali ne da klipšemo za njima kao baba za misarima, nego praviti dogadjaje, koji će pokrenuti sudbinu Hrvatske sa mrtve točke. To se pak ne može bez postojanja jednog GLAVNOG STOŽERA HRVATSKE REVOLUCIJE. Vas sve smatram predstavnicima emigracije, kojoj iznosim naš plan rada, kao braći, kao general, a na vama je, da nam date podršku, moralnu i materijalnu, te da u tom planu izvršite ono, što zaista možete, i što će vašem životu dati konkretni smisao i vjernost, a Hrvatskoj biti na korist.

27

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

NAŠ POLITIČKO STRATEŽKI PLAN AKCIJE

Nebi bilo pametno ne priznati emigraciji njene velike žrtve. Hrvatski su povjestničari napisali na hrvatskom i na drugim jezicima knjige, članke, brošure, memorandume, koji daju solidnost argumenata našoj borbi. Hrvatski su intelektualci i dialektičari u svijetu operirali sa tim podatcima, kao i drugim argumentima, branili naše pravo na državnost, samostalnost i nezavisnost. Iznosili su i branili želje Hrvata. Ne može se reći da se nije postiglo i uspjeha. Ne može se reći da se ne zna na nas.

Prešli smo i u napadaj. Iznosili smo pred svijet optužbe protiv Jugoslavije i srbokomunističkog režima. Počam od Bleiburškog Odbora (kojeg je vodio prof. Ivan Prcela, a taj Odbor je prikupljao materijale za knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE = KLAONICA HRVATA (tako ja to prevodim) koja je tiskana 1970., mo. Otporaš.) do zadnjih akcija u Kaliforniji (te 1968. godine guverner Kalifornije Ronald Reagan je priznao Hrvatima hrvatski državni praznik DESETI TRAVNJA. O tome general govori, mo. Otporaš.) i polemičnih članaka u našim i stranim novinama na svim kontinentima. Branila je emigracija hrvatske borce i onda, kada nije dijelila odgovornost za dijalektiku dinamita. Skupljala sredstva, pokretala naše strane prijatelje i financirala kampanju upoznavanja istine.

Na svim kontinentima, i negdje usprkos progona i neprilika, ljudi su govorili o Hrvatskoj. Nekada i anakronično (tj. bez redosljeda i bez velikih kronoloških opisivanja događaja itd., mo.) i kroz svoje vlastite, osobne, stranačke i ideološke stavove, interese i pozicije, ali je govorila. Hrvatska zastava se vije od Toronta do Buenos Aires, a da ne govorimo o prodiranju u kontinentima kao Australija, gdje smo bili sasma nepoznati. (Prepisujući ovu dugu Okružnicu HNO koju je napisao Maks Luburić, general Drinjanin, ne mogu prešutijeti a da javno ne kažem da u ovoj Okružnici ima mnogo i mnogo pozetivnog i mnogo i mnogo hrvatskog državotvorstva. Mo. Otporaš.)

Nastojalo se i propadalo u pokušajima da se ujedine razne ili sve grupe u jedno akciono jedinstvo. Stvarale su se, kako bi rekli vrhuške, koje iako nisu bile operativne na polju izvedbe hrvatske revolucije, ali su imale svoj propagandistički i psihološki učinak. Putovali su hrvatski predvodnici po zemljama, paiako je bilo dosta u tome i političkog turizma i osobnog izživljavanja, ali ipak ljudi su upoznavali jedan drugoga, mjerili, cjenili, vagali misli, ideje, ljude iorganizacije. Hrvatski svećenici isto su obavili svoje, pa kad nebi bilo ništa drugoga doli DANICE I KATOLIČKE ZAJEDNICE, morali bi priznati da vjera i odanost crkvi nije nikoga smela, da se bori za Hrvatsku, kada se je to zaista htjelo činiti.

Bilo je i drugih manifestacija pa i dialektike dinamita,

bilo je manje više jakih ili ozbiljnih, manje ili više uspjeha ili neuspjeha akcija, sa manje ili više problematičnim odjecima i posljedicama. Bilo je znakovaživota na svim frontovima. Kulturna stvaranja dali su nam u svijetu solidne početne baze, a uspjesi pojedinaca su bili nekada zaista koristni. Dolazak novih emigranata unatoč negativnim političkim demografskim posljedicama u domovini i nekada problematične vrijednosti u tudjini, dao je novi pritok krvi mladosti, koja je uvijek sama po sebi velikodušna i nestrpljiva, spremna na borbu i žrtvu.

