“DRINA” br. 7/9 1962 : “DA LI JE KRALJEVINA JORDANA PRIZNALA HRVATSKU DRŽAVU 1962?”

O ČEMU SE, DAKLE, RADI!?

Radi se da je “Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hassimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA I., broj. 1404/10/ 12. od 2 rujna 1962 g., kojim je priznato pravo hrvatskog naroda na slobodu, “nezavisnost i vrhovničtvo u svim svojim povjestnim granicama.”

Tako to stoji u službenoj izjavi jordanske kraljevske vlade tog vremena; što bi se moglo dans to smatrati kao što je Vatikan priznao “de jure” NDH ali ne i “de fakto“. Svakako je to smetalo jugoslavenskim vlastima, što će se moći vidjeti iz samog STROGO TAJNOG I STROGO POVJERLJIVOG dokumenta HRVATSKOG NARODNOD ODPORA kojeg je general Drinjanin pisao svim svojim suradnicima GLAVNOG STANA.

Tada sam živio u Parizu i s drm. Dabom Peranić, glavnim suradnikom generala Drinjanina i član Glavnog Stana HOS smo izbliza pratili ta zbivanja. Ovog puta neću zalaziti u detalje tog tajnog dokumenta, osim reći to da je hrvatska politička emigracija bila jako zaljuljana ovim događajima, zaljuljana do te mjere da je već iduće godine, dakle 1963. iz Australije došla jedna skupina hrvatskih revolucionaraca, poznata Oblak/Tolić, da dignu ustanak u Jugoslaviji; kao što je poslije hrvatskog proljeća 1971. godine došla skupina FENIX 72 da dignu ustanak poznat: BUGOJANSKA AKCIJA. Neka ovo bude kao uvod. Otporaš.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR
GLAVNI STAN ORUŽANIH SNAGA
general Drinjanin
Br. Z. 857/64. Str. povj.

Predmet: Priznanje Hrvatske Države
po Sauditskoj Arabiji i formiranje
Hrv. Vlade.

SROGO POVJERLJIVO
ZA OSOBNU OBAVIJEST I
POSTUPA.
NIJE ZA JAVNOSI NI ŠIRI KRUG.

PRIPADNICIMA IZVRŠNOG I ZAPOVJEDNOG SKUPA,
ČLANOVIMA GLAVNOG STANA ODPORA,
ZAPOVJEDNICIMA PODRUČJA I GLAVNIM POVJERENICIMA.

Pukovnik Krunoslav Batušić javlja slijedeće:

” Inicijativom Dra. Mahmuta Muftića, sastali smo se kod Dra. Mate Frkovića slijedeći : pukovnik Ibrahim vitez Pjanić, Dr. Stjepan Buć, Dr. Mahmut Muftić, Muharem Denjo i podpisani.

Dr. Muftić izjavio je slijedeće:

1.) DA ĆE ARAPSKA LIGA održati u novembru 1964. vijećanje, gdje bi inicijativom Sauditske Arabije bila priznata Hrvatska Država i primljena u članstvo Lige kao Islamska država.

2.) Ovo priznanje povlači za sobom i materijalnu pomoć, koju bi Saudi Arabija davala u ime podpore za borbu protiv komunizma i oslobodjenje Hrvatske.

3.) Naravno da se pomoć ne može dati generalu Drinjaninu, vitezu Pjaniću ili bilo kojoj privatnoj osobi, osobito iz razloga, da general Drinjanin nije musliman.

4.) Da se gornje poluči treba odmah pristupiti osnutku Hrvatske Vlade u emigraciji, koji bu imao (trebao, mo) sastaviti Dr. Krnjević (Dr. Juraj Krnjević je bio glavni tajnik HSS odmah od smrti Stjepana Radića kolovoza 1928 god., a poslije smrti dra. Vladka Mačeka 1965 god., postao je i predsjednik iste sve do svoje smrti 1988., mo), a u koju bi ušli : Rude Erić, Ante Došen, Berislav Gjuro Deželić, Dr. Stjepan Hefer, Dr. Korski, te dr. Ivica Frković, jer da Dr. Mate Frković odklanja, a ministar vojske bi bio pukovnik vitez Pjanić, da kao takav odmah odputuje sa Dr. Muftićem u Arabiju, da sve urede što je potrebno.

