DRAGI SUBORČE I LEGENDO MILE, piše suborac Stipe Roski-Zavelim, DUVNO

MILE BOBAN, “OTPORAŠ” U BORBI PROTIV ZLOĆUDNOG RAKA “MYXOFIBROSARCOMA”

  – Jedan mali uvod – 

Vozeći se iz glavnog grada Texas-a Austin za Houston u travnju 1994. godine prilikom posjete fra. Šite Ćorića na hrvatski Piknik kojeg su organizirali Hrvati velegrada Houston-a, po prvi puta – ne da sam osjetio nego – sam primjetio ispod kože na mojem lijevom stegnu podlanicu iznad koljena jednu malu jezgru, veličine špice bostana ili jagode trešnje. Ta, nazovimo ju “špica ili jezgra” nikada nije potpuno izčezla. primjećivao sam je uvijek, i to bez ikakovih bolova. Nekada bi bila veća a poneklada i manja, ali se je uvijek pokazivala i tu je bila. Uvijek sam mislio da je to jedan mišić koji se je nategao i tu zastao, ostao do daljnjega. Kadkada bih ja tu jezgru trljao u nadi da će izčeznuti, ali se to nikada nije dogodilo. Istini za volju to me nikada nije smetalo niti ikada zaboljelo.

Jednog dana poslije podne koncem listopada 2015. godine osjetih kao da me je netko iglom, šilom žicnuo upravo u to mjesto gdje je ta žljijezda bila. Pogledah i za čudo vidih na istom mjestu gdje je ta “jezgra” uvijek bila kao da si krompir prepolio i jednu polu prilijepio na to mjesto. Začudio sam se i malo protrljao u nadi da će to opasti i povratiti se na prvobitno stanje. To se nije dogodilo. Otišao sam na Hitnu. Doktor koji je to pregledavao me je odmah uputio kod specijaliste za tu stvar. Bio je petak 6 studenoga 2015. Doktor Robert, Bob Fuller me je pregledao i hitno poslao na pregled preko MRI – “MAGNETIC RESONANCE IMAGINY”. U ponedjeljak 9 studenog 2014. smo dobili rezultat od istog doktora da imam gore spomenuti zloćudni rak i da hitno moram ići na operaciju. Operacija je bila u utorak 10 studenoga 2015. Za prvi početak sve je izgledalo dobro, reklo bi se super.

Petak 8 siječnja 2016. godine otišli smo na pregled. Poslije analize pregleda doktor Fuller je zaključio da trebam ići na elektronsko zračenje, i to svaki dan u tjednu osim week-enda. Imao sam 34 zračenja. Sve je izgledalo dobro, super i izvrstno. Polovicom svibnja iste godine sam imao pregled i sve je bilo dobro. Nikakovih znakova. Pregledi su bilo skoro svakih 6 mjeseci. Međutim, koncem listopada 2017. godine pregledi su pokazali da se je taj gore spomenuti zloćudni rak povratio, i kako je doktor Fuller rekao nema vremena za odgađanje. Operacija je bila u četvrtak 9 studenog 2017. Kako mi je dr. Fuller rekao poslije druge operacije da on smatra i misli da je sev “ostrugao, izguljao i izbacio”, tako, da se on nada da nije ništa ostalo.

Godina 2017 se primiče kraju, Božićni i Novogodišnjih Blagdani dolaze. Supruga Annie i ja iz Texas-a odlučili smo otići u Kaliforniju posjetiti djecu i unučad, kao i stare prijatelje koje sam desetljećima poznavao. U putu se nisam doboro osjećao. Čak sam dva puta na putu morao posjetiti hitnu. Bolova je bilo ali sve je bilo vrlo snošljivo. (Netko će možda, čitajući ovo sam sebi reći: “pa zašto ja ovo pišem onima koje to uopće ne zanima”. Poštivam njihovo mišljenje i tako bi to moglo biti sa njihove strane, ali tako ne misle doktori iz MD. ANDERSON MEDICAL CENTER U HOUSTONU, najvećeg svjetskog središta istraživanje svake vrste zloćudnih rakova, poimenice ovoga, i ST. DAVIS HOSPITAL U AUSTIN-u. Oni su od mene zahtijelavi da potpišem jedan formular i opišem sve što znam od prvih početaka znakova ovog slučaja, kako bi oni to mogli koristiti u njihovim daljnjim istraživanjima. To sam učinio i potpisao.) Sretno smo se vratili kući.