Ljudi su dali i svoj obol u intelektualnim naporima, i u svojim dolarima i u svojo krvi, fizičkim patnjama. Ne može se reći da smo zatajili. Ne može se rećida je emigracija zatajila, da nije konstruktivna, da je izgubila svijest i smaisao za domovinu i za žrtvu. Ali se može reći da sa toliko napora i žrtve na svim poljima nije dala od sebe ono što bi bila zaslužila. (“Zaslužila”, misli se na emigraciju, mo. Otporaš.) Krivnja? Koga možemo sada kriviti? Ne, mi ne mislimo nikoga kriviti, nego jednostavno mislimo ukazati na pogreške i iste popraviti, unijeti duh preporoda u redove i prije svega uskladiti, koordiniratita nastojanja, koja su bila uvijek individualna i ograničena, kao što su i spiritus movensi (začetnik neke akcije, poticatelj na djelatnost itd., mo. Otporaš.) pokretački  duhovi, bili individualni i ograničeni na jake personalnosti, na pune ljude i solidne grupe.

Potrebno je sada naći načina, da se sve te žrtve bolje i uspješnije kanaliziraju prema hrvatskim akcijama, svrstane u jedinstveni plan na političkom- diplomatskom, propagandističkom i kulturnom polju s jedne, te revolucionarnom, vojnom i akcionom s druge strane. Potrebno je da se ljubimo medju nama, pa makar i kroz kamiš, da upotrebim taj naš narodni izraz. Ne treba se pri tome zavaravati nekom andjeoskom slogom, jer nismo andjeli. Ali nismo ni sotone. Htio sam reći, U KOLIKO NISMO SOTONE, U KOLIKO NISMO TUDJI PLAĆENICI, ZAGRIŽENI STRANAČARI, AZEVI U TUDJOJ SLUŽBI, AKO NISMO DEGENERIRANI I ŽIVOTOM NADVLADANI I PORAZOM DOKONČANI LJUDI. A mi to nismo, jer inače nebi, ovog časa bili tu gdje jeste, nego bi svatko trčao za svojim poslom, za svojim zanimanjem, bavio se svojim obiteljskim i privatnim poslovima, mjesto žrtvovanja, dalekih putovanja i materijalnih izdataka.

Govoriti o akcijama za hrvatsku slobodu, u prvom redu, treba početi od tamo gdje je naš narod. Tko može reći da se nije ništa dogodilo? Ne radi se samo o tome da mi nismo onakvi kao 1941. godine, nego ni svijet nije isti, niti niti naši susjedi nisu isti, niti ravnotežje u političkom i društvenom pogledu nijeisto. Tu je nova generacija, tu je novo društveno gibanje, tu su novi susjedi, tu je prisutno komunističko političko uredjenje. Dosta Vas nazočnih (na tom zborovanju, mo.) su ustaški sinovi, ali ne mislite u svemu kao vaši ustaški očevi. Nije istina da je narod kao god. 1941., jer od ubojstva Radića do Marseille-a i do Desetog Travnja narod je bio jedno u svojim državotvornim nastojanjima i u pogledu odnosa sa Srbima i Jogoslavijom.

28

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Ali kao god stoje činjenice da smo pali u jedan vrtlog ideološkog rata, kako god stoji da su komunisti, oni malobrojni u Hrvaskoj, bili u tom vrtlogu osudjeni na propast radi ideoloških razloga rata Njemačkog nam saveznika sa njihovim ideološkim saveznikom, Rusijom, kao što je istina da su digli ruku na Hrvatsku Državu, tako je istina da smo i mi okitili zagrebačke i sarajevske električne stupove i drveća sa obješenim komunistima, medju kojima je biloi Hrvata, koji nisu drugo činili doli slijedili ono u što su tada vjerovali, tj. u socijalni karakter komunističke revolucije, kao što to danas vjeruju u mnogim zemljama, posebno tamo gdje ne poznaju Rusa i komunističkih metoda.

Ne možemo se praviti gluhi kod uha i sliepi kod oba okai ne vidjeti da su Rimski Ugovori otjerali otoke i Dalmaciju u partizane, da su mnogi hrvatskiljevičari, koji nisu mislili i radili kao mi, platili glavom. Ne možemo prešutjeti ni činjenice da su za sve krivi oni, a mi nizašto. Krivi smo za Rimske Ugovore, i onad ako ih uspijemo opravdati, naime opravdati naše nakane da produžimo život Hrvatskoj, kako bi se kasnije izkoprcali iz talijanskog zagrljaja. Nu isti taj argumenat mogu donijeti i Bakarić, i Rukavina, i Gošnjak i Tripalo i onih stotinjak hrvatskih komunista, koji su podpisivali onu Deklaraciju, i danas potpisuju drugu, mogu oni svi reći, da su iz sasma taktičkih razloga pokrenuli Srbe i Vlahe, te prihvatili Jugoslaviju s ciljem, da će kasnije već evolucijom ili revolucijom ili zagovorom Staljina ili Rusije, boriti se za Hrvatsku.