5.) Da bi se general Drinjanin “povukao nekoliko mjeseci na dopust”, te da putem ZAPOVJEDNOG SKUPA objavi u “OBRANI” (novina i glavno glasilo HNO, mo) da vitez Pjanić preuzima zapovjedništvo.

6.) Da u tu vladi nikako ne bi mogli ući : Dr. Jelić (Branimir ili Branko Jelić koji je šesdesetih godina osnovao još jednu od nekoliko postojećih hrvatskih političkih i nacionalnih organizacija ili pokreta; Hrvatski Narodni Odbor, poznat po skraćenica H.N.O, što se svakako treba razlikovati inicijali HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, skraćeno HNO, i HRVATSKI NARODNI ODBOR, skraćeno H.N.O. Sve ovo navodim i objašnjavam da današnjim i budućim hrvatskim naraštajima, koji se budu bavili ovim pitanjem, pomognem razumjeti ovu ne zlonamjernu zbunjenost, mo. Otporaš), Dr. Jukić, (Ilija Jukić istaknuti član HSS i bio za cijelo vrijeme rata u Londonu u kraljevskoj jugoslavenskoj vladi, skupa sa Dr. Jurajem Krnjevićem, dr Ivanom Šubašićem, prvim ministrom vanjskih poslova Titine komunistčke Jugoslavije, i drugim Hrvatima jugoslavenske orijentacije, mo.) Dr. Pešelj i, (Branko Pešelj koji je pratio dra. Vladka Mačeka od Zagreba do Pariza u svibnju 1945. god., i to troškovima hrvatske državne vlade. Čim su ova dvojica došla u Pariz i tu ostali skoro dvije godine dok konačno nisu došli u Washington, stalno su bili u društvu predstavnika nove Titine Jugoslavije, s tim više da su mnogo računali na pomoć Titina ministra vanjskih poslova dra. Ivana Šubašića. Za poznavati povezanost dr. Branka Pešelja i dra. Vladka Mačeka sa Jugoslavenima u Parizu gdje su se srdačno sastali sa srpskim kraljem Petrom, potrebno bi bilo pročitati opis dra. Pešelja: “S PREDSJEDNIKOM MAČEKOM U EMIGRACIJU”, Hrvatska Revija, godina XX, svezak 4 1980., strana 757-811, mo. Otporaš.) dr. Ilić, (Andrija Ilić jedan od najlajavljivijih “političara” hrvatske iseljeničke političke emigracije. Osobno sam ga poznavao i sa njim raskrstio koncem 1962. godine, mo.) a da ne dolazi u obzir niti Oršanić. Da isto tako ne bi ušla grupa Orlović-Varoš, koji da su prozvati “mladi marksisti”, te da ne mogu računati na ništa!

7.) Da je Dr. Muftić posjetio viteza Pjanića sa “jednim gospodinom”, kojega je predstavio kao konzula Saudi Arabije u Njemačkoj.

8.) Da je javno govoreno, da je general Drinjanin jedina i najveća zapreka za osnutak Hrvatske Vlade, jer da Dr. Krnjević je voljan sastaviti Hrvatsku Vladu, ako se general Drinjanin povuče, iako bi isti trebao i nadalje biti iza “DRINE” i “OBRANE” i iza svega toga, ali u sjeni.

9.) Dr. Buć je preuzeo na sebe dužnost da piše dru. Krnjeviću, a Dr. Muftić je izjavio, da odmah putuje u London.

10.) Dr. Mato Frković je upitao dra. Muftića, da kako stoji ona stvar sa Jugoslavijom, isti je odgovorio, da čim vlada bude osnovana, da će Jordanija učiniti svoje.

11.) Da su Arapi voljni razgovarati samo sa muslimanima. Da je general Drinjanin zapreka, te da je tu jedina šansa za oslobodjenje Hrvatske, te da general Drinjanin snosi odgovornost ako propadne. Savezno sa tom točkom, izrečene su i stanovite prijetnje, nu to ne spada u ovaj red misli.

To bi bila suština izjava Dra. Muftića, a da vitez Pjanić od mene očekuje direktive a na osnovu izvješća, koje mi je po želji prisutnih imao poslati pukovnik Batušić.

