———- Forwarded message ———
Šalje: Tomislav Dragun <tomislav.dragun@gmail.com>
Date: pon, 15. tra 2024. u 17:41
Subject: DRAGI NAŠ ZAGREB (iz pera Milana N. Ribarića)
To: <lovorka.dragun.mirkovic@gmail.com>, Davor Ferković <dferkovic@gmail.com>, Mihaela Barbaric <mihaela.barbaric@daz.hr>
STARA ULICA NOVOGA GRADA
Milan N. Ribarić, Revija „Zagreb“, broj 8 – 1936.
Nama Zagrepčanima draga je svaka ulica u Zagrebu bez razlike, bila ona u gornjemu ili dolnjemu gradu, jer svaka od njih krije u sebi za nas svete uspomene miloga nam djetinjstva, kad smo se po njima lovili ili inače kako igrali.
Svakomu je osobito draga ona ulica, gdje se je — ne samo rodio, — već gdje je sproveo najviše ugodnih časova tog našeg života.
I kao što naš dragi bruder Rudeša Habeduš toliko pjeva o ulicama i kutevima gornjega grada, u kojima ima doista najviše tragova historiji našega dragoga grada Zagreba, nama, koji smo se rodili u „dolini suza“, to jest u dolnjemu gradu, ima za nas čari i slatkih uspomena na prošlost i Petrinjska, Palmotićeva, Marovska, Nikolićeva i druge ulice, pa Zrinjevac, kao za druge Promenada i drugi dijelovi gornjega grada.
Ja ću ovdje iznijeti impresije Petrinjske ulice.
Početi ću s njome, ne zato što sam se u njoj rodio i prohodio, već i za to, jer je i ona puna lijepih historijskih momenata.
Eto: idete li počam od Jelačićevog trga ili Harmice, gdje su još prije dvadeset i pet ili trideset godina stajali mesarski štandovi, nailazite na prvu zgradu, gdje je bio srpski konvikt (današnja Srpska Banka). Iz te su zgrade dnevno izlazile djevojčice i djevojke, koje su pod paskom profesorice polazile u škole. Do nje je bila Pučka kuhinja i tiskara Rulica, koji je kasnije podigao u Jurišićevoj ulici palaču i u njoj postavio u naravno) veličini statuu Johana Gutenberga, patrona crne umjetnosti.
Tu je poslije bilo i sjedište nekada poznate „Hrvatske Zajednice“, baš u tim prostorijama te Pučke kuhinje, gdje je naš poznati g. Ivica Peršić grmio i dijelio lekcije...
Danas je tu krasna palača, kao i do nje druga, pa treća itd., a prije su to bile purgarske kućice jedva na kat velike. Tamo na uglu današnje Amruševe (prije Sudničke) ulice, u kojoj je stanovao i poznati madjaron Nikola pl. Czernkovich, fiškal, kojemu su često puta razbijali prozore, stajala je jednokatnica u čijem su dvorištu bila spremišta mesarskih štandova i gdje su se veliki parcovi odgajali (jer je bilo u izobilju kosti i mesa), koji se nisu ni čovjeka bojali.
Kad je 1891. neki mesarski kalfa pijan zaspao na jednom štandu, neki Jurek Habazin, štakori su mu pojeli prste na nogama.
Tu je nekada imao svoju kavanu starina Kauders, a iza njega bio je tu i Edison kino, glasovit sa svojim Wild-West filmovima itd. Na suprotnoj strani bila je kuća g. Mudrovčića, (danas zgrada kr. kotarskog suda) u kojoj je bila glasovita gostiona „K vuku“, u kojoj su se mnoge parnice riješavale bez suda, jer ovamo su najviše zalazili fiškali sa svojim klijentima i gospoda suci za vrijeme pauze na gablece, dok su u dvorištu bile velike radionice: stolarska Gabrona i tokarska Kelemena, koji je uz to imao i na ulicu dućan (kraj krojačke radnje moga oca).
Na tavanu stolarske radione (u dvorištu) bilo je skladište buha uz ono more hoblinja, ali bio je i jedan prozorčić, koji je gledao u uze varmeđije, s kojeg smo mi nekolicina, koji smo za njeg znali, gledali vješanje razbojničke trojke Brezović—Petrek—Vukanića, (6. II. 1897.) koja je banda za onda bila strah i trepet za cijelu zagrebačku okolicu. Osobito za majstore: čizmare, opančare, šnajdere, užare itd. svi oni, koji su svoju robu razvažali na sajmove i morali prolaziti kroz Stenjevec—Zaprešić.
O, kako bi skupo bio plaćen taj prozorčić da se je znalo za nj.