(Za pojsniti je: General ovdje smopinje dvije “Deklaracije” a i jedna i druga se odnose na naš hrvatski jezik koji nam je toliko drag i bez kojeg ne bi mogli živjeti isto kao što i Hrvati Dalmacije i hrvatskih otoka nebi mogli živjeti i nisu htjeli živjeti pod pritiskom talijanskog fašizma. Novosadska Deklaracij “srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezima” kojeg su potpisali jezikoslovni stručnjaci hrvatskog jezika sa strane SRH i jezikoslovnistručnjaci srpskog jezika sa strane SRS koja je potipsana 1954. Deklaracija Hrvatskog Književnog Jezika koju su u Zagrebu potpisali 1967. godine pedesetak hrvatski književnika i javnih radnika, među koji je bio potpisnik novosadske deklaracije iz 1954. god. dr. Ljudevt Jonke. Dakle, sve u svemu Rimski ugovor bio odraz vremen kojeg je Poglavnik potpisao 18 svibnja 1941. godine i bio je na životu dvije godine i ni punih pet mjeseci. Novosadskiugovor je bio također odraz vremena i bio je na životu 13 godina. A kada se je prilika pružila, vrijeme sazorilo, potpisnici s hrvatske strane i jednog idrugog ugovora su te ugovore poništili. Mo. Mile Boban, otopraš.)

Mogu i oni reći , da su iz taktičkih razloga tražili saveznika, da ne svrše u njemačkim logorima, ili da ih ustaše ne pobiju. I kao što mi njima možemo predbacivati da, zašto nisu išli u šume i borili se za Hrvatsku, oni nama mogu zašto mi nismo otjerali Talijane i otišli s Poglavnikom u šumu i borili se za jedinstvo zemlje? Sve bi mi to mogli, ali od toga ništa koristi, kao ni iz natezanja sa HSSom, Crkvom, Vatikanom, Aapadom, demokracijom itd. Mislim da sam dosta puta rekao, da ne mislim na niekanje činjenica, ne mislim na prelivanje ustaša u partizane, ni partizane u ustaše. To ne vodi ničemu. Ne mislim ni na hibridni element, kakvog bi mogli napraviti ustaško- partizanskim brakom. Svi se sjećate one pjesme koju su za vrijeme rata pjevali i ustaše ipartizani i to obrani:

“Partizanko reci pravo, Jel’ ustaša s tobom spavo, Jest borami dva tri dana, Napravio partizana.”

S toga mi ne mislimo zataškavati grijehe, naše i one druge, nego nastojati uvidjeti razloge i misliti oprostiti pogreške. Uostalom, ako dobro pogledamo, viditi ćemo, da kad bi bilo snage koja bi mogla u dva tri dana objesiti Luburića, Artukovića, Vrančića, Hefera, itd. a u isto vrijeme kada i Tita, Gošnjaka, bakarića, i tucet drugih, starih, rekli bi griješnika, na obje strane, ostao bi jedan širi sloj suradnika, koji, iako se borio, pa i griješio, ali nije bio nosač ideja,i prema tome nema ni odgovornosti za prošlost, kao mi, koji smo bili u prvim redovima, koji smo pobirali slavu, ali i pisali svoje grijehe u debeli tefter, nad kojim može samo povijest suditi i na sudnjem danu svima opraštati, dok narod tj. ogromna većina boraca, nije radila drugo, doli slijedila ljude u koje su vjerovali.

(Vrlo interesantno da ovdje general nabraja samo Hrvate s obiju strana barikada, a da niti jednog jedinog Srbina nije spomenuo. On je za cijelo imaoi razlog ili razloge za to, a na nama je da mi te razloge pronđemo, jer, u protivnom će ispasti da nam Srbi nisu uopće bili krivi za ništa. Za sve je kriv Zagreb: suđenje Stepincu u Zagrebu, suđenje Artukoviću u Zagrebu, suđenje hrvatskoj “ustaškoj” vladi u Zagrebu itd., kao da srpski Beograd s nama Hrvatima nije imao ništa ama baš ništa zajedničkoga. Mo. Otporaš.)