S obzirom na konkretna imena i konkretne čine o kojima se na tom sastanku govorilo, te obzirom na činjenicu, da sam apsolutno i čvrsto uvjeren, da će iz ovog manevra prije ili kasnije biti posljedica i da će stvar imati “dugi rep”, moja je želja, da o ovom problemu govorimo načelno i ozbiljno kao odgovorni ljudi Odpora i H.O.S.-a, a posebno jer se u glavnom govori o mojoj osobi, te ni u kojem slučaju ne bi htio snositi odgovornost bilo za povijesni, bilo za negativni tok dogadjaja. (Želim ovdje nadodati da je general Drinjanin uvidio opasnost ovog manevra, ali se je ipak upustio u igru u koju nije vjerovao. General je u jednom drugom pismu kojeg je pisao osobno Dru. Muftiću a poslao svojim užim suradnicima, što direktno, što indirektno, otvoreno rekao da on nije bio iskren u svojim nastojanjima, drugim riječima da je lagao, te da je radio za tri strane obavještajne službe koje su mu davale smjernice i direktive po kojima raditi. O ovome drugom zgodom. Mo.)

Sa druge strane svima Vama je poznat moj odnos sa Drom. Muftićem, koji se više ne smatra predstavnikom Odpora kod organizacije BRAĆA MUSLIMANI i kod Sveislamskog Kongresa, a čiji je generalni tajnik Dr. Said Ramadan. Ja sam bio stupio u vezu sa Drom. Ramadanom, a i drugim predstavnicima organizacije BRAĆA MUSLIMANI, poslao sam i predstavnike da kontaktiraju diplomatske predstavnike Kraljevine Jordanije, kao i neke druge arapske predstavnike i medjunarodne organizacije. Poznato vam je, da smo nastojali pokrenuti i hrvatsku sekciju medj. borbene organizacije BRAĆA MUSLIMANI zajedno sa glavnim Odborom Hrvata Muslimana u Parizu. (Tajnik Odbora Hrvata Muslimana u Parizu je bio Derviš Šehović. Dr. Miljenko Dabo Peranić, Igor Buljan i ja smo se često s njim i drugima sastajali kako bi što bolje i što efikasnije uskladili zajednički rad za zajedničku hrvatsku stvar. U to vrijeme smo izdavali privremenu novinu na francuskom jeziku ” LA CROATIE “. Mislim da je izašlo samo šest brojeva. Jedan od tih brojeva – mislim – treći ili četvrti je bio izliven, spreman za tiskanje, te po nalogu generala Drinjanina zaustavljen do daljnjeg. Kasnije se ispostavilo da je najveću smutnju u svemu tome vrtlogu imao dr. Muftić, mo), čiji je glavni tajnik br. Derviš Šehović.

Poznato Vam je da je Jordanija priznala Titovu Jugoslaviju baš u doba, kada smo na zahtjev dra. Muftića tiskali posebnu “Drinu” posvećenu Kralju Huseinu. (DRINA Godina XII. Br. 7-9 1962. je posvećena Kralju Huseinu I. Hassimijske Jordanije, s njegovom slikom i na koricama grb Kraljevine Jordana i Grb HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u obliku hrvatskog ratnog vojničkog ŠTITA s mačem, mo.) Znate, da se govorilo i o odlasku hrvatske delegacije, koju bi predvodio vitez Pjanić i bojnik dr. Muftić. Tiskali smo i posebnu “OBRANU” posvećenu Sveislamskim Kongresima, i isto tako posebni broj ” LA CROATIE ” na francuskom u Parizu.

Do formalnog razlaza došlo je, jer sam ja zabranio tiskanje jednog broja “LA CROATIE “, na francuskom jeziku, a koji broj je trebao ići u Mecu, na jesen 1963.g. prigodom sastanka Lige, i to znate, jer je Dr. Muftić za taj broj napisao nekoliko članaka o raznim problemima ne samo Hrvatske Države, ili muslimanskog kolektiva, nego i o internim problemima medju samim arapskim i islamskim državama. Nas to ne bi smetalo, ali je Dr. Muftić bez znanja i odobrenja podpisao razne islamske hrvatske intelektualce, kao i emigrante uopće, bez znanja i unatoč njihova ogradjivanja od naše akcije.