Ta varmeđijska zgrada još i danas postoji i ona kvari cijeli izgled na Petrinjsku ulicu, jer se je izbočila do sredine ceste, te sa susjednom zgradom Kotarskog suda čini „neugodan kutić za nuždu“.
U njenom dvorištu mnogi su odlični političari prošetali koji taj časak odmora, dok se u zatvorima promijene kible i pometu prostorije …
Uspomene su to velike i nezaboravne za one, koji su imali tu čast tu proboraviti jedno vrijeme, (dakako kao budžije tadašnjeg poretka). Evo, tamo gdje se danas uzdiže velika redarstvena zgrada, bila je to nekoć vojarna sa velikim dvorištem, koje se je proteglo preko do Zrinjevca, a u jednom se njenom uglu sa strane Zrinjevca stisla „Črlena lampa“.
Tu, po tom dvorištu znali smo skakati i bezbrižno se sigrati lovice ili „raubera i pandura“. Cijelo dvorište smo sprevrtali za naše špekule, a gospodin kapetan Mamula i te kako se znao na nas ljutiti, ali bi na posljetku mahnuo rukom i rekao:
„Do vraga, niste ništa bolji no šta sam ja bio! Mladež je uvijek ista!“
Preko puta te zgrade bila je nekad mala grajzlerija Bivalice, kamo je svatko rado zalazio na prve kranjske kobasice, a pogotovo naš „Cigajner baron“, koji se po Petrinjskoj ulici vozikao u četveropregu i kod Bivalice gablao te kobasice, koje su mu išle osobito u tek. Kad bi se tu ustavile njegove kočije (u prvim kolima vozio se njegov cilinder i štap, a tek u drugim on sam), sve bi ovamo nagrnulo i on bi sve častio jelom i pilom.
O, a kako smo se tek po tim kutevima tih kuća skrivali
kad su 1903. bile velike demonstracije protiv bana grofa Khuen-Hedervarya,
pa kako nas je redarstveni kapetan Gütner naganjao na konjima po cijeloj Petrinjskoj ulici i dao pretražiti sve veže, a mi bi mu se smijali kroz prozore stanova. Jednom smo, već u noći, privezali štrike preko ulice i digli galamu, a
kad su dojurili „okonjeni“, jedan za drugim su popadali s konja,
pa i sam taj kapetan Gütner.
Tada je došao „Štandrecht“, te je sam krvnik medu oficirima na ćelu kompanije marširao po gradu, a kapetan Gütner sa svojim „okonjenim“ stražarima naprijed pred njima.
Petrinjska ulica bila je u to vrijeme (od sagradnje novog kolodvora 1892.) prenapučena Mađarima, koji su bili službenici na željeznici, te se ovamo doselili, a da im bude bliže u službu, nastanili se po Petrinjskoj ulici.
Počele su nicati krčme sa mađarskim ciganima,
te je osobito oko prvoga ili u nedjelju bilo uvijek veselo po cijeloj ulici, jer su iz svakog lokala cvilile gusle i cimbale, a plesanju ni kraja ni konca. Često puta bi došlo i do tučnjave između vojnika i civila.
Tako je nastradao i šnajder Lončar, koji je mirno prolazio ulicom kući, a kojeg je neki kanonir u bijesu zamijenio sa jednim svojim poznatim i ubo ga bajunetom i na mjestu ubio. To je bila za onda senzacija svoje vrsti i o tome se dosta dugo razgovaralo među purgerijom.
Iza kuća, tamo od današnje Boškovićeve ulice pa sve do Sajmišta, (današnji Trg Kralja Petra), protezali su se ogromni vrtovi, kao ostatci nekadašnjih vrtova remenarskog ceha. Tu su bile silne voćke, koje su nam išle i te kako u slast, jer smo do njih dolazili samo preko plotova. A tamo dolje uz potok Medveščak rasle su murve, opet nešto za nas …
Dakako, da je radi svega toga bilo i često batina, ali sve je to prošlo u zaborav …
Tek kasnije, kad je naš „Cigajner baron“ sagradio svoju vilu na onom malom brežuljku (danas ugao Hatzove i Palmotićeve ulice) i poslije izgradnje crkve Isusovaca, počela se Palmotićeva ulica, kao susjeda Petrinjske ulice rapidno izgradjivati, ali sve samo sa velikim palačama. Wellerova kuća imala je početak u Petrinjskoj, a kroz njena dvorišta izlazilo se u Palmotićevu ulicu i dok nije bilo još današnje Gjorgjićeve ulice, služio je taj prolaz mnogima dobro da skrate put u Palmotićevu ulicu.