U petak 5 siječnja 2018. supruga i ja bili smo kod doktora Fuller. Sve je pregledao i nije bilo nikakovih očitih znakova, osim da je od prvpg dana operacije iz rane pomalo curila neka zelena tekućina, kako bi ju mi nazvali “sukrvica” . Doktor Fuller je rekao da je to normalno, jer je to taj ostatak o zračenja koji kroz otvor rane izlazi. Zakazao nam je sastanak za 16 ožujka 2018. Od bolova ili neugodnosti, kako tko hoće, mi smo otišli 6 ožujka na hitnu, gdje su me podlegli svim istraživanjima. Svi rezultati su otišli kod rekordnog doktora Fuller-a. Bili smo kod njega u petak 16 ožujka 2018. Boliničarka je učinila svoj posao, pregledala tlak, puls itd. i sve zapisala i stavila u računalo. malo iza toga dolazi dr. Fuller. Nikada, nikada, nikada neću zaboraviti njegov izgled kada je u sobu unišao. Izgledao je kao Mojsije kada mu je Bog dao “Deset Božijih Zapovijedi”. Ozbiljan i bez velikog uvoda i priče. Reče: “Gospodine Boban za vas nemam dobre vijesti. Rak se je povratio i proširio na pluća”. Naravno da sam se zapanjio, kao što bi i svako ljudsko biće. Upitao sam ga: A šta sada? Koji je slijedeći korak, našto je doktor Fuller odgovorio: “Morat ćemo osijeći nogu”. Na upit: GDJE?, pri čemu je dr. Fuller rekao i rukom pokazao: pri kuku, i izgovarajući to bio je ganut, oprostio se od nas, otvorio vrata i izišao.

Supruga Annie i ja sada smo na parkirilištu pred bolinicom. Supruga je vozila. Prvu osobu koju sam nazvao bila je moja draga kćer Iva/Drina. Ona živi istočno od San Franciska u gradu Petaluma. Sve sam joj saopćio što smo čuli i saznali od doktora Fuller-a. Ona je obavijestila svoje sestre i braću, kao i svojeg i našeg prijatelja Scott Turner-a kod kojeg je prije moja kćer Iva/Drina radila u timu na istraživanju medicine. Oni su se odmah dogovorili da je trebam imati mišljenje i drugih doktora i bolinica, tako da su se odmah stavili u kontakt s M.D. ANDERSON MEDICAL CENTER u Houstonu. U četvrtak 5 travnja 2018. smo posjetili dra- Zarazour, specijalistu za gore spomenuti rak, u petak 6 travnja sam imao pregled “Electrocardiogram MRI.”, dr. Bird – kirurg, nedjelja kod 8 travnja dra. Zarazour za vađenje i pregleda krvi, ponedjeljak 10 travnja (Dan Hrvatske Najveće Državnosti u povijesti Hrvata) podučavanje, tj. proučavanje “electrocardiograma”, šta trebam znati, upute  kako se ponašati pri svakom pregledu i tome slično, srijeda 11 travnja konačni pregled svih pregleda. Zaključak dra. Zarazour je bio taj da u gradu Austinu gdje živim, u bolinici St. Davis Hospital počmem s Kimoterapijom, šest (6) CYCLES (6) tura, čim prije, i odlazak iz Houstona kući za Austin.