Osim toga poslat je i popis odbornika Odbora Hrvata Muslimana, gdje su osim br. Derviša Šehovića i samog Dra. Muftića, kao prvog podpredsjednika bili podpisani recimo dopukovnik Šafki beg Muftić, sada u Libanu i poznati hrvatski intelektualac Enver Mehmedagić, ali i Redžepašić i još jedan, koji su sudjelovali u otmici Zvonka Kučara (Zvonko Kučar, poznat kao i Zvonimir, je bilo Istarski Hrvat. Pristupio partizanima 1943. godine i dogurao u borbama NOB, NOV, do kapetana prve klase. Osobno mi je pričao u Parizu da se je borio na pogrešnoj strani. Otvoreno je kritizirao postupak jugoslavenskih vlasti prema Hrvatima i tako došao u nemilost. Pod velikim pritiskom napušta Hrvatsku 1953. godine i doseljava se u Pariz. Bio je član HRVATSKOG DEMOKRATSKOG ODBORA kojeg su osnovali i vodili Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš i kroz taj odbor širio hrvatstvo. Osobno mi je pričao da je došao u sukob s Miroslavom Varošem. Kasnije se je saznalo da je ovaj Miroslav Varoš bio uistinu Udbaški agent. Zvonimir Kučar je kidnapiran u Parizu mjeseca siječnja 1963. godine., Mo.) i koji su tada bili već u Jugoslaviji. Kao pisci članaka bili su podpisani i g. Alan Horić (Alija), za koga smo znali, da problematično gleda na sve to, i sa pravom smo sumnjali da bi on bio napisao za tu zgodu članak, koji se bavio internim arapskim stvarima. G. Enver Mehmedagić je i pismeno opozvao bilo kakovo sudjelovanje, i nijekao, da bi napisao članak. Vidio se ujedno isti stil, način pisanja i t.d., i sa pravom sam morao misliti, da bi nastao u emigraciji strahoviti škandal, ogradjivanja i da bi Odpor ispao smiješan, i čitav niz ljudi, koji su sa simpatijama gledali na Odpor, postali bi naši protivnici. Nismo se mogli izvrgnuti tome i dao sam nalog uredniku prof. Dru. Miljeniki Dabi-Peraniću, da to ne tiska, dok se ne provjeri autentičnost podpisa i suradnje, i autentičnost podpisanih odbornika Glavnog Odbora Hrvatskih Muslimana.

Morali smo tako postupati, jer je toga previše bilo rečeno savezno sa priznanjem Jordanije, jer se znalo, da je priznala Jugoslaviju i da je trgovačka delegacije Jugoslavije bila u Jordanu, dok smo vitez Pjanić i drugi čekali sa koferom u ruci, da idemo u Jordaniju, u koju svrhu su bila pripremljena odlikovanja za kralja Huseina, i govoreno o otvaranju Ureda Vlade u Madridu, organiziranje vojnih logora u Jordaniji, o pomoći Saudijske Arabije i t.d.

Ja sam s jedne strane i nadalje nastojao održati vezu sa Drom. Ramadanom i raznim predstavnicima Sveislamskog Kongresa, kao i organizacije BRAĆA MUSLIMANA, i zahtijevao da se barem sa koje sporedne strane dade znak života, pa makar i bez pomoći, radi prestiža, radi ugleda našega i samih predstavnika islamskih organizacija, -jer smo zahvaljujući Dru. Muftiću previše toga obećali, a ništa učinili. I nismo mogli govoriti o priznanju Jemena, Arabije i t.d. kako je to htio Dr. Muftić, kad smo mogli od poznatog dekreta kralja Huseina dati svom narodu neki javni i vanjski znak rada. Nismo mogli u takovim prilikama izvrgnuti se ruglu, ogradjivanju do kojeg bi došlo sa strane mnogih poznatih Hrvata muslimana u emigraciji, a da onda sve ostane po starom. Muftić mi je dao “ultimatum”, da ili se neka to tiska za 15 dana ili da prekida. Odgovorio sam, da uz svu naravnu skromnost i smisao za odgovornošću koje posjedujem, ne mogu razgovarati sa “kuburom u ruci”, i dao sam nalog, da mi se pošalje materijal, kojeg nisam dobio na uvid. Tako je došlo do prekida.