Prema tomenova generacija, kako komunističkih rukovodioaca i partijskih šefova, intelektualaca i teknokrata, koji imaju u rukuma sudbinu i koji će sutra govoriti u ime kom. partije, nisu većina, niti su si ogriješili dušu, niti su im ruke pune krvi svoga naroda. Život i vrijeme prave jednu bestijalnu čistku, ipogledajmo samo medju našima, tj. preživjelim ustaškim zapovjednicima, pa ćemo se uvjeriti, da uglavnom živi niže ustaško vodstvo, dok je staro ilipomrlo, ili poginulo, ili povješano ili istrunulo u tamnicama. Svaki dan donosi nove čistke, sutra će se naći Hrvati pred dilemom, ili tražiti jedan civilizirani način za jedan sredjeni, kulturni život u slobodi, ili biti roblje gorima od sebe u domovini, i izgubiti se kao emigracija u tudjini. Jedno je sigurno, da i komunizam evolucionira, iako ne jednako svugdje, ali je to činjenica, koju sociolozi, političari, teolozi i stratezi priznaju. Tako mi mislimo ovdje, ali tako misle i mnogi u domovini. Podpuno sam svijestan da tako ne misle svi Hrvati, ni svi komunisti, ali pogledajmo se samo mi, iz preživjele desetotravanjske generacije, pa da vidim da smo i mi sami jedni prema drugima postupali kao i

29

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

komunisti medju sobom, gdje su se likvidirali, sudili sudci, isto kao i mi u emigraciji, gdje je čovjek jedan radi izdajstva, kasnije rehabilitirani i obješeninjihovi dan najbolji, sutradan najgori, jedan dan heroj, drugi dan kukavica, jedan dan znameniti general, drugi dan obični razbojnik, koljač i ***ara. Čak smo čitali kako su neki dan u Buenos Airesu vodili svezana u lance Dragu Zubrinića, predsjednika Doma, (Hrvatski Dom u Buenos Airesu je bio središte glavnog ureda HOP-a gdje se je nalazio ured glavnog urednika novine HRVATSKA. Mo. Otporaš.) a na prijavu Hrvata. Mogli ste i nedavno čuti medju Vama kako Dr. Vrančić kaže da je general Drinjanin bio junak i dobar zapovjednik, iako je to on i prije znao. I u svemu tome nisu sudjelovali komunisti, nego mi preživjeli, što nam ni jednom ne služi na čast. Htio sam reći, da neće biti hrvatskog mira bez priznanja prava hrvatskim komunistima, da imaju pravo biti komunisti, uvijek u Hrvatskom Saboru, a ne na štangi, užetu i logoru, gdje opet ubacuju u naručaje Beograda i šumi.

Znam da će ih biti kjoi će reći, da kako to, da baš ja govorim tako, koji sam bio br.I. u proganjanju. Da, baš ja, i baš zato. Dok sam vjerovao da možemo povjediti komuniste i Jugoslaviju, i dok su oni mogli vjerovati, da će ubijanjem ustaša i reakcije, stvoriti svoju socijalističku Hrvatsku, mogli smo to učiniti. Ali danas mi znamo, da se socijalno pitanje ne riješava oružjem, da se na vješalima ne može uništiti duh koji pokreće ljude, nego samo na političkom polju i u parlamentu, kao u zapadnim evropskim zemljama, da se socijalno pitanje u Hrvatskoj ne može riješiti unutar Jugoslavije, nego samo u svojoj Državi, u Hrvatskoj.

I baš zato i vrijedi naša ideja, da problčeme ne treba krivo farbati, zataškavati, nego ljudski diskutirati, kako bi novi borbeni plan za ujedinjenje snaga za razbijanje Jugoslavije i stvaranje Demokratske Hrvatske Države, gdje ima mjesta ustašama i partizanima, i svima koji nisu bilo to, ili su bili nešta drugoga, ili nisu bili ništa. O tome smo dosta govorili i samo nam je spomenuti, da je to preduvjet.

Svaki drugi put znači obnavljanje rata izmedju ustaških i partizanskih sinova medju nama, a to znači osigurati Titu, Rankoviću, velikosrbskim ćetniočkimili srbokomunističkim snagama vlast nad nama, gdje će hrvatski komunisti svršiti kao i Andrija Hebrang i ustaše kao bogomdani književnik mile Budak, koji je spasio Miroslava Krležu, kao što sam i ja, zloglasni Luburić, spasio Antu Ciligu i Andriju Hebranga, vodje hrvatske komunističke stranke, a da nija nisam postao komunista, ni oni Ustaše, iako danas Hebrang u grobu, Ciliga kao emigrant i Krleža kao podpisnik Deklaracije, rade za Hrvatsku.

Zato Odpor nije pristaša nikakvih akcija, koje imaju za cilj obnavljanje rata medju Hrvatima, kažnjavanje starih grijeha i akcije osvete, obnavljanje vjerskog, narodonosnog rata izmedju nas i srpskih manjina, bez obzira na prošlost, koju treba ne zatajiti, nego osvjetliti, nepristrano suditi, zaboraviti ioprostiti i u najgorem slaučaju prepustiti nezavisnim sudovima, Hrvatskom Saboru, povijesti i Bogu. Zato nismo ni pristaše anarhičnih akcija, u kojim bi stradali naši ljudi ili uopće nevini ljudi. Mi ne možemo slijediti taktiku komunista i rušiti. Nedavno je na fasadiSorbonne u parizu osvanuo jedan natpis, koji je simptomatičan: POMOZITE NAM SVE RAZRUŠITI. Ili kako su mogli naši Vlasi i fanatički komunisti u Hrvatskoj rušiti, čineći psihološki pritisak, vršeći teror nad stanovništvom zato, da mu se pokorava i sagne šiju pred terorom i diktaturom.