Tada je po malo nestajalo tih vrtova, a s time i naše fakinštine. Za nas je postao interes vila „Cigajner barona“, koji je imao na ulazu pravog dresiranog medvjeda, kojeg je kupio od cirkusa Coocka (cirkus je bio na uglu Prilaza i Sveučilišnog trga). Taj medvjed je svakome otvarao vrata i naklanjao se. Dakako naše najveće veselje bilo je dražiti tog medvjeda. Konačno su i njega maknuli (rekvirirali za dugove gospodareve).
Ali vratimo se u Petrinjsku ulicu.
Odmah niže od današnje Boškovićeve ulice do Mrazovićeve, na uglu, bila je kuća Štimca, a do nje gostionica Marka Majdaka, gdje su se sastajali svi obrtnici Petrinjske ulice i uz čašicu dobrog zagorskog vina raspravljali svoja životna pitanja i uz pjesmu:
„Pijmo ga, sve do dana bjeloga“,
dočekali zoru drugoga dana, te bi odanle otišli k Draganovki, koja je imala svoju sitničariju u Baričevićevoj kući, na finu rakiju i friške „kifleke“.
Preko Majdaka bila je velika trgovina gosp. Herzera, a niže na uglu Matičine i Petrinjske ulice vojarna, u kojoj je glazba vježbala svoje komade od ranoga jutra do kasne noći. Pred tom zgradom bila je velika kruška, koja je prostirala svoju hladovinu preko cijele ceste, pa bi se pod njenom krošnjom odmarali „muzik-elevi“, nakon dugih vježbi.
A i mi sami, ako nismo bili dolje kod vahtara Hercega (danas kolodvorska pošta i ulaz na most), to smo skakutali pod tom kruškom i vjesili se o njene grane. Na suprotnoj strani bila je (a još je i sada) kuća nekada od Novtića, pekara, koji ju je prodao Picku, kojeg smo zvali:
„Pick-as, moli boga za nas“.
A do njega (još i danas) stoji kuća Baričevića, koji je glasao za nagodbu, pa ga za to nisu trpjeli i zvali ga „zelembać“.
Tamo niže dolje skupili bi se „Amerikanci“ ili oni koji polaze preko „mlake“ i čekaju na svog vođu, starog Garapića s „kajzerbartom“, koji će ih utješiti i dati im neke direktive kako će se držati „tamo preko“.
Sjede tamo na svojim koferima kao kakovi rekruti i razmišljaju o onima koje su ostavili kod kuće ili kako će sad doći kući i otpočeti novi život. Mnogi se boje razočaranja, jer su ostavili kod kuće mladu ženu, a slali teško stečeni novac, da nisu moguće ostali i bez žene i bez novca, za koji su se toliko mučili po amerikanskim tvornicama i rudnicima. Odmah se to vidi na njihovim licima, jer su im lica izmučena, ispijena, a oni koji odlaze, muče muku, kakav će im biti put i dali će im se isplatiti. I jedni i drugi su u brizi za svoj opstanak.
A ima Petrinjska ulica i svoju historiju, zašto se zove baš tim imenom.
Naš hrvatski istoričar prof. dr. Rudolf Horvat je u „Večeri“ od 5. I. 1929. iznio taj historijat, u kojemu veli, da je ta cesta bila gradjena 1764. do mosta načinjenog iz lađa na Savi i imala je voditi u Petrinju i preko Banovine dalje u Bosnu.
Ovdje, gdje je Petrinjska ulica, bili su vrtovi remenarskog ceha i po nalogu carice i kraljice Marije Terezije bili su u tu svrhu otkupljeni. Kad je godine 1776. bio mladi car Josip II. u Zagrebu, prošao je Petrinjskom ulicom do mosta na Savi, odakle je krenuo u južnu Hrvatsku da i tamo prouči zemlju kojom će vladati.
Da se ovjekovječi boravak carev u Zagrebu, bilo je zaključeno da se Petrinjska ulica prozove Josipovom ulicom, ali taj zaključak ipak nije bio proveden, jer je narod i nadalje zadržao naziv „Petrinjska ulica“.
A to ime ostalo je još i danas, akoprem se tuda više ne putuje u Petrinju, jer je izgradnjom stalnog mosta preko Save godine 1783. sav promet išao kroz Savsku cestu kao i danas.Eto, mnogo je toga prohujalo kroz tu dragu mi ulicu. Dosta je već toga nestalo i promjenilo se, na mjesto nekih starih kuća podigle se nove, moderne, visoke i lijepe, a sa starima ostale su još samo drage i mile uspomene na one nestašne dane milog mi djetinjstva …
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.