U petak 13 travnja sam bio u bolinici za pripreme Kimoterapije koja je počela u ponedjeljak 16, 17 i 18 travnja. Četvrtak 19 travnja su mi skinuli pompu i sve sprave a u petak 20 travnja, (točno na 49 obljetnicu pogibije zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH. Molim nemojte mi zamjeriti što Hrvate podsjećam na ovaj tragični slučaj. Maks Luburić se je bori – kao i svi mo ostali Hrvati – u odrazu svojeg vremena za interese Hrvatske Države, kako je to u svojoj predizbornoj kampanji 2009. godine za predsjednika RH dr. Andrija Hebrang Mlađi rekao.), a u petak, tj. jučer su me pripremali za drugu turu Kimoterapije koja počima za dva tjedna. Poslije druge ture ću ići ponovno u Houston za sve moguće analize uspjeha/neuspjeha Kimoterapije ovih dviju tura. Ako se uspijeh pokaže da se “vrag” dalje ne širi, da je zastao, onda ću opet ići za slijedeće dvije ture, poslije kojih ću opet ići u Houston na pregled. Ako se sve pokaže dobro i “vrag” se smanjiva, vene i ne širi se, kako liječnički i doktorski tim misle, tada će oni odlučiti da li ili ne nastaviti svih 6 CYCLES – tura – ili ne. Ako se odluče da ne, onda će ići na operaciju u Houston-u kod MD: ANDERSON MEDICAL CENTER i kirurškim putem odstraniti i sa noge i sa pluća ostatak ostataka tog zloćudnog raka. To bi moglo biti negdje u srpnju…

Pošto je ovo dio mojeg života, smatrao sam potrebnim ovim pitem upoznati moje prijatelje i znance, reći im što mislim, sada, danas, subota 21 travnja 2018. Pišem to i zato da se zna i da se nezaboravi, jer ako ništa ne zapišeš i ne napišeš i nije zapisano, nitko ništa neće ni pročitati. Ako nitko ništa ne čita, onda se ništa i ne zna, da li se je što ili nije dogodilo. A da se što sazna o mojem životu kojeg sam na moj način, s mojom željom i privolom posvetio našoj Hrvatskoj, pa čak i moju obitelj, suprugu Annie i šestero (6) djece upregao u tu borbu za oslobođenje naše Hrvatske. To je bila moja hrvatska dužnost, to moja obitelj zna, to znam ja, to znaju moji iskreni prijatelji da mi se je naša HRVATSKA  za tabane zalijepila i kuda god hodam/koracam tragovi hrvatstva ostaju. Uzevši sve skupa moj preko šest desetljeća život od kada sam napustio moje drage roditelje, kuću, prijatelje, znance i moje selo Bobanovu Dragu, sračunavši sve i sažeto bi izgledalo ovako: MOJ BOG! MOJA HRVATSKA!, tek onda MOJA OBITELJ.

Ovim putem želim se zahvaliti svim prijateljima i znancima koji su mi se javljali i još uvijek se javljaju, želeći mi sve najbolje, bodreći me, ulijevajući nadu za sve najbolje, a ponajviše se zahvaljujem mojoj dragoj suprugi Annie koja me njeguje kao jedna prava pravceta boliničarka, mojoj djeci, Ivi/Drini posebice, jer je s nama bila u Houstonu i Austinu kod svih pregleda i sa svim dokotrima koji su ju zavoljeli i obožavali njezin profesionalizam.

Ja se čelično – i ne znam koliko bi Hrvata danas bilo i rekli – USTAŠKI se osjećam. Od zida do zida po kući hodam i pjevam GANGU: GLAVO MOJA NISAM KOPO’ ZATE, DA BOG DA TE RAZNILETE GRANATE. I ne samo to. Sve je u Božijim rukama. Ja se ne predajem, s onom: NEMA SMRTI BEZ SUDNJEGA DANA! Postepeno ću vas obavijšćivati

SLAVA PALIMA!

ŽIVI NA OKUP!

GLAVE GORE!

Veliki pozdrav svima!

ZA DOM SPREMNI!

Mile Boban, Otporaš.