Nismo pristaše anarhičnih akcija, individualnih, neodgovornih akcija, koje inspirira UDBA i provodi putem svojih Azeva azato, da nas kompromitira pred stranim svijetom i ubije vjeru narodu u našu sposobnost, spremnost i zdrav razum. Ali jesmo pristaše oružane borbe za jasan cilj: Rušenje svake Jugoslavije i stvaranje Hrvatske Države. Vjerujemo da se to može i mora postići i spremni smo razgovarati o tome sa bilo kojim Hrvatom, bilo kojom organizacijom, tu i tamo u Domovini. Iz toga ne pravimo tajne i voljni smo, dosljedno tome, tu i tamo, braniti taj naš stav, jer svaki drugi vodisamoubojstvu naših nada za budućnost.

I baš zato jer smo svijestni svih poteškoća, želimo vodjenje borbe povjeriti starim, isprobanim, sigurnim i savijestnim zapovjednicima, koji su psihološki idoktrinirano na visini, da mogu tu težku i problematičnu borbu voditi, uz sav rizik, kojega smo isto tako svijestni. Moramo misliti na hrvatsku, svehrvatsku revoluciju, ali uz vodjenje ekonomije hrvatske krvi.

I baš zato, jer smo svijestni toga rizika, želimo odijeliti rad naših emigrantskih struktura, koje djeluju u slobodnom, demokratskom svijetu, i koje imaju sasma drugu zadaću. Što je zadaća te emigracije, tog VANJSKOG LEGALNOG FRONTA? Mogli bi reći: sve ono što ste do sada radili, samo u boljoj koordinaciji, skladnije, sa većom dinamikom, više i bolje.

Kako? To je ono štvo vi trebate riješiti, tj. Vanjski Front odpora sa Vama iz drugih bratskih organizacija, koji ste nazočni, ili koji će biti kasnije konzultirani, kontaktirani, zvani. I prije, poslije i iznad svega: stvoriti potrebite medjudruštvene odbore za nadzor agenata Udbe i Azeva, koji će ometatinapore dobronamjernih i spremnih Hrvata svih boja, koji zadatak je sam po sebi vrlo, vrlo težak, odgovoran, delikatan i opasan. Spriječiti da jedan agent Udbe ili jedan Azev može uništiti bazične i legalne organizacije, koje mogu mnogo više učiniti za Hrvatsku u krugu svojih mogućnosti, koje su velike ikoje mogu biti sudbonosne za naš daljnji rad.

Ne, nismo uzeli monopol na na Domovinski, ni na Vanjski Front, nego smo uzeli INICIJATIVU, i ODGOVORNOST za istu. I kako bi mogli reći, da je Odpor dokazao da je na pravom putu, pitanje je samo taktike i vremena da ostvarimo i na domovinskom i vanjskom frontu potrebiti hrvatski aparat za borbu., bez kojih su sve nade sasma iluzorne. Do sada ste se mogli uvjeriti, da smo malo obećali i to malo ostvarili.

30

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Ima ih koji su obećavali vlast i revoluciju u dva mjeseca, (tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, imao je priliku u nekim pismima pročitati da je to bio Srečko Rover i Geza Pasty koji su bili kod generala početkom 1963. godine i rekli generalu za njihovu akciju: OBLAK/TOLIĆ/STOJIĆ i tko ne zgrabi sada za dva mjeseca vlast u ruke, neće imati priliku je zgrabiti. mo. Otporaš.) i danas se ne zna ni da li su bili heroji ili agenti Udbe, da li su bili nosioci jednog romantičarskog revolucionarnog infantilizma, ili su bili u službi tudjina. Danas kada dobijemo jednu obavjest iz toga izvora, ne znamo da li je to jedna neozbiljna revolucionarna patka, da li je jedan epizod više u psihološkom ratu kojega vodi Udba da nas zastraši, da nas obezglavi, da nas uvjeri da ne vrijedimo, da smo izvan stvarnosti i zato neopasni, kako je to medju inim Tripalo rekao u Rijeci, tj. da je lako njima sa teroristima. Lako je njima zato, jer su njihovi ljudi vodili taj terorizam i vodili ga onako, da mogu kod naroda stvoriti uvjerenej, da je svaki bunt na Jugoslaviju gubljenje vremena.