Ja sam u svoje vrijeme obavijestio jedan dio pripadnika Zapovjednog Skupa o mojim rezervama, tako da nema misterija, koji bi Vam bio nepoznat. Ja sam se odlučio suprostaviti slanju dobrovoljaca u Jemen, da se bore na strani Imama El Badara, ne zato, jer ne bi imali simpatija za njegovu borbu, nego zato, jer moramo voditi ekonomiju krvi naših boraca, te sam bio, jesam i ostajem do zadnje kapi krvi dosljedan, da se ni jedan jedini hrvatski borac ne smije upotrebljavati ni u kakvim oružanim ili terorističkim akcijama izvan teritorija Hrvatske Države, a da nakon oslobodjenja iste osobno i vrlo rado idem i ja i svi revolucionarci pomagati svojim saveznicima u borbi za njihove interese.

Odbio sam kategorički, da dademo ljude za neke terorističke akcije, koje bi BRAĆA MUSLIMANI sprovodili za svoje ciljeve protiv svojih neprijatelja. Kako je poznato BRAĆA MUSLIMANI su borbena organizacija kao i mi, i oni rado upotrebljavaju taktiku terora. (Znači da se u zadnjih pola stoljeća – što se tiče te teme – nije ništa promijenilo, mo.) Mi isto tako rado gledamo borbu islamskih revolucionaraca protiv bezvjeraca, ali mi nismo ničiji “janjičari” kao niti “križari”, i ne mislimo se boriti ni za recimo neku katoličku križarsku akciju i vojnu, niti za islamsku, i ako ćemo u Hrvatskoj Državi rado dati vjerskim organizacijama (kako, mo.) katoličkim, islamskim, pravoslavnim, židovskim i protestantskim svaku pomoć, jer je svaka vjera pozitivna i slobodna, a svaka crkvena organizacija korisna u borbi protiv komunizma. Nisam mogao prihvatiti uvjete, da najprije treba zaslužiti, pa onda dati, nego sam uvjerenja, da ako smo saveznici, da se trebamo boriti za zajedničke ideale, ali najprije za slobodu svog naroda.

Dr. Muftić govori o oružjima, brodovima, avionima, milijunama, akcijama, – pa sam čak odveo do predstavnika vlasti jedne prijateljske zemlje radi kupnje oružja. Rekao sam Vama a i njemu osobno, usmeno i pismeno da vjerujem, da je on mene htio impresionirati, kako bi dobio ljude za stvar terorističke akcije BRAĆE MUSLIMANA i dobrovoljce za borbu Imama El Badra u Jemenu, a protiv Egipatske vojske. Ja sam rekao da najprije trebamo biti politički i diplomatski priznati, da bi se mogli smatrati saveznicima, jer onda je drugačije planiranje sa političkog i psihološkog stanovišta. Onda bi imali prava tući se i za interese naših saveznika, jer i oni nas javno priznaju i tajno pomažu oružjem i ratnim sredstvima. Ne možemo biti “askari” (vojska, mo) “legionari” i t.d. ničiji, jer je prvo Hrvatska Država, a onda interesi, recimo Amerike u Koreji, El Badra u Jemenu, Engleza u Egiptu ili kršćana u Sudanu, Rusiji ili Bugarskoj. To je bio pravi razlog razmoilaženja i prekida.

Nakon kraćeg “ljubljenja kroz kamiš” veza je i formalno prekinuta. (Jedan mali dio ove zavrzlame oko priznanja Hrvatske Države od strane kraljevine Jordanije mi je poznat; jer sam radio skupa s dr. Miljenkom Dabom Peranićem u istom poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE, koji mi je o tome pričao u najvećem povjerenju…Danas sam, poslije pola stoljeća, spreman vjerovati da do priznanja nikada nije ni došlo, iako je jedna cijela “DRINA” br.7-8 1962 bila posvećena kralju Huseinu i sa njegovom slikom, državnim pečatom kraljevine Jordanije i na arapskom jeziku priznanje Hrvatske Države kao muslimanske države u zajednici drugih muslimanskih država. Ova “zavrzlama” je (po)trajala pune dvije godine, ako ne i više, da je general Drinjanin mogao uviditi podlost ove “zavrzlame”, mo.)
Nu bio sam siguran, da stvar nije svršila. Kratko vrijeme iza toga pojedini pripadnici ZAPOVJEDNOG SKUPA ODPORA dobili su pisma od Dra. Muftića, čiji je sadržaj bio u glavnom ovaj: General Drinjanin je izraziti terorista, poznat je i stručnjak je. Ne bi se smio baviti političkim i vojničkim stvarima, nego prepustiti to sposobnijima od sebe i posvetiti se terorizmu. Krivio me je i radi Jordanije i t.d., ali nije nikome rekao onu stvar sa novinom LA CROATIE, koja je poznata svima Vama, kao i interesiranima i posebno njemu, g. Šehoviću, samom vitezu Pjaniću, Peraniću, Mehmedagiću, koji je izričito zabranio tiskanje članka na kojem je bio bez dozvole podpisan. Poznat mi je odgovor nekih pripadnika Zapovjednog skupa, koji su bili apsolutno na visini kao recimo bojnik Tugomir, ali predpostavljam, da nisam obaviješten o svim manevrima Dra. Muftića, da unutar Odpora dobije pristaše.

