Dramatično slabljenje kršćanske vjere i osipanje vjernika u Europi, piše dr. Dr. Tomislav Đurasović

Dramatično slabljenje kršćanske vjere i osipanje vjernika u Europi 

Piše: Dr. Tomislav Đurasović, München

Još uvijek pod dojmom velebnog hodočašća sa Puta sv. Jakova na sjeveru Španjolske, našao sam se na misi i slavlju rođendana sv. Ivana Krstitelja u mome rodnom selu Velja Međa, općina Ravno, u subotu 24. lipnja t. g.

Svečanu sv. Misu vodio je ravanjski župnik don Ivan Bijakšić – Dumo, uz sudjelovanje  don Vilima Petrovića, župnika Župe Dubrovačke. 

Dumo Ivan, pred prepunom crkvom slikovito propovijeda o rođenju današnjeg slavljenika: „Njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta, majka njegova. Rekla je da će se zvati Ivan što znači ‘Gospodin je milostiv’ (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan. A, budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: ‘I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom. Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i opraštanja njegovu narodu’“. 

        Crkva sv. Ivana Krstitelja u Veljoj Međi i spomen obilježje poginulim Velemeđanima

U daljnjoj propovijedi Dumo Ivan pomalo govori kako zapadna društva neumoljivo klize u društvenu dekadenciju i samouništenje. Spominje i nedavnu utakmicu nogometne vrste Hrvatske protu Nizozemske, te „valjanje mladih Nizozemaca ‘s travom’ u parku na travi…“.

Nastavio je sa zastrašujućim podacima, kao: „Do 1965. godine 95% vjernika išlo je redovno svake nedjelje u crkvu, a danas samo nekih 7 – 8 % (…) mnoge su crkve danas pretvorene u kongresne dvorane, diskoteke, ili čak u javne kuće“.

Poradi ograničenja vremena u homiliji ove svetkovine tu je Dumo Ivan morao završiti.

No, kao auktor ovoga uratka, ja si dozvoljavam s mojim osobnim životnim iskustvom i saznanjima nešto opširnije pojasniti ovaj danas u Europi sveprisutni problem. 

Naravno, dobronamjerno i kritički. 

Istinabog, prema posljednjim izvješćima nizozemskih biskupa kod njihove posjete Svetoj Stolici u studenom 2022., ali i podatcima iz The World Values Surveya (Svjetsko ispitivanje vrijednosti) što je u siječnju 2023. analizirao Centar za primijenjena istraživanja u apostolatu, a koji djeluje pri poznatom američkom Sveučilištu Georgetown posjećenost misa u Nizozemskoj najniža je među 36 zemalja u kojima se ispitivanje provodilo. Odnosno još točnije: U Nizozemskoj, gdje živi oko 18 milijuna stanovnika, rimokatolici su još uvijek najveća kršćanska zajednica s 3,7 milijuna vjernika (20,8%), no, samo je 7% onih, koji su u 2022. godini pohađali svetu misu svakog tjedna. 

Usporedbe radi: u 1950-im je više od 80% katolika odlazilo na nedjeljnu misu. 

Uistinu, ti podatci i statistike o katolicima i njihovu življenju katoličke vjere u Nizozemskoj, ali i drugim susjednim državama kao Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj ostavljaju malo mjesta za optimizam.

Evo kako predsjednik Nizozemske biskupske konferencije kardinal Willem Eijk, to pojašnjava: „Osipanje Crkve u Nizozemskoj može se pratiti unatrag, sve do sredine 1960-ih godina. Samo je u desetljeću između 1965. i 1975. odlazak vjernika na mise je prepolovljen. Ovaj dramatični trend nastavio se sve do danas …“; te nastavlja: „U drugoj polovici 1960-ih velika skupina mladih ljudi, danas baka i djedova, odlučila je više ne ići u crkvu nedjeljom. Vjeru u Krista oni jedva da su prenijeli svojoj djeci, a kamoli svojim unucima. Stariji katolici umiru, a mladi u većini slučajeva više ne daju krstiti svoju djecu…“. Kardinal Eijk zaključuje s očitom dozom gorčine: “Krist je postao praktički nepoznat lik većini današnjih Nizozemaca”. 

A zašto te bake i djedovi, odlučiše više ne ići u crkvu nedjeljom?