Pred par tjedana, u mjesecu travnju, izišao je list SLOBODNA HRVATSKA u Munchenu, i u istom izjava trojice poznatih emigranata i ime Ujedinjenih Hrvata. Oni su napisano tvrdili da je predsjednik njihova ogranka u Beču, Radoš, agent Udbe i da je odpremio četiri grupe u ruke Udbe. Ja vjeruje u to od doba, kada je isti sudjelovao u odpremanju Stanka Čerkeza, kojega naši iz Chicaga poznaju kao umobolnog čovjeka. Taj je jednoga dana sebe proglasio generalom i kao takav izdao jedan proglas. Onoga dana kada je dobio američki pasoš osvanuo je i ovdje, i ja sam vidio, da je to umobolan čovjek. Medjutim nisam mogao istoga ni uvjeriri, ni razuvjeriti. U Beču ga je odmah prihvatio Radoš i k tome meni poslao telegram, da mu javim da li da inadalje odprema ljude u šumu. (U spomenutoj knjigi Pisma Vjekoslava Maksa Luburića na strani 479 ima generalovo pismo kojeg je pisao Nikoli Periša 15 prosinca 1965. godine u kojem Nikoli Periši daje do znanja da je taj Radoš sumnjiv i da je on o tome pisao u novini OBRANA br. 26. Na prvoj stranicinovine OBRANA se nalazi ime Franje Radoš koji je radio za Udbu i denuncirao svojeg prijatelja Stjepana Zereca kojeg je sud u Zagrebu osudio na dvije godine strogog zatvora sam zato što je bio prijatelj prijatelja DRINA i kupovao hrvatske novine. Mo. Otporaš.) Odmah sam znao da je Udbaš, jer je telegram bio tako sastavljen, da mene kompromitira. Ona riječ “nadalje”, značila je, da je već odpremio na moj nalog. radoša smo izolirali, obavijestilinaše ljude da ga se klone, ali to nije istoga spriječilo, da postane mjesto člana u Odporu, on postaje Predsjednik u HOP-u.

I još uvijek nakon izjave pisane i podpisane po poznatim ljudima, da ih je k tome denuncirao i austrijskoj policiji, može sutra biti predsjednik ogranka iglavni povjerenik bilo koje druge legalne ili revolucionarne grupe. tako Udba ima stalno agente na vrhovima, odakle sve prate i orijentiraju. I nakon desetak osuda, gdje šefovi ostaju vani i šalju dalje tobožnje revolucionarce, a ovi u tamnici, ljudi se pitaju, što se to dogadja sa konspirativnim Hrvatima? kakvi su to revolucionarci? Što će biti s nama? I dosta je da samo jedan takav uspije zamutiti u Torontu ili Clevelandu, pa da nas vlast kasnije u tim mjestima proglasi ne samo glupima i protivnicima svojih vlasti, nego i politički sumnjivima, leglom komunističkih agenata. Ako pomno budete pratili, vidjet ćete, da odjednom u novim sredinama izbiju na površinu ljidi, koji su bili u Evropi kao zejtin, kao ljiljanov cvijet, inače nebi mogli dobiti dozvolu za iseljenje i papire, a onda odjednom, kao da ih je šilom netko uboo, razbećare se kao šareni grah i hoće revoluciju, nego su dobili naloge, da stvore takvi ambijent, da nas mogu uništiti putem prijava, putem nama nesklonog štiva, putem diplomatskih traženja same Jugoslavije. Zato svaku revolucionarnu djelatnost treba odijeliti, ostavivši istu djelatnost u rukama ljudi, koji se ne ističu na legalnom, kulturnom, političkom, športskom itd. poslu u zakonitim, legalnim, predstavničkim strukturama u zemljama zapada.

Ovih dana sam dobio i nove podatke o tom, kako je držana zapisnička sjednica jednog društva, gdje su ljudi glasali o tome, tko će voditi novu akciju, tkoće ići u šumu itd. Dosta je bilo kojoj policiji bilo gdje u svijetu, samo jedan primjerak takvog zapisnika, pa da to društvo odmah zabrani. I da članove pohapsi u tragičnim slučajevima, kao što je recimo u Americi nakon ubojstva Kennedyja, ili sastavljanje bomba na jugoslavenske konzulate u Americi iKanadi. Mogli bi mnogo toga iznijeti, ali kome nije ovo dosta, taj neće razumijeti ni sa sto primjera, i to neće učiniti zato, jer ne želi, jer mu interesi ne zahtjevaju, ili jer mu svi šarafi nisu uredu.

I na kraju da sažmem u par riječi, koje misli da svi poneset natrag u svoje organizacije i kolonije. Nismo se promjenili, nego su se promjenile prilike ivalja mijenjati taktiku. Nismo komunisti, ali nismo sami i jedino antikomunisti, kojima je stalo do ganjanja komunista cijeloga svijeta, u Staljingradu iliVijetnamu. Mi smo jednostavno Hrvati i Hrvatski Vojnici, koji želimo osloboditi Hrvatsku i u tu svrhu želimo priznati načelno pravo svim Hrvatima da budu slobodni gradjani Hrvatske, bez obzira na vjeru i ideologiju, ali neka sudjeluje u borbi protiv Jugoslavije i Beograda.