Nedavno sam htio staviti točku na bratski način i pisao Muftiću, da sam siguran, da ćemo se naći još negdje u borbi za Hrvatsku, a on neka stvori drugu organizaciju, ili pridje kojoj god postojećoj, a da svu istinu znamo nas dva.

Pri tome sam htio reći kao i ranije što sam jasno i otvoreno rekao, da osim te hrvatske i islamske komponente ima i još jedna, – a to je da Dr. Muftić radi za englesku službu. On mi je to u jednom pismu i priznao, (kasnije, na kraju ovog pisma ću iznijeti – ili odlomke ili u cijelosti – jedan izvještaj sasvim nevezano s ovim pismom, i čak bih rekao protivničkog karaktera, gdje se potvrđuje da je dr. Muftić ne sam radio za strane službe, nego i misteriozno i umoren u Engleskoj, mo) i odgovorio sam mu, da se ne bojim te činjenice, ako ista može biti od koristi. Nisam dobio odgovora, i evo istoga putem puk. Batušića i toga sastanka.

Naravna stvar, da prihvaćam svaki dialog i svaku, pa makar i samo teoretsku i simboličku mogućnost za našu stvar. (Naravno da se potpunama razumije “za našu stvar” je “hrvatsku stvar”, mo) Tu je sada mogućnost da vagnemo problematičnu personalnost Dra. Muftića, koji nam se predstavlja u tri svijetla: hrvatskog revolucionarca, fanatičnog pristašu sveislamske ideje i čak i državne tvorevine, i – engleskog agenta. Da li se može u isto vrijeme služiti te tri ideje i ne izdati jednu, ili ne biti na štetu hrvatske stvari, kako bi opravdao svoju pripadnost jednoj tajnoj službi i jednoj vjerskoj medjunarodnoj organizaciji.

Je li ta vjerska strana ona glavna? Je li pripadnost hrvatskoj revolucionarnoj akciji i organizaciji samo taktika (koja je mogla preko ovih špijunskih veza i kanala dovesti udbaškog agenta Iliju Stanića ravno u stan generala Drinjanina 1967. godine, da bi ga ovaj dvije godine kasnije ubio u njegovu stanu u nedjelju 20 travnja 1969. godine, teško je reći, ali nije ni isključeno, mo) za osiguranje “životnog prostora” (lebensraum) za djelatnost kao agenta jedne strane zemlje. To sam pitanje postavio dosta puta Dru. Muftiću, ali nisam nikada mogao dobiti jasna odgovora, niti sam ga mogao samom sebi dati. Njegova je psihologija vrlo konfuzna, a još su konfuzniji odnosi izmedju raznih engleskih služba, šeikova, šefova, i organizacija na srednjem Istoku. Nisam mu nijekao ljubav za Hrvatsku, ni ljudsko ni osobno poštenje. I još uvijek nastojim shvatiti toga čovjeka, koji želi biti djelatan na sva tri sektora.