I kardinal Eijk i Centar za primijenjena istraživanja u apostolatu objašnjavaju ovaj fenomen skoro identično: Nagli porast blagostanja u Nizozemskoj i susjednim zemljama od sredine 1960-ih, koji je pogodovao nastanku izrazito individualističkih društava, budući da transcendencija i pripadnost zajednici više nisu bili nužnost i zaključuju:  „Točni mehanizmi povezani s ekonomskim razvojem i bogatstvom koji utječu na sudjelovanje katolika u vjerskom životu (…) ostaju nejasni, ali imaju snažan utjecaj.“ 

Drugi, pak, ovaj zabrinjavajući veliki pad vjere pojašnjavaju programom koji se uklapa u europski kontekst raširene dekristijanizacije, te kao potvrdu toj tezi navode i „umiranje crkava“ u Nizozemskoj citirajući pritom najavu biskupije Haarlem-Amsterdam od rujna 2022.: „… više od 60% crkava zatvoriti će se u sljedećih pet godina zbog smanjena broja vjernika, nedostatka suradnika i volontera te nedovoljnih sredstava za uzdržavanje…“.

Treći, i za mene najvjerodostojniji stručnjaci, vide ovaj teški vjerski kolaps u Nizozemskoj kao izravnu posljedicu djelovanja nacionalnog „Pastoralnog vijeća“, velikog katoličkog događaja (sic!) između 1966. i 1970. i to odmah nakon Drugog vatikanskog sabora. „Pastoralno vijeće“ predvodili su klerici i teolozi koji su se osjetili pozvanima stvoriti Crkvu budućnosti i to promjenom njezine doktrine tumačeći ‘znakove vremena’ umjesto da uzmu Otkrivenje kao polazište. 1966. godine objaviše novi kontroverzni nizozemski katekizam koga je javno ispravio Vatikan. 

Sve je to izazvalo veliku zbrku među vjernicima. Dio njih postao je potpuno nesiguran u katolički nauk, a kod dijela onih koji su očekivali velike promjene u crkvenom nauku probudio je lažne nade te su oni, kada se njihova nadanja nisu ispunila, razočarani napustili i vjeru i Crkvu.

I umjesto da se izvuče pouka iz neuspješnih i poražavajućih događanja u Nizozemskoj danas se vodi skoro licitacijsko natjecanje između nekih zemalja koje žele biti predvodnice reforme Katoličke Crkve. Najbolji primjeri za to su: liturgijski dokument flamanskih biskupa o blagoslovu istospolnih zajednica, odnosno „Sinodalni put“ Katoličke crkve u Njemačkoj. 

Promicatelji ove inicijative osjetili su snažan vjetar u leđa poslije Sinode o sinodalnosti, koju je papa Franjo pokrenuo 2021., a zamišljena je kao višegodišnji proces koji uključuje prikupljanje mišljenja katolika laika, pa čak i nekatolika, u svakoj biskupiji u svijetu prije Biskupske sinode u Rimu sljedećeg listopada. Papa Franjo opisao je cilj Sinode kao stvaranje “drugačije Crkve”, a najviši sinodalni dužnosnici naznačili su da bi to moglo dovesti do promjena u crkvenom nauku i vodstvu. 

Podsjetimo, Sinodalni put u Njemačkoj je kontroverzni proces u kojemu njemački biskupi i laici raspravljaju o četiri glavne teme: 1) način na koji se vrši vlast u Crkvi; 2) seksualni moral; 3) svećenički celibat i 4) ređenje žena. 

Javno obznaniše kako Sinodalni put Katoličke crkve u Njemačkoj želi promjene prema homoseksualnosti i kontracepciji te ređenje žena, te da će postupak završiti serijom „obvezujućih“ glasova – pobuđujući time zabrinutost Vatikana da bi njihove rezolucije mogle osporiti crkveno učenje i disciplinu. Vatikan je na to reagirao pismom biskupima izjavljujući da planovi „nisu ekleziološki valjani“.

Na tragu intervencije iz Vatikana, nekoliko njemačkih biskupa izrazilo je potporu za blagoslivljanje istospolnih sjedinjenja, dok su na crkvama izvješene LGBT zastave, te je grupa od više od 200 profesora teologije potpisala izjavu u kojoj se kritizira Svetu Stolicu.

Na drugoj strani Generalni referator Sinode, kardinal Jean-Claude Hollerich, izazvao je bijes i optužbe za krivovjerje tvrdnjom da katoličko učenje o grešnosti homoseksualnih činova ”više nije ispravno” i treba ”reviziju”. 

Njemački kardinal Gerhard Müller, bivši šef vatikanskog najvišeg doktrinarnog ureda, oštro je osudio sinodalni proces u razgovoru s voditeljem EWTN-a (najveća svjetska katolička televizijska mreža) govoreći: ”Sinoda pape Franje je sustav samootkrivenja nasuprot katoličkoj vjeri. Ovo je okupacija Katoličke crkve i neprijateljsko preuzimanje Crkve Isusa Krista, koja je stup objavljene istine. Ovo nema nikakve veze s Isusom Kristom, s Trojedinim Bogom i prijeti dokrajčiti katolicizam. 

Oni misle da je doktrina samo kao program političke stranke koja se može promijeniti prema svojim biračima.”