Nismo se odrekli hrvatske revolucije, nego smo protiv anarhije i nekotroliranog divljanja, gdje caruju agenit Udbe. Nismo protiv akcija, nego smo zato da se jedni bave akcijama, drugi diplomacijom, treći kulturnim radom, četvrti skupljanjem sredstava, kako neuspjeh na jednom polju ne bi paralizirao rad na svim poljima. Nismo protiv nikoga, nego želimo svakoga postaviti na njegovo mjesto, da bude koristan. Nismo pristaše anarhije zato jer ona služi samo za razbijanje naših snaga. Mi smo za sredjen, savjestan, stegovan, odgovoran rad, na svim frontovima. Tko može nešto učiniti na Vanjskom neka s Vama razgovara i traži načina. Tko želi sudjelovati u domovinskom frontu, neka istupi iz svakog društva, da ne bude na teret legalnom radu, i neka se javi meni. Zna moju adresu.

31

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

Ali neka nitko ne traži glasanje u raznim javnim društvima o tome, kome treba stati na kurije oko, jer je to neozbiljno i jer sam se do sada uvjerio, da su svi takvo jednostavno pobjegli, kada sam ih pitao, konkretno, što osobno želi učiniti, dati, izvršiti, ili dati konkretni plan. Bili su dakle manje ili više frazeri, brbljavci, neozbiljni, ili su bili agenti Udbe, kao oni koji su demonstrirali 99 posto svih tobožnji revolucionarnih pokušaja.

Na kraju:

Ja sam mnogo toga mojim suradnicima rekao unaprijed, i sve se ispunilo. Imam li prava nakon 40 godina efektivnog djelatnog rada tražiti u to ime od Vas povjerenje, moralnu i materijalnu pomoć, jer ni vojska bez generala ne ide naprijed, ni general bez vojske, (ne) može bilo što učiniti. General i vojska ne mogu bez plana djelovati. Dao sam Vam jednu kompletnu teoriju, rekao sam način, kako se treba iz teorije preći u akciju, iako vam naravno, u ovom obliku, ne mogu iznijeti detalje, koji i ne spadaju na jedan širi krug, ali sam voljan razgovarati sa svakim, koji mi može dati bilo kakvu ideju.

I sada je na Vama, da vijećate, razgovarate, diskutirate, upodpunjujete jedan drugoga, ali ono što zakljičite, neka bude kolektivna odluka, kolektivna savijest i kolektivna akcija. U to ime ja Vas bratski pozdravljam i zahvlajujem se na dosadanjim žrtvama i nastojanjima, u nadi, da ćemo izgraditi ekipu, glavni stožer, aparat, i dotjerati cara do duvara, tj. osloboditi Hrvatsku i stati na granice, a iznutra paziti da Hrvatska mogne vječno živjeti.

Uz naš hrvatski vojnički pozdrav

general Drinjanin.

(Eto, čuli smo sada i (ne)poznatog zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH, Vjekoslava MaksaLuburića, generala Drinjanina. Znam da je ovo predugo svakome od vas pročitati. Nije ni meni bilo lako sve ovo prepisati. Uz dnevne kućne i životne potrebne obveze, morao sam se koristi noći, jer tada me nitko ne smeta, telefon ne zvoni, nitko me ne zove za bilo što, ja sam sam u mojem uredu, prepisivam, mislim i razmišljam. Ne mora svak, pa nitko misliti kao ja, ali moram svima reći da je mislim onako kako ja hoću i to je moje demokratsko pravo. Kroz to pravo sam došao do zaključka da je Hrvatima naš dragi Bog dao Hercegovačkog Hrvata Maksa Luburića koji se je do ludila zaljubio u Hrvatsku. Ta njegova ljubav za Hrvatsku će stoljećima nadahnuti hrvatska nadolazeća pokljenje. I ne samo to, dolaze vremena za JAGMU tko će što više pisati o Maksu Luburiću. Čitati SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA će biti jedna velika potražnja i napetost. To vam goviri intimus Maksa Luburića, Mile Boban, Otporaš.)

32

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

U odrazu vremena – Moja prisega u “T”ajni, “R”evolucionarni, “U”staški, “P”okret, TRUP

“Ja……(Ovdje se stavi ime pripadnika organizacije “TRUP” koji polaže prisegu. Mo. Mile Boban, Otporaš)…………………………Zaklinjem se Bogom Svemogućnjim i čašću, te sa svime, što mi je drago i sveto, da ću stupajući u TRUP-a a time i HOS-a, sve mi povjerene zadatke izvršavati požrtvovano ina vrijeme, da ću čuvati povjerene mi tajne i da ih nikada sviestno ili nesviestno neću odkriti neprijateljima hrvatskog naroda i Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, a isto tako niti ikome od svojih poznatih i dragih.