Da li je on nekom mnogo godina šutnje došao na hrvatski sektor, da radi za probitke organizacije BRAĆA MUSLIMANI, i zato se služi engleskom odskočnom daskom, – kako bi ja recimo mogao pomoću iskrenih katoličkih krugova predstavljati španjolske interese ili jedan hrvatski protestant interese koje druge velesile kroz jednu hrvatsku demokratsku ili revolucionarnu organizaciju. Politika nam daje mnoge mogućnosti, ali stoji činjenica, da organizacija BRAĆA MUSLIMANI ima čisto vjerski, teološki, sveislamski statut i ona je čak i republikanska i protudinastična i nad nacionalna, te da imaju isto svugdje snaga, negdje nisu na vlasti, iako imaju ljudi svugdje i suradjuju, pa tako i na dvoru kralja Huseina, te i medju princima Sauditske kuće. Da li bi koji od tih pristaša mogao nešto pomoci Hrvatskoj? Ja vjerujem, da bi mogao. Danas je nejasno stanje u tim krugovima, gdje se miješa petrolej, strane službe, politika, dinastični i osobni interesi.

Veli jedna grana, da već Dr. Ramadan nije jedini predstavnik, nego je i tu kao i svugdje sve u vrijenju i dolaze do izražaja sad jedna, sad druga struja, taktika, politika ili osobnost, personalnost vodja. Šta tu znači Dr. Muftić, to je teško odgonetnuti, – ali on pripada tim krugovima, (kojima nije vjerovati, mo.) i nema sumnje, da je vršio razne akcije u raznim zemljama za Organizaciju ili njen najradikalniji dio.

Svaka je kombinacija izmedju toga trougla moguća. Znamo da Englezi biraju svoje agente, i da ovi često umiru u borbi za postavljene zadaće. Englezi – Islam – Hrvatska je trougao Dra. Muftića i uvijek je moguća svaka stvar, pa i ta, da zaista dadne neku mogućnost za Hrvatsku. U to osobo vjerujem, a kako se sada govori o konkretnim imenima i činjenicama, to je sada tu mogućnost, da Dr. Muftić i oni, koji iza njega stoje, zaista pokažu, šta hoće – i šta mogu. I kako ja s jedne strane vjerujem u ono, što bude vodio vitez Pjanić, Erik i Došen, – a s druge strane i baš zato, jer se radi o hrvatskim interesima, odlučio sam upustiti se, unatoč svega u igru, (iz svega do sada izloženoga moglo se je uočiti da general baš toliko ne vjeruje u sve ove “vrzlame”, ali ipak daje vremenu prednost, te se, kako sam kaže, “…odlučio sam upustiti se, unatoč svega u igri…”, mo.) i molim braću, da postupe kako slijedi:

1. Neka Ante Došen što hitnije i bez svraćanja u Madrid ide u Englesku i Njemačku, Švicarsku i kuda bude potrebno i neka kontaktira Dra. Krnjevića, Dra. Muftića, Dra. Ramadana, viteza Pjanića, Dra. Buća, i Dra. Matu Frkovića.

2. Neka vitez Pjanić dade pozitivni odgovor Dru. Muftiću, Deželiću, i nama nepoznatom ambasadoru Arabije, neka ide u Arabiju i kuda god ga zovnu i plate troškove puta, kao što sam u svoje vrijeme pristao, da nas zastupa u Jordaniji.

3. Neka Tomica Grgić i pukovnik Štir kontaktiraju Dra. Hefera, Dra. Ivicu Frkovića i Dra. Korskog i dadnu im na znanje, da na Odporu i posebno na generalu Drinjaninu ne će zapeti nijedna akcija za bilo šta u korist Hrvatske.

4. Neka braća Erić, Brbić, Jelenek, Tugomir, K i područni zapovjednici informiraju predstavnike svih hrvatskih organizacija da je Odpor voljan na svaku žrtvu i posebno general Drinjanin na svaku i osobnu, ako je to potrebno.

5. Neka “Grupa Svačić” u Domovini i izvan Domovine bude spremna na sve.

Ako Dr. Muftić može nešto za Hrvatsku učiniti sa bilo koje komponente trokuta, pa makar i sa onog engleskog, treba odmah postupiti i tada ćemo povući konzekvence i preurediti naš ZAPOVJEDNI SKUP tako, da bi bio prihvatljiv za one, koji imaju konce u rukama. (Iz ovoga se vidi da je general Drinjanin bio vrlo elastičan kada se radi o probitcima Hrvatske. On u svojim pismipa više ističe ime Hrvatska, nego, recimo, što Biblija ističe ime kršćanstva i ime Isusa Krista. Po ovome se očito vidi da iz generala govori njegova ljubav i njegove srce o Hrvatskoj, mo)

Ako gg. Krnjević, Hefer, Korski, Deželić i t.d. izjave, da nije stvar tako, kako stvar prikazuje Dr. Muftić, onda znamo, da ili se radi o manevru “nekoga i nečega” da kompromitira Odpor, Drinjanina, ili hrvatsku stvar za volju opet “nekoga i nečega”.