Apostolski nuncij u Njemačkoj, nadbiskup Nikola Eterović u poruci Sinodalnom vijeću ističe Papina upozorenja protiv “parlamentarizma, formalizma, intelektualizma i klerikalizma” i tvrdi: Sinodalni put zahtijeva “razlučivanje”. Ne radi se o “istraživanju mišljenja”, već središnju ulogu kao “svjetionik” ima Božja riječ, 

A, naš vrhbosanski nadbiskup, omiljeni i vrlo cijenjeni kardinal Vinko Puljić misli: „Sinodalni je put u Njemačkoj ‘egzotična ideja’ i nije dobra za Katoličku crkvu“.

Njemačka je danas svojevrstan fenomen! Unatoč tomu što je već dugi niz godina broj umrlih (smrtnost, mortalitet) daleko iznad broja rođenih (rodnost, natalitet), ukupan broj stanovnika se u posljednjih 10 godina uvećao za skoro 4 (četiri) milijuna. 

Od časovito 84 milijuna stanovnika nešto manje od 22 milijuna su katolici, a nešto manje od 20 milijuna su protestanti – što je ukupno ispod 50 posto stanovništva. Trend ubrzanog rasta bilježe statistike kod muslimanskih, ali i židovskih vjernika. 

Dramatično slabljenje vjere i osipanje vjernika nije mimoišlo ni Evangeličku crkvu u Njemačkoj. No, njihovi pastiri su zaokupljeni povećanjem brodske flote na Mediteranu gdje si pokušavaju spašavati nesretne afričke izbjeglice, umjesto da im kod kuće misionare i ukazuju na opasnost puta u „obećanu zemlju“. 

I još jedan novum iznjedriše ti evangelički pastiri i organiziraše 9. lipnja ove godine u dva Njemačka grada prve mise koje je osmislila umjetna inteligencija. 

„Propovjednik“, avatar u oličenju bradatog crnca s bezizražajnim licem i monotonim glasom „predikao“ je na ogromnom ekranu iznad oltara pred više od 300 ljudi 40-tak minuta. 

Bilo je to prilično bezosjećajna stvar s razočaravajućim rezultatima.

Nakon svega iznesenoga što nam preostaje, nama koji u(z) Crkvi ostadosmo!?

Jačajmo i dalje naše kršćanske vrednote i uvjerenja i tražimo svojim obolom i molitvom osobni odnos s Isusom. 

Neka se oni, koji su desetljećima zlostavljali djecu i mlade, a našu Crkvu učiniše vrlo ranjivom –  što prije udalje od nas. 

Zalutalima neka prosvijetli pamet, a uzoritima pomogne na putu reevangelizacije vjere, na jačanju obitelji i na međugeneracijskom prijenosu vjere sve u nadi da će novi naraštaji jednoga dana postati kreativna manjina koja će ponovno kristijanizirati našu kulturu.

Bog nam dragi (raz)um podari – iako mnogi od nas zagubiše „Upute za uporabu“. 

Dr. Tomislav Djurasovic

München, 6. srpnja 2023.

(Prliažem pismo dra. Tomislava Đurasovića meni povodom skupnih pošiljka koje sadržaji su puni prepucavanja, mržje, zlobe i tome slično. Ovo pismo se odnosi ponajviše na one koji svojim prepucavanjima u ime njihova današnjega hrvatstva brane udbu, propalu YU a kroz njih i sva njihova zvijerstva i zloćine počinjena nad hrvatskim narodom i hrvatskom političkom emigracijom. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

Mile, moj dragi!

Čitam ovo jalovo prepucavanje i sam si sebi zamjeram zašto nisam postupio po kratkom postupku i usmjerio sve „SPAM=smeće“.

A, nisam samo poradi toga jer mi to ti šalješ.

Osjećam koliko se naprežeš nekome na tebi tipičan uljudan način dokazati da je aktivno neznanje najopasnije za nas Hrvate, ali moj Milane, zaludu je gluhu šaptati, ćoravu namigivati, a, onima koji znaju, a ne će da znaju, dokazivati.

Jer, dokazivati onima, koji i poslije atentata na Stjepan Radića 1928. i kralja Aleksandra 1934. ta dva simbola Hrvata i Srba, nema zajedničkog suživota ova dva naroda, to je gubljenje vremena.

Piši i izvješćuj i dalje, dokle te zdravlje služi, piši u prezentu, ali sa srčikom koja se odnosi na prošlost i uvijek u najboljoj nakani za buduće naraštaje.

Ostani dosljedan onoj staroj hercegovačkoj: Znati da znaš ono što znaš i da ne znaš ono što ne znaš – to ti je, brate, najveće znanje!

A, za utjehu i tebi i meni i drugim nam istomišljenicima, prisjetimo se one Starčevićeve: „Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajicah ćemo imati dok se narod ne osviesti“.

Neka mi te dragi Bog čuva.

Pozdrav iz München-a,

Tomislav