Izjavljujem, da ću uviek i na svakome mjesu služiti probitcima hrvatskog naroda i boriti se za njegovo oslobodjenje i ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske i da ću u tu svrhu žrtvovati svoje vrijeme, materialna i ina sredstva. Poštivat ću sve svoje predpostavljene i ništa ne raditi bez njihova znanja i odobrenja. Najstrožije ću čuvati povjerenu mi tajnu i u slučaju neizvršenja zadataka ili nanešene štete ustaškoj ideji i Vodstvu, te skupini, kojoj pripadam, pristajem da me u skladu s postojećim propisima stigne kazna. Tako mi Bog pomogao!”

Prepisao sam od riječi do riječi. Davno je to bilo, prije 58 godina te ne mogu se svih detalja sjetiti. Sve što bih ovdje sada nadodao je to, a to je da je ovo daleko od one prave Ustaške Prisege. I ne samo to. U to vrijeme je vedrio i oblačio u Europi dr. Andrija Ilić iz Londona. On je bio predsjednik SHOEurope, ili tako nešto što bi moglo značiti: “Svih Hrvatskih Organizacije Europe”. On je sebe smatrao “Vodstvom”, tj. “Vođom” te u tu svrhu kao “Vođa” je preinačio ovu prisegu kako bi sebi dao nezasluženu vojničku važnost. On je ovu prisegu poslao Mili Rukavini i Nahidu Kulenoviću u Njemačku sa svrhom novačenja hrvatskih dobrovoljaca u organizaciju TRUP.

Ovo iznosim kao jedan mali ali nezaboravni dio i detalj hrvatske političke i nacionalne djelatnosti koja je bila usmjerena u borbi za ponovno oslobođenje hrvatskog naroda i Ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Bez obzira na sve nedostatke ove prisege i gledajuće to iz današnjeg ugla, ne treba se zaboraviti da je cilj ove prisege bio isti kao i cilj prisege hrvatskih vojnika u drugoj borbi za Hrvatsku Državu

1991-1995. Namjerno nisam htio reći “Domovinskog rata”, jer bih time uvrijedio čast i njihove mrtve kosti u razasutim grobovima i masovnim jamama svih onih Hrvatica i Hrvata koji su svoje živote kroz stoljeća dali u obrani Hrvatske Države. Zato sam rekao “u drugoj borbi za hrvatsku Državu 1991-1995.”, što odgovara velikoj istini i što se nije vremenski usmjerilo samo na borbu od 1991-1995., kao da Hrvatska prije nije ni postojala. Ova ideja nije moja nego Dobrovoljca, vojnika i častnika HOS RH.

Bog! Mile Boban, Otporaš. Za Dom Spremni!

Slika koju sam položio uz ovu prisegu 1960. Neka i ovo bude dio hrvatske borbene prošlosti u borbi za Hrvatsku

I danas na istom putu… Mile Boban

33

DRINA, Svezak 1 Posebno izdanje, Studeni 2018

MB
Milan Boban
Wed 11/21/2018 12:30 PM

Dragi moji Mrginjdžije,

Ovo je za sada samo za vas dviojicu. Prije nekoliko mjeseci mi se jedan Hrvat javio i dao mi do znanja da sve prati što ja Otporaš Mile Boban pišem. Zamolio me da mu dozvolim da on to stavi u posebnu DRINU koju će posvetiti generalu Drinjaninu. On živi u Njemačkoj. Mlad je. Od Livna ili čak iz Livna je. Kaže da se je potpuno zaljubio u ideje Maksa Luburića i da često iđe na grob Maksa Luburića. Ovdje u ovom priloženom ima lijepi i prikladnih slika, pa čak jedna i njegova na generalaovu grobu. Čudi me da se slike nisu ovdje pokazale. Taj čovjek koji se ovim bavi kaže da ovo nije kraj ovog svezka nego je samo meni poslao na uvid. Nisam mu još odgovorio niti sam još sve pročitao. Kada imadnete vremena, pročitajte te mi javite. Ja tog čovjeka ne znam, ali mi je posebno drago da ljudi čitaju, a čitaju sam onda ako netko nešto napiše. Nisi napisao ništa, nisi pročitao ništa, ako nisi pročitao ništa, ond ništa nećeš ni znati. Dakle vrijedno je pisati a dok se piše dotle će ljudi ili netko čitati.

Veliki pozdravi svima.

Bog! Vaš Milan.

 


Objavljeno

u

autor/ica

Oznake:

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)