Vjerujem, da ekipa Odpora sa vitezom Pjanićem, sa izrazitim predstavnicima američkih Hrvata, pa i Vijeća, kao Ante Došen i Rudo Erić, može dostojno razgovarati sa predstavnicima engleskih i arapskih snaga, kao i sa predstavnicima hrvatskih političkih stranaka o budućnosti Hrvatske, ali i predsusresti svaki mogući manevar “nekoga i nečega” kako se Odporu ne bi dogodilo, što i mnogim drugima.

Ako su pak Dr. Muftić i oni, koje on predstavlja, stavili cijenu kao protuuslugu, onda tu cijenu treba platiti. Nema mjesta novakovoj sentimentalnosti.

Zapovjedni SKUP ODPORA, javni i tajni suradnici, može perfektno zamijeniti generala Drinjanina, i zato je taj SKUP bio i formiran. Lako će naše institucije zamijeniti OSOBE, a kamo sreće, da je to napravljeno onda, kada smo stari broci poveli “pobunu duhova” protiv OSOBA u Pokretu, a za rad jedne EKIPE. Ako je došao čas, sada ćemo pokazati našu svijest i naše pozvanje da sprovedemo hrvatsku revoluciju na modernim bazama, koje i ako ne isključuju OSOBE, baziraju svoj rad na EKIPI, NAČELIMA I ORGANIZACIJI. Bilo bi sa povjesnog stanovišta smiješno, kad bi general Drinjanin kao buntovnik i predvodnik pobuna pretorijanaca (Riječ “pretorijanaca” bi mogla značiti za one osobe koje sudjeluju u prevratima, u svrgnućima vlasti i sl., mo. Mile.) smatrao da je bila opravdana pobuna protiv Poglavnika, a onda tu osobu htio nadomjestiti svojom, a svi znate, da nije tako, jer sam u svoje vrijeme želio, da pukovnik Štir i drugi zapovjednici kanaliziraju prvotni uspjeh naše pobune. Prema tome ZAPOVJEDNI SKUP bi jednostavno preuzeo funkciju generala Drinjanina, a Izvršni Skup kako je predvidjeno, bio bi izvršitelj odluka putem svojih tehnika.

Ako je cilj Dra. Muftića samo opravdati neuspjeh operacije “Jordanija”, koja je bazirana na jednom dopisu kralja Huseina, te onemogućiti generala Drinjanina, da bi mogao sprovesti plan rada BRAĆE MUSLIMANA, i eventualno engleske službe, da bi hrvatski očajnici branili El Badra, te južno arabijske šeikove i engleske petrolejske dominije, tada će se prevariti, jer vitez Pjanić pozna Arape, a i Dra. Muftića, a živi kao pravi vjernik za Boga i – Hrvatsku Državu.

Iza ove organizacije izići će Odpor još jači, kao i iza drugih neuspjelih pokušaja, koji su trebali biti za slučaj uspjeha početna točka za obaranje “svih starih” i “kompromitiranih”. Odpor nije još izigrao niti jednu kartu, nego se nalazi u predvečerje svoga TREĆEG KORAKA, t.j. stvaranje kadrova, odgoj, organizacija masovnih i stručnih “baza” za našu revoluciju. Pravljenje revolucije je posao sredjenih, stručnih i organiziranih umova na realnim podrškama i uz preduvjete pol. prirode.

Ja sam 1943. godine iz viših državnih razloga sve organizacije i ustanove OBRANE stavio u ruke “prihvatljivih ljudi” i sve je funkcioniralo kroz godinu i pol dana, da na kraju budem pozvan u Glavni Stan i zapovjedništvo Zbora Južne Vojske, i – HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Kao čovjek, koji imam smisla za povijest, osjećam, da se možda približuje čas, kada će trebati dokazati pozvanost, – i ja taj čas čekam miran i siguran u sebe, suradnike i Odpor.

Obavijestite me o razvoju dogadjaja, kontaktima, mogućnostima i uspjesima.

Uz naš vojnički pozdrav, general Drinjanin.